30 kolovoza 2009
Jednostrana pomirba ili - bezćutni oprost
JNA organizira balvan-revoluciju, u Beogradu se vrši priprema za "konačni obračun" s ustašama, a to završava protjerivanjem hrvatskog stanovništva s područja buduće Velike Srbije. Sličnost sa stvaranjem Velikog Reicha je namjerna i očita. Srpsko stanovništvo u velikom broju uzima oružje i sudjeluje u ratu protiv svoje države Hrvatske, pri tome uživa obilatu pomoć Srba iz Srbije. Nakon prvotnog oduševljenja, dolazi konačni poraz i bijeg od zaslužene kazne koja slijedi svakome tko izgubi rat u kome je bio agresor.
U Srbiji žive Hrvati, također konstitutivni narod Jugoslavije. Srbi donose svoj Ustav u kome nema Hrvata, ali oni ne pucaju po Srbiji, nego ju prihvaćaju kao političku realnost. No, i pokraj toga, nad njima se vrši fizičko i svako drugo nasilje, na koje oni ne uzvraćaju kako bi se obranili, nego su primorani pobjeći sa svojih vjekovnih temelja. Najviše su stradali Hrvati u Srijemu.
Na RTS-u je sinoć bila reportaža o povratku Srba u zadarsko zaleđe. Onih Srba iz gornje priče, koji su uzeli oružje u ruke kako bi presudili Hrvatima zato što su se drznuli izići iz Jugoslavije. Pet godina se rade zločini na okupiranom području međunarodno priznate države! Znaju Zadrani kako je to izgledalo. Škabrnju da i ne spominjem. Poražena strana, kapitulirala u ratu kojeg je sama započela, sad hoće rješiti statusna i sva druga pitanja KAO DA SE NIŠTA NIJE DOGODILO! Kao da su jednoga dana napustili svoje kuće, otišli na ljetovanje u Vrnjačku Banju, a kad su se htjeli vratiti, država im oduzela i posao, i kuće i zemljište. Tako je zvučala izjava Slobodana Uzelca, dopredsjednika hrvatske vlade.
Pomirba, suživot, EU - sve su to riječi koje se rabe nekoliko godina s ciljem pomirbe Hrvata i Srba. Ali, očito je da jedino Hrvati povlače poteze koji idu u tom smjeru, amnestirajući stotine i tisuće Srba od odgovornosti za zločine pod krinkom "pravne države". Tito je, podsjetimo se, svoje političke protivnike u najvećem broju pobio nakon pobjede (ne tijekom rata, u oružanim borbama, već po završetku, u miru!), a zatim ih je konstantno ubijao, tamničio ili progonio skoro do svoje smrti. Protjerao je SVE NIJEMCE, bez obzira na sudjelovanje u WW2, one koji su slučajno htjeli ostati nemilosrdno pobio, oduzeo svu njihovu imovinu i dodijelio svojim zaslužnim pristašama. Isto je učinio s Hrvatima koji nisu bili uz njega. Nisam čuo od Titovih obožavatelja ovakvu usporedbu WW2 i Domovinskog rata, premda se može (i treba) napraviti.
I tako, pomirba je u tijeku, Zadar može mirno zaboraviti da su ga tukli, te napraviti još i spomendan u ime pomirbe, nešto poput fešte hrvatsko-srpskog jedinstva. Ako bih bio do kraja sarkastičan, trebalo bi dopustiti povratnicima da povremeno opale neku granatu po Zadru. U ime pomirbe, dakako. I, kako se čini, još se Zadrani moraju ispričati svojim "komšijama" s brda! Ako već tako "mora biti" zbog inozemnih pritisaka, zašto se ne uspostave jedinstveni kriteriji, pa neka i u Srbiji bude dopredsjednik vlade Hrvat, neka ih bude nekoliko stotina u državnoj administraciji, pa neka imaju svoje medije i plaćeno obrazovanje na hrvatskom jeziku, neka država financira otkrivanje masovnih grobnica i podizanje spomenika postradalim Hrvatima. Neka hrvatski novinari i intelektualci iz Beograda bez smetnje, svakoga dana, pljuju po Srbiji u hrvatskim medijima. Držim da bi se vrlo iznenadili koliko bi reciprocitet u ostvarivanju jednakih prava pokazao u kakvom su političkom okruženju Hrvati živjeli bezmalo sto godina. Ali, to se, naravno, neće dogoditi.
28 kolovoza 2009
Hrvatsko-srpska Pomirba u Golubiću
Nisu se još svi vratili s godišnjih odmora, pa ni novinari, tako da je propuštena prilika za glamuroznim izvještavanjem s "povijesnog sastanka" u Golubiću, pokraj Knina.Tko nije čuo ni vidio, radi se o međunarodnom znanstvenom skupu organiziranom od strane novosadskog Centra za istoriju, demokratiju i pomirenje, zagrebačkog Dijaloga, grada Novog Sada, općine Obrovac, Komesarijata za izbeglice Srbije, Srpskog narodnog vijeća, te Balkan fonda.
Ne znam što bih rekao o organizatorima, pa ću bolje prešutjeti.
Ono što je na mene ostavilo dojam (osim već spomenutog izostanka medijskog praćenja) jesu gosti, odnosno sudionici skupa, osobito gospoda Pupovac-Stanimirović sa srpske, te Kuntić-Runje sa hrvatske strane. S jedne strane, dakle, profesor Zagrebačkog sveučilišta, umjereni Srbin blizak svakoj vlasti u Hrvatskoj, te njegov kolega, nekoć uniformirani vođa Srba iz istočnoga dijela srpske paradržave u Hrvatskoj. Na drugoj strani, predsjednik jedne srpske političke partije s hrvatskim predznakom, te njegov dopredsjednik, upravitelj predškolske ustanove u Subotici.
Nevjerovatno! Jedna (doduše nevladina) organizacija iz Srbije organizira znanstveni skup u Hrvatskoj na temu hrvatsko-srpskih odnosa!
No, dobro, budući sam bio u prilici čuti samo štura izvješća, mogu reći da su Srbi ponovno daleko učinkovitiji od Hrvata. Eto, pucali su po Hrvatskoj, ubijali Hrvate, rušili kuće i tvornice, radili sve da Hrvatske niti ne bude, a danas im se obnavljaju kuće, pun ih je Sabor, Vlada i tijela lokalne samouprave. Veliki uspjeh za srpske političare. Na drugoj strani, od Hrvatske napuštena i ignorirana hrvatska manjina u Srbiji nema niti stoti dio prava koja Srbi uživaju u Hrvatskoj. Mogu "slobodno" svirati tamburice i kuhati fiš-paprikaš kao dokaz svoje opstojnosti. Osobe koje se predstavljaju kao hrvatski zastupnici (a zapravo su zastupnici malog broja Hrvata iz Subotice, te vlastitih materijalnih interesa) mogu se "pohvaliti" time da su uspjeli otjerati iz hrvatskog korpusa gotovo 30 tisuća Hrvata koji se danas izjašnjavaju kao Bunjevci (danas su priznata nacionalna manjina u Srbiji), te da nemaju utjecaja (niti članstva) u Srijemu i Banatu, što stavlja veliki upitnik na naslov stranke.
Iz medija sam izdvojio izjavu Milorada Pupovca. On veli kako nacionalne stranke u dvjema državama imaju dobru suradnju. One mogu i moraju biti most između dviju država jer ih osim vlastitih vežu i zajednički interesi i projekti, rekao je Pupovac i predložio da rodna kuća bana Jelačića u Petrovaradinu pripadne Hrvatima u Vojvodini gdje bi imali svoj hrvatski kulturni dom. Istodobno traži od Hrvatske vlade da vrati Prosvjetine prostore u Preradovićevoj ulici u Zagrebu, gdje bi bio kulturni dom hrvatskih Srba.
Pupovac iznosi prijedlog koji su Hrvati (neki drugi) odavna iznijeli pred hrvatsku i srpsku vladu, a koji nije prihvaćen od strane Kuntića&Co. zato što bi se pretvaranjem Jelačićeve kuće u Hrvatski dom pokazalo da je Subotica jako daleko od svih društvenih zbivanja od značaja za hrvatsku zajednicu u Srbiji. Jelačićeva je kuća na samo 500 metara od zgrade vojvođanske vlade (o povijesnom značaju ne bih ni trošio riječi), a to bi značilo da se centar događanja unutar hrvatske zajednice zasluženo seli u Srijem, što (zasluženo) minimizira utjecaj i značaj inertne i podijeljene Subotice.
Trebao je Pupovac da nam to priopći!
Kuntić nije komentirao Pupovčevu izjavu, kao ni u jednoj prigodi do sada, zato što se boji Petrovaradina i Jelačića kao đavo križa. Vjerojatno s razlogom.
"Organizacijom skupa u ovom dalmatinskom zagorskom selu, koje je tek počelo da se obnavlja nakon rata u Hrvatskoj, želimo da damo podršku povratku izbjeglica u Hrvatsku i njihovoj mirnoj i cjelovitoj integraciji u sve sfere društvenog života", navodi se u priopćenju Centra za istoriju, demokratiju i pomirenje iz Novog Sada.
Što još treba Hrvatska napraviti u pravcu pomirbe? Otjerala svoje generale u Haag, dopustila da se Domovinski rat definira kao građanski, od branitelja napravila zločince, a od zločinaca uglednike! Što još? Možda da prizna kako nikada u Srijemu nije ni bilo Hrvata, pa što bi se uopće zauzimala za njihova tobožnja prava? Možda da izbriše iz povijesnog sjećanja da je od 1991. do 1995. godine iz Srijema pod fizičkom prisilom iselilo oko 40 tisuća Hrvata, što je u tom trenutku bilo više od polovice hrvatskog stanovništva u Srijemu? Je li to dovoljno za pomirbu?!
Primjetili ste onu riječ region? Nije li to odveć napadno? Jednako tako se piše u Srbiji o događajima u Puli, primjerice, kad je pred neki dan osnovana "Naša Jugoslavija". Srpski su mediji izvještavali o tome kao o "vijestima iz Istre" (ne Hrvatske!.
Nedavno sam u Subotici čuo od jednog Bunjevca kako će inzistirati da se i u Crkvi malo povede računa o njhovom nacionalnom identitetu, te će se založiti kod biskupa da se iz pjevanja izbace sve pjesme u kojima se spominje bilo što hrvatsko, pa i prekrasna pjesma "Zdravo Djevo". Nadam se samo da će do tada Milorad Pupovac uspjeti da od sadašnje polusrušene kuće bana Jelačića u Petrovaradinu napravi Hrvatski dom. U Srijemu se i danas ne sramimo reći da smo Hrvati, mi koji to uistinu i jesmo, a bit ćemo zahvalni profesoru Pupovcu ako se ispune njegove riječi izrečene u Golubiću pokraj Knina.
P.S.
Dok sam postavljao post, na RTS-u je išla reportaža o povratnicima u Kninsku krajinu. Ponovno ista priča: Srbin sjedi u svojoj obnovljenoj kući, žali se kako nema posla, ali hvali svoj zavičaj. Onda se obrušava na hrvatsku vladu zašto ne ubrza povrat zemlje, da bi novinar završio reportažu kako je Srbima ovdje lijepo, čak mogu uživati i u svom Karinskom moru! Na djelu je pomirba od koje mi se diže kosa na glavi.