Pozdrav iz zemlje platformi i memoranduma

Srbija, zemlja platformi

Nekakva pravila nalažu da se na koncu godine povuče crta, svede račun i zabilježi podsjećanje na najvažnije trenutke. Što da napiše autor ovoga bloga, kad mu pamćenje seže još u Titovo vrijeme, a sudionik je događanja s konca prošloga stoljeća i danas? Još kad k tomu dodamo i da živi u Srbiji kao pripadnik druge omražene manjine među Srbima u državi u kojoj ima manje od 1% njegovih sunarodnjaka, onda će ovo svođenje računa dobiti pravi smisao.

Nema se puno toga za reći iz kuta urbanog Hrvata. Vjerovanje i nada u promjenu srpske politike zakopana je  propašću navodne proeuropske političke opcije predvođene Demokratskom strankom i Borisom Tadićem. Niti je ona bila naklonjena Hrvatima, niti smo osjetili boljitak u vrijeme njihove vlasti, samo smo htjeli u to vjerovati. I nadati se. Tadić je, bezobrazno, uvukao u srpski parlament jednog hrvatskog zastupnika koji nikada nije izgovorio niti jednu riječ za govornicom, dok ga u srpskim medijima nije bilo čak ni u vrijeme krize u hrvatsko-srpskim odnosima. Petar Kuntić je ovo doživljavao kao osobni probitak i vidjelo se da uživa dok sjedi u srpskoj skupštini i prima masnu plaću. Zadovoljstvo jednog provincijalca i častohlepljivog kvazi intelektualca, koji je zadovoljio svoje primalne nagone. Druga bi bila priča (barem danas tako mislim) da je u skupštini Tomislav Žigmanov, sadašnji ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. Poznavajući njegov lik i djelo, ne vjerujem da bi mogao šutjeti 365 dana u godini. No, njega Tadić ne bi ni volio vidjeti u timu koji je tako glatko izgubio posljednje izbore od Miloševićevih i Šešeljevih učenika. Današnja srpska vlast upravo je ona koja je klasičnim terorističkim aktima protjerivala srijemske Hrvate i organizirala agresiju na Hrvatsku. Na sreću, nisam zaboravio ulogu sadašnjeg srpskog premijera Dačića i (možda pravog premijera) Vučića u teškim danima za Hrvate, tako da nema tog Štrbca niti Pusića koji me može uvjeriti u suprotno. Jednostavno, to sam doživio na vlastitoj koži.

Srbija nema druge politike osim Velike Srbije, ize koje stoji SPC i većina stranaka. Ovo sam pisao mnogo puta, pisat ću i nadalje, jer je to prava istina. Pisanje raznih memoranduma, rezolucija i platformi jednostavno je u biti srpskog političkog establishmenta, a krajnji cilj je isti kao i prije dvjesto godina. Stvaranje Jugoslavije najviše je sličilo idealnom rješenju, samo što su morali trpjeti nazočnost i puku biološku opstojnost Hrvata i još ponekih minornih naroda (minornih sa srpskoga stajališta). U izvornom četničkom programu u Srbiji nema mjesta manjinama, osobito Hrvatima. Jednako tako danas misli većina Srba, pače i onih najmlađih koji u školi uče o genocidnim Hrvatima-ustašama, te se odgajaju generacije novih hrvatskih neprijatelja. U takvoj sredini veoma je teško njegovati hrvatski identitet i kulturu, napose ako matična država ne pokazuje želju za tim. Dapače, voljela bi da nema Hrvata u Beogradu i Srijemu, pa da se skrb sažimlje na skupinu subotičkih Hrvata, koji i sami ne znaju jesu li Bunjevci ili Hrvati. Nije teško četničkom vojvodi i sadašnjem predsjedniku Nikoliću odsjediti jedan sat na Polnoćki u Beogradu, slušati nadbiskupa Hočevara i gledati fresku na glavnom oltaru na kojoj je predstavljen i Sveti Sava, ali bi mu bilo jako teško financirati izgradnju hrvatskog kulturnog centra u Beogradu i najmanje 1% Hrvata u svim državnim institucijama. Još mu je teže restaurirati rodnu kuću bana Jelačića u Petrovaradinu. Možda i najteže: priznati da su Srbi terorizirali Hrvate u Srbiji u vrijeme vlasti njegove partije dok joj je Šešelj bio predsjednik. Sve ostalo je folklor bez značaja za Hrvate ili bilo koga.

U takvom ozračju, dočekujemo novu 2013.godinu. Srpska vlast, suočena sa skorim ulaskom Hrvatske u EU i očitim fijaskom u Haagu, pritjerana je u tijesan sokak. Zato ne treba očekivati spektakularne poteze, jer je kosovska epizoda pred završnicom, ako je uopće bude bilo. Moje su oči uprte u Hrvatsku, budući prolazi kroz teško razdoblje u kome ima najgoru vlast od utemeljenja republike, a izazovi su nikad veći. Hrvatima ne treba nikakav memorandum, niti platforma, već normalni, demokratski izbori na kojima neće sudjelovati dosadašnja politička elita, nego novi, mladi, obrazovani ljudi čije mame i tate nisu bili članovi i simpatizeri SKJ. Dok se to ne dogodi, podsjetiću se Heine-ovih riječi: “Moramo oprostiti svojim neprijateljima, ali ne prije nego što barem neki od njih ne budu obješeni!”

Sretna vam nova godina!

Čestitka

Čestit Božić 

i obilje Božjeg blagoslova u novoj 2013. godini 

želim posjetiteljima CroSirmium-a i svim ljudima dobre volje diljem svijeta.

Rezultati etničkog čišćenja

Hrvatska prolazi kroz teško razdoblje najstrašnije ekonomske krize i uz to, na njezinu nesreću, ima veoma, veoma loše vodstvo. Naravno da niti jedan Hrvat ne može biti ravnodušan znajući o kakvoj se krizi radi, bez obzira na to živi li u Hrvatskoj ili izvan nje. Posebice su uznemireni Hrvati koji žive u susjednim državama, a najizravnije Hrvati u Srbiji, budući im je jedino Hrvatska, kao matična država, mogla garantirati kakva-takva prava. Hrvatska u problemima, na samom rubu provalije (a prije ulaska u EU) noćna je mora Hrvata u Srbiji, no što se tu može, kad glasački listići u jednome danu odlučuju o svemu.
U središtu pozornosti hrvatske zajednice u Srbiji ovih dana jest objavljivanje službenih rezultata prošlogodišnjega popisa pučanstva. Neki su hrvatski mediji objavili ovu vijest, no nitko nije ozbiljnije komentirao, barem nisam vidio ni čuo. Koristeći službene podatke Republičkog zavoda za statistiku, iznosim samo dio podataka.

Hrvati su četvrta nacionalna skupina (manjina) u Republici Srbiji, sa ukupno 57.900 pripadnika, iza Roma, Mađara i Bošnjaka. Žive na čitavom teritoriju Srbije, osim u općini Tutin gdje nema niti jednoga Hrvata. Dakako, najviše Hrvata živi u Bačkoj (oko 35 tisuća), zatim u Srijemu (oko 9 tisuća) i u Beogradu (oko 8 tisuća). Tko želi, može detaljno pogledati knjigu 1 na sajtu Zavoda.
Dakle, to su opći podaci. Ono što je mene, kao Srijemca, osobito zanimalo jest brojno stanje u Srijemu i Zemunu, jer je zapravo tek ovaj popis mogao dati odgovor na pitanje: je li bilo etničkoga čišćenja u Srijemu? Brojke govore da jest. U Zemunu i Novom Beogradu, dakle srijemskim beogradskim općinama, Hrvatom se izjasnilo nešto više od tri tisuće ljudi. I to je broj koji je "pravi", jer se više nitko nije morao zaklanjati iza već poznatih "utočišta" za Hrvate poput Jugoslaven, Srijemac, Vojvođanin i slično. Ako se može reći približno da u ta dva grada živi oko 400 tisuća stanovnika, broj Hrvata je manji od 1%, dakle beznačajan sa stajališta vlasti i ostvarivanja nekakvih prava.
Podsjetio bih samo da je 20-ih godina prošloga stoljeća taj postotak bio skoro 70%!
Još je poraznije uspoređivati brojke u Petrovaradinu, u kome je prije sto godina živjelo 98% Hrvata!

Zaključak: etničko čišćenje Srijema, započeto 1944. godine od strane Titovih bojovnika, uspješno je završio Slobodan Milošević.

Za protjerivanje najvećeg broja Hrvata, kao biološke supstance, zaslužna je srpska politika. Za gubitak 13 tisuća Hrvata u posljednjih deset godina, osim srpske politike, "zaslužna" je i hrvatska država koja se, praktički, ovog dijela svog nacionalnog korpusa de facto odrekla, priznavši samo skupinu subotičkih Hrvata kao najbrojniju. O utjecaju državne politike već sam pisao, ali bit će prilike i za nove analize, pa bih sada samo zaključio da je proces etničkoga čišćenja u Srijemu završen. Manje od tisuću i pol zemunskih Hrvata samo su blijeda sjena nekadašnje slave, ali bi se moglo reći i da su to "najhrvatskiji" Hrvati, čim su opstali u izrazito neprijateljskom okruženju. Nitko više nema prava busati se u prsa Hrvatska, pače ni Srijemska Mitrovica, u kojoj (u cijeloj općini) nema više od dvije tisuće Hrvata, dakle manje nego u Zemunu i N.Beogradu. Hrvatski Srijem je, moglo bi se pjesnički reći, ubijen, ali - ne dovoljno. Još je u samrtnom ropcu, jer ima snažno srce koje mu ne da umrijeti.
Odmah ću reći: nimalo nisam obeshrabren ovim podacima! Mislite da sam lud? Možda i jesam, ali na ovo pitanje brojki ne gledam matematički, statistički niti politički. Povijest nas uči puno više, nego tisuće statističkih podataka. Naime, u vrijeme vladavine Turaka, u jednom trenutku, izgledalo je da nikada više Hrvati (ni ostali kršćani) neće šetati Srijemom. Dogodilo se suprotno: danas u Srijemu ne živi niti jedan Turčin. Pametnome dosta. Osjećam se lijepo, jer se nalazim u skupini od pedesetine tisuća ljudi koje povezuje podrijetlo i brojna nacionalna obilježja i ponosim se time. Sve da sam jedini Hrvat u Zemunu, nikada se toga ne bih sramio, niti bih tajio. Tome je, valjda, dobar dokaz i ovaj blog.
Pozdravljam sve Hrvate, na poseban način one u Srbiji, osobito one u Srijemu, a još srdačnije one u Zemunu i neka ne budu tužni i nesretni što nas nema više. Ako Bog da i ta će se nepravda jednoga dana ispraviti.

·      

   

Sad ili nikad

Dok u Hrvatskoj polagano prestaje trijumfalizam nakon definitivnog stjecanja slobode, Srbija stoji na raskrižju i ima izbor skrenuti na tri strane. Nije teško pogoditi kamo srpsko društvo želi otići, k Rusiji, ali postoji put k EU i onaj neutralni, "nesvrstani". Odluku će donijeti suvremena srpska elita, a ona je očito nesposobna i odgojena na mitovima i krivotvorenim povijesnim činjenicama. Držim da bi se Srbi morali dobro zamisliti nad budućnošću svoje nacije i države, budući da su najnovija događanja pokazala kako su već trideset godina radili kardinalne greške. Ovaj post namijenio sam Srbima koji imaju snage i hrabrosti poslušati dobronamjerne savjete. Slika govori kao tisuću riječi, pa ću kroz nekoliko fotografija pokušati predstaviti svoje gledanje izbora puta.

Demonstracije Albanaca, Priština, 1.4.1981.

Nakon Titove smrti, na Kosovu su izbile prve antijugoslavenske (antisrpske) demonstracije. Albanci su tražili status republike u ondašnjoj federaciji. Odgovor je bio brutalan i krvav, s brojnim albanskim žrtvama. Udariti na Albance takvom represijom siguran je znak da će osveta biti još gora. Dakle, propuštena je prva prlika za demokratizaciju društva i miran izlazak iz krize.

Početak velikosrpske histerije, Novi Sad, 1988.

Nekoliko godina bilo je potrebno da Srbi donesu konačnu odluku što će poduzimati nakon Titove smrti. Odluka je bila: sačuvati hegemonistički sustav, kao najbrojnija i najpovlaštenija nacija u SFRJ, ali redefiniranjem državnog uređenja. Prva članica federacije koja je nasilno promijenila ustav bila je upravo Srbija ukidanjem autonomija pokrajina Vojvodine i Kosovo. U to vrijeme, niti u jednoj od članica federacije nisu postojali slični planovi, već su prije svega bili fokusirani na rješavanje ekonomskih poteškoća.

Vođa kojega je odabrala SPC za provođenje projekta Velika Srbija

Titov sljedbenik, okorjeli komunist, Milošević, zapaljivim nacionalističkim govorima potiče masovnu histeriju i obećava kako će Srbi svoje ciljeve ostvariti silom, ako već ostali narodi (a prije svih Hrvati) ne pristanu na uvjete koje postavlja Srbija. Još uvijek nema sličnih reakcija u ostatku države.

Najava rata za Veliku Srbiju, Gazimestan 1989.

Na čelo savezne vlade dolazi Ante Marković, pokušava ekonomskim mjerama umiriti krizu, pa i onu političku, ali očito da Srbi ne žele odstupiti od plana. Nakon masovne profašističke demonstracije nove srpske politike, bilo je posve razvidno da je na pomolu propast države. Tek nakon ovoga događaja, Slovenija i Hrvatska predlažu razdruživanje, dakako mirnim putem. To je i trenutak kad JNA pravi ratne planove, u kojima glavnu ulogu imaju Srbi u Hrvatskoj i BiH. Onda nisam znao, ali već nakon nekoliko godina jesam: Srbi su tajno naoružavani od strane JNA, vjerujući da će im novi rat donijeti blagostanje i, u konačnici, ostvarenje Garašaninova plana o etnički čistoj Srbiji. U to sam vrijeme bio svjedokom beogradskih događanja. Malo je bilo onih koji nisu vjerovali da će, nakon kraćeg ratovanja, Srbi ostvariti pobjedu. Malo, jako malo. Ogromna većina je davala apsolutnu potporu Miloševiću da se napokon ostvari srpski san. Tko danas tvrdi da nije tako, samo ne želi pogledati istini u oči.

JNA kreće u ratni pohod na Hrvatsku, ispraćena oduševljenim narodom

Uništen je Vukovar, za primjer Hrvatima i upozorenje
što ih čeka, ako ne prihvate srpske uvjete "suživota"

Pravo lice SPC, ideološke predvoditeljice srpske elite

Završetak rata, 1995.
Srbi bježe s okupiranog hrvatskog teritorija

Jedinstvenu priliku imaju Srbi, sad ili nikad. Svoj vojni i politički poraz trebali bi iskoristiti za novi početak, na isti ili sličan način kao nacistička Njemačka. Treba okriviti Miloševića i njegovu pogubnu politiku, staviti točku na sve što barem malo liči na tu politiku, a onda započeti iznova stvaranje jedne nove Srbije koja nema bilo kakve pretenzije prema susjednim državama. Ako u Srbiji ima pameti. Sve što ne bude bilo na tragu ovakvih političkih poteza, vjerojatno će Srbe odvesti u nove poraze. A nikome, pa ni Hrvatima, ne odgovara da za susjeda ima takvog nepopravljivog gubitnika.

Lijepo ime Ante,Bog ga živio!

Možete si samo zamisliti, poštovani čitatelji, kako izgleda u praktičnom životu zvati se Ante u Srbiji! Nema se tu što objašnjavati, budući je Ante izvorno hrvatsko ime i ne može nitko pomisliti da ste Slovenac ili Slovak. Uz „Ante“ Srbi vezuju i ostatak koji je obično „Pavelić“, a onda se zna što o vama mogu misliti. Ante u Dalmaciji ili Hercegovini nije ništa posebno. Ali, Ante u Zemunu ili Beogradu... Pa još autohtoni Hrvat, dakle starosjedilac već stotinama godina...

Ispričat ću vam jedan događaj iz '91. Dakle, rat se mogao omirisati, već su počela prebrojavanja po firmama, a Srbi su bili uvjereni kako će do konca godine imati vlastitu državu čija je zapadna granica na crti Karlobag-Karlovac-Virovitica, dakako bez Hrvata u njoj.  Šetam sa suprugom po Beogradu. Idem kupiti cipele. Supruga stalno zapitkuje: „Ante, vidi što su ove lijepe“, „Ante, a mogao bi ove probati, ne?“, „Ante, ove bi ti sigurno lijepo stojale.“. I tako neprestano. Moja žena voli kupovati za mene, iako joj to nikad nisam tražio, ali – voli. Ipak, u to vrijeme (nakon pokolja na Plitvicama), svi su u Beogradu bili nabrijani protiv Hrvata. U jednom trenutku, malo sam se zadržao pored jednoga izloga, a žena je s razdaljine od desetak metara dozivala „Ante, Ante“, kad joj je prišao jedan vrlo dobronamjerni čovjek i upozorio ju: „Gospođo, budite oprezni. Bolje ga zovite 'Aco', sigurnije je!“

Znam vrlo dobro  kako je bilo nositi ime 'Ante' svih ovih godina. Mogao sam se zvati Alojz, Stevo, Josip, ili Božo,ali ne, zovem se baš Ante.

Ne znam je li u Srbiji omraženije ime Franjo ili Ante. No, ta dilema je prestala nakon oslobađajuće presude našim generalima. Ante je ubuduće sinonim za srpskoga neprijatelja. E, sad, budući nisam klinac, imam stanoviti ugled u srpskome društvu, imam puno poznanika među Srbima, te bi logički zaključak bio da moje ime ne bi trebalo da ima negativnu konotaciju, barem kad je moj ugled u pitanju. Ipak, nekoliko me je poznanika upitalo: „Zašto se tako zoveš? Nisu li te mogli nazvati Domagoj, Augustin, ili Eduard?“ E, pa, nisu. Moji su imali nekoliko imena na izboru: Ante, Zvonimir, Tomislav, Krešimir, Stjepan i Franjo. Odabrali su ono prvo. U Hrvata odavna nema ovakvih muških imena, već su češća Leo, Teo, Mineo, Hugo i slična. Ali, kad me danas supruga pozove: „Ante!“, meni puno srce. Nemojte misliti da volim prkositi svojim susjedima Srbima. Ni slučajno! Ali, nimalo se ne sramim svojega imena, niti svojega podrijetla, niti svoga roda. Dapače, ponosim se svojim hrvatskim imenom.

Kad smo napokon progledali, počeli disati punim plućima, moramo biti svjesni nastale situacije. Srbi su bijesni, razočarani, ogorčeni i tužni. Bijesni, jer ne vole gubiti od Hrvata. Razočarani, jer nisu uspjeli prevariti Amerikance. Ogorčeni, jer Rusi nisu izravnije stali na njihovu stranu. Tužni, jer će morati čekati novi rat i pokušati s ostvarenjem stoljetne ideje o Srbiji kao pomorskoj sili. To su dovoljne naznake za veliki oprez u daljnjem postupanju najviših državnih dužnosnika, jer na istoku imaju neprijateljskog susjeda. Ne treba zatvarati oči pred tom činjenicom. Mogu Pupovac, Stanimirović i Uzelac govoriti što god hoće, njihovo je srce i um u Beogradu, oko hotela Moskva, a vjerojatno sanjaju dan kad će na Jelačić placu biti spomenik Slobodanu Miloševiću. Tim više me žalosti činjenica da su se „naši“ prvaci susreli sa spomenutom gospodom u Zagrebu, nakon konačne hrvatske slobode, te diskutirali o „pravima manjina na ovim prostorima“. E, moj Kuntiću. U ovom si trenutku sjeo za isti stol sa Pupovcem i Stanimirovićem! A svi smo očekivali da progovoriš o Gotovini i konačnom oslobađanju od fašističke stigme. Srami se, i ti, i tvoji suradnici!

Kad se već zovem Ante, onda ne moram pojašnjavati svoju veliku želju da upoznam generala Gotovinu. Nije preša, ne mora biti do Božića, niti do sv. Vinka, ali do Uskrsa bih volio. Ako netko ovo pročita, a poznaje generala, neka ga podsjeti da ima jedan zemunski Hrvat, Ante,  koji bi ga volio upoznati. Bila bi mi čast!

Katarza, strana riječ

Šefe, što je to katarza?

Danas je nastavljena bjesomučna kuknjava diljem Srbije. Svi mediji, javne osobe, te militantni zagovornici suživota s Hrvatima, pucaju iz svih oružja koja su im preostala. Navijači pjevaju „preplivat će Srbi Drinu, je... će vam Gotovinu“, a anti-EU pjesmice čuju se iz svakog nebodera. Službeni Beograd otkazao je posjet ministrice za europske integracije Zagrebu, predviđen za danas. Dakle, još prije mjesec dana Zagreb i Beograd planirali su sastanak nakon izricanja presude hrvatskim generalima, očito predmnijevajući kako će isti biti osuđeni, te tako otvoren put ka „pomirbi“. Kako se to nije dogodilo, srpski premijer Dačić izgovorio je nekoliko bezobraznih rečenica u svom stilu, otprilike rekavši ovo: „Oslobađajuća presuda hrvatskim generalima svakako neće pridonijeti pomirbi Hrvata i Srba. Svejedno, kad-tad Hrvati će morati doživjeti katarzu i sučeliti se sa svojom mračnom poviješću.“

Ovo izlazi iz ustiju Miloševićeva glasnogovornika, aktivnog sudionika agresije na Hrvatsku, za čije vladavine je iz Srbije protjerano oko 40 tisuća srijemskih Hrvata.

I umjesto da ova haaška epizoda bude početak srpske katarze, Srbi još uvijek vjeruju kako su bili nevine žrtve ustaškog terora. Osuda hrvatskih generala trebala je poslužiti srpskoj javnosti kao dokaz genocidne politike Franje Tuđmana i režima na čijem je on bio čelu (ustaškog, naravno) i povodom za apsolutnu rehabilitaciju Slobodana Miloševića. Ovom presudom dogodilo se upravo suprotno: osuđena je Miloševićeva fašistička politika. Pogrešno je Daćič definirao sudsku odluku kao pokušaj EU i SAD da „operu“ Hrvate prije ulaska u EU, jer su upravo Srbi od te presude očekivali da bude „opran“ srpski narod i njegovo političko vodstvo od zločina nad Hrvatima i Bošnjacima tijekom godina rata. Samo politički diletanti nisu primjetili sveopću podršku baš toj politici, budući da praktično nema niti jedne političke opcije koja nije pljunula na Haag.

Tko može ovo oprati?

Ne mogu Srbi „oprati“ svoje lice dokle god se ne pogledaju u oči jedni drugima i sami priznaju ono što je i cijeli svijet vidio: Srbi su u Domovinskom ratu bili agresori i okupatori, kao takvi radili su zločine, te na koncu izgubili rat. Bježanija u Srbiju nije bila uzrokovana hrvatskom vojnom akcijom, već prije pripremljenim scenarijem za sveopći rat u kome bi izravno sudjelovala država Srbija. Ovo dobro znaju svi Srbi koji su bježali '95 put Srbije. Dobro znaju i Srbi iz Banjaluke da su već skoro svi bili spakirali kufere i spremili se na put u istome pravcu, da je general Gotovina bio naManjači i promatrao rasulo u kom su se našli, te da je izostala vojna akcija tek nakon intervencije SAD. Znaju, samo ne žele o tome govoriti.

Da je MIloševićeva politika s oduševljenjem prihvaćena kod Srba (zapravo politika SPC) dokaz je i zapjenjeno paradiranje Vuka Jeremića. Sa mjesta predsjedavajućeg Generalnoj skupštini UN on poručuje svijetu kako će „u očaj baciti svetske kriminalce“, te zakazuje zasjedanje skupštine na temu korisnosti suda kojeg su osnovale UN.  Sud će poništiti svoju presudu? Ili će, možda, SAD i još oko stotinu država poništiti svoje odluke o priznanju Kosova? I to sve zbog Srbije i Vuka Jeremića? Ma, dajte.

Dačić veli kako je posljednja presuda u Haagu zapravo vratila „regiju“ u devedesete. Znači li to da Srbi ponovno žele „modernu federaciju“, da promoviraju princip „gdje je Srbin, tu je Srbija“ ili da se žele zaštititi od „vrlo mogućeg ustaškog pogroma“ tako što će sa svog zacrtanog teritorija na svaki način eliminirati Hrvate? To su bile devedesete, za podsjećanje. U međuvremenu, nešto se drugo događalo, ne?  

Božanska režija hrvatske slobode

Alaj naše za kratko bijaše

Uvijek sam mislio o Haaškom sudu da je politički, da su ga napravili iz svih samo ne iz razloga zadovoljenja pravde, te da nismo trebali surađivati s istim.

Vojvoda i kapetan, uzroci Oluje

Pokazalo se točnim.

No, dogodilo se nešto u toj „međunarodnoj zajednici“ što je išlo nama Hrvatima u prilog, ali samo mogu nagađati što je to. Da rezimiram: posljednja presuda stavila je točku na poglavlje pod nazivom Domovinski rat i hrvatska nezavisnost. Na sreću po nas.

Gledao sam, slušao i upijao svaki trenutak ovoga 16 . studenog, ni sâm ne vjerujući da se tako nešto moglo dogoditi, imajući u vidu moje predodžbe o Haaškom sudu. No, očito da je neki moćni redatelj htio da baš u Hrvatskoj na vlasti budu političari skloni omalovažavanju Domovinskog rata, a sad su morali stegnuti ruku oslobođenim generalima. I hrvatski mediji su oštro kritizirali generale i ondašnje hrvatsko vodstvo, krivotvoreći povijesne činjenice, a sad su morali biti pretjerano euforični.

A tako je lijepo počelo!

Redatelj je htio da na vlasti u Srbiji budu isti oni koji su bili uzrokom pokretanja Oluje, a danas su morali progutati tu gorku pilulu koja će im još dugo stvarati bolove u trbuhu. Histerični bijes u Srbiji posve je razumljiv. Budimo realni: Srbi su konačno, definitivno i bespovratno morali priznati poraz od Hrvata, te izgubili svaku nadu da će se i narednih pedeset i više godina o Hrvatima govoriti kao zločincima iz Jasenovca i Knina. Budimo još realniji: da je presuda bila drukčija, slavilo bi se u Beogradu, na isti način kao jučer u Zagrebu i diljem Hrvatske. To je tako. Hrvatsko-srpski rat je, za sada, proces koji traje i čiji se kraj ne nazire. Ovo je runda koju smo dobili, nakon... mnogo godina. Uživajmo u ovom trenutku i prenesimo taj osjećaj na sve buduće generacije. 

Ne u inat Srbima, nego na slavu vlastitih obitelji!

Razočarana braća po bradi

Jučer i danas u Srbiji histerija ne prestaje. U Beogradu je skupina najekstremnijih, te onih sa viškom slobodnog vremena, pokušala napasti Hrvatsko veleposlanstvo, na više mjesta je zapaljena hrvatska zastava, a škrgutanje zubima skoro da se može čuti iza svakog prozora. Imao sam priliku voziti auto kroz zemunsko naselje Altina, poznato i pod imenom Šešeljevo naselje, u kome su svoje nove domove izgradili hrvatski Srbi. Psovke, vrijeđanja, obećanja osvete, te drvlje i kamenje na EU moglo se čuti iz svakog kuta. Poraz uvijek boli, ali od Hrvata... No, navečer sam imao odprije ugovorenu večeru s nekolicinom prijatelja, u renomiranom restoranu u centru Beograda. Sjedili smo kao da se ništa nije dogodilo, dečki su odlično gruvali dobar rock'n'roll, a tek iza ponoći skoro sam izazvao incident. Konobar je došao naplatiti moj dio računa i upitao: „Kako ćete platiti?“ na što sam odgovorio „Gotovinom“. Mladi konobar me samo pogledao i rekao: „Ubuduće rabite riječ 'cash'. Gotovina nam je neprijateljska riječ.“

Ako ste htjeli iz prve ruke osjetiti zemunsko ozračje, mogu posvjedočiti da je razočarenje preveliko. Većina mojih susjeda vjerovali su da će Hrvati imati svoje zločince u rangu Mladića ili Karadžića, te da će Oluja biti okvalificirana kako zločinačka akcija. Nitko ne želi komentirati što se događalo prije Oluje, no imao sam priliku jednom od susjeda i to spomenuti. Zašutio je tek kad sam ga podsjetio na to kako je uselio u hrvatsku kuću nakon što je domaćin morao pobjeći '91. 

Hrvatski prvaci u Srbiji? Ništa. Niti slova. Boje se, srame se,... E, Petre Kuntiću, ovakav se trenutak događa jednom u životu, a ti si ga propustio!

Dijalog Dhaçi-Tačić

Hrvatica ispred Vučićeve i Nikolićeve utvrde u Zemunu

Oh, kako sam se veselio spoznaji da će Miloševićev mali od palube, Ivica, morati sjesti za isti stol s Šiptarskim teroristom („teroristom“) Hašimom Tačijem! Crkva je zavrtjela srpski rulet, podmetnula tvrdog komunista Miloševića na čelo kolone, a onda (nakon poraza) uživala u blagodatima novoga statusa, što će reći u luksuzu i bakanalijama. Crkva je ponovno na vlast dovela Miloševića, jer čvrsto vjeruje kako je to opcija s garantiranim uspjehom. I sad, veli meni moj susjed, doseljeni Srbin iz Dalmacije: „Nema se tu što govoriti. Vi ste Hrvati dobili po p.... nakon onoga rata, pa smo vas je.... četrdeset godina. Sad smo mi dobili po p.... i red je da nas je.. i Šiptari i Hrvati. Čekat ćemo slijedeću priliku!

Vulgarno jest, ali nije daleko od točnog opisa političke situacije.

Ovo bi najbolje mogao posvjedočiti Ivica Dačić, koji bi, da su Srbi pobijedili u ratu protiv Hrvatske, svakako bio premijer Velike Srbije. Ovako, premijer je male i poražene Srbije i mora sjesti s Hashimom Thaçijem kako bi, nakon vojne kapitulacije, potpisao i civilnu, a ovi razgovori neminovno vode k tom kraju. Nekoliko puta sam čuo novinarske lapsuse zbog sličnosti prezimena dvojice pregovarača, poput „danas su otpočeli razgovori Dhaçi-Tačić“ i to me je jako razveselilo. Jednako tako, ako ne i više, razveselila me je i zategnuta situacija oko EXIT-a, prve javne antimiloševićevske manifestacije koju je podržao cijeli svijet. Vlast je odlučila obračunati se sa građanskom i europskom Srbijom, te tako prijeti ukidanjem festivala zbog... Naći će se već prihvatljiv razlog. Crkva svakako već može otpočeti s projektima izgradnje pravoslavnih hramova diljem Petrovaradina, kako bi i službeno proglasila Srijem srpskim povijesnim prostorom. Naravno da u tome nailazi na razumijevanje aktualnih hrvatskih političara, no neću o njima, jer mi se dobrano gade.

Dakle, Dhaçi pregovara oko granica, registracija auta, ukidanja srpskih paralelnih vlasti na sjeveru Kosova, a predsjednik Nikolić mr. Tomo obilježava veličanstvene pobjede srpske vojske. Nikada neću razumjeti zašto prosječni Srbin voli živjeti u lažnoj povijesti, a ovdje je očito baš o tome riječ. Za Turke sve znamo: pregazili su srpsku nejaku vojsku za dva sata, i onda petsto godina mijenjali Srbima genetski kod. Ali, bježanje srpske vojske na krajnji jug Grčke nazivati pobjedom... Tom logikom, mogla bi se u Srbiji slaviti i Oluja, ne? Ako netko ovo pročita, a nije iz Udbe, neka ode i dojavi prvome udbašu koji će već znati što s ovakvom informacijom. Kako bi to krasno bilo: Srbi u Beogradu i diljem Hrvatske proslavljaju Oluju kao pobjedu nad hrvatskim fašizmom! Oh, nadam se da će ovo pročitati Dežulović, pa neka mi i preotme ideju-svejedno ću biti sretan!

Moralne gromade niskoga čela

Sredinom prošloga stoljeća, u vrijeme kad su komunistički higijeničari imali pune ruke posla ispirući mozgove svojih podanika, jedna je učiteljica savjetovala svog ponajboljeg učenika: „Kad hoćeš nekoga upoznati u njegovoj biti, za vrijeme razgovora gledaj ga u oči. Oči su ogledalo duše i po njima se vidi kakav je tko čovjek. Isto tako, izbjegavaj druženje s osobama niskoga čela. Njihov je kvocijent inteligencije ispod razine ljudskog dostojanstva.“ Učenik je upamtio  savjete svoje dobre i drage učiteljice i primjenjivao ih desetljećima. Nikad, ali nikad nije pogriješio. Vrijeme koje prolazi, iskustvo koje čovjek stječe, ponekad postave zamku, pa počne sumnjati u svoju učiteljicu. No, vrlo brzo se otrijezni, mahne glavom i dođe k sebi, pa vlastita iskustva prenese svojoj djeci, čak i knjigu o tome napiše. Kad već spomenuh knjigu...

Ovogodišnji Sajam knjiga u Beogradu potvrdio je već poznate činjenice da (još uvijek) postoje čitatelji knjiga, te da se kupuju samo one knjige koje su promicane velikim novcima. Elektronički mediji polako preuzimaju čitatelje, što i nije loše, budući se zna da samo u Srbiji ima milijun potpuno nepismenih, a više od dva milijuna funkcionalno nepismenih. O 6% visoko naobrazovanih Srba (među kojima ima i onih koji nisu Srbi, ali žive u Srbiji) da i ne govorim. Održati Sajam knjiga, na dosta visokoj razini, pravi je podvig, te ovom prilikom čestitam vodstvu Sajma na ustrajnosti. Neću spominjati tko je sve uvršten među pisce, tko je zavrijedio da mu se tiskaju njegove skribomanske fantazije, ali hoću o jednoj TV emisiji u kojoj je bio gost, zamislite, hrvatski pisac Ante Tomić. Spomenuti je pisac glorificirao beogradski sajam rekavši kako već tjedan dana osjeća neopisivo uzbuđenje, te jedva čeka trenutak kad će doputovati u grad knjige. No, budući dolazi iz Splita, nije mu bilo teško popljuvati pred oduševljenim voditeljem i svekolikim gledateljstvom rodni grad, za koga veli da je postao jedna provincijska baruština, prije svega zahvaljujući Kerumu. Veći dio svog  gostovanja „hrvatski pisac“ je posvetio pljuvanju vlastite države, vlastitog naroda i rodnog grada, tako da sam s teškom mukom dočekao kraj emisije. A onda sam se sjetio učiteljice s početka ovog teksta, zagledao se u gospodina Tomića i otkrio uzrok njegove opsjednutosti Beogradom: nisko čelo i prazne oči.

Hrvatski pisci brukaju vlastiti narod . Ne svi, naravno, ali dominiraju oni kojima su sva javna glasila dostupna. Grmjeli su: „Samo da otjeramo HDZ i Hercegovce, jer su oni jedina spona s Tuđmanovim dobom!“ Sad je situacija posve bistra, te nema HDZ-a na vlasti, još manje Tuđmana i njegovih, a vlast u državi obnašaju ljevaci. Rezultat? No, gospoda ljevaci ne žele prihvatiti odgovornost za propast države, već vele kako je teško ispraviti ono što su HDZ-ovci upropastili. Koliko je potrebno za popravak? Deset godina? Sto godina? Dobro su mi poznate prilike s početka 90-ih, kad je malo tko vjerovao u bilo kakvu hrvatsku državu, a ponajmanje „hrvatski pisci“ koji su javno zagovarali opstanak Jugoslavije, prikivajući na križ i Tuđmana, i političke emigrante, ustaše i koga sve ne, jer su samo u takvom sustavu imali sve privilegije kao u malo kojoj državi na svijetu. Upravo takvi jedva čekaju slom Hrvatske koja, na njihovo čuđenje, opstaje već dva desetljeća. Ova današnja, prema Tomiću, samo je prijelaz do neke nove „države“ kojoj je centar Beograd. Napokon i Beograd ima predsjednika kome se dive „hrvatski pisci“ i to ne bez razloga: imaju čelo iste širine i oči iste dubine.

Moja dobra učiteljica bila je posvema u pravu i ja ni danas ne vjerujem ljudima niskoga čela i praznih očiju.

Šesnaesti listopad - što to bješe?

 „Šesnaesti dan je listopada...“ grmjelo je iz mnogih auta što su se poput rijeke slijevali prema Zagrebu prije dvadeset dvije godine. U jednom od njih bio sam i ja, skupa s mojim susjedima, vjerujući da činim nešto jako dobro, ne samo u povijesnom smislu, nego i u praktičnom, pa ako hoćete i u ekonomskom. „Vratili smo Jelačića bana, vratili smo vjeru u Hrvate“ bio je slogan što smo ga, poput mantre, ponavljali gledajući u ponosnoga konjanika, koji je još i rođeni Srijemac na što sam i danas silno ponosan. Da nije bilo toga osjećaja, vjerovatno ne bi bilo ni Hrvatske. Zlobnici bi rekli „možda nije ni trebalo“, ali nisu u pravu, jer je alternativa upravo ono što imamo danas u Srbiji, a to svakako niti jedan Hrvat (i ne samo Hrvat) ne bi poželio sebi niti vlastitoj djeci.

 Posljedica krivoga odgoja dolazi do izražaja upravo ustoličenjem nove srpske vlasti i povratkom na vrh države istih onih koji su jurišali na tek uspostavljenu Hrvatsku. Srpski premijer, odličan učenik svog poznatog učitelja pokopanog pod lipom, bez okolišanja vrijeđa Nijemce, a zatim okrivljuje novinare za krivu interpretaciju. Ipak, nije ovo '41 niti '91, tako da su mediji danima puštali snimku na kojoj se vidi kako premijer laže. Izgovoriti javno kako su upravo zločinci Nijemci oni koji priječe ulazak Srbije u EU iako je ona, je li, nevina žrtva tih istih Nijemaca, može samo neobrazovana budala.  Na drugoj strani, na križ srama, prije nego zaglavi robiju, prikucan je bivši Tadićev ministar Oliver Dulić, premda je radio samo ono što i većina ostalih ministara – krao državne novce. On bi trebao biti primjer. Pitanje je samo: otkuda Duliću hrvatska putovnica? Zapravo, znamo otkuda, dobio ju je u hrvatskom veleposlanstvu, ali – zašto? Nije rođen u Hrvatskoj, ne deklarira se kao Hrvat,... Eto zašto trebamo biti jako ponosni svakoga dana, a osobito šesnaestog listopada svake godine.

Zaprijetit ću srpskim šupcima

Vratimo se posljedicama srpske politike od koje smo, na sreću, pobjegli. Nogometna utakmica mladih nogometaša Srbije i Engleske završila je pobjedom Engleza, ali i sveopćom tučom. Ništa novoga, rekli bismo, pa to je za nogomet posve normalno. Ali, snimka koju nije emitirala državna televizija pokazuje zapravo da se radilo o teškom obliku rasizma i fašizma. Crnac u redovima engleske repke vrijeđan je tijekom većega dijela utakmice, da bi ga na kraju počastili urlanjem majmunskoga glasanja. Kad je tuča već otpočela, s tribina su se čuli povici: „ubij majmuna“, „daj ga ovamo“, „ubij ga, mamu mu j....“. Što bi poznati nogometni mag, Plattini, rekao za nas Hrvate – pravi šupci. Ovoga puta nije se oglasio sa sličnom formulacijom, ali oštro su reagirali povijesni srpski prijatelji, Britanci, tražeći da se Srbija isključi iz međunarodnih natjecanja. Srbima je svejedno, budući su tako loši da će se i sami iz tih natjecanja isključiti, barem nogometnih.

No, započeo sam priču o Jelačiću. Baš na njegov rođendan, 16. listopada, završeni su radovi na na njegovoj rodnoj kući u Petrovaradinu. Srpski mediji su o tome šutjeli, osim nekoliko kratkih novinskih izvješća. Zapravo, nisu ništa ni trebali pisati. Točno je da je kuća građevinski obnovljena, ali samo zato što je prošle zime teško stradala pod snijegom, no njezina prava obnova bila bi samo u slučaju privođenja namjeni, odnosno kad bi u njoj bio smješten Hrvatski kulturni centar, a to se neće dogoditi, barem ne skoro. Ovako, obnovljena je samo zgrada u kojoj nekoliko stanara uživaju znajući da je istim sobama šetala obitelj Jelačić još početkom XIX. stoljeća. Ipak, hrvatski politički prvaci odmah su sebi prikačili zasluge za ovaj događaj, premda je jedino bivši gradonačelnik Novoga Sada izravno zaslužan. Zaključak je: šupci ostaju šupci, bez obzira na naciju i vjeru, a istinski heroji ostaju heroji u vijeke vjekova.

Kontrolirano nestajanje

Božidar Lusavec: čovjek koji je rekao istinu

Kad sam prije tjedan dana pisao post o aktualnim srpskim vlastima i usput spomenuo hrvatskoga političkog prvaka u kontekstu odnosa naspram te iste vlasti, nisam znao što će se dogoditi tijekom istoga dana. Ne mogu da ne prokomentiram najbolniju točku u Srijemu, mjesto na kome je počelo, a izgleda da se sve  i svršilo. Slankamen.

Redoviti čitatelji znaju iz prijašnjih postova što za srijemske Hrvate znači Slankamen, pa sada neću o tome. Pokušat ću pojasniti kako nesposobni političari mogu od torte napraviti drek i to vrlo uspješno. Dakle, nakon pada Miloševića, odškrinula su se vrata demokracije, te je Srbija teška srca priznala da na njezinom teritoriju još uvijek ima Hrvata kojima je i službeno priznat status nacionalne manjine. Slankamenski Hrvati imali su nekoliko izvrsnih angažiranih pojedinaca koji su vrlo brzo uspjeli povratiti i ugled, ali i značajnu imovinu koju je Slankamen na silu izgubio tijekom rata. Vidjevši gorljive ljude koji rade za svoj narod i hrvatska diplomacija morala je stati iza istih, tako da je 2002. godina bila godina posvemašnjeg preporoda Hrvata u Slankamenu, koji je postao zvijezdom vodiljom i drugima u Srijemu. Slankamenski su Hrvati proslavili 100. obljetnicu udruge koja nosi neuobičajeno ime za kulturnu udrugu (Stjepan Radić), župa je bila aktivna s odličnim zborom i dramskim odjelom, a planovi za budućnost su  bili ambiciozni. Jedan mali, ratom izmučeni Slankamen, iznjedrio je i jednog od osnivača krovne hrvatske udruge u Srbiji, Hrvatskog nacionalnog vijeća, koji je u jednom trenutku postao dopredsjednikom za Srijem i obnašao tu dužnost dvije godine. Kratko je trajao taj labuđi pjev. Hrvatski neprijatelji, uvidjevši da im je bio uzaludan trud oko zatiranja hrvatstva u Slankamenu, rade sve kako bi kompromitirali i eliminirali predvoditelje kulturnih  aktivnosti. Ova je metoda poznata odprije, ali se prvi puta dogodilo da hrvatski politički prvaci sudjeluju u toj raboti.

Hrpa lažnih podataka na stranici ZKVH

Kad je već bilo posve razvidno da srpska vlast ne gleda s odobravanjem na događanja u Slankamenu, te da su se i druga mjesta ohrabrila i pokrenula, čelni ljudi DSHV-a napravili su odlučni korak da se dodvore srpskim vlastima, te na silu maknu sve istaknute Hrvate u Slankamenu, kako bi se stvar „smirila“. Pri tome, uvjeravali su javnost da se radi o „nesposobnim osobama čije je daljnje djelovanje samo smetnja uspješnom radu u oblasti kulture i prosvjete među srijemskim Hrvatima“. Ti isti „nesposobni“ Hrvati, zapomagali su i tražili potporu u odlučnoj bitci, no bez uspjeha. DSHV ih je otpisao, stao na drugu stranu instaliravši upravo one koji su za sebe jamčili veću učinkovitost u radu. Što imamo danas, deset godina nakon priznavanja statusa manjine i proslave 100. obljetnice slankamenske udruge? Imamo rezultat DSHV-ove antihrvatske politike, a on izgleda ovako.

Župa je u očajnom stanju, ne samo zbog nesposobnog i nezainteresiranog župnika, nego prije svega zbog toga što su iz javnog života maknuti sposobni Hrvati, te im onemogućeno djelovanje u onim područjima u kojima boljih nema. Nema crkvenoga zbora, nema mladih, nema angažirane djece, nema Božićnih igrokaza, nema dočeka Nove Godine, nema,... Nema ni vjernika na nedjeljnoj misi. Kulturna udruga praktički ne postoji, iako na službenim stranicama ZKVH (Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata) stoje mnogi netočni podaci (zapravo svi osim adrese). Ogromni novci koje je Hrvatska darovala Slankamenu radi obnove dvorane i prostorija nekadašnjega Hrvatskog doma, uludo su potrošeni i nikad Slankamenci neće točno znati njihovo krajnje odredište. Dvorana jest lijepa, ima grijanje, binu, svlačionice i stolce, ali je otvorena samo jednoga dana u godini, ili ako umre netko od članova obitelji novoustoličene slankamenske političke elite. Prvi web-site među srijemskim kulturnim udrugama ukinut je skupa s njegovim kreatorima! Da dojam bude još tragičniji, jedini slankamenski vijećnik, dopredsjednik HNV-a za Srijem, izbrisan je (!) sa službenih stranica HNV-a  kao da nije ni postojao!! Posljednji puta hrvatska „elita“ bila je u Slankamenu 20.ožujka 2007. godine, kada je završen progon aktualnoga dopredsjednika HNV-a, u čemu je odlučujuću ulogu imao DSHV.

Čovjeka su ubili, politički i duhovno.

Tko je bio dopredsjednik od 2005. do 2007.?

Na žalost, u svemu je sudjelovala i Crkva, aktivno se uključivši u progon jednoga čovjeka i ideje iza koje su stajali njegovi sljedbenici. Doduše, njezin glasnogovornik u tim danima ubrzo je otkazao vjernost Majci Crkvi, oženio se i nastavio živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Ipak, ostao je gorak okus u ustima. Možda je baš taj okus ponukao jednoga svećenika da ove godine, na kirbaj, olakša svoju dušu preko propovijedi kojom je samo potvrdio veliku grešku koja je nanijeta Slankamenu i čije su posljedice neizlječive. Rekao je preč. Božidar Lusavec, među ostalim, slijedeće (parafraziram):

„Slankamen je nekoć slovio za najhrvatskije mjesto u Đakovačkoj biskupiji, za koga su se „otimali“ svi svećenici. Ako su postojale četiri klase župa, Slankamen je svakako bio u prvoj. A pogledajte se danas: otjerali ste dvojicu župnika neposredno prije rata, onaj „ratni“ je imao sreću da je otišao na vrijeme, ali je zato već naredni doživio isto. I ovoga župnika također ogovarate i uskraćujete mu suradnju. Svake nedjelje, pune su pijace Slankamenaca, a o vjeri i o nacionalnom identitetu nitko ne misli. Vjerujete samo u svoj novčanik!“

U crkvi je bilo malo svijeta, premda je bila subota. Nije bilo nikoga iz hrvatske diplomacije, niti iz HNV-a, niti iz DSHV-a, niti iz ZKVH-a, nikoga od odseljenih Hrvata... Tako su „nagrađeni“ slankamenski politički prvaci, a s njima i cijeli Slankamen, za slijepu poslušnost i pristajanje na ultimatume. Ne znam trebam li spomenuti da je na kirbaj Hrvatski dom bio zatvoren, te da nije bilo niti jedne kulturne manifestacije u povodu blagdana zaštitnika ove župe, svetog Mihovila. Znakovito je i to da su, samo dva dana prije, svi značajni ljudi hrvatskoga Srijema bili u Zemunu na obilježavanju dana sv. Vinka Paulskog i sestara redovnica utemeljiteljica Zemunske bolnice, a na dan slankamenskoga kirbaja u Golubincima je bio koncert u spomen njihova prerano preminula voditelja tamburaškog orkestra. Tako su se nekadašnji „prijatelji“ zahvalili i odužili Slankamencima za njihov pristanak na nestajanje, stavljajući ih na posljednje mjesto koje bi posjetili radi zajedničkog slavlja.

Zašto baš Slankamen? Zato što je to paradigma hrvatstva u Srijemu! Svima je bilo jasno (osobito hrvatskim neprijateljima) da, ako Slankamen izgubi hrvatski identitet, onda ga je izgubio i cijeli Srijem. Mogu se busati u prsa hrvatska svi Mitrovčani i Zemunci, svi Beščani i Petrovaradinci i svi ostali, jer umiranjem Slankamena, umro je veći dio srijemskoga hrvatskog duha. Nikada Srijem više neće biti isti, dokle god je mrtav hrvatski Slankamen! Lijepo je, samo na drugi način, ovo izrekao i preč. Božidar Lusavec. Slično, samo o drugoj prigodi, izrekao je i ratni župnik slankamenski, preč. Edo Španović. Ostalo je samo da se oglase i politički prvaci, prije svega oni iz DSHV-a, te makar posthumno priznaju svoju kardinalnu pogrešku. Makar da isprave krivotvorene podatke u svojim službenim dokumentima.

Prije točno godinu dana, nakon posta objavljenog na CroSirmium-u, oglasio se Petar Kuntić, „narodni zastupnik“, komentarom na moj post iz Slankamena. Nije ga bilo ove godine, jednako kao ni Mate Groznice, Zlatka Načeva, Tomislava Žigmanova, te slankamenskih „prvaka“, Ivana Gregurića, Ivana Tomića, Vlatka Aleksića, Zdravka Lozančića. Nije bilo ni biskupa Gašparevića, niti preč. Španovića, ali ni predstavnika srijemskih udruga, prije svih Krunoslava Đakovića, odbjegloga svećenika, a danas istaknutog „kulturnog“ djelatnika. Nije bilo ni srijemskih svećenika, tek četvorica, a znalo ih je biti i po šesnaest. Nikoga nije bilo, ali je zato bio preč. Boško Lusavec da izrekne nazočnim Slankamencima istinu u oči. Cijeli tjedan  boli ih  spoznaja da nije sve svršilo onako kako su htjeli: zataškavanjem i zaboravom. Jedino im je nepoznato: otkuda Bošku informacije? Tko mu je dao podatke? Tko ga je ponukao na takvu propovijed? Nije upitno je li to sve istina, nego – kako je i zašto izašla na vidjelo? No, činjenice su činjenice, istina je samo jedna i lako je provjerljiva. Jedno je sigurno: ovoga puta se neće dogoditi da Slankamenci traže izopćenje ovoga svećenika, jer iznosi neugodnu istinu u javnost. Možda je ovo pravo mjesto da se postavi pitanje čelnicima DSHV-a i Petru Kuntiću osobno: ovo ste htjeli postići uklanjanjem „smetnji“? Je li ovo rezultat promišljene i odgovorne nacionalne politike na očuvanju hrvatskog identiteta? Jeste li zadovoljni nakon „hitnog“ sastanka od prije pet godina učinkovitošću osoba koje ste tako snažno podržali? Osjećate li barem mrvicu grižnje savjesti dok čitate ove retke? Imate li snage da priznate i pokušate ispraviti grešku, osim ako ne držite da se uopće i radi o grešci? Tko pogriješi u malim stvarima, još će lakše pogriješiti u velikim.

Htio sam ove godine otići na kirbaj u Slankamen. Imam prijatelja ondje, a imam i lijepih uspomena od prije. Htio sam i otišao sam. Danas se kajem i žalim zbog te odluke, jer je Slankamen postao hrvatska sramota. Nedolazak relevantnih gostiju, od biskupa, svećenika i političkih prvaka, do kulturnih djelatnika, samo je potvrda ove konstatacije i dovoljan pokazatelj da je Slankamen pušten niz vodu. A ako je tomu tako, onda je posve jasno kakva je sudbina ostatka srijemskih Hrvata. Ona bi se mogla u dvije riječi riječi opisati kao – kontrolirano nestajanje.

Budućnost je u prošlosti

Četnička trojka na vlasti

Htjeli ili ne htjeli, građani bivše jugoslavenske republike Srbije moraju priznati da su u XXI. stoljeće ušli s neizmirenim računima prema svim susjedima, kako onima izvan sadašnjih državnih granica, tako i prema onima s kojima dijele isto dvorište. Računi su veliki zato što su izdavani prije sto i više godina, te su i kamate narasle do neslućenih visina. Ipak, od europskoga puta neće biti ništa, budući je sustavno gažena svijest kod ljudi i zatirano proeuropsko raspoloženje, nasuprot arhaičnom i profašističkom opredijeljenju intelektualne elite predvođene SPC. To više i ne promatram kritički, preispitujući vlastita stajališta, već samo konstatiram kako sam u pravu što srpsko društvo definiram na ovaj način. Fašizacija društva bila je zaustavljena na tren, u vrijeme Đinđića, dočim su je omogućili njegovi nasljednici pod vodstvom Tadića. Građanska Srbija dovela je na vlast DS, premda je i ona većinska, uzrok svih zala na prostoru bivše Yuge, preko DS-a htjela oprati svoju fašističku i zločinačku prošlost. Manjine i tolerantni Srbi očekivali su od DS-a promjenu politike za 180 stupnjeva. Nasuprot očekivanjima, Tadić je samo napravio kratku stanku i psihološku pripremu, da bi se ovoga ljeta ustoličili mladi jastrebovi Slobine i Šešeljeve stranke.

Presmiješno izgleda Šešeljev mali, Aco Vučić, dok mirnim, tihim i skrušenim glasom odgovara na pitanja novinara, sklapajući ruke kao na molitvu, ali raširenih prstiju. Smireno najavljuje uhićenja izazivajući kod razdraganih masa isto ono ushićenje kao u vrijeme Rankovića. Da, umislio je Aco da mu je sudbina namijenila ulogu Leke, idola srpskih jastrebova, ubojice Šiptara i Ustaša. Danas je i svečano instaliran novi Leka, osvojivši mjesto predsjednika stranke koju su lukavo nazvali naprednom. No, svakome je jasno da se radi o genijalnom Šešeljevom projektu koji bi se mogao nazvati reinkarnacija radikala. Šešeljeva SRS, najjača politička partija u ratnoj Srbiji, produkt većinske volje srpskoga naroda, nije uspijevala zadobiti povjerenje Zapada zbog uloge u ratu, ratnih zločina, te izrazite antieuropske politike. Kako bi ipak došli na vlast, napravili su slijedeće: smjestili šefa u Haag i s njim pokopali fašističku prošlost, promijenili naziv i vodstvo stranke, obukli se u Armanijeva odijela i prestali vikati Karlobag-Karlovac-Virovitica. Posve dovoljno da ih taj isti Zapad postavi na vlast u državi u kojoj to prije svega znači izvor bogaćenja.

Da, sad je Leka na vlasti i smireno čeka da se pravi šef vrati iz Haaga. Četnički vojvoda Nikolić ionako igra marionetsku ulogu, iako mu se mora priznati da je izuzetno pametan čim je mogao, pod stare dane, položiti na desetke ispita i postati fakultetski naobrazovan predsjednik. Srbijom, zapravo, vlada Šešelj uz pomoć tajkuna. Ne vjerujem da su Srbi preveslali čelnike EU te ih uvjerili u svoj europski put. Prije će biti da su prefrigani Nijemci navukli Srbe na put s koga nema povratka, a on se zove priznavanje Kosova, na ovaj ili onaj način. Opčinjeni Putinom i svojom očaranošću ruskom čizmom, Šešeljevi dečki ulaze u teške kreditne linije s Rusijom, postajući doslovno ruska gubernija, po želji vojvode Tome. Ipak, država koja se zadužila na više od 60% BDP-a ne može očekivati investicijske akrobacije, već samo nepovoljne kredite i rasprodaju preostalog imetka prije sve iz oblasti energetike i telekomunikacija.

I pokraj svega, u Srbiji su i dalje opčinjeni četništvom, pa je tako s oduševljenjem primljena vijest da je novim četničkim vojvodom proglašen Bora Đorđević, frontman Riblje Čorbe. Novosadsku vlast napravili su Šešeljevi i Slobini dečki, uz pomoć deklarirane klerofašističke stranke Dveri, te sad mahnito smjenjuju DS-ove lupeže i postavljaju svoje. Uklanjanje političkih protivnika vrši se na oprobani način, te je tako u namještenom događaju isprovocirani Nenad Čanak naprašio provokatora iz Beograda, da bi već slijedećeg dana napustio mjesto zastupnika u srpskoj skupštini. Još će jedan DS-ovac platiti za grijehe dok je bio ministar. Radi se o Oliveru Duliću, etničkom Hrvatu iz Subotice, ortopedu i bivšem ministru, kojem su pronašli velike zlouporabe i vjerojatno će ga utamničiti. Jednim udarcem dvije muhe: lupež i Hrvat. Moram reći kako u Subotici i ne drže da je rečeni gospodin uistinu Hrvat, osim po podrijetlu. Vrhunac krivotvorenja povijesti dogodit će se 5.listopada, kad će svečano biti ukopan knez Pavle Karađorđević s obitelji. Na taj način Srbija se i službeno deklarira kao država koja rehabilitira fašizam.

Od kako su Šešeljevi dečki ponovno uzeli svu vlast, dirljivo je ponašanje hrvatskih političkih prvaka, prije svega Petra Kuntića, zastupnika u srpskoj skupštini. Pero Mutavi, kako ga od milja zovu njegovi Subotičani (a i mi iz Srijema), osim nekoliko suvišnih kilograma nije nabacio niti jednu jedinu riječ u svezi bilo koje teme! Govore Mađari, Bošnjaci, Slovaci,... ali ne i Pero, iako za svoju stranku govori da je „jedina parlamentarna stranka Hrvata“, što uopće nije točno. Dakle, Pero nema mišljenje ni o čemu, pa zašto bi onda bilo što i govorio?

Dok se tako Srbi slavodobitno daruju titulama četničkih vojvoda, veličajući fašističku prošlost, Hrvatska tone u glib. Žalostan sam bio za posljednjega boravka u Domovini, jer su većina mojih prijatelja u teškoj financijskoj krizi. Nisam vjerovao da ću imati više novaca od njih, iako živim u Srbiji, iako su me dugo, dugo nagovarali da se preselim u bogatu i uspješnu državu Hrvatsku. Sad ne vide rješenje. Očito da pljuvanje po HDZ-u nije ništa dobroga donijelo, kao što su mnogi očekivali. Traži se izlaz, a on se neće dogoditi 1. srpnja 2013. kad Hrvatska na silu bude uvučena u EU, budimo realni, zahvaljujući moru i Nijemcima. Unatoč poteškoćama (ako sam uopće izabrao pravu riječ), Hrvatska je i dalje najljepša zemlja Europe, jednako kao što je Beograd najveća cirkuska šatra Europe. Promatram kako dvije države pristupaju izgradnji kapitalnih objekata, Pelješkoga mosta, odnosno auto-ceste kroz rodni kraj Velje Ilića, Šešeljeva imitatora. Razlika je samo u klimi.

Pozor, ravnica!

U Srbiji se kotač povijesti napokon zaokrenuo za cijeli krug. Bilo je potrebno dvadeset dvije godine od uvođenja višepartijskog sustava da bi se ponovno vratio onaj stari, jednopartijski, tako dobro provjeren u totalitarnom Titovom režimu. Ako je Demokratska stranka Zorana Đinđića bila predvoditeljica demokratskih promjena devedesetih, onda je ta ista stranka, samo pod ravnanjem Borisa Tadića, sve vratila na početno stanje. Resetovanje sustava dogodilo se još prije četiri godine, kad je Tadić vratio Miloševićeve sljedbenike na veliku političku scenu, a danas su ga ti isti Miloševićevci pomeli. Da se uistinu radi o jednopartijskom sustavu govore i činjenice da će u novoj vladi Srbije sjediti svi osim DS-a, ali na lokalu koaliraju svi sa svima. Identična situacija nekoć moćnom SKJ, jedino što su dopuštene frakcije.

Oko čega se, ipak, svi politički subjekti u Srbiji slažu? Oko novca!

Nema razlike u ideologiji, niti svjetonazoru, dokle god postoji makar jedna državna funkcija na koju se može smjestiti i posljednji rođak nekadašnjih ljutih političkih protivnika.Vanjsku, a dobrim dijelom i unutarnju i ekonomsku, politiku ionako vode SAD i EU, uz miješanje Rusije, tako da nitko u Srbiji ne mora uključiti mozak. Ipak, novca je sve manje, kao i onih koji ga zarađuju, te treba smisliti novi izvor krize oko koje bi se ponovno okupila srpska inteligencija i nezaposleno radništvo. Kosovo je, očito, završena stvar. Pa što ostaje? Vojvodina.

Fašističke stranke jako su loše prošle na svibanjskim izborima u Vojvodini, za razliku od UŽAS-a (uža Srbija) gdje su slavodobitno pobijedile. To je bio povod da Ustavni sud Srbije, na sam dan konstituiranja vojvođanske vlade proslijedi svoje mišljenje kako je puno toga neustavno u položaju sjeverne srpske pokrajine. Ono što je pogodilo autonomaški raspoložene Vojvođane je osporavanje Novog Sada kao glavnog grada (zaboga, samo nezavisne države imaju glavne gradove), te naziva dijelova od kojih se Vojvodina sastoji (Srijem, Banat i Bačka), uz dakako velike primjedbe na račun financiranja. Već narednog dana, organizatori festivala EXIT izvjesili su transparent na Petrovaradinskoj tvrđavi kojim su rekli što misle o Ustavnom sudu Srbije. Stvar se zakuhala. Kuhar je poznat, samo se još ne zna tko će jelo pojesti. Ako je suditi po prijašnjim iskustvima, bit će rata, jer Srbija ništa nije izgubila na drugi način.

Vojvođanski klub već zakazuje veliku konvenciju za studeni, na kojoj će biti definiran politički zahtjev za nezavisnošću Vojvodine (!), tako da bi se povijesni kotač doista mogao još jednom okrenuti i vratiti Srbiju negdje na početak XX. stoljeća. A sve je to moglo biti riješeno još u vrijeme Miloševića, jednostavnim rastakanjem SFRJ na njezine federalne dijelove, što bi za Srbiju bilo bezbolnije. Doduše, tko ne pokuša, ne zna hoće li uspjeti, pa tako i fašistička ideja o Velikoj Srbiji u kojoj žive samo Srbi i vjerojatno Bunjevci.

Došlo se, dakle, do točke koja će u mnogome opredijeliti buduće odnose među velikim silama. Srbija ostaje bez Kosova, na silu se gura u EU, a Šešeljevi dečki muku muče s kadrovima na ključnim i manje ključnim mjestima. Miloševićev mali odveć se uživio u ulogu diktatora, pa slijedi retoriku slavnog prethodnika, jedino što mu manjkaju neprijatelji koje mora pronaći u Vojvodini, jedinom preostalom dijelu SFRJ koji nije dobio nezavisnost. Dok se Dačić priprema za priznanje Kosova i veliki ekonomski krah, najuspješniji gradonačelnik u Srbiji, Goran Ješić, prihvaća mjesto dopredsjednika vojvođanske vlade i ministra poljoprivrede. Ovaj događaj samo je podgrijao vojvođanski lonac u kome se  kuha vjerojatno najbogatija juha s mesom. Sudeći po dosadašnjim Ješićevim uspjesima, on nije ovu odluku donio iz neznanja ili nepostojanja alternative. Dakle, nakon vrelog ljeta nastupit će vjerojatno još vrelija jesen, a proljeće je ionako namjenjeno Hrvatima. Dok nas u srpnju ne proguta EU.

Još jedan post o šupčinama

Francuske šupčine zapalili Pariz

Civilizirani francuski navijači nakon poraza od Španjolske

Ja ću reći tko smije biti hooligan!

Nakon zasluženog poraza od Španjolske, u Parizu su
divljali francuske šupčine, u daleko većem broju i puno brutalnije nego hrvatske. Tako valjda i dolikuje jednoj kulturnoj i velikoj europskoj naciji. Nakon tekme, Samir Nasri se obratio jednom francuskom novinaru riječima: "J.bi se! J.... ti majku, dijete i tebe također! Sad slobodno piši da sam prost i neobrazovan!"

Fala Bogu da do kraja EURA 2012 nećemo gledati francuske šup... Ne, neću biti prost. Ni Platini!

Crta preko koje se mora prijeći

Volim hrvatske šupčine ispod crte

Pomalo mi je već dosadno pratiti medije u lipnju i srpnju. Da nije nogometa i sprdačine od srpskih izbora, sve ostalo bi se moglo spakirati u reklamno-promidžbenu kampanju turističkih agencija. Gdjekoji dan mi uljepšaju hrvatski  “novinari” svojim već poznatim iskrivljavanjem slike o državi u kojoj zarađuju za kruh, ali neponovljivi užitak predstavljaju “blagdani” koji se u Hrvatskoj obilježavaju ovih prvih ljetnih mjeseci. Radi se, da ne bude zabune, o antifašističkim blagdanima, od kojih je jedan partizanski, a drugi četnički. O njima je povijesna znanost sve rekla i dokazala, te nije potrebno na ovome mjestu o tim faktima reći bilo što. 

Ipak, postoji crta koju aktualna vlast i većina medija u Hrvatskoj ne želi prijeći, a ona razdvaja zločince od žrtava.

Ostarjeli ustaški zločinac?

 Naime, ustaški je pokret osuđen, kao i rezultati njegove vladavine, te o tome više nije potrebno dvojiti. Onaj beznačajni postotak ustaških “nostalgičara” ne bi bio niti primjećen, da nije stranih novinara koji samo takve i traže, kako bi Hrvatima zadržali osjećaj vječite ustaške krivnje. Ovi strani novinari često su Hrvati, što je još nevjerojatnije i tragičnije. Dakle, ustaše smo smjestili na svoje mjesto,osudili njihovo vodstvo i zločine, te podigli monumentalni spomenik u Jasenovcu da nas  opominje na četiri godine njihove ratne vladavine. Pomalo smo zaboravili na činjenicu: da nije bilo zločina nad hrvatskim prvacima u beogradskoj skupštini 1928. godine, vjerojatno ne bi bilo ni ustaša.

Ostarjeli komunistički zločinac?

S druge strane crte nalaze se antifašisti. U tu skupinu Hrvatska je ravnopravno ubrojila partizane i četnike, iako ne formalno poput Srbije, ali na terenu svakako. Ta je skupina vladala Hrvatskom 45 godina, a njezini nasljednici i danas. Postoje neoborivi dokazi o zločinima koju je ta skupina počinila u ratu i miru.  Istočno-europske države jasno su stavile točku na zločine tzv. antifašista i smjestile ih u isti koš s fašistima protiv kojih su se borili, jer su za vrijeme vladavine iza gvozdene zavjese pobili na milijune svojih sunarodnjaka. Hrvatska to nije napravila i ostala je iza crte koja ju razdvaja od civiliziranoga svijeta. Nije to vraćanje u prošlost, niti pokušaj revizije povijesti, nego jasno i glasno nazivanje događaja pravim imenom. Zašto se to u Hrvatskoj nije dogodilo? Zato što su na vlasti bili i još uvijek su nasljednici Titova režima u kojem su oni i njihovi roditelji imali sve privilegije besklasnoga društva. Zbog toga je ova Hrvatska u velikoj opasnosti, na što ukazuje sve veći broj intelektualaca, budući sadašnjoj vlasti uopće nije stalo do države, nego samo do privilegija.

Pod stijegom zločinačke vojske

Prelaskom crte koja vodi u civilizaciju, riješili bi se,vjerujem, i ekonomski problemi, jer kad uklonite bolesno tkivo, organizam se počne oporavljati. Kad su srpski fašisti, pod Miloševićevim vodstvom, htjeli očistiti Zemun i cijeli Srijem od Hrvata, nije bilo dana da nisam pomislio na bijeg zbog dobra obitelji. Gledali smo u Hrvatsku kao ostvarenje sna hrvatskoga naroda, kao državu nacionalne i socijalne pravde i povratak Hrvata u skupinu civiliziranih europskih naroda. Ipak sam ostao. No, danas više ne žalim zbog toga, budući je Hrvatska postala totalna suprotnost svemu čemu smo se nadali. Njome vladaju lupeži, strani i domaći tajkuni, uništeno je gospodarstvo, rasprodano nacionalno blago, a skorim ulaskom u EU od njezinog suvereniteta neće ostati ni “s”. Tisuće su ju napustile, tisuće (poglavito mladih i naobrazovanih) jedva čeka zaposlenje u Zapadnoj Europi ili Americi, što znači da Hrvatska ima sumornu perspektivu. Zemlja koju napusti mladost i pamet mora propasti.

Ako hoćete najjednostavniju usporedbu Srbije i Hrvatske, pogledajte njihove predsjednike. Hrvatski je predsjednik nedefinirana osoba, navodni ljevičar, agnostik, privržen EU-kabadahijama, anacionalan, ali finih manira. Srpski predsjednik je četnički vojvoda, neobrazovan, rusofil, s fašističkom prošlošću. U Srbiji se živi s plaćama i do 150 eura, sve je kormpirano i naglavačke postavljeno i tako funkcionira, ali je restauriran jednopartijski politički sustav i postoji samo jedna nacionalna politika, premda je vanjština demokratska. Srbija je daleko od crte koja je dijeli od civilizacije, ali bit vladavine isti je kao u Hrvatskoj: važno je sjesti u dobro plaćeni naslonjač. U Srbiji znate s kim i s čim imate posla. U Hrvatskoj ne! Vjerujete li da će ulaskom u EU Hrvatska napokon prijeći crtu? Vjerujte i vjera će vas vaša spasiti!

Veliki se šupci boje malih šupčina

Nemojte misliti da sam se šalio

Zar moramo slušati šupačku himnu?

Ponosno sam dogledao posljednju tekmu hrvatske nogometne reprezentacije na EURO 2012, unaprijed vjerujući u ishod koji me neće baš razveseliti. Nisam zagovornik teorija urote, ali posve sam siguran da velikim sustavima (a UEFA je svakako jedan od najvećih) upravlja krupni kapital, a on ima svoje zakone od  kojih svakako neće odustati.  Nije se smjelo dopustiti da jedna malena Hrvatska, ma koliko imala talentirane nogometaše, izbaci iz daljeg natjecanja jednu Španjolsku ili Italiju. Samo je trebalo napraviti scenarij, po kome će se Hrvatska eliminirati na prividno zakonit način.

Namjestimo šupcima, Marcelo Lippi

Pripravu je napravio Marcello Lippi, glasoviti talijanski trener, javnim obznanjivanjem navodnog dogovora između Španjolaca i Hrvata o rezultatu njihova međusobna susreta, tako da naprave štetu Italiji. Tri dana mediji su brujali o famoznih 2:2 i korupciji neviđenih razmjera. Ulje je podgrijao Michel Platini vrijeđajući hrvatske navijače i najavljujući kako će ostatak EURA proteći bez njih, „hrvatskih šupčina“. Samo su još trebali Talijani pobijediti Irce, a Španjolci Hrvate. Ovo drugo nije išlo, budući Hrvatska nije bila lošija momčad od Španjolaca. Kad se pokazalo da se doista može dogoditi da Hrvatska pobijedi (nekoliko promašenih zicera), aktiviran je posljednji adut – sudac. Samo pet minuta bilo je potrebno njemačkom sucu Wolfgangu Starku da zaradi honorar, premda se trudio od početka meča. Jedan očigledni penal za Hrvatsku nije dosudio, ali zato nije vidio zaleđe Španjolaca i to je bilo dovoljno da hrvatske šupčine prestanu biti prijetnjom ostatku nogometne Europe.

Slobodan Šarenac, navijač Vatrenih

Lijepo mi je bilo u Zemunu, u svom stanu, navijati s prijateljima za Vatrene. Tekme smo pratili na srpskoj državnoj TV, budući nas je sve zanimalo kako će Srbi komentirati. Superiornost Hrvatske teško je padala srpskim novinarima, a posebno Slobodanu Šarencu, koji je (nakon završetka utakmice sa Španjolskom) s olakšanjem odahnuo: „Napokon smo svi zadovoljni!“, na što je jedan od gostiju u studiju nadodao: „Osim Hrvata!“. Šarenac je prihvatio dodavši kako je netko morao ispasti.

Prijatelj mog neprijatelja moj je neprijatelj!

Danas je srpski tisak prenio udarnu vijest iz Beča, u kom se dogodio incident. Neki hrvatski „navijači“ pretukli su Srbina i prijetili njegovom sinu koji je imao na sebi Zvezdin dres. Ni govora o namještanju utakmice, o odličnoj partiji hrvatskih nogometaša, o sucu,... Samo o tome kako su Hrvati pretukli nevinog Srbina u Beču! A još jučer nije bilo medija u Srbiji koji nije najavljivao rezultat Hrvatska-Španjolska 2:2!

Jesam li vam rekao da ćete ispasti?

Nisam razočaran, samo sam žalostan, jer je očito da ćemo sudbinu nogometaša doživjeti i mi, obični Hrvati, kad svoju teško stečenu nezavisnost predamo u ruke nekakvim šupčinama poput Platinija ili Lippija. Šteta za ovako lijepu zemlju i njezin narod, što nikako ne može pronaći svoje pravo mjesto. O vječitim medijskim idiotima, koji su se i danas našli rugati nastupu naših nogometaša, ne želim posvetiti niti jedan redak. Gnjide su se, izgleda, usmrdile u svom gnijezdu.