Veliko okupljanje

Srbi vade stare mape iz škrinja

Kako započeti ovaj tekst o aktualnim događanjima u Srbiji? Novinari su pokazali svoje umijeće. Oni stari su se osokolili činjenicom da su svi njihovi heroji iz 90-ih na broju (osim, dakako, preminulih), a to je bilo doba kad su ti stari novinari mogli pisati bezumne hvalospjeve fašističkoj bulumenti koja je radila zvjerstva po susjedstvu i doma. Oni prefrigani mirno su pljačkali sve do čega se moglo doći (a moglo se do skoro svega) i hrabro uzvikivali ratne pokliče. Mladi novinari su napokon dobili priliku iskazati svu svoju nepismenost, kako ne bi zaostajali za iskusnim kolegama. Dobili smo mješavinu starog i novokomponiranog novinarstva čiji je zajednički imenitelj fašizam u liku oslobođenog vojvode.

Stigao je Šešelj. Vjerujem, iznenada. Njegovi sljedbenici, koje je izdajničko krilo pod vodstvom dua Toma-Aca razvlastilo i poslalo na margine politike, dočekali su ga poput mesije. Njihova su očekivanja velika, poglavito u povratku na vlast koja u Srbiji znači novac i moć bez odgovornosti. Većina je svjesna da su im šanse male, ali tog mišljenja nisu odbjegli Šešeljevi suradnici. Jedan je iznenada uzeo godišnji odmor i otputovao na Svetu goru, u Grčku, a drugi mlati praznu slamu po propalim srpskim gigantima, obećavajući boljitak koji „samo što nije stigao“. Kolege po činu (oba su četnički vojvode) nisu samo bivše stranačke kolege, nego i kumovi, naime Tomo je krstio jednoga Šešeljeva sina. Ispunjeni su svi uvjeti za maksimalni zaplet ove drame.

Odjednom mi nešto nije dobro. Imam i napismeno.

Vratio se vojvoda, ali zašto? On sam veli da mu je prioritet svrgavanje veleizdajnika na vlasti, te prekid bilo kakvih pregovora s EU i okretanje Rusiji tako da se ne ostavi ni trunka sumnje u politički pravac Srbije. Neki vele, poput onog ošišanog Mirinog čupavca Vulina, da je Šešelja poslala SAD da destabilizira stabilnu situaciju u Srbiji. I sad, kako ovo da prosječno inteligentan čovjek shvati? Ako je cilj SAD da Srbiju uvuče u EU, te na taj način otme iz ruku Putina, zašto je pustila čovjeka koji želi upravo suprotno? Da testira Vučića? Ili da isprovocira narodno nezadovoljstvo? Budući je svim pametnima jasno da sud u Haagu ne sudi, nego donosi nečije političke odluke, iza ovog Šešeljevog puštanja na slobodu bez presude sigurno stoji neka namjera. Usudio bih se reći da se radi o pokušaju urušavanja pljačkaškog sustava kakvog imamo u Srbiji, te izazivanja velikih nemira, ali ne zbog promjene državne politike, nego zbog preteškog ekonomskog položaja velike većine stanovništva. A nema boljeg čovjeka za raditi sranja od Šešelja.

Jesu li ugrožena prava manjina njegovim dolaskom? Morat ću reći direktno, kako ne bi ostavio nedorečenim ono što doista mislim: hoće li Hrvati imati problema? Eto, baš jučer, novinari odlaze u Hrtkovce i ne mogu pronaći niti jednoga tko bi nešto rekao o  teroru 90-ih godina. Još jedan dokaz moje tvrdnje da je novinarstvo u Srba svedeno na izvješća o Soraji i Ceci. Tko bi mogao svjedočiti, kad su Hrtkovci praktički ostali bez Hrvata? I ne samo Hrtkovci, nego većina mjesta u kojima su Hrvati činili većinu ili značajnu manjinu. Mogu misliti kako bi izgledalo novinarsko izvješće iz Slankamena, u kom također nema više Hrvata (ima još malo katolika). Novinar upita prolaznika u ulici Vojvode Mišića: „Sjećate li se protjerivanja Hrvata 90-ih godina?“ Ovaj veli: „Tko vam je to rekao? Nitko Hrvate nije pipnuo, nego su oni mijenjali imanja sa Srbima iz Hrvatske i svaki puta prošli mnogostruko bolje u toj zamjeni!“ Nitko ne bi spomenuo 52 bombe bačene u hrvatske kuće, silovane djevojke, prisilno mobilizirane Hrvate, a zatim prebijane od strane policije. Prava slika dobila bi se u Hrvatskoj, kad bi oni odseljeni Hrvati ispričali svoje priče, a one bi bile dobri predlošci za horror filmove.

Srbija tolerira sve manjine, osim Hrvata i Albanaca. Budući su Albanci nestali sjeverno od Preševa (vrlo malo ih je u Vojvodini, beznačajan broj), ostali su Hrvati kao neprijateljska skupina unutar skladnog srpskog društva. Ovo su skužili oni na sjeveru, koji sebe zovu Bunjevcima, te dobivaju od Srbije brojne benefite zbog bijega iz hrvatskog korpusa. I taj mali broj Hrvata nije ničija briga, moglo bi se reći da su svima teret. Zato se nitko i ne pita kako se ta mala nedoklana skupina ljudi osjeća kad se jedan od glavnih krvnika našao na slobodi? Mogu reći iz vlastitog iskustva da mi nije svejedno, te da ću budno pratiti nastalu situaciju, kako me ne bi zateklo nepripremljenog moguće fašističko orgijanje. Jedino bi se dragi Bog mogao pobrinuti da me ove neizvjesnosti liši.

Dobri učenici loših učitelja

Ovdje žive Hrvati, Bunjevci, Mađari,...

Prošla je skoro nezamjetno, skoro kao gay-parada, izborna skupština za Hrvatsko nacionalno vijeće (HNV), zastupničko tijelo hrvatske manjine u Srbiji. Budući ovaj tekst čitaju i oni koji nikada nisu, ili su tek ponekad čuli za HNV, evo kratkog podsjećanja. Kad je napokon Srbija priznala da na svom teritoriju žive ljudi koji za sebe vele da su Hrvati, nekako iste godine zakonski je predvidjela da ti ljudi imaju svoje zastupničko tijelo koje treba skrbiti o obrazovanju, informiranju, uporabi jezika i njegovanju kulturne tradicije ove manjinske grupe.

Fala Bogu, dočekat ću mirovinu
radeći za DSHV

 Proces utemeljenja prvog saziva HNV-a trajao je kratko, u njemu je aktivno sudjelovala i hrvatska diplomacija netom udomljena u Beogradu, a glavnu su riječ vodila gospoda iz Subotice, grada na krajnjem sjeveru Srbije, u kojem Srbija dopušta da žive i tamburaju Hrvati. Iste 2002. godine, došlo je do oštrih sukoba u DSHV-u, političkoj stranci koja je trebala skrbiti o političkoj zastupljenosti Hrvata, ali o tome se malo znalo izvan subotičkog atara. U Beogradu, Zemunu i većem dijelu Srijema, prepolovljena hrvatska zajednica tek što je za sebe mogla reći da je preživjela, a već se pojavio novi problem. Htjeli su dobiti svoje zasluženo mjesto u HNV-u, ali to nikako nije moglo bez „blagoslova“ subotičke elite, a ona je bila u fazi raspadanja, odnosno totalne prekompozicije.

I ja imam dobru plaću, zahvaljujući HNV-u

 Mi smo u Srijemu znali za Belu Tonkovića, čovjek se znao pokatkad pojaviti na TV-u ili u tisku javno se zauzeti za nas, ali ništa izvan toga. Iz podijeljenog DSHV-a iznikla je jedna „struja“ koja je htjela parirati političkoj vrhuški tako što bi uključila u HNV i takozvane kulturne djelatnike, odnosno osobe izvan subotičkoga kruga, angažirane Hrvate, koji bi mogli zastupati Srijem, Podunavlje i dio subotičke populacije nenaklonjene DSHV-u. Tako je na prvu elektorsku skupštinu došao i znatan broj tih osoba, koje su na koncu tvorile većinu. Kako je to izgledalo iz srijemske vizure? Već nam se zgadio politički život u Srbiji, a u okviru njega i DSHV kao politička partija subotičkih Hrvata, pa smo (naivno) vjerovali da će ovo nadstranačko tijelo doista skrbiti o našim temeljnim pravima. Ovo se prije svega odnosilo na pravo na njegovanje vlastitoga jezika i kulture, te zastupljenost u državnim tijelima sukladno međudržavnom sporazumu Hrvatske i Srbije o zaštiti manjina. Možda je tako i počelo, te 2002. godine, i jednim dijelom se nastavilo 2003. godine, uz porođajne muke oko institucionaliziranja svega i svačega što ima veze s Hrvatima. 

Srijem ga predlaže za doživotnog
predsjednika DSHV-a

Onda je izvršen politički puč od strane DSHV-a, koji je želio povratiti utjecaj kojega je izgubio prevlašću „kulturnjaka“ i to mu je uspjelo. Već 2004. godine počelo je smjenjivanje na najgori način, podmetanjem afera, javnim prozivanjem istaknutih vijećnika i mnogih izvan Vijeća koji se nisu s pučistima slagali. Pljuštale su ostavke korumpiranih vijećnika koje su dovele do blokade rada Vijeća, potom su se ti isti vijećnici vraćali sve dok DSHV preuzeo apsolutnu kontrolu. Predvoditelji ovoga puča svakako su Kuntić, Groznica i Bačić, te sam sebi dao za pravo čitavu ovu političku kvazi-strukturu nazvati KGB-klan. Opet je Srijem platio visoku cijenu! Kao rezultat ovoga puča, nestali su sa javne scene mnogi angažirani Hrvati, nestale su čitave udruge poput slankamenskog „Stjepana Radića“, uništene su ambicije i ideje kako da se hrvatska zajednica postavi na posve novim obrascima u suglasnosti s novim okruženjem, a hrvatska zajednica postala sinonim za nepotizam i licemjerstvo. Okoristili su se gospoda iz KGB-klana i nekoliko njima bliskih osoba, zasjedanjem u udobne naslonjače Skupštine, Vlade Vojvodine, ZKVH i Hrvatske riječi.

S osobitom pozornošću pratimo izbor za novi HNV

Ovakav scenarij ne bi napisao ni Vojislav Šešelj skupa sa svim najboljim suradnicima, od kojih je većina danas na vlasti u Srbiji.

Kad se KGB-klan učvrstio na udobnim položajima, nastojao je to stanje zauvijek konzervirati i to je činio i na posljednjim listopadskim izborima za HNV. Ovo mu svakako ne bi uspjelo bez potpore hrvatske diplomacije, ali i srpskih vlasti, jer svima njima odgovara da imaju takve Hrvate kao sugovornike kod rješavanja pitanja od značaja za hrvatsku zajednicu u Srbiji.

Čestitamo KGB-u na pobjedi.
Njihova pobjeda je i naša pobjeda.

 Nas Hrvate u Srijemu praktički uopće ne zanima hoće li djeca u nekoj školi u okolici Subotice imati nastavu na hrvatskom jeziku, kad se to kod nas ne može dogoditi niti u jednom mjestu. Naš je interes da nam se djelatno pomogne u organiziranju kulturnih, političkih i svakih drugih djelatnosti, dok još postoji povijesno sjećanje na naše podrijetlo i ne tako davnu slavnu prošlost. Sve suprotno od toga radio je KGB od 2004. godine, ne vidim naznake da će se tu bilo što promijeniti. Ono što je mene posebno zanimalo jest koliko će elektora doći iz Srijema, a došlo ih je tridesetak. Edo Španović je odradio posao u Mitrovici, te poslao skoro polovicu srijemskih elektora, šestorica su došla iz Rume, četvero iz Beograda. Stigle su i čestitke.

U ime Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske i u svoje osobno ime, predstojnica ovoga Ureda Darija Krstičević uputila je najiskrenije čestitke povodom izbornog uspjeha liste koju predvodi dr. Slaven Bačić.
«U svojem proteklom mandatu bili ste vrlo motivirani i aktivni te ste poduzimali kvalitetne korake kojima se podizala razina ostvarivanja manjinskih prava, sukladno prihvaćenim europskim standardima o zaštiti manjina i na temelju potpisanih međudržavnih sporazuma», napisala je ona. «To ćete, sigurni smo, nastaviti i u ovome mandatu. U tim i takvim nastojanjima Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske i nadalje će Vam biti pouzdan partner», kaže u poruci Darija Krstičević.

U ime Veleposlanstva Republike Hrvatske i u svoje osobno ime, veleposlanik Gordan Markotić u čestitki je rekao da izborni rezultati potvrđuju kako su dosadašnji napori Hrvatskog nacionalnog vijeća kao i program koji su predstavili prepoznati u hrvatskoj zajednici. 
«Povezivanje ukupne hrvatske zajednice uz sve njene različitosti i teritorijalne disperziranosti te daljnja nastojanja u punom ostvarivanju prava u području obrazovanja, službene uporabe jezika i pisma kao i u području kulture i informiranja predstavljaju nemali zadatak i izazov koji je pred Vama, vijećnicima s Vaše liste koji predstavljaju većinu, kao i svim vijećnicima Hrvatskog nacionalnog vijeća», navodi se u čestitki.

Ne mogu ustati, a da mogu...

Želim i ja čestitati.

Svim vijećnicima novoga saziva HNV-a želim da složno podižu ruke kad se budu donosile odluke od vitalnog značaja za plaćene Hrvate, jer od osobne sreće istih ovisi i naša vlastita sreća.

Nemojte ovo shvatiti ironično, jer doista tako i mislim. Ovakav HNV i ne služi ničemu, osim zadovoljavanju egzistencijalnih potreba nekolicine ljudi koji ne mogu naći drugo pošteno zaposlenje. Pravo čudo, s obzirom na akademske titule ispred većine njihovih imena. Lijep pozdrav iz Srijema od svih onih Hrvata koji svojim poštenim radom zarađuju za kruh. Morate prihvatiti da ima nas koji neće šutjeti, čak i ako napravite nešto dobro.

U Zemunu, o blagdanu Svih Svetih, 2014. godine

Na kanabeu kod predsjednika

Vrijeme je za lov u mutnom

Nema ništa od toploga rujna, Miholjskoga ljeta, ili kako god već tko zvao ovo doba. Umjesto toga, kiša lijeva na Dalmaciju, na gorski dio Hrvatske, pa se stječe dojam da je sve otišlo k vragu, uključujući i vrijeme. K vragu je svakako otišla hrvatska ekonomija, a s njom i negdanje vjerovanje kako će to postati mala Švicarska. Dobro se sjećam riječi mog kolege s fakulteta, inače rođenog Splićanina, dok još nije bila na pomolu raspadnuta Jugoslavija: „Kad bi se Hrvatska nekako osamostalila, za kratko vrijeme postala bi mala Švicarska. Imamo more, planine, ravnicu, vrijedne ljude, brojno iseljeništvo, samo ne možemo sami odlučivati kud idu novci. Kad bi to mogli...“ Sad bih ga volio čuti što misli o ovoj ideji.

Kad već Hrvatska ide k vragu, nije na odmet pogledati u susjednu Srbiju, u kojoj također žive Hrvati. Preciznije ću reći: živimo mi, Hrvati. Čini se da i mi idemo k vragu, možda samo malo sporije, jer smo odvojeni od matice, pa nas događanja zatiču sa stanovitim zakašnjenjem. Tko živi ovdje, u Srbiji, znat će o čemu govorim. Ovaj post je naslovljen na sve ostale.

Ponovit ću tezu, za koju bih mogao čak ustvrditi da je činjenica, kako su Hrvati i Srbi dva susjedna neprijateljska naroda. Posljednji rat je samo to i dokazao. Ipak, mora se živjeti, a dio tog života jest i činjenica da u svakoj državi živi ona druga manjina. Srbi su u Hrvatskoj radili zločine, rušili ju i ni danas je mnogi neće priznati kao svoju domovinu, dočim Hrvati u Srbiji nisu radili ništa, osim vjerno služili, uključujući u tu službu i aktivno vojno angažiranje protiv svoga naroda. Dakle, nije nam uloga bila slična ni u jednom jedinom segmentu. Iako smo bili vjerni, odnosno lojalni, državi Srbiji, ona nas je protjerivala. Na razne načine. Najčešće otpuštanjem s posla, prijetnjama ubojstvom, te uistinu pravim ubojstvima. Vjerujem da je mnogima poznato da je 25 Hrvata ubijeno radi poticanja „dragovoljnog“ iseljavanja sa svojih pradjedovskih temelja. To se sve događalo u vrijeme za koje Srbi tvrde da nisu bili u ratu, a naročito da u Srbiji nije bilo rata. U to vrijeme, današnja srpska vlast imala je najznačajniju ulogu u rješavanju hrvatskog pitanja u Srijemu, iz koga je protjerano nekoliko tisuća Hrvata. Namjerno nisam rekao precizniju cifru (premda je ona poznata), da mi ne bi netko zamjerio kako prebrojavam žrtve radi usporedbe s drugima. Sve da je protjeran i samo jedan Hrvat, to bi za mene bio zločin. Neposredno pred ovaj egzodus iz Srijema, u Subotici je osnovana politička partija, koja je trebala zastupati interese hrvatske zajednice, a koja je imala i svoje podružnice u Srijemu. Jedna od snažnijih bila je ona u Slankamenu, tada većinskom hrvatskom mjestu. Ovo sam naglasio radi korištenja u nastavku. U prvom sazivu srpske skupštine, hrvatski je zastupnik bio Antun Skenderović, koji je hrabro iznosio primjedbe tijekom zasjedanja i skoro svaki puta bio počašćen povicima“ustašo“  kao i beskrupuloznim dobacivanjem. Nakon rata, u vojvođanskoj skupštini, upamtio sam trenutak kad je za govornicu izašao Bela Tonković i pokazao prijeratni plakat tiskovine koja se zvala Hrvatska riječ, a koja je upravo tih dana bila ponovno obnovljena.

 Svijetli trenutci. Antun Skenderović i Bela Tonković.

 Ubrzo nakon toga, Srbija je još jednom vojno poražena, te je Milošević i njegova ekipa morao s vlasti, a uskoro i u Haag. Milošević je otišao s vlasti, ali njegova ideja (koja i nije njegova) ostala je živjeti u Srbiji, samo je privremeno zatomljena nakon teških poraza. U tom svjetlu, dolazi do formalnog uspostavljanja diplomatskih veza Hrvatske i Srbije, pa su se stvorili uvjeti i za utemeljenje Hrvatskog nacionalnog vijeća, krovne institucije Hrvata u Srbiji, koja je trebala skrbiti o očuvanju nacionalnog identiteta. Godina je 2002. Dok su bili u tijeku pregovori oko osnutka HNV-a, politički vrh u Subotici ljuljao se od potresa. Mi u Srijemu, raseljeni, izmučeni i ekonomski uništeni, samo smo mogli promatrati (s gađenjem, doduše) što rade naši sunarodnjaci na sjeveru Bačke. Svaki iole angažirani Hrvat dobijao je „promidžbeni materijal“ iz Subotice, u kojem se objašnjavalo zašto treba smijeniti Belu Tonkovića i još neke iz vodstva DSHV-a, uz predočenje dokaza o bankovnim računima u inozemstvu i mnoge druge neprovjerljive gluposti. Iste godine, prva organizirana manifestacija u postradalom Srijemu, bila je upravo u Slankamenu, iz koga je do tog trenutka iselilo više od polovice Hrvata. Nekoliko Hrvata uspjelo je pravno formalizirati kulturnu udrugu koja je u kontinuitetu djelovala sto godina, te ozakoniti njezino daljnje djelovanje pod hrvatskim imenom, te organizirala proslavu stote obljetnice. Proslavi je nazočila hrvatska diplomacija, ali nitko od srpskih vlasti, možda i zato što je ispred zgrade Hrvatskog doma bio organiziran četnički dernek. Ipak, to je bio onaj trenutak za koji volim reći „prijesudni“ koji je otvorio oči Hrvatima da se ne trebaju bojati, da se mora krenuti dalje, da se mora njegovati vlastiti jezik i kultura, jer bi sve drugo vodilo u propast i nestajanje. Koncem te iste godine, konstituiran je prvi saziv HNV-a i izašao je prvi broj Hrvatske riječi.

Od tog trenutka, Kuntić i ljudi oko njega preuzimaju sve konce u svoje ruke, provode politiku koja je dovela do toga da danas predsjednik Srbije daruje udžbenike Bunjevcima, na bunjevačkom jeziku, pisane ćiriličnim pismom, a da je hrvatska zajednica jedna od rijetkih koja neće izravno birati svoje zastupnike. Hrvatska riječ postala je partijsko glasilo, a Petar Kuntić sjedio u skupštinskoj klupi izabran na listi Tadićeva DS-a. Na tom mjestu ostat će upamćen kao zastupnik koji je stalno šutio i glasovao onako kako je DS zapovijedio. Jednom prilikom, javio mi prijatelj: „Ej, uključi TV. Onaj naš govori!!“ I točno je tako i bilo. Zastupnik Kuntić govorio je o nekoj poljoprivrednoj temi, ako sam dobro zapamtio.

Nekima se čini kako samo pljujem po aktualnim dužnosnicima, bez argumenata. No, mnogima nije poznato kako je prvi sastav HNV-a nasilno mijenjan, kako su se nemilosrdno Kuntićevi ljudi obračunavali s angažiranim, ali neposlušnim pojedincima, sve dok nisu preuzeli sva mjesta s kojih se komotno može gledati na dolje. Očiti primjer je već spomenuti Slankamen, primjer Feniksa, uskrsnuća, kako već hoćete, u kome je izvršeno uklanjanje neposlušnih, a u kojem danas više nema hrvatske udruge niti bilo kakvog znaka organiziranog djelovanja Hrvata. To nije jedini zločin, ali je dobar dokaz da pljuvanje nije samo sebi bilo cilj. Kuntićevim ljudima cilj je bio uhljebljenje, bez mogućnosti dovođenja u pitanje kompetentnosti, pa su tako razni Jurakići postajali urednici na televiziji, a u profesionalnim institucijama se zapošljavalo po rođačkim linijama. Meni je dovoljno da pogledam sastav upravnog odbora Hrvatske riječi, pa da shvatim kako ne pljujem onoliko koliko bi trebalo.

I, što sad imamo? Uzurpatorko vodstvo HNV-a nastoji sačuvati ono što je „teškom mukom“ stečeno. Uzalud smo se upisivali u specijalni popis Hrvata (kao da već nismo na specijalnom popisu), kad Kuntićevi ljudi koriste svu raspoloživu infrastrukturu da na elektorskoj skupštini ne dopuste iznenađenje.  A iznenađenje je najavio Dr. Tomislav Stantić, liječnik, uz još nekoliko suradnika, koji je ponudio posve drukčiji koncept organiziranja Hrvata u cijeloj Srbiji. Ja sam odlučio podržati njega i njegovu listu, ako uopće budem bio u prilici, jer prikupljanje potpisa nije jednostavan niti jeftin posao, osobito ako nemaš financijsku potporu bilo koje države. Mislim da je ovakav DSHV pod Kuntićem, Bačićem i Groznicom zauvijek mrtav, te da se od mrtvaca ne može ništa očekivati. A još uvijek postoji respektabilan broj Hrvata kojima nije svejedno kako će živjeti oni i njihova djeca.

Ne treba zanemariti ni utjecaj hrvatske diplomacije. Na samom početku uspostave veza između dvije države, bio sam na jednom sastanku u veleposlanstvu kao gospodarstvenik i angažirani Hrvat koji to ničim nije nijekao. Predstavljali smo se veleposlaniku i njegovim savjetnicima. Pojavio se i jedan koga nisam poznavao koji je izgovorio doslovce ovo: „Moji prethodnici su rekli čime se bave i što proizvode, a ja živim od prodaje pameti!“ Pogledali smo čovjeka. Htio je reći da ništa ne proizvodi. Od tog doba prošlo je dvanaest godina, a on i dalje prodaje pamet. I uživa apsolutno povjerenje DSHV-a i hrvatske diplomacije! Ne znam koliko mu je ostalo za prodati, ali po rezultatima koje je ostvario čini se da su resursi odavna presušili. Na drugom sastanku, došlo je do susreta predstavnika hrvatskih tvrtki i srpskih gospodarstvenika, među kojima je bilo i Hrvata. Jedan od njih spomenuo je kako su Hrvati često bili u nemilosti glede zapošljavanja, da su otpuštani s posla, te da bi to trebalo svakako ispraviti na taj način da bi se napravila inventura raspoloživih Hrvata, a hrvatske tvrtke bi mogle konzultirati taj popis kod zapošljavanja. Ovaj je prijedlog prešućen. Na neformalnom dijelu sastanka,  čuo sam od djelatnika veleposlanstva da nije trebalo to niti spominjati, jer da je u delegaciji gospodarstvenika iz RH bilo više od polovice Srba! Jedan od hrvatskih gospodarstvenika mi je, u privatnom razgovoru rekao i ovo: „Zar vi mislite da bih ja prije uposlio Hrvata? Meni ovdje treba Srbin, koji neće imati problema kakvih biste vi mogli imati!“

I tako, rujan polako protiče, ne kao one strašno nabujale rijeke po Hrvatskoj, a mi čekamo 26. listopada kako bi provjerili je li moguće da se ništa ne može mirno mijenjati, pa makar to bilo i HNV. Iskustvo mi govori da nema političke volje u Hrvatskoj da se ovdje bilo što mijenja, pa će po toj logici Petar Kuntić i dalje biti dobro uhljebljen, a uz njega i svi njegovi „suradnici“ i prodavači pameti. Bez političke volje Zagreba, nema promjena među Hrvatima u Srbiji, to je pravilo broj jedan. Ne želim obeshrabriti Dr. Stantića, ali šanse mu trenutno nisu velike. Nije još toliko moćan da može nekažnjeno ukrasti računalo, da može oklafravati ljude kod najviših dužnosnika obje države, da može krivotvoriti službene podatke u HNV-u, da može uposliti nezaposlenog tokara u upravnom odboru profesionalne nakladničke institucije, da može sjediti na kanabeu svakog srpskog predsjednika i izgovarati one glasovite rečenice kako su Hrvati u Srbiji prezadovoljni svojim položajem, da može čitavo jedno mjesto u cijelosti ugasiti, da može prikupiti skoro četiri tisuće potpisa za elektore koji će poslušno podići ruku u korist svoje propasti. 

Tko bi se dragovoljno odrekao ovakvih božanskih moći?

Moj Dan Pobjede

Početak i kraj, alfa i omega, Pobjeda i Poraz

Kad živite u Srbiji, pa još ako niste Srbin, ili (još preciznije) ako ste Hrvat, onda imate stanoviti problem s identitetom. Srbija je svjesna da na njezinom teritoriju ima Slovaka, Rumuna, Ukrajinaca, ali njihov broj je malen i zadovoljni su time što mogu njegovati svoje folklorne običaje. Doživljava ih se kao ikebanu, dekoraciju monolitnog srpskog društva. S Mađarima je već drukčije, budući ih je najviše, ali oni žive na kompaktnom teritoriju na sjeveru, te im se dopušta da osim folklora imaju i poneka politička obilježja, da ne velim lokalnu vlast. S Hrvatima i Albancima je posve druga priča. Oni se u Srbiji doživljavaju kao neprijatelji, ali privremeno naseljeni na teritoriju što se danas zove Srbija. Albanci se kod Srba kotiraju kao neobrazovani i skoro necivilizirani i često su bili predmetom podsmjeha, sve dok nisu izborili vlastitu samostalnost u obliku države Kosovo. Sad ih gotovo i nema u Srbiji, osim u jednom dijelu (poput Mađara) u preševskoj dolini,  na također kompaktnom teritoriju. Hrvati se također doživljavaju kao neprijatelji i to daleko opasniji od Albanaca. Najprije zbog vjere, jer su svi katolici apriori neprijatelji Srbima, bili oni pravoslavci ili ne, a onda zbog povijesnih razilaženja koja su često dovodila do toga da ova dva naroda budu na suprotnim stranama. Hrvati za sebe vele da su dio zapadnog svijeta, dok Srbi drže za sebe da su dio istočnog, zapravo ruskog civilizacijskog kruga. Povjesničari će bolje znati kad su sve ova dva naroda ratovala jedan protiv drugoga, ali dovoljno je samo se prisjetiti ratova u XX. stoljeću u kojima su bili izravno suprotstavljeni.

Zbog svega gore navedenog, očito je da Hrvati i Srbi moraju imati različite praznike, pa tako i dan pobjede. Srbi imaju više razloga za slavlje, budući su bili na strani pobjednika u dva svjetska rata i iz oba ova sukoba izvukli maksimalnu korist. Dobili su državu u kojoj su hegemono vladali, u kojoj su bili povlašteni i iz koje su sustavno izbacivali sve protivnike (zašto ne reći i neprijatelje) namećući drugima svoje svjetonazore i kulturne obrasce. Ovo se prije svega odnosilo na Hrvate, budući su bili drugi po brojnosti u toj srpskoj državi, a i Srbi su smatrali da Hrvati trebaju biti građani drugoga reda zbog činjenice da su kao poraženi ušli u sastav srpske države. Zato Srbi slave svoje mitske praznike iz srednjega vijeka, ali i ove novije u slavu pobjede u svjetskim ratovima. Jedino je čudno što se na pobjedničku stranu guraju četnici i partizani, a svima je dobro poznato da su bili na suprotnim stranama. I sad, dolazimo do Hrvata. Zaboravimo na čas srednji vijek i pogledajmo unazad sto godina. Raspala se Austrougarska, nismo uspjeli napraviti državu zbog volje svjetskih sila, te smo prihvatili kao manje zlo ulazak u srpsku monarhiju. To svakako nije bilo manje zlo, ali nećemo sad o tome. Nova prilika ukazala se tijekom drugog rata, kad smo privremeno imali vlastitu državu, ne baš nezavisnu kakvom smo ju zvali, ali ipak hrvatsku, no i ona je imala nesreću da nestane poslije rata. Dakle, nikako da dođemo do nekog datuma koji bi za nas značio pobjedu. Jedini, ali zaista jedini trenutak kad smo ponovno dobili šansu za stvaranjem vlastite države bio je rušenje Berlinskog zida i propast jednog sustava koji je cijelu istočnu Europu držao u mraku četrdeset godina. I ta je šansa iskorištena. Naravno, Srbi su imali pravo biti nezadovoljni razvojem situacije. Pa, tko bi normalan pristao izgubiti 70 posto teritorija, a još uz to omogućio Hrvatima da ostvare pravo na državu? Uz to ide i gubitak prihoda, privilegija,... Oslonivši se na brutalnu silu, Srbi su vjerovali da će to riješiti kao i u prethodna dva puta. I malo im je falilo! Okupirali su onoliko koliko su mogli, ne previše i koliko su htjeli, ali ipak dovoljno da u nekoj drugoj političkoj krizi  završe započeto: stvaranje Srbije bez jugoslavenskih značajki u kojoj nema Hrvata i Bošnjaka, ali u kojoj se nalaze i Osijek, i Đakovo, i Split, i Dubrovnik, i Sarajevo,... Okupirali su veliki dio hrvatskog teritorija i na njemu proveli poznatu taktiku: pobiti, prognati, zapaliti, porušiti. Prema danas dostupnim podacima, s tog je područja nestalo skoro pola milijuna Hrvata! A onda se dogodila Oluja.

Slavimo Dan Pobjede, imamo i zašto

Nije jedino Oluja pridonijela srpskom vojnom porazu, ali se ona uzima kao središnje mjesto u hrvatskoj pobjedi. Zbrisan je srpski vojni stroj, oslobođen okupirani teritorij i stvoreni uvjeti za završetak rata. Vjerovatno svi već znaju da je vojna operacija naglo zaustavljena pred Banja Lukom, inače bi svakako čitava srpska soldateska pobjegla preko Drine, naseljavajući Srijem, Banat i Bačku novim kolonistima i istjerujući nesrbe s tih područja. Tako bi se dobila kompaktna Srbija s nekih osam milijuna Srba, stotinjak tisuća Mađara na sjeveru, nekoliko tisuća srpskih Bunjevaca i beznačajnom srpskom manjinom u BiH i Hrvatskoj. No, ta je akcija hrvatske vojske zaustavljena, mnogi vele od strane SAD. Bilo kako bilo, dobili smo Pobjedu, pisano velikim početnim slovom. Posve je logično da slavimo Dan pobjede kao što slavimo rođendan, jer smo toga dana uistinu rođeni. Nema naroda bez vlastite države, to najbolje znaju Cigani, čija je brojnost velika, ali su skrajnuti iz svih društvenih zbivanja i tretira ih se kao nižerezredne. Napokon imamo državu i mnoge su stvari postavljene na svoje mjesto. Hrvatska je postala članicom EU i ma što mislili o ovoj uniji u njoj se nalaze države koje pripadaju modernoj civilizaciji, pa čak i one koje su do skora bile rigidne komunističke despotije poput Bugarske ili Rumunjske. Hrvatska je stala pod NATO kišobran i to s pravom, jer nismo bogati da bismo se pravili neutralnima, a nismo ni glupi da budemo na istočnoj strani kamo ne pripadamo. I zato slavimo svoj Dan pobjede.

Hrvatski Dan pobjede nije i srpski dan pobjede, jer su Srbi na taj dan poraženi! I to je nama Hrvatima jasno. Ne razumijem zašto Srbima nije jasno, kad i oni slave svoje dane pobjede onda kad za to imaju razloga, pa eto i ovih dana slave početak I. svjeskog rata, svakog 9.svibnja slave Dan pobjede u II. svjetskom ratu, ali svakako ne mogu slaviti pobjedu nad Hrvatima i Albancima, kad su te ratove izgubili. No, još je čudnije što Srbi glasno negoduju zato što Hrvati slave svoju pobjedu. Zar bi Nijemci trebali prigovarati Englezima ili Rusima zbog veličanstvenih vojnih parada u čast pobjede nad njima?

Uz Dan Pobjede

Svake godine ljetujem u Hrvatskoj, jer mi je na hrvatskom moru najljepše, jer imam mnogo prijatelja koje tom prilikom posjetim i jer je ogromna razlika između Grčke i Hrvatske. Odlazim odmarati na MOJE more koje neizmjerno volim! Možete misliti što moji susjedi misle, a često i govore, kad se vratim s godišnjeg. Uvijek sam na moru u ovo doba, napose 5.kolovoza, ali prvi puta sam odlučio otići na mjesto pobjede, u Knin. Ne, neću ići u Čavoglave, premda bih volio i to vidjeti, ali doživio sam u Kninu ono što svaki Hrvat treba doživjeti: ushićenje povijesnim trenutkom. Ne treba držati dugačke govore, ne treba koristiti ovaj dan u političke svrhe, treba samo uživati u trenutku, u osjećaju da smo pobijedili, da smo pobjednici! U Zemunu sam gubitnik, cijeloga života sam pripadnik poraženog naroda, ustaša, „vatikanac“, te kao takav ne mogu slaviti srpske pobjede.  Ne mogu slaviti ni hrvatsku pobjedu, osim u krugu obitelji, jer nema niti jedne hrvatske udruge koja bi se usudila tako nešto napraviti. One ne smiju organizirati niti promatranje sportskih događaja u kojima sudjeluju hrvatski sportaši, a kamoli nešto na najvišoj razini poput Dana pobjede. Zato sam jučer bio u Splitu, a danas u Kninu, proslavljati pobjedu, pokraj svih policijskih žbirova, srpskih i hrvatskih. Baš mi je bilo lijepo!

Moram riječ-dvije o samoj proslavi, barem koliko sam mogao vidjeti. Bog je dao lijepo vrijeme, nakon svih nepogoda tijekom srpnja, te sam uživao u suncu. Rekoh, bio sam okružen prijateljima, dakle osjećao sam se ugodno, ali smo morali komentirati ono što smo vidjeli. Dojmljivo, nema što, brojne zastave, dečki u odorama, devetnaest golubica, ali i politički vrh. Spikerica predstavlja pojedinačno visoke uzvanike, brzo, očito predmnijevajući što će se dogoditi kod najave, a očekivano je izviždana hrvatska vlada i njezin predsjednik. Moji prijatelji iz Zadra komentiraju: „Vidi, Ante, ovo je smiješno i žalosno. Najveću počast imaju oni koji su od početka bili protiv stvaranja Hrvatske, koji i danas imaju ogromne rezerve prema Hrvatskoj i koji nastoje na svaki način obezvrijediti ono što je napravljeno u Oluji!“ Na to uzima riječ predstavnik branitelja, posebno zahvaljuje pokojnom predsjedniku Tuđmanu i dobiva ogroman pljesak i ovacije. U nastavku je bio vrlo oštar i konkretan, što je naišlo na odobravanje mojih prijatelja i rekao bih svih nazočnih. Jednako tako, Milanović je bio izviždan, pokušao se izvući i čak afirmativno spomenuti Tuđmana, ali nije uspio. Okupljeni puk mu očito ne prašta za sve loše poteze koje je njegova vlada povukla, a čini se osobito to što je Domovinski rat i predsjednika Tuđmana često znao bacati u blato. Ništa bolje nije prošao ni Ivo Josipović, čovjek koji je za polaganja prisege izbjegao reći Hrvatska, namjerno. Oko mene su pljuštale psovke, zatim domoljubne pjesme i najgore uvrijede na račun predsjednika koji je mirno izrekao što je pripremio. Na koncu, doživio je katastrofalne izljeve gnijeva i povike „Vukovar, Vukovar“. Ona Hrvatska, koja danas slavi Dan pobjede, svakako nije Hrvatska koju predstavljaju Milanović i Josipović, u to sam se danas definitivno uvjerio. Ne može se stajati u Kninu 5.kolovoza,  prije toga slaviti zvijezdu petokraku na četničkom derneku u Liki, a da to nitko ne skuži. Oluja je počistila i zvijezdu i kokardu, simbole pod kojima je srpska vojska radila zločine nad Hrvatima i to niti jedan hrvatski dužnosnik ne smije zaboraviti. To je središnja slika koju sam ponio sa ove proslave. Zasigurno ne bi bilo ovako oštre reakcije nazočnih, da se u Hrvatskoj dobro živi, da nema toliko nezaposlenih. Onda bi se visokim dužnosnicima povjerovalo da je detuđmanizacija bila nužna. Pobijedili smo, nema što, ali tek nam predstoji bitka slična Oluji koja će otpuhati političare i smutnike tipa Milanovića ili Sanadera. Bez te Oluje, čini se, neće biti cjelovite slobode za Hrvate i Hrvatsku.

Ostao sam u Kninu još neko vrijeme, pokušao ući na misu, ali je gužva bila prevelika, tako da smo na koncu završili u birtiji. Vrijeme se ponovno počelo mijenjati, te sam se vratio u Zadar i dok ovo pišem razmišljam o svom prvom sudjelovanju u proslavi Dana Pobjede, na kojoj nije bilo Ante Gotovine, sinonima pobjede, kultne osobe u hrvatskoj povijesti. Nisam povjerovao u njegovu ispriku da nema vremena, budući ima puno posla u tvrtki. On, jednostavno, ne smije doći u Knin. Ako je to cijena slobode, onda o njemu nemam više tako visoko mišljenje kao do sada.

Još samo koji dan i vraćam se u Srbiju i ulazim u ulogu gubitnika. Ponovno ću potražiti sklonište u obitelji i vlastitome domu i slušati priče o tome kako su se kolege provele na moru u Grčkoj i Turskoj. Ako ikako bude moguće, volio bih da svakoga 5.kolovoza budem u Hrvatskoj, i to baš u Kninu, jer – prelijepo je biti pobjednikom!

Ima se za godišnji

Mjesto u kojem nema šajkača ni šubara

Druga je polovica srpnja, pravo vrijeme za odlazak iz Srbije, države koja nema more, ali ima agenciju za istraživanje pomorskih nesreća u kojoj sjede, ništa ne rade i primaju plaće zaslužni rođaci političara na vlasti. Doduše, samo privremeni, na dva tjedna, ali ipak je veliko olakšanje za čitavu obitelj. Pomalo sam se plašio da ne susretnem četničkoga vojvodu Tomu, ali on je ipak samo jedan dan boravio u Dubrovniku. Nije bio ni blizu Zadra, kamo ću izjutra krenuti. Svake je godine isto: djeca predlažu destinaciju, mi prebrojavamo novce i onda donosimo odluku većinom glasova, s tim da je moja riječ posljednja. Hoću reći, samo potvrđujem ono što je ¾ obitelji već odlučilo. Djeca su pokušavala putovati u Grčku, Tursku, Crnu Goru, ali se na koncu sve završilo konstatacijom da nigdje nema Hrvatske. Odnosno, da budem precizniji – Dalmacije. Ma, mogu svi novinari svijeta govoriti kako je Hrvatska skupa, kako su domaćini neljubazni, kako nema pješčanih plaža za malu djecu – mi ljetujemo baš u Hrvatskoj. Ne u inat, nego unatoč mnogim negativnostima kojima je Hrvatska opterećena. Za hrvatsku obitelj „iz regije“ odlazak ne ljetovanje u Hrvatsku ima nekoliko dimenzija. Prva je što je hrvatsko more najljepše, druga je što se ondje osjećamo sigurno i lijepo, treće što je ondje malo Srba budući oni ne žele ostavljati svoj novac ustašama (tako većina razmišlja), četvrto jer ondje imamo puno rodbine i prijatelja koje pokušavamo posjetiti u dva tjedna godišnjega odmora. Kad već mnogi mogu rabiti inačice poput „bivša SFRJ“, „republika srpska“, Istra i slične, onda bih ja rekao da na godišnji krećem iz bivše NDH. To je povijesna činjenica, a i neki moji članovi obitelji su bili aktivni dužnosnici u toj državi. Doduše, svi su zbog toga platili glavom, ali svejedno – imaju nasljednike.

Dakle, sada znate da sam od sutra na godišnjem odmoru u Hrvatskoj. Za mene će to biti, kao i uvijek, veliko punjenje baterija i ispunjenje roditeljske dužnosti da svojoj djeci ponudim sretno djetinjstvo i mladost. Teško je, vjerujte. Neće biti fotki s ovog ljetovanja, jer su prijašnja iskustva veoma bolna, naravno pri povratku u Srbiju. Uostalom, treba samo pogledati većinu srpskih foruma na kojima Srbi iznose svoje mišljenje o ljetovanju u Hrvatskoj, pa će sve biti jasnije. Ipak, pristajem biti ustaša i ljetovati na „njhovom moru“.

Folklorni običaji u Srijemu

Večer prije odlaska odlučio sam provesti kod prijatelja u Slankamenu. Dan je prošao bez kiše, već nas je uhvatila „putna groznica“, pa nije bilo teško odvesti se dunavskom magistralom do ovog lijepog i živopisnog mjesta. Povod za poziv bila je manifestacija koju organizira lokalni KUD, a koja ima naziv „Dani breskve“ koja se organizira već nekoliko godina. Pomislio sam da je to još samo jedna „ijada“ poput mnogih, ali sam se prevario. To je,  zapravo, politička manifestacija pod krinkom predstavljanja folklornog stvaralaštva i druženja mladih. Ovoga puta, vele, imali su goste iz inozemstva, iz Rumunjske, a ostatak gostiju bio je iz „srpskih zemalja“. Domaćin veli kako su im dolazili KUD-ovi iz Baranje i Republike srpske, te iz južnijijh dijelova Srbije. Sve same srpske zemlje. Za nekoga tko je odrastao u Srijemu, držim da sam vrlo dobro čak odlično upoznat s tradicijom ovoga podneblja. Ipak, gledajući i slušajući što su sve domaćini i gosti pokazali, nikada ne bih pogodio gdje se nalazim, budući je čak i domaći KUD prikazao plesove od svuda, samo ne iz Srijema. Više je sličilo nekom skupu onih koji su došli u osmoj ofenzivi. Što je najtragičnije, u lokalnom KUD-u aktivno sudjeluju i hrvatska djeca, koja moraju nositi šajkače i šubare, pjevati isključivo srpske pjesme, te putovati isključivo u „srpske zemlje“. Organizator se dodatno narugao domaćim Hrvatima time što je ugostio udrugu iz Tavankuta (kao Bunjevce, dakako, ne kao Hrvate), kao da Hrvata u Slankamenu i Srijemu nema. Vjerovatno i nema, mora se priznati, jer da ih ima, onda svakako ne bi pristali na ovako sraman nastup. Tim prije što u Slankamenu postoji kulturna udruga stara 112 godina, koja je prije desetak godina (nezasluženo) dobila prestižnu nagradu „Najselo“ što ju dodjeljuje Hrvatska matica iseljenika. I tako, dok promatramo kako hrvatski dječaci veselo plešu u šajkačama, ocjenjujemo umjetnički doseg priredbe. Vrlo kratka ocjena bila bi slijedeća: Srbi su postigli cilj napravivši od Slankamena krajiško-vlašku oazu u kojoj su zakopani i najmanji tragovi hrvatskog postojanja. Na žalost, u tome su aktivno sudjelovali i lokalni Hrvati, uz potporu DSHV-a, svjesno se odričući svojeg nacionalnog dostojanstva pristajanjem na kolektivnu asimilaciju. Žalosno je za nas koji znamo što je ovo mjesto značilo u ne tako davnoj prošlosti. Nakon službenoga dijela priredbe, uslijedio je nastavak „pod šatrom“ i tek se ondje vidjela prava nakana organizatora.

Fala Bogu, danas putujem prema hrvatskome moru, ostavljajući iza sebe Srijem, šajkače i šubare, te se predajem slušanju klapa i Miše Kovača. Odlazim u mjesta u kojima nema golišavih srpskih cajki i drčnih đilkoša koji svoje nacionalno opredjeljenje stavljaju iznad svih ostalih.

Praznici "Ovoga Prostora"

Kako Rusi vide Ovaj Prostor u budućnosti

Danas je najteže profesorima povijesti. Oni, naime, znaju što su povijesne činjenice, ali moraju predavati svojim slušateljima samo politički kvalificirane i odobrene od strane vrhunskih autoriteta. Tako se na Ovim Prostorima, kako vole reći politički korektni analitičari, jedan isti događaj  interpretira na najmanje dva potpuno suprotstavljena načina, od kojih je jedan obavezno srpski. Tako je Aleksandar Makedonski po narodnosti Makedonac prema makedonskim uvjerenjima, dok Grci to ne žele niti čuti. Ako Grci tako vele, onda su i Srbi uz njih. Slično, Bunjevci na sjeveru Bačke su Hrvati podrijetlom, ako se o tome izjašnjavaju Hrvati iz Subotice i okolice, ali su i Srbi u tumačenju Bunjevaca koji nisu Hrvati i čija je matična država Srbija. To su samo dva primjera. Također, na Ovim Prostorima govori se jedinstvenim jezikom, kako vele Srbi, a taj je jezik, dakako, srpski. Hrvati i Bosanci vele da govore svaki svojim jezikom, pa ga tako i nazivaju. E, sad, Srbi vele da je to sve srpski, ali nikako ne žele dopustiti da se hrvatskom inačicom srpskog jezika (kojemu niti ime ne žele spomenuti, nego vele „ijekavica“) službeno govori u Srbiji. Kad im se to spomene, onda vele da su to dva jezika. Zapravo, svi bi trebali govoriti srpskim jezikom, pa bi se tako uveo red i mir na Ove Prostore, ako se pitaju Srbi.

Prije tri dana Hrvatska je obilježila Dan državnosti, premda sam nekako naučio da je to bio 30. svibnja, ali neka, službeno je 25. lipnja. Velim „obilježila“, a ne proslavila, jer nikakvoga slavlja nije bilo. Prirodno bi bilo da je hrvatska zajednica u Srbiji imala veliku svečanost, barem u Beogradu, uz visoke uzvanike iz srpske politike, no to se svelo na diplomatsko druženje, kojeg ionako ima često u Beogradu, samo što je ovoga puta tulum platila Hrvatska. Običan hrvatski puk unajvećma niti ne zna za ovaj praznik. Svijetla točka bila je Zajednica Hrvata Beograda „Tin Ujević“, koja je upriličila skromnu proslavu prikazivanjem prigodnog filma u Domu omladine. U medijima – ništa. Tako je to na Ovim Prostorima, ovisi s koje strane se promatra. Ja sam osobno više za proslavu 10.travnja, pa tek onda ova druga dva, ali ne zbog ustaških zločina, nego zbog toga što je ono ipak bio pokušaj stvaranja hrvatske države.

Danas je blagdan koji SPC naziva Vidovdan, a koji kod Srba ima poglavito mitološko značenje. Spomenut ću da je toga dana bila održana Kosovska bitka, da je Princip ubio Ferdinanda, te da je Milošević isporučen Haagu. Kao i ostalo na Ovim Prostorima, tumačenje je posve različito. Za Srbe, Obilić je heroj, jer je ubio turskoga cara Murata kad je već bio njegov uhićenik, Princip je revolucionar i borac za srpsku vjeru, a Milošević veliki Srbin odličnih ideja, ali loše realizacije. Sve ostale strane Ovog Prostora za Obilića i Principa vele da su klasični teroristi i atentatori, čija je izravna krivnja za ogromna stradanja ljudi ne samo Ovog Prostora, dočim je Milošević ratni zločinac koga se poredi s Hiterom. Po istoj logici, jednoga dana će Đinđićev ubojica biti proglašen za revolucionara i patriota i jedino će Đinđićeva obitelj znati da se radi o državnom ubojici Moja je kćer nedavno odbila odgovarati na pitanje iz povijesti o Stjepanu Radiću, budući u udžbeniku za njega nema niti jedne lijepe riječi, a njegovo ubojstvo se predstavlja kao časni čin srpskoga patriota. Što je za Hrvate zločin i ubojstvo, za Srbe je vrhunsko domoljublje i obrambeni čin.

Početak Velikoga rata obilježava se u Sarajevu, u koje neće doći srpski političari, jer se Srbi izravno nazivaju agresorima i okupatorima BiH tijekom posljednjega rata.  Srbi su postavili spomenik Principu u Andrić gradu, mega-projektu pravoslavnoga muslimana Kusturice, Mileta Ronhila i matice Srbije, za koji se ni ne zna koliko košta srpske porezne obveznike. Dakle, netko slavi, a netko tuguje. To se na Ovom Prostoru nikada neće promijeniti.

Kad već spomenuh Miloševića, pade mi na pamet njegov nasljednik Ivica Dačić, aktualni ministar vanjskih poslova Srbije, koji jučer izjavljuje kako bi za Srbiju bilo dobro upriličiti posjet Svetoga oca Franje, budući je on predsjednik države Vatikan. Dakle, ne želi ga ugostiti kao vjerskog poglavara najveće kršćanske zajednice koja se zove Katolička crkva, nego kao političara. To će već promijeniti mišljenje većine Srba u svezi  s tim posjetom, tim prije što se Dačić nada kako će papa promijeniti svoje mišljenje o Stepincu. Zagrebački je nadbiskup za Srbe ratni zločinac, za hrvatskoga predsjednika Josipovića srpski dragovoljac u Prvom svjetskom ratu, a za katolike diljem svijeta mučenik i svetac. Tako je to na Ovom Prostoru.

Već zamišljam kako će izgledati susreti mladih generacija s Ovog Prostora, na nekom ljetovanju ili zajedničkom tulumu. Po jednima će Severina biti najbolja pjevačica Ovog Prostora, po drugima najveća kurvetina, slično će se govoriti i za Cecu, za Thompsona, ali ne vidim niti jednu točku oko koje bi se mladi Ovoga Prostora mogli usuglasiti, kad su u pitanju povijesne i manje povijesne osobe. Niti jednu. Čak se ne mogu usuglasiti ni oko toga je li bolje Ožujsko ili Jelen, što bi mogla biti stvar okusa da se ne radi o brandovima neprijateljskih susjednih naroda. Sad je lako zaključiti zašto velike sile mogu napraviti rat na Ovom Prostoru kad god požele. Jenostavno, razloga i povoda ima i previše. Samo je stvar interesa, trenutka, trenutnog raspoloženja ili čak mašte velikih. Znate na koga mislim.

Ne želim prejudicirati, ali sve mi se čini da mir traje predugo na Ovom Prostoru.

Noa nije na vrijeme obaviješten

Katastrofa biblijskih razmjera

„Kišilo je kao da sva voda svijeta pada na ovu napaćenu zemlju. Do jučer sam mislio da ću ostati u svom domu, a sada sam posve siguran da moram bježati. Sila je to kojoj se ne mogu oduprijeti, a ipak mi je važnije spasiti obitelj. Napuštamo kuću, nadamo se ne zadugo, a vratit ćemo se čim sve ovo prođe. Svako, pa i ovo zlo, jednom mora proći na ovaj ili onaj način, samo je pitanje: što ćemo zateći kad se budemo vratili? Hoće li kuća ostati čitava? Hoće li ostati nešto od blaga? Odlazimo, ali ćemo se vratiti. Dom je, ipak, dom.“

Ovo je izvadak iz pisma jednog prognanika iz Hrvatske, napisano potkraj 1991. godine.

Isti tekst mogao je napisati nesretni stanovnik Obrenovca, u svibnju 2014. godine, samo na srpskom.

Što sve nije snašlo Srbe? Najprije su živjeli u velikoj državi, doduše koju je utemeljio Hrvat, ali svejedno – ona je bila u biti Velika Srbija, država u kojoj je živjela većina Srba, a budući su bili najbrojniji, to im je davalo stanovite privilegije u državnoj upravi. Lijepo je bilo živjeti u Obrenovcu, Šapcu, Čačku, Vranju,...  Dečki i cure sa sela došli su u gradove, zaposlili se u industrijskim tvrtkama, koristili sve radničke benefite, a još su mogli nakon posla uhraniti gdjekoju svinju ili pile. Plaće su bile redovite, putovnica je bila cijenjena, a moglo se ljetovati na Jadranu od Umaga do Ulcinja, te zimovati u Sloveniji. Ozbiljnija poduzeća imala su svoja odmarališta na obali i na planinama, a školovanje je bilo besplatno. Većina je vozila auto, kragujevački, ruski, češki, a tek poneko je vozio Golfa. Kosovo je bilo većinsko albansko, ali su Srbi šefovali, dočim je Vojvodina bila jedva većinska srpska, ali su opet Srbi šefovali. I u takvoj državi Srbi su se osjećali ugroženo.

Na koncu, uvijek traktor

Nastavak priče je poznat. Etničko čišćenje, prema Memorandumu, rat u kome su Srbi trebali pobijediti, ali onda je uslijedio težak poraz. I to nije bio kraj. Nisu Srbi izvukli nikakvu pouku iz tog katastrofalnog poraza, samo su stisnuli zube i razočarano naselili Beograd i Srijem. Ako im je za utjehu, to je područje praktički ostalo bez Hrvata i Albanaca. Samo su tri godine prošle do nove ratne epizode na Kosovu, koja se završila tragično, bombardiranjem države, ljudskim žrtvama i razaranjem infrastrukture. Država je kapitulirala. Ali, ni to nije bilo dovoljno da se razumije stvarnost, nego je sva krivnja prebačena na neuspješnog vožda Miloševića. Zatim se sva sila obrušila na posvemašnje posrbljivanje ionako srpske Vojvodine, pa se tako za Novi Sad ne može reći da je multi-kulti grad, tolerantna sredina, nego sjedište najekstremnije srpske desnice. Ništa se nije naučilo iz nedavnih poraza. No, ideja da se promijeni crna slika o Srbima započela je presvlačenjem u europski dres dojučerašnjih ratnih saveznika, radikala i socijalista, te deklarativnim odricanjem od ratnih ciljeva. Doduše, vjerujem da su to napravili s figom u džepu Armanijeva odijela. Tek što su sjeli na tron, zadesila ih je najveća moguća katastrofa u obliku poplave "biblijskih razmjera", što je poharala Srbiju ispod Save. I ponovno gledamo iste slike: ljudi bježe iz svojih domova, uplašeni za vlastite živote, a u kuće im ulazi vodena stihija i uništava sve što su stekli generacijama prije. Ovoga puta nije se radilo o ratnim dejstvima, ali rezultat je skoro isti. Jedina razlika je u tome što se ovo ne događa stotinama kilometara daleko, nego tu, kod kuće. Tisuće dragovoljaca pohrlilo je u pomoć ugroženoj braći, ali prava razmjera ove prirodne nesreće biti će vidljiva tek kada sunce obasja poplavljene i srušene kuće i mostove, razrušene ceste i uništene njive. Sirotinja će ponovno platiti punu cijenu svog golog opstanka, a ponovno neće vidjeti što je tomu uzrok.

Doista, velika, velika nesreća, i to baš u godini u kojoj je apsolutni vladar Srbije obećao bolji život svima već od 2016. godine. Sad to nikako ne može ispuniti, jer mora krpati ceste, praviti nove mostove, kreditirati izgradnju kuća i sjetvu poljoprivrednih kultura. Može se reći da je ova velika nesreća zapravo bio dar s Neba srpskome vladaru. Ne, nisam zlonamjeran niti zlurad. Samo konstatiram da Srbi imaju veliki problem koji neće biti moguće riješiti vlastitim snagama. A solidarna pomoć, ma od koga dolazila, na koncu košta. Cijenu još nije moguće ustanoviti, ali će biti vrlo, vrlo visoka.

Nemam nikakvoga zaključka. Samo sam usporedio dvije priče iz dvije susjedne države, sa istim protagonistima, jer mi se učinilo da bi netko mogao pravilno prosuditi u svezi događanja nakon ovih poplava. Možda netko napokon shvati kamo treba krenuti i koja politika bi mogla ovu i ovakvu Srbiju postaviti na mjesto koje zaslužuje. Ako ljudski izazvani porazi nisu bili dovoljni za nacionalnu katarzu, onda ovaj Božji bi svakako trebao biti, tim prije što je nesrećom zahvaćena i Republika Srpska, zamjenski teritorij za Kosovo.

Gubitnici bez trunke morala

Pogled na teritorij bivše K und K ili  NDH

Burni tjedan upravo je svršio, a da nisam uspio propratiti sve što ga je obilježilo. Dakako, za mnoge su bili važni izbori u Srbiji, ali ne i za ovdašnje Hrvate. Mi se nemamo čemu nadati još od prvih višestranačnih izbora, a tomu je već 24 godine, budući smo zaboravljeni, ignorirani i otpisani od svih  i ove smo izbore doživjeli ravnodušno, u onoj mjeri u kojoj čovjek može zatomiti u sebi ono iskonsko da je ljudsko biće koje želi ostvariti puninu svog života. Za izbore su, očito, bili zainteresirani samo oni Hrvati koji su sjedili u srpskim naslonjačima i dobivali apanažu od srpske države, a takvih je vrlo malo. Ovdje je već bilo riječi o povijesti hrvatsko-srpskih odnosa nakon rata, ali nije zgoreg ukratko se podsjetiti. Kad nas već nije mogla sve pobiti, asimilirati i protjerati, Srbija je morala 2002. godine priznati da na svom teritoriju postoji skupina ljudi koji se zovu i jesu Hrvati, te nam "dala" status nacionalne manjine. Već naredne godine, Hrvatska i Srbija potpisuju međudržavni sporazum o recipročnoj zaštiti manjina, ali se Srbija do danas nije pridržavala toga sporazuma. Rezultat se vidi: u Hrvatskoj ima Srba na svim razinama vlasti i više nego što je tim sporazumom predviđeno, dočim u Srbiji o tome nema ni govora. No, na sve je to pristala vrhuška jedine registrirane stranke sa hrvatskim predznakom, DSHV, koja je baš u tom trenutku dobila novo vodstvo. Naime, osnivač  i predsjednik stranke Bela Tonković u toj je mjeri sotoniziran, da su svi ugledniji Hrvati dobivali „izvješća“  o njegovim financijskim makinacijama, izvodima s računa u inozemnim bankama, te gadosti raznih fela, samo da bi se opravdalo njegovo političko smaknuće. A taj Bela Tonković je, kad god je bio u prigodi, govorio hrvatskim jezikom o problemima hrvatske zajednice, podizao panel sa naslovnicom nekoć zabranjene „Hrvatske riječi“ u sred novosadske skupštine i otvarao pitanja za koja u tom trenutku nitko u Srbiji nije htio niti čuti.

I sâm sam povjerovao u neke od tvrdnji ondašnjih pučista, jer nisam imao dovoljno informacija. Naime, dok smo mi Hrvati u Srijemu bježali pred srpskim fašistima, doslovno spašavali žive glave, u Subotici nije prestajala borba za prevlast u novim okolnostima. Na čelo DSHV-a došao je klan koji je u prvi plan izbacio Petra Kuntića, a onda i obitelj Bačić, te još neke uglednike iz subotičkog političkog miljea. Njihovo mi je djelovanje tek danas potpuno jasno: htjeli su iskoristiti za sebe osobno privilegij bavljenja politikom. Gdje god se pojavila neka oporbena misao, gušena je istoga trena, a osobe koje su ju promicale uklanjane su s javne scene brutalno, na silu i bez trunke kajanja. Mnogi sudionici ponovnog buđenja hrvatske zajednice u Srijemu, ali i ne samo u Srijemu, danas su zaboravljeni i njihovu javnu djelovanju postavljene su nepremostive zapreke. Dulje od deset godina Kuntić  & Co. jedini su vidljivi zastupnici hrvatske manjine u Srbiji, ali ne izravno, nego kao priljepak Demokratske stranke, za čije je vladavine hrvatski korpus u Bačkoj dobio Bunjevce kao legitimnu manjinu. Sad, što mnogi Bunjevci (čija je matična država Srbija) imaju hrvatske putovnice, to nije Kuntićeva briga. Nije ga bila briga ni to što su Hrvati godinama plaćali vize za ulazak u Hrvatsku, što su nas hrvatski dužnosnici zaobilazili u širokom luku kao da smo kužni ili usrani i što je jedino Subotica slovila za „hrvatski teritorij“. Kuntić je mirno i skrušeno sjedio u srpskoj skupštini, šutio, pritiskao gumbe prema želji Borisa Tadića, pače i onda kad su radikali govorili o nama kao ustašama. Kuntiću je uspjelo od zalizanoga automehaničara napraviti „uglednog“ političara, ali samo radi vlastita probitka, novčane satisfakcije i šutljivog hrvatstva. Ako se taj prepozna, neka šuti. Nitko osim mene ne zna o komu se radi. Dakle, dok je KGB-klan imao privilegij zastupanja Hrvata u Srbiji, potonuli smo još dublje nego za vrijeme Miloševića, dočim su u Hrvatskoj Pupovčevi Srbi uzletjeli na neviđene visine.

Znam da ovo čitate, gospodo iz DSHV-a, ali svaka javna osoba (pogotovu političari) podložni su i javnoj kritici, pa morate istrpjeti. Barem dok vas se ne riješimo, a taj dan je blizu. Ja živim u Zemunu, dakle Beogradu, i puno toga više vidim i čujem. Trudio sam se pronaći barem jednu dobru stvar koju je KGB-klan napravio za sve nas, Hrvate u Srbiji, ali – nisam uspio. Jest, napravili ste novinsku kuću (na krilima Bele Tonkovića), imate Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata i očajnu emisiju na vojvođanskoj televiziji. Ali, hrvatska se riječ ne čuje u medijima, pače i kad se političari moraju očitovati o nekim temama! To što vi govorite u Subotici, u Beogradu se ne čuje.  A u ovoj državi sve se događa u Beogradu! Vi ste, gospodo KGB, provincijalizirali hrvatsku zajednicu i  sveli je na (podijeljenu) Dužijancu, neumorno tamburanje i očajni televizijski program nevidljiv u najvećem dijelu Srbije. To su rezultati koje ste postigli. Ali, štete ima još više, samo što želim skratiti ovaj tekst, pa ću vas poštedjeti njihovog nabrajanja. Jedino što bi trebali pametno napraviti u ovom trenutku jest – trenutna ostavka vodstva stranke, počev od Kuntića, pa redom. Možda bi mlađi dečki imali veća mu.. za vođenje hrvatske stranke, ako ništa drugo barem su obrazovaniji u svakom pogledu od sadašnjih vlastodržaca. Propali ste na izborima – mičite se, ako imate morala.

Bijedno mi zvuči Kuntićevo objašnjenje u jednom interview-u za hrvatski medij zašto se više ne angažiraju u Beogradu, ugledajući se na Srbe u Zagrebu. Kuntićevo poređenje Subotice i Srijema duboko me je uvrijedilo, kao srijemskog Hrvata i kao mislećeg čovjeka.  On je ustvrdio kako nema uvjeta za veće angažiranje beogradskih Hrvata, jer ih se na posebni birački popis prijavilo tek oko stotinu, za razliku od subotičkih 15 tisuća. Ja sam jedan od tih stotinu koji je, skupa sa ženom i sinom, otišao prijaviti se na „hrvatsku listu“, kako bih mogao izravno birati svog zastupnika. Moj glas u sred Beograda vrijedi tisuću puta više od glasa u Subotici! Znate zašto? Zato što je za ovaj čin u Beogradu potrebno imati velika muda! A to KGB nikada nije htio prihvatiti. Na koncu, što se dogodilo? Nije bilo dovoljno Hrvata za glasovanje! Usprkos subtotičkih  15 tisuća.  Sve je propalo, a za to su isključivi krivci politički predstavnici, dakle KGB. Zauzvrat, oni postavljaju u upravni odbor Hrvatske riječi osobu iz Srijema kojoj je glavna referenca sudjelovanje u Domovinskom ratu na srpskoj strani i pripadnost jednoj također gubitničkoj srpskoj partiji! Takvu pljusku nismo očekivali, pa čak i od KGB-a.

Malo toga je gore spomenuto. Ali je i to dovoljno da se Kuntić-Groznica-Bačić klan povuče i ostavi mjesto za druge, sposobnije i prije svega moralnije Hrvate. Ma, nije vrag da ne znaju drukčije skrbiti za svoje obitelji, nego se baviti politikom na ovakav sramotan način?

Beograd, ožujka 2014. Poruka Europi!

Dok se sudi u Haagu, nitko iz hrvatske zajednice u Srbiji ne komentira. A na neke tvrdnje bi morali reagirati. Umjesto toga, na službenoj stranici DSHV-a samo besmislena priopćenja. U beogradskom tisku – ništa. Savo Štrbac &Co. ne šute. Ako nas optužuju da smo genocidni, da smo nasljednici fašističke NDH, te da kao takvi moramo snositi posljedice, onda se s pravom treba upitati: ako je današnja RH nasljednica NDH, zašto joj se ne vrati njezin državni teritorij? Samo slijepci ne vide da Srbi prave šaradu od pregovora s EU, jer im je to trenutačno jedina nada da će (u drugoj konstelaciji političkih snaga) ostvariti cilj o Velikoj Srbiji u kojoj će živjeti samo Srbi. To je bilo očito na košarkaškoj utakmici u kojoj su se sastali Crvena zvezda i ukrajinski Budiveljnik. Toliku količinu šovinizma i fašizma nisam vidio još od vremena Miloševićevih mitinga istine 90-ih godina. Dečki iz Ukrajine vjerovatno su bili šokirani tolikom količinom  mržnje, da ne spominjem otvorenu potporu ruskoj okupaciji dijela njihove države. To raspoloženje kod Srba nije prestalo i neće.

Toliko toga se događa, toliko je potrebno  da Hrvati u Srbiji opstanu kao narod, da je besmisleno uopće i spominjati nekakvog Kuntića. Ipak, on je taj koji treba stati pred zrcalo, prihvatiti vlastitu odgovornost, te podnijeti ostavku na mjesto predsjednika partije i povući se iz političkog života. To je sve što od njega očekujem. Sve drugo sam već vidio. Jedino u što vjerujem da će u Hrvatskoj doći do promjene vlasti, a onda će i hrvatska diplomacija djelovati puno bolje od dosadašnje. To bi za nas Hrvate u Srijemu bio jedini spas. Ako nas do tada na ovom prostoru uopće bude i bilo.

Za maloga vuka spremni

Spremno naprijed u prošlost

Nije da ne bi trebalo komentirati izborne rezultate u Srbiji, ljeta gospodnjega 2014-oga, ali Srbi su postali tako dosadni, da ću jedva potrošiti pol ure na ovaj događaj. Vjerovatno je većina već čula kako je Srpski četnički pokret...zapravo, Srpska radikalna stranka...odnosno Srpska napredna stranka  nadmoćno pobijedila osvojivši polovicu glasova izašlih birača. A izašla je polovica. Dovoljno da se ustoliči novi vožd kome već lijepe epitete poznate od prije dvadesetak godina.

Budući nisam ostrašćeni sudionik izbora, još manje zainteresirani promatrač, mogu hladno i vjerujem nepristrano ocijeniti što se tu zapravo dogodilo.

Srbi imaju veliki problem s granicama i to se pokazalo i na ovim izborima. Voljeli bi imati kvalitetniji život i bolji standard, ali puno im je važnije gdje su granice njihove države. Jer, da barem malo razmisle, nikada ne bi izabrali stranku koja je već jednom sudjelovala u ratu i senzacionalno ga izgubila. No, jesu li Srbi imali izbora? Pa, i nisu, budući su trebali izabrati između tri opcije koje su već pokazale svoje umijeće barem u jednome mandatu. Miloševićeva partija izgubila je već okupirani teritorij, njezini Šešeljevi dečki također su sudjelovali u tom porazu, a nesretni Đinđićevi derivati okušali su se u korupcionaškim aferama. I to je sve. Niti jedne normalne opcije, građanske ili nacionalističke, ali s jasnim programom i ideološkim odrednicama. Prosječno obrazovani Srbin mogao je prije glasovati za bilo koga, taj je pravio koaliciju upravo s onima koje nikako ne bi volio vidjeti na vlasti, pa je postalo svejedno za koga glasuješ – dečki i cure se naposlijetku lijepo dogovore o podjeli funkcija, državnih tvrtki i prirodnih resursa. Upravo to je razlog zašto je polovina Srba ostala doma, ili nisu htjeli doći iz inozemstva glasovati. Nemaju za koga.

Tko je, onda, glasovao za gospodina Vučića? Uredno, kao i uvijek, svi frustrirani dođoši iz svih ratova u posljednjih stotinu godina, a takvih je ponajviše u Vojvodini i Beogradu. Znaju i oni, nesretni, da je situacija loša, da se nema novaca, ali i dalje ih drži uspomena na „slavne“ devedesete, kad su bili sigurni da će Dubrovnik, Split, Zadar, Osijek i Sarajevo biti srpski gradovi. To ih je opredijelilo za poznate face iz toga doba, a tko je poznatiji od Vučića i Dačića? Za Đinđića se glasovalo iz inata, jer je posljednji diktator Milošević izgubio rat na Kosovu, zatim po inerciji za Tadića, ali on nije davao nadu. Trpjeli su ga nekoliko godina, a onda se vratili staroj ljubavi. Sad imaju i dodatni narkotik: Putin demonstrira silu koja im je tako nedostajala tijekom ratova na Balkanu. Već sam pisao o tome kako se Srbi nadaju da će u nekom novom ratu, u novom odnosu snaga među svjetskim silama, napokon izići na one „povijesne granice“, o kojima su tako nadahnuto govorili Šešelj i Vučić, a najnoviji događaji u Ukrajini samo nagovještavaju da bi se to brzo moglo dogoditi.

Dakle, Srpska napredna stranka ima apsolutnu većinu u srpskom parlamentu, pa može donijeti zakon da se petak proglasi za srijedu, ako hoće. Istu je priliku imao i Milošević nakon prvih izbora. Zlobnici bi rekli: povijest se ponavlja.

Kako su prošli Hrvati? Onako kako su i zaslužili. Nisu imali vlastitu manjinsku listu, te su... Zapravo, ovako trebam reći: nije imao vlastitu listu, pa je pokušao ući u srpsku skupštinu preko propale Demokratske stranke. Dakako, radi se o Petru Kuntiću, predsjedniku partije koja pretenciozno za sebe veli da je hrvatska i koji za dva mandata u srpskoj skupštini nije uspio progovoriti ni riječi, izuzev u rijetkim prigodama kad u skupštini nije bilo svega desetak nazočnih zastupnika. Ne sumnjam da će Pero pronaći neki posao, ali sretan sam što ga više ne moram gledati kako samo sjedi i nezainteresirano sluša što drugi govore. O drugima koji bi htjeli uskočiti u udobne državne naslonjače ne bih trošio riječi. Volio bih spomenuti neke koji bi trebali zastupati Hrvate u Srbiji, ali neću bez njihovog odobrenja. Vjerujte, ima takvih, samo ne mogu podići glavu od starih „političara“. Srećom, Kuntiću i njegovima ovo bi trebao biti kraj političke karijere. Neka krenu na pecanje ili igranje šaha, za drugo i nisu. Lijepo i točno se Ivica Dačić narugao Tadiću kad mu je rekao: „On još uvijek ne zna da je postao prošlost.“ Mađari su fino osigurali desetak mjesta, Albanci iz Preševa također, Pazarci također, ali ne i Hrvati. A trebali su imati barem petero. No, priznajmo da je veliki dio krivnje i na Hrvatskoj, iz koje ne stižu nikakve riječi ohrabrenja niti poticaja, nego se (očito namjerno) toleriraju nesposobni i častohlepljivi „političari“, jer takvi nisu smetnja dobrosusjedskim odnosima.

Eto, Srbi su izabrali novoga Rankovića, vuka u ovčjoj koži, pa neka uživaju u narednim godinama njegove apsolutne vlasti. Samo, bez obzira što se to mnogih ne tiče, ne ispuštajte iz vida srpskoga vožda, čija je prošlost mračna da mračnija ne može biti. Od njega do sada ništa dobro nije došlo. A Kuntić? Nadam se da je i on prošlost.

"Jelačić" ponovno oduševio

Još jedna prekrasna večer u Novome Sadu, zahvaljujući petrovaradinskome „Jelačiću“! Ova kulturna udruga, koja u ovom obličju postoji tek deset godina, postavlja nove limite u uspješnom njegovanju hrvatske kulture. Nakon brojnih koncerata i prigodnih nastupa diljem Vojvodine i Lijepe naše, te nakon svečane proslave desete obljetnice osnutka, sinoć je upriličena prigodna akademija u povodu 100-te obljetnice hrvatskoga Sokola u Petrovaradinu. Na žalost, Jelačić nema adekvatan prostor za ovakve prigode, te nastupa u iznajmljenim dvoranama, sve češće u amfiteatru novosadskog sportskog centra SPENS, u kom se i sinoć osjećalo svečarsko ozračje. Promatrajući kako program lagano klizi kroz neobično lijepu zimsku večer, nisam ni primjetio da se približio svome kraju, a da nikako nije bilo zamorno niti dosadno. Za taj osjećaj pobrinuli su se organizatori sa svojim programom, te gosti, ali neću oduzeti zadovoljstvo novinarskoga prikaza ove priredbe koje će se svakako pojaviti na njihovoj web-stranici i Facebook profilu. Pišem ovaj tekst iz osobitog zadovoljstva što mogu podijeliti sa svima koji ovo čitate veliku sreću što u Srijemu postoje ovakve udruge na koje Hrvati mogu biti ponosni, a svi ostali ih poštivati, jer forsiraju ono najplemenitije što  je hrvatski narod nudio i dalje nudi – oplemenjivanje vlastitoga zavičaja ljepotom svoga jezika, glazbe, pisane riječi, kao i sportskih postignuća. To radi Jelačić, najbolje u Srijemu (usudio bih se reći i mnogo, mnogo šire) i zato im od srca čestitam. Na sinoćnjoj priredbi bilo je više posjetitelja nego na koncertu Doris Dragović, što dovoljno govori o popularnosti Jelačića među ovdašnjim Hrvatima.

Mnogi od samozvanih kulturnih djelatnika, umjesto da love (nepostojeće) vještice, mogu od Jelačića naučiti puno toga, prije svega kako se voli svoj narod i kako se skrbi za njegovu opstojnost. Neki u tom lovu ustrajavaju već deset godina, upravo onoliko koliko je trebalo Jelačiću da dosegne ovakve visine kakve već godinama prikazuje. Za to vrijeme, Jelačić je unaprijedio repertoar svoga orkestra i zbora, pronašao nove razloge za još bolje koncerte i predstavljanje hrvatske zajednice u najboljem svjetlu, te svima nama omogućio uživanje u njihovu radu. 

Petar Pifat, predsjednik "Jelačića"

Moram izreći još poneku riječ hvale za sadašnjeg predsjednika Jelačića, gospodina Petra Pifata. Kad se u istoj osobi nađe praktični vjernik, iskreni domoljub i odličan glazbenik, dobije se najbolji predsjednik  u Srijemu! Onda mora biti napretka u udruzi  koju vodi, jer su temelji na kojima ona počiva čvrsti kao stijena, čvrsti poput Petra Pifata. Dakako, ima još mnogo odličnika u Petrovaradinu i okolici, ali je svakako izbor mladoga gospodina Pifata za predsjednika Jelačića pravi put ka uspjehu. 

Ponovno se „čujemo“ nakon Poklada. Još jednom: bravo za Jelačić, bravo za Petra Pifata!

Slankamenska žalopojka

Znadete li, Slankamenci, tko je osoba na slici?
Samo vas gleda!

Ne volim zimu. Ne volim snijeg ni hladnoću, a osobito ne volim onu prljavštinu koja nastane kad se snijeg počne topiti. Znate već kako vam izgledaju automobili pred kraj zime. Gledajući po Zemunu, kao da nije ni bilo snijega, ali već na početku Fruške Gore, kod Slankamena, zabijelilo je kao u gorju. To je potrajalo tjedan dana, a onda je otoplilo , na njivama snijega nema, ali pokraj lokalne ceste čitava su brda snijega. Više nije bjel, nego crn, prljav, grozan. Posjetio sam starog prijatelja, kao što sam uvijek činio kad mi je posao dopuštao, pa sam mogao vidjeti i doživjeti svu prljavštinu snijega na cesti do Slankamena. No, to nije bila jedina prljavština.

Moj je prijatelj redoviti čitatelj Hrvatske riječi, subotičkog tjednika na hrvatskom jeziku. Veli da ima zanimljiva reportaža o lokalnoj kulturnoj udruzi, te mi pruža novine. Doista, srednje dvije stranice, neki bi rekli „duplerice“, ispunjene su tekstom. Netko se doista potrudio. U naslovu stoji „Kako obnoviti rad društva?“, pa znatiželjno pitam svog prijatelja o čemu se radi. Dobro mi je poznata situacija u Srijemu, iako sve rjeđe do mene (ali i do javnosti) dopiru vijesti o nekim novostima iz života srijemskih Hrvata, te se ne mogu načuditi naslovu. Hrvatska kulturna udruga u Slankamenu prva je obnovila svoje djelovanje još 2002. godine, čim je nestalo Miloševićeva režima, i to ne bilo kako, nego proslavom 100. obljetnice osnutka. Malo se tko mogao time podičiti, i premda su četnici divljali prije i za vrijeme proslave, to je bio prvijenac koji je pomogao obnovu starih, te osnutak novih hrvatskih udruga, primjerice u Zemunu, Golubincima, Petrovaradinu i Šidu. Dakle, sjećam se te proslave. Sjeća se i moj sugovornik. Veli da su u to vrijeme slankamenski Hrvati imali crkveni zbor od tridesetak pjevača koji je slovio za jedan od boljih u Srijemu (zapravo najbolji, uz Mitrovački koji je izvan konkurencije), te jedini ozbiljni dramski odjel na hrvatskom jeziku. Jedan dječak je čak osvajao prva mjesta na književnim natječajima što ih je raspisivala Matica Hrvatska, a zapaženi su bili i mladi recitatori na smotri u Subotici. Što se, onda, dogodilo kad Slankamenci ponovno žele obnovu rada društva?

Udruga je, kako rekoh, proslavila svoju stotu obljetnicu, te se predstavila domaćoj javnosti kao udruga koja želi promicati hrvatsku kulturu, što će reći glazbu, literaturu, običaje, sukladno novim okolnostima. Većina nekadašnjih aktivnih članova odselila je u Hrvatsku, među njima i oni najaktivniji kulturni djelatnici. U Slankamenu  ih je ostalo vrlo malo, da ne velim dvoje-troje, ali je obnova rada djelovala poticajno na mladež koja nije upamtila ono „staro“ društvo. Ondašnji predvoditelji svih kulturnih događanja u Slankamenu imali su energiju, viziju i veliko prijašnje iskustvo koje su htjeli podijeliti s ostalim članovima, osobito mladima. No, ljudska zloba, ljubomora i zavist dovela je do toga da su oni brutalno maknuti čim su se svjetla sa proslave stote obljetnice pogasila. U tome su aktivno sudjelovali upravo ove osobe koje su se slikale za novine i koje besramno izjavljuju da kako im nije jasno kako animirati mlade za rad u društvu, kad su im „sve“ osigurali: prostorije, glazbala, nošnje, knjige,... Pri tome su zaboravili spomenuti najvažnije: udrugu čine ljudi, a ne stvari.

Žalopojka nije ni na čemu utemeljena. Od 2002. godine i veličanstvenoga uzleta slankamenskih Hrvata umirale su samo stare osobe, dakle one koje nisu nikako mogle biti aktivni članovi nekog od odjela u društvu. Mladež je tu, čak se i umnožila, tako da otpada primjedba kako nema mladih. Nadalje, dok su se „uklanjali“ voditelji pjevačkog zbora i dramskog odjela, u tome su vrlo aktivno sudjelovali i dužnosnici DSHV-a, dakle i politika je bila uključena u kulturu. Na valu jubilarnoga zanosa, slankamenska udruga je dobila značajna novčana sredstva, prema svjedočenjima mog prijatelja, u dva navrata je iz Hrvatske dobiveno oko 50 tisuća eura. S tim novcima raspolagale su osobe sa fotografija Hrvatske riječi, bračni par Aleksić, Gregurić, Lozančić, ali uz njih još i blagajnik Tomić koji se nije slikao. O kojim je osobama riječ? Dovoljno je reći da nitko od njih nikada nije zapjevao niti zaplesao u Hrvatskom domu kad su bili mladi, ali su imali dovoljno bezobrazluka da uklone nekoliko osoba koje su to s oduševljenjem radile, neki i po dvadesetak godina aktivnog  sudjelovanja u društvu. To su osobe koje danas lamentiraju nad nemogućnošću organiziranja kulturnog života u Slankamenu, pa traže izgovor u „nedostatku djece“. Što bi htjeli? Da netko dođe i napravi im djecu? Ili, budući su bogati, mogli bi kupiti nekoliko djece, taman da popune one nošnje ili da uzmu u ruke tambure koje će onda same prosvirati. Izgleda da je nekim gospođama ovo bila jedina prilika da se pojave na duplerici, pa makar i Hrvatske riječi.

Udrugu čine ljudi, a ne stvari.

Začudilo me i slijedeće: tajnik društva ujedno je i član Upravnog odbora Hrvatske riječi. Ne znam čime je to zaslužio, vjerovatno naobrazbom  ili sveukupnim djelovanjem na promicanju hrvatskoga jezika, ali svejedno od njega bi se najviše očekivalo da bude jedan od glavnih organizatora njegovanja hrvatskoga jezika i kulture kroz različite oblike (književne večeri, glazbeni koncerti, kazališne predstave), pa mi doista nije jasno kako osoba na takvom mjestu od značaja za cijelu zajednicu ne zna kako započeti rad u svom mjesnom društvu?  Ma, nije moguće da su one silne eure potrošili na nekoliko tambura i komplet nošnji koje nikome ne trebaju? Sjećam se hajke na nekadašnjeg vijećnika HNV-a, u to vrijeme dopredsjednika, u kojoj su sudjelovale osobe s fotografija uz potporu DSHV-a, a osobito se sjećam jedne rečenice: „On je jedina prepreka uspješnom djelovanju naše udruge.“ Zatim su uslijedila pisma na adresu hrvatske diplomacije i srpske vlade (!) u kojima se dotični optužuje za izrazito štetno djelovanje unutar hrvatske zajednice u Srijemu. Jednima je predstavljen kao ustaša, drugima kao četnik. Zapitao sam se onda što je taj čovjek napravio da ga se tako naruži i tjera svim mogućim sredstvima? Odgovor je bio u gore navedenoj rečenici: „On je jedina prepreka uspješnom djelovanju naše udruge.“

Od tog doba, jedino što su osobe sa slike uspjele napraviti jest postavljanje nadgrobne ploče na zgradu Hrvatskog doma (što odgovara stvarnom stanju), te cirkuske predstave u trajanju od dva sata jednom godišnje za pokladni maskenbal, na kom se ionako ne promiče hrvatski jezik i kultura. A dogodile su se značajne obljetnice poput 85 godina od Radićeva ubojstva, koje udruga nije niti pomislila obilježiti. Nedavno je u Zagrebu preminuo jedan od najpoznatijih članova slankamenske udruge, Ivan Bonus, koji je u velikoj mjeri zadužio Slankamence svojim književnim i glazbenim djelima, no nitko se nije udostojio niti otić na sprovod, a kamoli napraviti bilo kakvu komemoraciju. Zato su čelnici udruge vrlo rado otišli na svinjokolj koji odseljeni Slankamenci svake godine organiziraju u Hrvatskoj, u znak sjećanja na stare običaje. Izgleda da čelnici „Stjepana Radića“ više poštuju svinje od svojih znamenitih članova. Koliko čujem od mog prijatelja, Hrvatski dom (zapravo, trebao bih reći „nekadašnji“) je zatvoren cijele godine, osim kad umre netko od članova obitelji dužnosnika udruge, pa se ondje organizira objed. A djeca iz 2002. godine i danas su tu, samo starija, pametnija i spremnija angažirati se na promicanju hrvatske kulture, nema više one „smetnje“ uspješnom djelovanju udruge, pa dakle zaključite sami što su vam poručili slankamenski uglednici.

Vraćam se iz Slankamena, pokraj prljavoga snijega kraj ceste, i promatram zgradu nekadašnjeg Hrvatskog doma. Mnogo je mojih prijatelja svoje najljepše dane mladosti provelo u njemu, pa im vjerovatno nije drago čuti kako je on danas zatvoren i mrtav, sa nadgrobnom pločom na vratima. Možda bi im živost u toj kući bila motivom za češći dolazak u Slankamen, možda bi to bilo mjesto upoznavanja budućih mladenaca ili prilika za dobar provod sa svojim sunarodnjacima, gdje bi se pjevale hrvatske pjesme i plesali hrvatski plesovi.  Možda... Ali, zašto bi netko davao ideje slankamenskim kulturnim djelatnicima? Oni su se, izgleda, malo preračunali, tako da se protjerivanje dvije-tri osobe nije pokazalo dovoljno učinkovitim. A da, prije novih spektakularnih poteza, najprije pogledaju u zrcalo? Ili da potraže savjet od Dr. Mate Groznice, koji sjedi u zgradi novosadske banovine, prima plaću ni za što i savršeno mu se jebe što rade Slankamenci? Ili, možda, od Petra Kuntića, „hrvatskoga zastupnika“ u skupštini Srbije, koji je čak uspio krivotvoriti službena dokumenta HNV-a, izbacivši iz njih podatak da je jedan od osnivača HNV-a dvije godine bio i dopredsjednik? Sve su to znameniti Hrvati koji su, u velikoj mjeri , pomogli da Gregurić, Aleksić, Tomić i Lozančić zavape: Kako obnoviti rad društva? Bit će izbora ovoga proljeća, a bit će i izbora za novi HNV, ako uopće opstane kao institucija. Možda Duh Sveti siđe i pomogne da se obnovi ne samo rad slankamenske udruge, nego i cijeli hrvatski narod, posebice ovaj u Srijemu. A ni onome u Subotici ne bi naškodio njegov silazak.

Moram, na koncu, dodati još jedan savjet zabrinutim dužnosnicima "Stjepana Radića": držite se jabuka, u tome ste najbolji. Možda treba razmisliti da se od zgrade Hrvatskog doma, uz minimalna ulaganja, napravi hladnjača. Ionako je u vašim obiteljima sve manje Hrvata, pa neće biti potrebe za očuvanjem nacionalnog identiteta, a od jabuka se živi.