22 travnja 2012

Antifašistička mantra


Staro sajmište, pogled iz NDH
-Djeco, danas ću vam održati predavanje o našem planetu Zemlji. Kao što znate, Zemlja je okrugla...
-Učiteljice, možete li mi reći koliki je obujam Zemlje, ako je već okrugla?
-Kao što sam rekla, Zemlja je okrugla...
-Učiteljice, je li istina da su neke ljude vješali samo zato što su govorili da je Zemlja ravna ploča?
-Zemlja je okrugla...
-Tko je prvi vidio Zemlju iz svemira?
-...je okrugla.

Poput ove učiteljice isprana mozga  izgleda i  predstavljanje istine o Jasenovcu, u izvedbi aktualne hrvatske vlasti. Ustaški logor smrti, mjesto na kome se prije treba šutjeti, a tek onda nešto tiho progovoriti, već 67 godina u ekskluzivnom je vlasništvu srpske politike. Nije dovoljno to što se Hrvati nedvojbeno izjašnjavaju o Jasenovcu kako i treba, o mjestu teških zločina, o crnoj mrlji na hrvatskoj povijesti, nego treba dovoditi u pitanje i sve drugo, uključivši i samo postojanje hrvatske nacije i države. Ponovit ću po tko zna koji put: znanost je dokazala da je u Jasenovcu nastradalo oko 80 tisuća ljudi od strane ustaškoga režima, do propasti NDH. Logor Jasenovac je, međutim, „radio“ i u Titovoj Jugoslaviji, ali o tome se bezobrazno šuti, bez obzira na činjenicu da su i tijekom tih dana u istom logoru ubijani ljudi. To je istina. Istina je i da je u zemunskome logoru „Staro sajmište“ ubijeno na tisuće Židova, da se logor nalazio na teritoriju NDH, ali da je bio pod njemačkom upravom, dok su „logističari“ bili Srbi, pripadnici režima Milana Nedića, koji je već 1942. godine s ponosom izvjestio Hitlera kako je Srbija prva Judenfrei država u Europi.
Jasenovac i Staro sajmište imaju puno toga zajedničkog, ali u osnovi su to bila mjesta sustavnog ubijanja skupine ljudi povezanih nacionalnom ili ideološkom pripadnošću. Razlika je u tome što su Hrvati za svoje zločine skupo platili (među ostalim i gubitkom državnoga teritorija), a Srbi su za svoje zločine nagrađeni. Srbin će se, dakako , oštro usprotiviti ovoj ocjeni, jer ne želi prihvatiti činjenicu da su, do samoga završetka WW2 bili na strani Njemačke. Srpski su dužnosnici vršili uhićenja i deportacije Židova, naravno po želji Nijemaca, ali – što su radili ustaše?
Hrvatski državni vrh danas ponovno osuđuje ustaški režim, kao da to nije do sada bio slučaj. Srpski vrh šutke čeka cjelovitu rehabilitaciju Draže Mihajlovića, već izjednačivši u pravima i zaslugama partizane i četnike. No, kad je u posjet Srbiji došao ruski predsjednik, baš na dan oslobođenja Beograda, među pozvanim antifašistima bili su samo partizani! Dakle, smije li se lagati narod koji je, zapravo, oslobodio Srbiju od fašizma? Ne smije, naravno, ali se zato mogu lagati ljigavi Hrvati, što Srbi čine s osobitim užitkom. I ne samo Srbi, nego i aktualna hrvatska vlast, koja šutke promatra kako joj u zaleđu Zadra šeće osvjedočeni fašist, Šešeljev mladi jurišnik, Aco Vučić, i Srbima veselo poručuje kako će nova srpska vlast ujediniti sve Srbe u „regionu“. Sliči li ovo nekomu u Hrvatskoj na Hitlera ili Miloševića? Ili u svemu vide samo agresivnu politiku Ante Pavelića naspram srpskih zemalja?
Ajmo još jednom.
-Jasenovac je ustaški logor u kome su ubijani Srbi, Židovi i antifašisti.
-Koliko je točno ljudi ubijeno?
-Jasenovac je ustaški logor u kome su...
-Je li logor Jasenovac bio zatvoren nakon 1945. godine?
-Jasenovac je ustaški logor u kome su...
-Logor Staro sajmište nalazio se također u NDH. Jesu li i ondje ustaše ubijale...
-Jasenovac je ustaški logor...

Ponavlja se ova priča, poput dogme o Isusu Kristu, bez mogućnosti znanstvenog dokazivanja. U XXI. stoljeću, nakon pada komunizma u Europi, to djeluje jadno, tragično i bezobrazno. 
I nadasve nepismeno.

15 travnja 2012

Zločini krvavoga Srijema


U petak, 13. travnja 2012. godine, u novosadskom Medija Centru, održana je tribina u povodu izlaska iz tiska knjige „Osvajanje slobode“ glasovitog hrvatskog intelektualca Tomislava Žigmanova. O samom događaju možete pročitati ovdje zatim ovdje, ali i u drugim srpskim medijima, poglavito kao agencijskoj vijesti. Radi se o još jednom pokušaju da se o zločinima nad srijemskim Hrvatima barem na publicističkoj razini još jednom dade šansa za otrgnućem od zaborava,  premda ona obrađuje i druge aspekte položaja Hrvata u Srbiji.
Knjiga je objavljena još u kolovozu prošle godine i nisam ju pročitao  (ali budem),  no izravni sam sudionik i svjedok stradanja Hrvata u Srijemu, a očito da je i ovaj blog izravna posljedica pokušaja da se ti događaji zaborave i potisnu iz javnosti kao nešto što se i nije dogodilo. Svake godine, oko Uskrsa, a osobito oko 1. svibnja, već dvadeset jednu godinu, prisjećam se terora nad mojim narodom i to me sjećanje neće napustiti dok sam živ. Ako bih trebao u nekoliko rečenica napraviti sažetak, to bi izgledalo ovako. Srbija je imala plan kako riješiti svoje nacionalno pitanje, pod vulgarnim Miloševićevim nazivom „svi Srbi u jednoj državi“. Predmnijevajući kako će na završetku tog procesa ipak postojati nekakva hrvatska manjina  u Srbiji, trebalo ju je smanjiti na mjeru koja zakonski, biološki niti na bilo koji drugi način neće predstavljati zapreku njezinoj posvemašnjoj asimilaciji ili jednostavnom marginaliziranju. Međutim, znalo se i to da srijemski Hrvati nisu glupi, te da se neće junačiti nadomak Beograda i u samoj srpskoj prijestolnici, pa im je trebalo „pomoći“. Najprije su dobivali otkaze s posla, zatim su ih prisilno mobilizirali, ali i organizirano i sustavno prijetili telefonskim pozivima po noći. Sve to nije bilo učinkovito, pa su odlučili medijski razapeti srijemske Hrvate originalnom krivotvorinom: Hrvatska ih je dobro naoružala i svakoga trenutka ponovit će se ustaški pogrom u Srijemu. Zatim počinje bacanje bombi u dvorišta kuća viđenijih Hrvata i, na koncu, dovođenje Srba iz zapadne Slavonije radi „humane razmjene“.
U manje od godinu dana, u Srijemu je brutalno ubijeno 25 Hrvata (prema mojim spoznajama, ova je brojka barem dvostruko veća), a bombama je napadnuto na stotine domova. Niti jedan slučaj nije zabilježen da su Hrvati na zlo uzvratili, ali niti jedan od počinitelja nije procesuiran. I danas susrećem, skoro svakoga dana, osobe koje su mi prijetile oružjem, koje su kod mojih susjeda dolazili naoružani dok su ovi pakirali stvari radi bježanja u Hrvatsku. Danas nema niti jednoga mjesta u Srijemu s hrvatskom većinom, da ne spominjem da je nekoć dvotrećinski Zemun ili skoro stopostotni Petrovaradin tek blijeda sjena hrvatske nazočnosti sa svojih nekoliko postotaka.
Na žalost, evo i dvadesetjednu godinu nakon fašističkog divljanja u Slankamenu i Hrtkovcima, čak ni matična država nema potrebu barem zatražiti od srpskih vlasti izvješće o stradanju vlastitoga naroda, nego dobrosusjedske odnose temelji na gospodarskoj i policijskoj suradnji. Ako izuzmemo možda i jedinoga hrvatskog publicista, Tomislava Žigmanova, ostaci hrvatske intelektualne elite poglavito pjevaju i tamburaju, ali prije svega skrbe o vlastitim materijalnim potrebama. Predstavljanje Žigmanovljeve knjige  u  Novom Sadu, gradu koji je sramno zažmirio dok su Hrvati stradali, predstavlja samo malu zadovoljštinu nama koji smo ostali živjeti na svojim pradjedovskim temeljima i onima koji su morali te iste temelje napustiti i smjestiti se diljem Lijepe naše i svijeta. Žigmanov ima tu (ne)sreću da može svoje uradke objaviti, što se za nas ostale ne može reći. Cenzura diktatorskog DSHV-a onemogućila je objavljivanje „nepodobnih“ autora i njihovih djela, kako se ne bi pokvarila idilična slika ravnopravnosti u multikulturalnoj Vojvodini, u kojoj ponizni šutljivci  obnašaju dobro plaćene dužnosti.
Slika o Hrvatima u Srijemu nije još ni započeta. Tek je našpanovano platno.

09 travnja 2012

Subjekat sjeo u trajekat i napravio projekat


Dežulovićev ideal
Ponukan grozomornim pljuvanjem po hrvatskom jeziku od strane jednog beograd... pardon, splitskog novinara, nisam mogao izdržati, a ne prokomentirati ovu već tradicionalnu srpsku disciplinu. Dakle, podsmijevanje Hrvatima radi se na svim razinama javne komunikacije, kako bi se dokazala samo jedna srpska izmišljotina: da postoji samo jedan jezik, srpski, a da su svi ostali jezici „u regionu“ samo zločeste i primitivne izvedenice istoga. Još jednostavnije: Hrvati zapravo govore srpskim jezikom, samo se trude značajno ga promijeniti, kako bi se što više razlikovao od originalnoga. I još  jasnije: Hrvati su, zapravo, Srbi, budući govore srpskim jezikom, jer dobro je poznata izreka da „u jeziku živi jedan narod“.
E, kad je sve ovo poznato i opće prihvaćeno, moguće je napisati i ovakav podsprdljivi tekst:

Da li zbog kratkog spoja u daljincu, ili neispravnog suosnika u naplatnici pred opuštaonicom, tek u trenutku dok je na dodirnik upisivala znamenke s parkomata otkazao joj je elektrostimulator srca, proširnica joj se raširila poput nekapnice, pa je vozilo preko uspornika na raskružju skrenulo u pretjecajnik i udarilo u smećnjak. Nije, međutim, ispraznica ako kažemo da je gospođa S. velika borkinja koja će dobiti i ovaj boj: tomu svjedoči i slučajnim zatipkom utipkan osjećajnik na njezinom dodirniku.”
Niste, naravno, razumjeli gotovo ništa iz kratke vjestice o nezgodi gospođe S, kojoj su zbog kratkog spoja u daljinskom upravljaču ili neispravnog koaksijalnog kabela u naplatnoj kućici pred wellness-centrom, taman dok je u mobitel upisivala broj s parking-automata, zakazao koronarni stent – raširio se kao onaj listić za nalijevanje vina – pa je automobilom preko ležećeg policajca na kružnom toku skrenula u suprotni trak i udarila u kontejner. Niste pri tom, jasno, razumjeli ni floskulu da je gospođa S. veliki borac, ni zgodnu slučajnost da joj je na touch-screenu mobitela ostao smajlić utipkan slučajnim tipfelerom (Boris Dežulović, Slobodna Dalmacija).

Dakle, sprdnja je očita, pretjerivanje također.
Veseli podsprdljivac u svom autorskom remek-djelu potiče čitatelje na prihvaćanje srpskog jezika kao jedinog priznatog jezika “na ovim prostorima”, a isto objavljuje u državi Hrvatskoj koja (po njemu) i nema pravo koristiti to ime. Zaboga, pa i Austrijanci imaju državu, a govore njemačkim jezikom. Dakle, trebalo bi se sve proglasiti srpskiim, pa tako i jezik, tako i zemljopisno nazivlje, vlastita imena,...  Nije mi teško podsprdnuti se (ovo je, također, srpska riječ) na račun srpskoga jezika, budući sam beogradski đak i aktivno se služim srpskim jezikom u svakodnevnoj komunikaciji, ali držim da je to posve neprimjereno iz jednostavnog razloga što su srpski i hrvatski različiti jezici istoga korena ili podrijetla. Nijekanje osebujnosti i samosvojnosti hrvatskoga jezika nije ništa drugo nego nijekanje postojanja hrvatske nacije. To se u povijesti nazivalo, a i danas se naziva – fašizmom. Zanimljivo je i to da se podsprdljivci ne usude usporediti ruski jezik sa srpskim, budući bi otkrili kako su hrvatski i ruski jezik jednako “zgodni” za sprdnju upravo zbog svoje originalnosti ili autentičnosti.  Nikada mi ne bi palo na pamet izgovoriti notornu glupost kako je srpski jezik, zapravo, hrvatski, ali ako baš trebam uzvratiti Slobodnoj Dalmaciji, onda evo.

Moja žena radi u srednjoj školi kao profesorka. Ne daj bože da je profesorica, jer bi to značilo da živimo u Hrvatskoj. Brine me što je moja kuma učiteljica, a ne učiteljka,  a još me više brine što mi je sestra spisateljica, iako joj je otac bio pisac i silno voleo da mu ćerka postane pisačica, piščica ili piskinja. Takođe me nervuje i irituje, a ponajviše maltretuje činjenica da na televiziji rade voditelji i voditeljice, a ne vodioci i voditeljke. Veliko mi je zadovoljstvo što mi u komšiluku stanuje jedan naučni subjekat koji je napravio projekat za trajekat koji će prevoziti turiste s jedne na drugu stranu Dunava.  Ne mogu da se složim da se u srpskom jeziku skraćenice izgovaraju pogrešno: RTS – er-te-es; SPS – es-pe-es; SDP – es-de-pe. Mislim da je to nasilje nad jezikom. Da mi je da doživim da odem u Grčku da vidim da slučajno tamo nije otišla moja žena da se preljubiše s komšijom. Možda vam ovo deluje kao filozofisanje, kad centrišem svoje napore prema dokazivanju srpske jezičke dominacije, ali  nemam drugog načina. Jer, nikad neću prihvatiti da navijam za neki nogometni ili rukometni klub, nego isključivo za fudbalski i hendbalski, kako i dolikuje pravom Srbinu. Nesreća je u tome što za svaku sitnicu moram da urgujem, u ovoj korumpovanoj zemlji, kao da se radi o tempovanoj ili masturbovanoj bombi. Moje zaključenije je da srpsko priključenije evropskoj uniji nije normalno, osim ako donovanje para ne pomogne propagovanju srpske jezičke nadmoći. Nema te rediteljke ni glumkinje koja bi mogla,negde, izrežirati da ispoštujem da se ovo što sam rekao pretvori u negaciju sopstvene imaginacije. Vodilac jedne radio-emisije javio je kako se veoma povećao promet saobraćajnih sredstava u vreme praznika, a naravoučenije bi trebalo glasiti ovako: prdn’o mahnit – ne mož’ dahnit. Predložio bih, takođe, da srpski grad Kruševac pod hitno promeni ime u Hlebovac, kako se nekome ne bi učinilo da imitujemo hrvatske nazive. Zato, uzmimo u ruke šrafcigere, radapcigere, untercigere, bor-mašine, burgije, cvik-cange i šublere, pa preuzmimo odgovornost za sopstvenu jezičku budućnost. Nepristojno je negirati, imitirati, imponirati, prezentirati, koncentrirati, koncelebrirati i centrirati, nego treba negisati, imitovati, imponovati, prezentovati, koncentrovati, koncelebrovati i centrisati, pa će se onda lako kornerisati na deveterac da bi se hendbalska lopta zabila u gol. Dotle će vojno vazduhoplovstvo kupiti nove vazduhoplove, a mornarica će biti preimenovana u rečnaricu, s obzirom da Srbija nema more. 

Nisam bio osobito nadahnut, nego sam tipkao po tipkovnici (a nikako tastovao po tastaturi) prvo što mi je palo na pamet, a da sliči na opće prihvaćeni jezični standard koga bi voljela usvojiti Slobodna Dalmacija. Neka svatko piše onako kako želi, ali neka ne pljuje po drugima. Uvijek ću prije reći zatipak umjesto tipfeler, nogomet umjesto fudbal, borkinja umjesto borilica, a svakako hrvatski umjesto srpski. To ne znači da podcijenjujem srpski jezik, ali ako se želimo ismijavati jedni drugima, to nimalo nije teško. Ali, ima li smisla i čemu to vodi?

08 travnja 2012

Sretan Uskrs

Svim kršćanima, posjetiteljima CroSirmium-a,
 želim sretan Uskrs!

06 travnja 2012

Bosanski holokaust

Puno toga sam htio napisati na današnji dan, na Veliki Petak, a da bude sukladno datumu na čiji spomen mi srce jače zakuca, a u trbuhu osjetim neutaživu mučninu. No, tragajući za pravim riječima, do očiju i srca mi je dopro tekst iz pera novinara Petra Lukovića. Odlučio sam samo postaviti link do tog teksta, ne dopisavši ništa od vlastitog iskustva, jer me i nakon tolikih godina ne napušta tjeskoba koju ću doživotno nositi u svojoj duši.

Sjećaš li se Sarajeva?, Petar Luković, 2002.



04 travnja 2012

Još jedna srpska država


Buran je bio posljednji tjedan u ožujku. Poljoprivrednici iz Vojvodine, predvođeni tajkunskim traktorima i mercedesima, prosvjedovali su (kao i prošloga ljeta) protiv vladine uredbe o podsticajima za zasnivanje poljoprivredne proizvodnje. Pokušali su ponovno doći do centra Beograda, ali Miloševićev mali od palube, Dačić, odveć je iskusan da bi tako što dopustio. Nisu njegovi učitelji bili tek visokomoralni profesori, nego prevejane političke piranje. Tadić uporno obilaze štale i štagljeve po centralnoj Srbiji, po tko zna koji puta sjeda za volan novoga Fiata, a nekadašnji grobar (u međuvremenu svršeni student ekonomije) poručuje kako je jedina sigurnost za državu Srbiju ako na vlast dođu Šešeljevi suborci iz najmračnijeg perioda srpske povijesti.
U sjeni velike tragedije u Novome Sadu dogodio se jedan vrlo značajan skup u istom gradu. Četvrta vojvođanska konvencija ispostavila je srpskoj javnosti svoj prijedlog za federalizacijom Srbije, tako što bi se ona ustrojila kao savezna republika sa članicama Srbijom i Vojvodinom.  Konvenciji su nazočile neke male vojvođanske partije, nevladine udruge, pripadnici svih obavještajnih službi, te vrlo suzdržani promatrači. Ono zbog čega uopće i spominjem ovaj događaj jest izostanak sudjelovanja DSHV-a zbog promidžbene kampanje i koalicijskoga sporazuma sa DS-om.
 Ovo je očiti pokušaj stvaranja još jednog srpskog entiteta, poput  Srpske ili  Krajine, u okvirima  međunarodno priznate države, tako da Srbi dobiju priliku za novim ujedinjenjem – jednoga dana. Potpuno je besmisleno  govoriti o Vojvodini kao multikulturalnoj republici, kad je etnički očišćena od Hrvata i mnogih drugih pripadnika nesrpskih naroda. Popis će pokazati da u Vojvodini danas živi 85 % Srba, za razliku od ispod polovičnoga postotka prije jogurt-revolucije.
Vrlo sam ponosan na to što predstavnika Hrvata nije bilo na ovoj konvenciji, osim jednoga koji je vjerojatno sjedio među posjetiteljima „za svaki slučaj“ ( radi se jednome vrhunskom DSHV-ovom demagogu komu je sva pamet u novčaniku, tako da je u ovoj priči nebitan). Ipak,  pravi je izgovor  trebao biti vrlo konkretan: ne želimo biti sudionicima začetka stvaranja još jedne srpske države, bez pravičnoga sučeljavanja sa zločinima nad Hrvatima počinjenim od konca WW2 do posljednjeg etničkog čišćenja pod palicom Slobodana Miloševića. I točka. Naravno, to nećemo čuti iz ustiju bilo koga iz vodstva DSHV-a, budući se radi o častohlepljivcima i Tadićevim plaćenicima. Ipak, očekivao sam reakciju iz barem jedne podružnice, one iz Srijemske Mitrovice, ali očito da i Zlatko Načev i prijatelji očekuju neki materijalni probitak, te ne žele iskakati iz stroja dok se zahuktava. Vjerujem da dijele moje mišljenje. Vjerujem da nikada, ali baš nikada neće pristati na Vojvodinu koja će biti ustrojena na neobilježenim masovnim hrvatskim grobnicama i jasnim i glasnim priznanjem zločina. Vjerujem da neće pljunuti na grobove svojih pređih, a osobito na svog sugrađanina Juraja Lončarevića koji je valjda jedini o tome pisao.
Možda ovaj perfidni potez srpske intelektualne elite i prođe. Možda europski političari ne prepoznaju pravi cilj ovog performansa, ali mene ne mogu prevariti. Da je ova konvencija bila održana na početku raspada SFRJ, dok je Vojvodina bila multi-kulti i konstitutivni dio bivše države, vjerojatno bih podržao ovu ideju i bio svim srcem uz njezine nositelje. Danas je smiješno slušati tirade o toleranciji, suživotu 27 nacija i najpoželjnijoj investicijskoj destinaciji na svijetu, kad iza svega stoji SPC i cjelokupna srpska politička elita. Stoga, bravo za Kuntića, premda ne vjerujem da je svjestan kako je  napravio dobar potez.