14 srpnja 2012

Pozor, ravnica!


U Srbiji se kotač povijesti napokon zaokrenuo za cijeli krug. Bilo je potrebno dvadeset dvije godine od uvođenja višepartijskog sustava da bi se ponovno vratio onaj stari, jednopartijski, tako dobro provjeren u totalitarnom Titovom režimu. Ako je Demokratska stranka Zorana Đinđića bila predvoditeljica demokratskih promjena devedesetih, onda je ta ista stranka, samo pod ravnanjem Borisa Tadića, sve vratila na početno stanje. Resetovanje sustava dogodilo se još prije četiri godine, kad je Tadić vratio Miloševićeve sljedbenike na veliku političku scenu, a danas su ga ti isti Miloševićevci pomeli. Da se uistinu radi o jednopartijskom sustavu govore i činjenice da će u novoj vladi Srbije sjediti svi osim DS-a, ali na lokalu koaliraju svi sa svima. Identična situacija nekoć moćnom SKJ, jedino što su dopuštene frakcije.
Oko čega se, ipak, svi politički subjekti u Srbiji slažu? Oko novca!
Nema razlike u ideologiji, niti svjetonazoru, dokle god postoji makar jedna državna funkcija na koju se može smjestiti i posljednji rođak nekadašnjih ljutih političkih protivnika.Vanjsku, a dobrim dijelom i unutarnju i ekonomsku, politiku ionako vode SAD i EU, uz miješanje Rusije, tako da nitko u Srbiji ne mora uključiti mozak. Ipak, novca je sve manje, kao i onih koji ga zarađuju, te treba smisliti novi izvor krize oko koje bi se ponovno okupila srpska inteligencija i nezaposleno radništvo. Kosovo je, očito, završena stvar. Pa što ostaje? Vojvodina.

Fašističke stranke jako su loše prošle na svibanjskim izborima u Vojvodini, za razliku od UŽAS-a (uža Srbija) gdje su slavodobitno pobijedile. To je bio povod da Ustavni sud Srbije, na sam dan konstituiranja vojvođanske vlade proslijedi svoje mišljenje kako je puno toga neustavno u položaju sjeverne srpske pokrajine. Ono što je pogodilo autonomaški raspoložene Vojvođane je osporavanje Novog Sada kao glavnog grada (zaboga, samo nezavisne države imaju glavne gradove), te naziva dijelova od kojih se Vojvodina sastoji (Srijem, Banat i Bačka), uz dakako velike primjedbe na račun financiranja. Već narednog dana, organizatori festivala EXIT izvjesili su transparent na Petrovaradinskoj tvrđavi kojim su rekli što misle o Ustavnom sudu Srbije. Stvar se zakuhala. Kuhar je poznat, samo se još ne zna tko će jelo pojesti. Ako je suditi po prijašnjim iskustvima, bit će rata, jer Srbija ništa nije izgubila na drugi način.
Vojvođanski klub već zakazuje veliku konvenciju za studeni, na kojoj će biti definiran politički zahtjev za nezavisnošću Vojvodine (!), tako da bi se povijesni kotač doista mogao još jednom okrenuti i vratiti Srbiju negdje na početak XX. stoljeća. A sve je to moglo biti riješeno još u vrijeme Miloševića, jednostavnim rastakanjem SFRJ na njezine federalne dijelove, što bi za Srbiju bilo bezbolnije. Doduše, tko ne pokuša, ne zna hoće li uspjeti, pa tako i fašistička ideja o Velikoj Srbiji u kojoj žive samo Srbi i vjerojatno Bunjevci.

Došlo se, dakle, do točke koja će u mnogome opredijeliti buduće odnose među velikim silama. Srbija ostaje bez Kosova, na silu se gura u EU, a Šešeljevi dečki muku muče s kadrovima na ključnim i manje ključnim mjestima. Miloševićev mali odveć se uživio u ulogu diktatora, pa slijedi retoriku slavnog prethodnika, jedino što mu manjkaju neprijatelji koje mora pronaći u Vojvodini, jedinom preostalom dijelu SFRJ koji nije dobio nezavisnost. Dok se Dačić priprema za priznanje Kosova i veliki ekonomski krah, najuspješniji gradonačelnik u Srbiji, Goran Ješić, prihvaća mjesto dopredsjednika vojvođanske vlade i ministra poljoprivrede. Ovaj događaj samo je podgrijao vojvođanski lonac u kome se  kuha vjerojatno najbogatija juha s mesom. Sudeći po dosadašnjim Ješićevim uspjesima, on nije ovu odluku donio iz neznanja ili nepostojanja alternative. Dakle, nakon vrelog ljeta nastupit će vjerojatno još vrelija jesen, a proljeće je ionako namjenjeno Hrvatima. Dok nas u srpnju ne proguta EU.

3 komentara:

HSP kaže...

Ako bude rata Hrvatska to treba pametno iskoristiti odnosno samo doliti ulja na vatru ali da to ovoga puta srbi napadnu srbe pa kad se dobro pokolju i pobiju uđe i uzme što je hrvatsko odnosno zna se Srem i u njega vrati iseljene Hrvate silom ako treba i preseli sve Hrvate iz Bačke i Baranje U Srem a bačku i baranju vrati također svojoj matici Mađarskoj jer to je farplay što nije naše mi i ne želimo

Mihael Pinter kaže...

Ha, da. Zasigurno će biti burno i zanimljivo u narednom periodu. Samo smatram da je rat nerealna opcija, ne toliko što ga Srbi nebi htjeli već iz razloga što ga nemaju u Vojvodini protiv koga voditi, domiscilno stanovništo koliko je homogeno, toliko je rascijepkano - hoću reći nema nacionalnosti Vojvođanin oko koje bi se svi okupili. Jedina opcija je da Mađaraska stane iz njene manjine kao Albanci iza Kosova, ali mislim da je to ipak nerealno očekivati jer u konačnici ništa osim zemljopisnog položaja nije isto kada su relacije Kosovo-Albanija i Mađarska-Vojvodina u pitanju.

Ivana kaže...

Nadamo se da neće biti rata :)
Dobrojević Osijek