26 studenoga 2010

Mirko i Slavko

Pripadam onoj generaciji rođenoj desetljeće nakon WW2 koja je odrastala uz ratne filmove i bivala indoktrinirana komunističkom demagogijom strahovladajuće manjine. Bombardirali su nas filmovima o Titovoj revoluciji, o nepobjedivosti njegovih boraca, ali prije svega o „domaćim izdajicama“ i „fašističkim slugama“. Iz tog doba upamtio sam jedan vic koji je (tajno) kružio Srijemom.

- Ivo, možeš li nam reći tko su bili partizani? – upita učiteljica prvašića.

- Mogu. To su bili naši osloboditelji, borci protiv fašizma, komunisti. – spremno će Ivo.

- A tko su bili ustaše? – uslijedio je novo pitanje.

- Ustaše su bili moj tata, striko, ujak, susjed Ante, susjed Pero...

Nije samo jugoslavenska kinematografija uzveličala heroje WW2, nego su to činili i mnogi glasoviti svjetski sineasti. No, svima je zajedničko jedno: Nijemci (rjeđe Talijani ili Japanci) predstavljani su kao bezdušne zvjeri koje su radile zločine koje svijet do tada nije vidio. Nije bilo niti jednoga filma u kojem ta zvjerska nota njemačkog časnika ili vojnika nije potencirana do praga izdržljivosti. Tek koncem 90-ih pojavilo se nekoliko filmova u kojima se pojavljuje i poneki „pošteni“ Nijemac, ali rijetko. Fašistička Njemačka, osvajač Europe, genocidni egzekutor, zasluženo je postavljena na pijedestal zla. Nema razumnog čovjeka koji ne bi potvrdio kako je Hitler za sobom poveo milijune sunarodnjaka u okupaciju i potčinjavanje mnogih naroda. Nije bilo šanse da se neki njemački političar pojavi u nekoj od zemalja pobjednica i ondje zavapi za relativiziranjem zločina tijekom rata. Okupacija je, apriori, nasilni čin začinjen zločinima.

U hrvatskom slučaju sve je naglavačke.

Predsjednik okupatorske države dolazi u službeni posjet državi koja je bila okupirana i otvoreno niječe okupatorsku ulogu, nazivajući okupaciju Hrvatske incidentom i ružnom epizodom u odnosima dvaju naroda. Ide i dalje. Posjećuje krajeve u kojima je hrvatska krv liptila, susreće se sa sunarodnjacima od kojih su mnogi izravno sudjelovali na strani okupatora! I sve to u trenutku dok se najveći srpski ratni zločinci slobodno šeću po Srbiji, obožavani od tisuća istomišljenika.

Konac djelo krasi!

Susreće se srpski predsjednik s gospodarstvenicima i izgovara skoro bogohulnu rečenicu u kojoj veli kako je ovo samo jedna faza procesa koji je nezaustavljiv, ali će predstavljati novu stranicu u povijesti hrvatsko-srpskih odnosa. Nije se mogao sjetiti inačice za bratstvo-jedinstvo. No, ima nas koje sjećanje još dobro služi. Naime, na početku uspostavljanja „dobrih međudržavnih odnosa“, jedna je delegacija hrvatskih gospodarstvenika došla u Srbiju negdje 2003. godine, prije ubojstva Đinđića. Hrvatska zajednica u Srbiji imala je neku bijedu od zastupničkog tijela, ali u njemu su formalno sjedili i osobe zadužene za gospodrarstvo. Jedan od njih bio je pozvan na taj prvi susret u Veleposlanstvu RH u Beogradu. Nakon uvodnih formalnih govora, taj je gospodin podravio nazočne i izrekao notorne činjenice o proganjanju Hrvata u Srbiji, te izrazio nadu kako će se mnoge nepravde učinjene naspram hrvatskih djelatnika u Srbiji čim prije ispraviti. Bio je oštro opomenut od strane hrvatske diplomacije zbog navodnog „nacionalističkog naboja“ u svom izlaganju.

A čovjek je samo izrekao ono što nitko ne želi čuti. Srbi su zatirali sve što je hrvatsko u Srbiji, znajući da će obespravljeni Hrvat, nakon što je ostao bez posla i bilo kakve šanse za novim radnim mjestom, napustiti svoj zavičaj i na taj način osigurati radno mjesto Srbinu. To se događalo u stotinama slučajeva, poglavito u državnoj službi. Kad to netko javno izgovori, napadnu ga hrvatski političari i gospodarstvenici, jer im kvari „povoljnu investicijsku klimu“.

Sva bijeda hrvatske politike vidjela se za Tadićeva posjeta Hrvatskoj. Nije u Tadićevoj sviti bilo hrvatskih političkih prvaka iz Srbije, a scenografija je sličila nekoć veličanstvenim Titovim dolascima s putovanja po nesvrstanome svijetu. Hrvatski predsjednik tijekom cijeloga posjeta imao je pokajnički naklon naspram gosta, koji se, nasuprot Ivi, ponašao kao osloboditelj, pomiritelj i izbavitelj. Ozarena lica uspaljenih Srba u Gračacu samo su stavila točku na epizodu koja se vjerojatno neće još dugo nazivati Domovinskim ratom. Vjerujem da je braniteljima bilo mučno, ali njima je odavna već pozlilo čim su morali prihvatiti činjenicu da im na okupirani teritorij, kao slavodobitnik, dolazi predsjednik okupatorske države! Uzaludno je bilo i pismo koje su protjerani Hrvati iz Srijema, Bačke i Banata uputili hrvatskom predsjedniku u nadi da će se zauzeti da se njihova kolektivna i osobna tragedija barem nazove pravim imenom. Ivo i Boris su novi Mirko i Slavko, samo se čeka tko će ih prvi staviti u strip ili na film. Pretpostavljam, TV Pink. Dakako, Boris bi mogao biti Mirko.

Nije hrvatski narod izrodio redatelja koji bi smio napraviti film poput Neretve, Sutjeske ili Užičke republike, te zato mladi Hrvati neće imati svoje junake poput onih koje su glumili Ljubiša Samardžić, Bata Živojinović ili Boris Dvornik. Znate li zašto? Zato što se Srbi ne smiju predstaviti kao bradati fašistički okupatori, nego kao ugledna, prefinjena gospoda aristokratskih manira.

Mislite o tome!

24 studenoga 2010

Narodne poslovice

Tadić se suglasio da je pitanje izbjeglica prioritetno i inzistirao na tome da srpske institucije prikupljaju informacije o tome. Dodao je kako je u razgovorima posvećena pozornost pitanju srpske manjine u Hrvatskoj i hrvatske manjine u Srbiji, naglasivši značaj zaštite kulture, jezika i pisma manjina.




Ako te netko jednom prevari - ti si naivan i predobar.
Ako te netko prevari drugi puta - on je budala.
Ako te netko prevari i treći puta - ti si budala.

14 studenoga 2010

Kandidat za Oscara

Čak i najneozbiljniji promatrači hrvatske političke scene nisu mogli odoljeti da zaplješću Borisu Tadiću na sjajno odigranoj roli poniznog Willie Brandta, koji u svojoj skrušenoj pokajničkoj pozi prikuplja potrebne ocjene za umjetnički dojam, pri tome ne rekavši ništa što bi uzdrmalo njegov politički rejting unutar kvazi-države čiji je predsjednik. Namjerno sam ovaj tekst napisao cijeli tjedan nakon inkriminisanoga događaja, pročitavši umne kolumne cijenjenih i malo manje cijenjenih novinarskih likova s obje strane granice, kako bih mogao na cijeli događaj staviti točku. Ili, bolje rečeno – tri točke, jer s žudnjom očekujem Tadićevu repliku u Zagrebu, za službenoga posjeta kolegi Ivi, njegova izbavitelja i sljedbenika.

Četvrtak, 4. studenoga 2010. godine svakako treba zabilježiti kao jedan od značajnijih datuma u hrvatskoj povijesti. Srpski je predsjednik prešao preko Dunava sa srpske na hrvatsku stranu, u Vukovar, simbol hrvatskog stradanja za nezavisnost, da bi ondje izgovorio nekoliko rečenica o kojima se raspravljalo cijela dva dana. Danas se više nitko i ne sjeća da je Tadić bilo što rekao prije tjedan dana.

Danas sam ovdje da se poklonim žrtvama i odam počast. Ovdje sam i da, klanjajući se žrtvama, još jednom uputim riječi isprike i iskreno žaljenje te da stvorim mogućnost da Hrvati i Srbi okrenu novu stranicu povijesti. Klanjajući se žrtvama na Ovčari danas mislimo na budućnost. Sve što se događalo među Hrvatima i Srbima u 20. stoljeću treba biti dio prošlosti, to sve treba biti uklopljeno u knjigu prošlosti, a nakon toga moramo stvoriti knjigu budućnost

Drugim riječima, zaboravimo na srpske zločine tijekom XX. stoljeća, ali nikako ne zaboravimo ustaške (hrvatske) zločine. „Oluja“ mora biti okvalificirana kao zločinačka akcija, a hrvatski generali (Gotovina) osuđeni za ratni zločin protiv srpskoga pučanstva. Knin je, dakako, prekomjerno granatiran, dočim su u Vukovaru Srbi samo branili vlastite živote. Tko nije ovako shvatio ovaj dio Tadićeva govora, vrlo brzo će uvidjeti kako je u krivu.

Svaka pravda mora biti zadovoljena. Mi moramo istinom osvijetliti 90-e godine. Ne postoji nijedan razlog ili politička volja koja sprječava da se otkrije istina - rekao je Tadić dodajući da je donio dio dokumenata o vukovarskoj bolnici ali da će se nastaviti potraga za svim ostalim dokumentima koji bi mogli odgonetnuti sudbinu nestalih.

Kako smo kasnije doznali, nije bilo relevantnih dokumenata koji bi potkrijepili Tadićevu izjavu. Ali, tu je bio Stanimirović sa svojom tvrdnjom o sumnji u identitet ubijenih na Ovčari.

Dirljiv je bio kohabitirajući nastup Ive i Borisa. Usporedite sami.

Dolazak Tadića na Ovčaru i Paulin Dvor nije nikakvo izjednačavanje ova dva stratišta i dalje će se raditi za bolju budućnost naše dvije zemlje (Ivo Josipović).

Svi koji razmišljaju na način da je posjeta Ovčari i Paulin Dvoru izjednačavanje žrtve i agresora nisu razumjeli svrhu moga posjeta i duboko griješe (Boris Tadić).

Očito su protokoli dvojice predsjednika dugo sjedili skupa u istoj dvorani i točno utvrdili što će se govoriti u javnosti. Idemo dalje.

Ovakvi susreti nužan su preduvjet da Hrvatska i Srbija, po uzoru na Francusku i Njemačku, imaju zajedničke udžbenike povijesti (Boris Tadić).

U tim novim udžbenicima pisat će slijedeće: tijekom posljednjega desetljeća XX. stoljeća, na prostoru Zapadnoga Balkana vodio se građanski rat u kojemu su sudjelovali Hrvati i Srbi. I jedni i drugi su radili zločine, ali se na koncu sve završilo sretno uspostavljanjem političkih, ekonomskih i kulturnih veza između dva naroda koji govore istim jezikom i imaju zajedničku prošlost. U zajedničkim udžbenicima iz kojih povijest uče mladi Nijemci i Francuzi stoji slijedeće: tijekom četiri godine rata, nacistička Njemačka okupirala je Francusku i nanijela joj ogromne žrtve. Zbog svoje fašističke prošlosti, Njemačka je godinama plaćala ratnu odštetu, a i danas trpi posljedice vladavine režima kojega su Nijemci na demokratskim izborima doveli na vlast. Teškom mukom, Nijemci su doživjeli katarzu i tek danas njihova mladež može hodati uspravno po svijetu, a svaki pojavni oblik nacizma doživljava osude iz cijeloga svijeta.

Razlika je očita.

Epilog.

Tadić je stisnuo zube, odglumio pokajnika, te dobio nagradu u vidu pohvale iz vrha EU. Josipović je nagrađen za još jedan korak ka konačnom raskidu s politikom državne nezavisnosti.

Primjetite slijedeće: Tadić nije sa sobom poveo „hrvatske prvake“ iz Srbije (čitaj Subotice). To najbolje govori o iskrenosti njegove izjave da se snažno zalaže za ravnopravnost dvaju naroda u domicilnim državama. Obratite pozornost tko je bio u Josipovićevoj sviti za nedavna posjeta Beogradu (ali i u Vukovaru), te što će se dogoditi za posjeta Zagrebu. Ako se to zove ravnopravnost, onda se taj pojam na hrvatskom prevodi drukčije.

Posjetio je Tadić Paulin Dvor, gdje su ubijeni Srbi tijekom ratnih godina. Ivo Josipović nije posjetio niti jedno hrvatsko stratište u Srbiji u kojima su ubijeni Hrvati nakon rata. Uočite razliku: tijekom rata i nakon rata. Hrvatski predsjednik omogućio je srpskom kolegi da zabilježi reckicu u EU i doma, ali još uvijek sam pod dojmom onih famoznih udžbenika. Dakle, Srbi su rehabilitirali četnike, evidentno fašističku vojnu i političku formaciju iz WW2, koja je svoje sljedbenike imala i u „građanskom ratu“ 91-95, tako da će u udžbenicima stojati slijedeće: na području Zapadnoga Balkana postojali su više antifašističkih pokreta (partizanski, četnički,...) i samo jedan fašistički – ustaški. I kad god netko iz Hrvatske podigne glavu i zausti da izgovori nešto kontra aktualnog mišljenja, bit će proglašen ustašom, dakle fašistom. Hrvatski predsjednik je, prihvaćanjem rehabilitacije četništva, učinio stoljetni korak unatrag i doveo hrvatsku mladež u vrlo neugodan položaj, budući će morati pred svojim nastavnicima odgovarati lekciju za koju će unaprijed znati da je krivotvorina. Ali, ako želiš pet...