26 srpnja 2011

Pobuna, balvani,...Traktori? Ajd u k!

Tko bi i pomislio da bi ovo ljeto 2011-to moglo biti toliko zanimljivo, da bi zavrijedilo prijekid godišnjeg odmora i cjelovito posvećivanje analizi istoga.! A htio sam se opustiti na moru, u Dalmaciji, te pripremiti za „nove radne pobjede“ nakon povratka doma. No, ovaj je post iznuđen, jednostavno je morao biti napisan u sredini ljeta.

A komšija na susjeda?

Dobar je đak Boris Tadić. Naučio je neke od najvažnijih lekcija i sad nam prezentira svoju učenost. Sukladno Memorandumu 2, nježno dodiruje hrvatskoga predsjednika, te kompletno bosansko predsjedništvo, stvarajući privid intimosti i dobrih namjera. Osim Brijuna, odlazi i u rodno Sarajevo, te poručuje narodima u „regiji“:

„Nikad više ne smijemo dopustiti da krene susjed na susjeda niti komšija na komšiju.“

Nešto slično izgovorio je i Milošević kosovskim Srbima, a ova je Tadićeva zapovijed, prijetnja ili što već, izostavila najvažniji dio: nikad više komšija na susjeda. Dakako, već sam naviknut čitati između redova, kad govore srpski političari, te sam posve siguran da ovo nije lapsus, niti spontano izgovorena rečenica, već prejudiciranje mogućih „pokreta“ u budućnosti. Netko mi može zamjeriti na zlonamjernosti, ali budemo vidjeli. Ovo neodrživo stanje u BiH neće se riješiti samo od sebe, niti to mogu napraviti Tadić i Josipović. Treba pričekati Mladićevu osudu ili smrt u Haagu, što bi trebalo pokazati smjer u kome će se kretati politika „na ovim prostorima“. Smrt bi, za Srbe, bila najbolja, jer bi neosuđeni Mladić ostavio nedorečenom osudu za genocid. Kako reče Drago Hedl, Hrvatska je već odustala od tužbe za genocid, samo što još to ne smije javno izreći.

Koliko Hrvata vrijedi jedan Francuz?

Nekako se sve zgusnulo. Šljivančanin odlazi na slobodu, ispraćen poljupcima generala Gotovine, Đuro Brodarac umire u hrvatskom zatvoru, a Goran Hadžić ekspresno leti u Haag. Sve je jednostavno za shvatiti. Dečki koji su u Beogradu pretukli jadnoga Francuza dobili su dvjesto godina robije, a Veselin koji je ubio tko zna koliko Hrvata – samo osam. Nije teško izračunati omjer koliko Hrvata vrijedi jedan Francuz. U optužnicama vukovarskim krvolocima, uključujući i ovoga magacionera, provlači se formulacija „nesrpsko stanovništvo“. Kako je teško nekoga optužiti za ubijanje, protjerivanje i mučenje Hrvata!

Isus je, izgleda, zaboravio Split

Ipak, ljeto je ljeto, jedino vrijeme kad mogu otić na more, te sam odlučio natempirati putovanje tako da pogledam utakmicu Hajduk-Barcelona. Moja supruga je žestoka navijačica Torcide, oduvijek, te joj nisam mogao odbiti želju za putovanjem u Split baš za ovu tekmu. Oni koji su bili, znaju kakvo je nevrijeme zadesilo Split toga dana, a za one koji ne znaju, samo ću reći da onakvu oluju, kišu i tuču nisam vidio niti u Srijemu nikada, ali baš nikada. Sretan sam što sam auto ostavio kod prijatelja u garaži (ne zbog tuče, nego zbog BG-tablica), tako da nije bilo štete na njemu. Ali, ne pamtim da sam ikada vidio Split u ovakvom kaosu. No, sve što sam doživio poslije toga bilo je za povijest. Rijeke ljudi slijevale su se k Poljudu, ozračje je bilo svečarsko, a više od polovice gledatelja priželjkivalo je barem jedan balun u Barcinoj mriži. Na trenutak, pomisliš kako je život lijep i kako ga samo čovjek svojim blesavim postupcima može pokvariti. No, tekma traje devedeset minuta, malo se poslije ode feštati, a izjutra shvatiš da si samo na jedan tren provirio u bajku. Lijepo je bilo s Hajdukovcima slaviti na Poljudu, budući nije bilo natjecateljskoga žara. Ostaje žal samo za tim da nije sigurno kad će Barcelona doći na Poljud u Ligi prvaka.

Oduševio me jedan Torcidaš s Hajdukovom majcom na kojoj je pisalo AJD U K (vidi sliku). Pitao sam ima li je gdje za kupiti, a kad je čuo da sam došao čak iz Zemuna na utakmicu, skinuo ju je i darovao mi. Fala, Tonči! Nije ovo samo lokalni dalmatinski naziv voljenoga kluba, nego i politička poruka.

Novi križari

Vrijeme se pokvarilo u Dalmaciji, ali ne toliko kao u Zagrebu i Srijemu, gdje je temperatura pala sa 38 na 14 stupnjeva. Iz Splita odlazim u Zadar i istoga dana me zatiče vijest da je nekakav luđak u Norveškoj ubio skoro stotinu djece. Već narednoga dana sve postaje puno jasnije. Nije riječ o mudžahedinima, niti Bin Ladenovim sljedbenicima, ponajmanje o Gadafijevim bojovnicima, već o fašisti komu su uzor srpski fašisti iz devedesetih. Ma, ne mogu vjerovati! Čitam na internetu izvadke iz njegova Manifesta u kome se preko 300 puta spominju Srbi u pozitivnom kontekstu. Dobro, netko mu je pomagao u interpretiranju srednjevjekovne povijesti, ali očevidno su njegovi zaključci glede posljednjega rata. Nesretni Norvežanin drži kako je vrijeme da se povede novi križarski rat u kome bi Europa bila „očišćena“ od muslimana. Ovo ne bi zavrijedilo niti jedan redak, da nisam pročitao neke komentare u srpskom tisku koji (doduše prikriveno) opravdavaju ovakvo stajalište. Navodno, norveški je fašist iznio glasno ono što više od polovice Europljana misli, tako da se vjeruje kako će ovaj njegov zločin dovesti na vlast ekstremnu desnicu u mnogim europskim državama. Na pomolu bi bio sveopći rat, a nije teško zamisliti tko bi bio na čijoj strani. O fašističkim idiotima možda drugi puta, ako bude potrebno. Za sada želim samo zabilježiti što se je dogodilo ovog vruće-hladnog ljeta.

Dok jednom ne smrkne...

Grčka je posudila puno novaca. Nije vraćala dug, pa je posudila još. Na koncu su morali prodati veći dio države, kako bi namirili vjerovnike. Možda nije najtočniji, ali je sigurno najslikovitiji opis trenutačnog stanja u Grčkoj. Poznanici koji su bili ovoga ljeta u Grčkoj, žale se na skupoću, ne samo u hotelima, nego i u običnim dućanima (litra mlijeka 2,50 €). U Hrvatskoj se bilježi rast potrošnje, porast broja turista, te odlične ocjene za čistoću mora i cjelokupni ugođaj. Može i bolje, ali drago mi je vidjeti vlastitim očima da je turistička Hrvatska počela znakovito rasti. Najveća kritika s moje strane ide na cijenu trajekata, na što bi trebalo obratiti pozornost idućega ljeta. Samo nešto niže cijene povećale bi broj posjetitelja dalmatinskih otoka, za koje svi vele da ih nema na svijetu.

U sredini turističke sezone, u Hrvatsku se vratio Ivo Sanader, odsjevši u Remetincu. Dok čekamo početak suđenja i konačnu osudu svih (uhićenih) lupeža, veselo dočekujemo svršetak ljeta i početak predizborne promidžbe. S ovakvim medijima u Hrvatskoj, svaki drugi rezultat osim pobjede koalicije HDZ-SDP (?) bio bi ravan biblijskome čudu. Za vrijeme kratkoga boravka u Hrvatskoj, pozorno sam pratio sve što se u medijima objavljivalo, te više dvojbi nemam: Hrvatska je definitivno izgubila suverenost, čim je dopustila da se njezina povijest u toj mjeri krivotvori, da počinjem sumnjati i u ono što sam vidio vlastitim očima.

Po povratku u Srijem (sad ću i ja reći jednu povijesnu istinu: bivša istočna hrvatska pokrajina), dočekao me je Drago Hedl na državnoj TV. Kad Srbi trebaju napraviti nekakvu „multi-kulti“ emisiju, oni pozovu takve likove, koji u Hrvatskoj ne smiju prošetati ni vlastitom ulicom. Tako su redoviti gosti Hedl, Pupovac i Puhovski, koji o ozbiljnim temama govore rječnikom nekadašnjih polit-komesara. Zbog svega viđenog, priželjkujem bilo kakav poraz sadašnjih hrvatskih vlastoljubaca, tako da se zauvijek napravi zaslužena lustracija. Nove generacije bit će pametnije, pod uvjetom da ih ne truju razni Hedli i Puhovski.


Uvod u novu traktorijadu

Pod dojmovima utakmice u Splitu, stižem doma i uključujem TV. Gledam poznate slike: barikade, balvani, ljudi viču, neki političari u odijelima govore kako treba izdržati... Pomislih kako se radi o podsjećanju na neslavnu srpsku pobunu u Hrvatskoj, ali ubrzo shvatim da su to najnovije vijesti s Kosova. Srbi neće da se roba carini na ulasku iz Srbije, jer drže da je država Kosovo nepostojeća, te da se radi o srpskom teritoriju. Odlučili su se za primjenu "oprobano" lošega recepta: balvani, barikade,... Ako se budu držali staroga scenarija, eto nove bježanije u Beograd i Srijem. Ondje ima mjesta koliko hoćeš, a ima i dovoljno Hrvata, te ostalih nesrba s kojima bi se mogla napraviti "humana razmjena stanovništva". Nevolja je u tome što će Srbija neminovno morati napraviti restituciju i vratiti imovinu bivšim vlasnicima, a među njima su i Nijemci kojima je uzeto skoro 400 tisuća hektara zemlje i većina industrijskih pogona. Možda bi bivši i budući traktoristi trebali ovo uzeti u obzir pri odabiru novoga mjesta boravka. Očito se neke povijesne nepravde ispravljaju. Sporo, ali - pravedno.

01 srpnja 2011

Prvi srpski TV šovinizam

Srpski medijski prostor uvijek je imao vrsne humoriste, te povremeno vrlo dobre satiričare. Još u komunističko doba, često su znali iskočiti iz zadanih parametara pojedini novinari, publicisti ili glumci, a nije bio rijedak slučaj da su neki završavali prijevremenim umirovljenjem ili totalnim udaljavanjem iz javnosti. Jedan od takvih vrsnih satiričara bio je i pokojni Milovan Ilić Minimaks. Na žalost, upamtio sam ga i po najgorem šovinizmu, osobito prema Hrvatima i Albancima. Prvi ozbiljniji incident napravio je na glazbenom festivalu Mesam, što se je počeo održavati u Beogradu kasnih 80-ih godina. Ilić je bio voditeljem dodjele nagrada, pa je prozvao Arsena Dedića i Gabi Novak na pozornicu. Istaknuti hrvatski umjetnici bili su odjeveni u svečano crno ruho.

- Arsen, je li to što ste obukli crno znakovito, ili...? - provocirao je Ilić.
Arsen nije otprve shvatio nakanu, pa je prešutio. No, Ilić je nastavio:
- Dakle, budući da dolazite iz Zagreba, vjerojatno je crna boja ondje popularnija od drugih.
Na ovu bezobraznu provokaciju, Arsen i Gabi su sišli s pozornice i napravili mali skandal. No, u srpskim medijima nije osuđivan Ilić, nego hrvatski umjetnici koji se, eto, ne znaju našaliti.

Nekoliko dana nakon ovog incidenta, Ilić je u svojoj autorskoj emisiji ispričao vic.
"Otišao sam prije nekoliko dana u Zagreb. Htio sam se provozati tramvajem, pa sam na Trgu sjeo u jednoga. Dogodila se zanimljiva situacija: ja sjedoh - svi sjedoše, ja ustah - svi ustaše!"

Ovaj je vic, nakon incidenta s Arsenom i Gabi, doživio ovacije na otvorenoj srpskoj sceni. Očito ruganje Hrvatima i podsjećanje na ustašku prošlost nailazi na svoje obožavatelje.

Ilićevo šovinističko divljanje bilo je zamjetno neposredno pred rat 90-ih. Dosta toga se može pronaći na Internetu, ali sam odabrao jednu snimku iz emisije u kojoj mu je gost bio Vojislav Šešelj. Obratite pozornost na reakcije publike na očite šovinističke (pa čak i fašističke) Šešeljeve izjave. Nekoliko tjedana nakon ove emisije, srpske su postrojbe počele provoditi Šešeljev plan, dakle Ilićeva satira nije bila satira, već zlokobni nagovještaj zločina.



Godina je 2011. Na privatnoj srpskoj televiziji pretenciozna naziva Prva srpska televizija, pojavio se Ivan Ivanović, nasljednik Milovana Ilića Minimaksa. Njegova emisija, po uzoru na zapadne Stand Up humoristične emisije, postala je vrlo gledana zbog vulgarnog izričaja voditelja, ali i ponovnih šovinističkih "pošalica". Omiljene teme su mu katolici i Hrvati. Katolike je svrstao među pedofile, Svetog oca kao vodećeg pedofila među njima, a Hrvate - pa oni su oduvijek bili ustaše, pa zašto bi se nešto mijenjalo u tom stereotipu, kad publika to voli slušati. Ipak, u jednoj od svibanjskih emisija, Ivanović je ispričao vic, koji ću parafrazirati:

"Novi vođa Al Quaide odlučio je osvetiti se Europljanima, tako što će na njih baciti atomsku bombu. Predlažem da sačeka još dvije godine da u EU uđe i Hrvatska, pa da je onda upotrijebi!"

Na ovu "šalu" i nekoliko vrlo vulgarnih "šala"u svezi posjeta Svetog oca Hrvatskoj u lipnju, reagirala je jedna mala stranka, Demokratska zajednica Hrvata, uputivši otvoreno pismo državnoj instituciji koja izdaje nacionalne dozvole medijima u kojem se traži da se Prvoj srpskoj televiziji oduzme dozvola zbog govora mržnje. Predsjednik DZH, Đorđe Čović, bio je pozvan u specijalnu emisiju ove televizijske kuće, skupa sa spomenutim šaljivdžijom Ivanovićem, u kojoj su ga pet voditeljki jednostavno - samljeli. Naravno, nisu htjeli pustiti inkriminirane snimke, nego su iz ovog slučaja izašli tako što su "dokazali" kako Hrvati nemaju smisa za humor, te ne razumiju niti "obične" šale. Ivanović se, krajnje bezobrazno, obraćao gospodinu Čoviću, a na njegova pojašnjenja ignorantski i ponižavajuće se nalaktio na naslonjač, praveći grimase koje je publika burno pozdravljala.
Ista publika kao ona Šešeljeva prije dvadeset godina.
Isti naboj kao onaj Ilićev prije dvadeset godina.
Ispalo je da se DZH i njezin predsjednik moraju braniti, kao da su oni zagovornici govora mržnje!
Jest, mora se priznati, Đorđe Čović nije se snašao. On je ponavljao navode iz otvorenoga pisma, pokušavao izvući barem jedan smješak ili odobravanje kod voditeljki i publike, no očito je doveden u studio radi ismijavanja.
Sve smo ovo već vidjeli. Lijepo je rekao mladi srpski političar Čedomir Antić: "Trebamo biti svjesni da su Srbi i Hrvati dva neprijateljska susjedna naroda koji svoja neriješena pitanja nisu riješili posljednjim ratom."
Jedino što želim izvući kao zaključak jest moja potpora gospodinu Čoviću što je, unatoč spoznaji o unaprijed izgubljenoj bitci, smogao hrabrosti da izrekne ono što svi Hrvati osjećaju u Srbiji: da ih se bezočno izlaže šovinističkom izrugivanju.