27 svibnja 2012

Serbien, Serbien über alles



Hoće li se ponoviti? Drang nach Croatia.
Nisam imao strpljenja pričekati službene rezultate posljednjih srpskih izbora niti formiranje nove vlade, te ću slavodobitno napisati ovaj post kao hommage samome sebi. Predviđanja i projekcije o tome kamo će krenuti srpska politika, o čemu su pisali hrvatski i mnogi svjetski mediji, pali su u savsku vodu ispod Kalemegdana pobjedom one iste političke opcije koja je planirala i provela najveće zločine nakon II. svjetskog rata. Nikada, ali nikada se Srbija nije pokajala zbog tih zločina, pače ni u vrijeme vladavine šarmantnoga Tadića. Kako je vrijeme više odmicalo, a vidjelo se da neće biti velikih konzekvenci nakon rata, tako je srpska politika postajala sve agresivnija. Ta se agresivnost enormno povećala kad je Hrvatska pristala podijeliti sa Srbijom krivnju za rat uhićenjem generala najzaslužnijih za oslobađanje Hrvatske i definitivno stjecanje slobode.
Kako tumačiti volju srpskih građana da im predsjednik postane četnički vojvoda? Na isti način kao rezultate VIII. sjednice srpskih komunista, te odluke da se započne rat za Veliku Srbiju, kako veli novi srpski predsjednik „nedosanjani i neostvareni san“.  Nikada, ali nikada u Srbiji nije i neće doći do neminovne katarze, dok ne bude vojno i teritorijalno svedena u granice u kojima Srbi imaju svoje prirodno stanište, a to će reći južno od Dunava i Save i istočno od Drine. Nije ovo moja želja za nekakvim novim balkanskim ratom, nego objektivno sagledavanje činjenica. Izbor četničkog vojvode Nikolića za predsjednika samo je isticanje starih ciljeva i dokaz da su srpski glasači razočarani neučinkovitošću svojih političara, od Miloševića do Tadića. Prosječan Srbin drži kako je veliki krivac za neuspjeh projekta Velika Srbija upravo pravoslavna Rusija koja je u to doba prolazila kroz bolni raspad, te nije pomogla braći s juga kad im je to bilo potrebno. Danas je, vele, posve drukčija situacija. Rusija je stala na noge, nikad nije bolje stojala ekonomski, a njome upravlja osoba koju bi svi Nikolićevi glasači aklamacijom postavili na mjesto premijera Srbije.
Pa onda – pravac Zagreb! I Dubrovnik! I...

Vrhunsko postignuće četničke politike, Vukovar 1991.
Možda se ovo ne navodi eksplicitno, ali su sve manifestacije nakon Nikolićeve pobjede usmjerene u tom pravcu. U euforičnom ozračju očekivanog slavlja u Nikolićevom timu, zanimljivo je bilo promatrati tko je sve bio u prvim redovima. A bilo je takvih likova da se čovjek mora podsjetiti ne tako davne fašističke prošlosti novoga predsjednika. Bio je tu i Dr. Lončar (koga zovu „doktor smrt“) poznat po ilegalnom liječenju najvećih srpskih kriminalaca, ali i po mengeleovskim zahvatima u vrijeme rata. Bio je tu i profesor Oliver Antić, čije su tribine na kojima je „predavao“ bile nalik Hitlerovim nastupima po minhenskim pivnicama. Bili su tu i rođaci najvećih ratnih zločinaca i tajkunski savjetnici. Svi oni imaju stanovita očekivanja, nije teško pogoditi koja. No, osnovni zaključak, koga skoro da i ne trebam navoditi, jest slijedeći: Srbija uporno traga za vođom, za liderom koji će ispuniti očekivanja velike većine Srba. Nema pomaka u civilizacijskim postignućima, nema promjene u svjetonazoru, samo se pojačava žal za izgubljenim ratovima i nada u neki veliki bum na europskoj političkoj sceni koji bi dao zeleno svjetlo za nove promjene granica. Ako bi se, uz to, mogla popraviti i ekonomska situacija, ne bi bilo loše. Međutim, nema tog Đokovića koji bi mogao popraviti image Srbije nakon izbora Nikolića za predsjednika.
Proteklih tjedan dana, pratio sam reagiranja „u regionu“. Milanović i Josipović nisu presretni zbog Tadićeva poraza, ali ni pretjerano izravni glede Nikolića. „To je unutrašnja stvar Srbije“, govore. Jest, ali ako susjed počne paliti kuću, prirodno je da budete zainteresirani. Samo politički slijepac neće ozbiljno shvatiti događaje u Srbiji. Jedan od rijetkih hrvatskih intelektualaca koji je Nikolićev izbor nazvao pravim imenom živi u Subotici i njegovo ime je Tomislav Žigmanov, ovdje već spominjani. Reakcija iz Hrvatske, iz službene Hrvatske, bila je mlaka, mlitava i skoro ohrabrujuća, kao da se ne radi o osobi koja je aktivno sudjelovala u ubijanju Hrvata i rušenju Hrvatske, nego samo o lokalnom grobaru, koji je u međuvremenu studirao i  stekao zvanje mastera (?!). Bezobrazni i bezobzirni novinari poput Dežulovića, usporedili su dvojicu Tomislava (Karamarka i Nikolića) dajući im istovjetan značaj u prošlosti. Izjednačavanje  Nikolića s bilo kojim suvremenim hrvatskim političarem ili dužnosnikom ne samo da je bezobrazno, nego je tendenciozno, budući se takvim činom amnestira pravi krivac. Ostavimo na stranu HDZ-ove lupeške aktivnosti, jer u ovome trenutku to nije predmet zanimanja.
Ne mogu ne primjetiti da Nikolić, predsjednik Srbije, drži da Hrvati žive samo u Republici Hrvatskoj. Vjerojatno ima informaciju da je njegova politika protjerivanja Hrvata iz Srijema uspješno provedena, te nema potrebe spominjati Hrvate u Srbiji. Za Suboticu je već pronađeno rješenje, budući ondje žive samo Bunjevci i Šokci. Na Nikolićevu nesreću, evo informacije: u Srijemu, uključivši u njega Beograd i Novi Sad, živi više Hrvata nego u Bačkoj i pokraj masovnog protjerivanja u kojima je i on aktivno sudjelovao, i oni sigurno nisu njegovi glasači. Nas ne može prevariti navodno proeuropsko opredjeljenje srpskoga predsjednika, kad svakoga dana susrećemo njegove batinaše, aktivne sudionike u zločinima nad Hrvatima u Srijemu, Slavoniji, Lici,...

Mali jubilej
Zaboravite na čas Tomu-diplomu i pogledajte brojač posjeta na desnoj strani. Vidjet ćete da je premašena brojka od 30 tisuća i to me je ponukalo da istražim statistiku. Poglavito se radi o stalnim čitateljima koji redovito svraćaju na CroSirmium držeći moje tekstove zanimljivim ili informativnim. U Srbiji nema među Hrvatima javnog iznošenja mišljenja, a za to postoje mnogi razlozi o kojima ne bih danas. Moj motiv je poznat: želim iznijeti vlastito mišljenje, kao Hrvat koji živi u Srbiji i kao osoba koja po svoje mišljenje ne mora ići u Zagreb, Beograd ili Suboticu. Očito da ima jedan broj čitatelja kojima je ovo što pišem zanimljivo, te se ponekad moji tekstovi mogu pronaći i na drugim portalima, a linkovi svakako. Osobito mi je drago što sam na nekim portalima posjećeniji od mnogo „uglednijih“ i moćnijih medija, ali i što me prenose i na onim mjestima čija su politička stajališta suprotna mojim (na jednom portalu, primjerice, CroSirmium ima pet puta više posjeta nego Index.hr!). Politička sučeljavanja bit su demokracije i nikad neću omalovažavati mišljenje ekstremnih ljevičara i desničara, premda su to opcije koje mi se najmanje sviđaju. Svi su moji čitatelji, nadam se, shvatili da su za mene i Hitler i Tito jednako tretirani, budući su bili nositelji  ekstremnih političkih ideja koje su za posljedicu imale ljudsko stradanje, a tome se najviše protivim. Živeći u Srbiji doživio sam kao Hrvat mnoge neugodnosti, pa ipak ne mogu reći za srpski narod da je genocidan, barem zbog mojih prijatelja koji su divni ljudi i s kojima sam proživio moj dosadašnji život. Ipak, ne mogu prešutjeti činjenicu da upravo to što sam Hrvat predstavlja veliku zapreku za bilo kakvo napredovanje, dobar posao ili afirmaciju u kulturi. U Srbiji se Hrvati doživljavaju kao strano tijelo i kad se dogodi da netko po prvi puta sazna da sam Hrvat, reakcija je krajnje neobična: čuđenje i razočarenje. „Tko bi rekao, dobar i pošten čovjek, a Hrvat!“ To je istina, premda Srbi ne vole čuti o sebi ovakva svjedočanstva. CroSirmium je i nastao iz nemogućnosti da se o pojavama iz okruženja javno progovori. Jedina hrvatska nakladnička kuća „Hrvatska riječ“ iz Subotice strogo je cenzurirana, tako da se u njezinom tjedniku ne može napisati ništa kontra dužnosnika RH, RS, a ponajmanje protiv čelnika DSHV-a ili hrvatske diplomacije, a većina Hrvata ima spoznaju o „mutnim radnjama“ tih istih dužnosnika od kojih svi imamo velike štete. Još jednom, zahvaljujem svim redovitim čitateljima, portalima koji povremeno prenose moje tekstove i obećavam da ću i nadalje kritički pisati o temama koje se tiču srijemskih Hrvata, one grane hrvatskoga roda koja je teško postradala u posljednjih sto godina. Zahvaljujem i prijateljima koji mi redovito šalju dobre informacije koje mogu iskoristiti u mom radu, ali i revnim udbašima koji će u mojim tekstovima tražiti povod za moj progon. Ovi posljednji dobro znaju da ne predstavljam opasnost,  jer su me već maknuli sa svih mjesta na kojima bih možda bio potencijalna „opasnost“. Lajanje na CroSirmium-u bezazleno je i bezopasno po njihove novčanike. Sad, ako se netko prepozna, pa se zbog toga osjeća neugodno...

12 svibnja 2012

Svi za jednoga



Premda je još uvijek rano za konačnu analizu posljednjih srbijanskih izbora, budući nije formirana nova vlada niti izabran predsjednik, držim da su sedam dana dovoljni da se nekakva crta može podvući. Podvlačenje crte u Srbiji još dugo neće biti moguće, barem one koja će odrediti početak računanja vremena po nekom novom, civiliziranom kalendaru, ali ipak... nešto je posve razvidno.

A od Kosova – ni K
Srbija se definitivno odrekla Kosova, što pokazuje njezin pristanak na izborni proces pod okriljem OESS-a i gotovo simbolično prisustvo u medijima događaja u svezi izbora u nekadašnjoj južnoj srpskoj pokrajini. Ovo je dodatno potkrijepljeno priznanjem kosovskih putovnica od strane Kine,što se dogodilo baš pred izbore. Srpski dužnosnici više uopće ne spominju albansku nacionalnu manjinu, koja bi (da je Kosovo u Srbiji) brojila više od tri milijuna ljudi i sukladno brojnosti, bila jedna od vodećih političkih snaga u državi koja bi imala značajno mjesto u vladi Srbije i mnogim državnim institucijama. Stoga, vjerujem da se svaki Srbin veseli što nema Albanaca u izbornome procesu. Zapravo, ima. Takozvana Preševska dolina, u kojoj većinski žive Albanci, stalna je prijetnja srpskim vlastima kad god spomenu razmjenu teritorija sa BiH.

Stabilna izlaznost
Ponovno se pokazalo da skoro 40% pučanstva ne sudjeluje u izbornome procesu. Razlozi su brojni, ali najčešći su oni ekonomske naravi pod izlikom „svi su oni isti“ i „ništa ne mogu promijeniti“. Među onima koji su glasovali postoje zapravo samo dvije struje: tvrda nacionalistička i meka nacionalistička. Građanske demokratske opcije skoro da nema, ako se izuzme nejaki LDP, liberali zapadnoga tipa, ostaci ostataka Đinđićevih sljedbenika. Jedina ozbiljna manjinska lista jest ona mađarska, ali o tome nešto kasnije.

Tadićev bumerang
Svi se politički analitičari slažu u ocjeni kako je Miloševićev SPS dobio krila i kako je jedini pobjednik ovih izbora. Za ovu ocjenu najzaslužniji je Tadić, odnosno čitav tim političkih i vjerskih prvaka koji ga podupire. Miloševićevi jastrebovi  bili su u mišjoj rupi prije dvanaest godina i većina je očekivala ili smrt, ili trajno ušutkivanje. Tadić im je dao priliku da se iz te rupe izvuku. I, umjesto da odležavaju svoje zaslužene kazne po srpskim kazamatima, dočepali su se ministarskih naslonjača i direktorskih mjesta u velikim firmama, donoseći u te iste naslonjače i staru politiku čije smo „plodove“ s teškom mukom kušali u posljednjem desetljeću XX.stoljeća. No, Tadić je zadovoljan. Samo još da mu uspije i treći predsjednički mandat, s Miloševićem u glavi, i njegova je misija na ovome svijetu završena.

Kako su zastupljeni Hrvati
Kao i prijašnjih godina, Hrvate nitko ne spominje. Nema ni zašto. Službeni popis pokazao je da ih je sve manje, te da više ne predstavljaju niti političku snagu, niti ozbiljnu narodnu zajednicu, a tome su si i sami doprinijeli uz obilatu državnu pomoć Srbije i Hrvatske. Kako god, jedna politička stranka je puhnula u Tadićeva jedra, a druga je napravila hrabar potez izašavši na izbore u koaliciji s još nekim manjinskim strankama. Žalosno je bilo gledati Petra Kuntića kako se hvali svojim ponovnim ulaskom u srpsku skupštinu. Žalosno i prežalosno. Nesretnik, uspio je sebi priskrbiti dobru plaću i buduću mirovinu, nekoliko njegovih suradnika također će se dočepati novaca, ali za hrvatsku zajednicu to je samo nastavak procesa nestajanja. Dok Kuntić šuti pred srpskim vlastima i javnošću, hrvatski narod polako gubi na svim poljima. Druga partija koju sam spomenuo imala je više hrabrosti i nije se skrivala iza Tadićevih skuta. Na koncu, osigurala je jedno mjesto u srpskoj skupštini, ne znam za vojvođansku, ali njihovo se političko djelovanje tek treba ocjeniti, jer su i Đorđe Čović i ostali prvaci DZH bivši Kuntićevi suborci. Ipak, mora im se priznati da su ostvarili veći uspjeh od Kuntićevaca, jer se za njih zna da su kao Hrvati izašli na izbore, a za Kuntićevce se ne zna. Na dobitku je i skupina Hrvata po zanimanju, koji će se ušunjati u vojvođanske institucije i ondje zastupati sami sebe. Sve ih dobro poznam, većina su spremni ubiti za novac. O zlouporabi položaja, nepotizmu i lupeškim sklonostima drugi puta. Započne se sa sitnim krađama u humanitarnim organizacijama, zatim dođu na red laptop-računala, pa se osjete moćnima i pretjeraju, što će ih u konačnici stajati puno više nego što su zaradili lupeškim poslovima. No, sjetimo se one „Božje oko svagdje gleda, sakrit mu se ništa ne da“.

Sprovod Šešeljeve stranke
Umiveni radikali, izblajhani četnici Tome Nikolića, napokon su se uspjeli riješiti ekstremnoga Hrvata u svojim redovima, haaškoga uznika Šešelja, te natjerati čitavu hordu SRS-ovaca na ubrzanu potragu za zaposlenjem, budući su mnogi od njih već dvadeset i dvije godine zastupnici u Skupštini. Budući više nisu u Skupštini, prijeti im nestanak poput stranke ekstremne ljevice, stranke Miloševićeve supruge, koja je netragom nestala na sličan način. No, bez obzira na sastav buduće srpske vlade, nitko ne može oprati krv s Dačićevih ruku i zahrđale žlice kojima su dojučerašnji Šešeljevci voljeli klati Hrvate.

Ima li skrivene poruke?
Nije teško protumačiti što su srbijanski građani odabrali. Loša ekonomska situacija, sve veća korupcija i spoznaja da državom upravljaju krupni kapitalisti, opredijelili su građane da podrže dvije opcije. Prva, glasovat ćemo za Tadića, pa će nas on zaposliti, jer ako nisi lojalni član DS-a, nemaš što tražiti u Srbiji. Ovo je skupina u kojoj se nalaze osobe poput Kuntića. Druga je opcija podržati Nikolićeve četnike u koaliciji sa klerofašistima i nadati se da će nekako pobijediti, te će nas on zaposliti tako što će oni Tadićevi dobiti otkaz. Obje opcije ujedinjuje povratak na politiku 90-ih, s tim što se ne smije zveckati oružjem, ali se može vikati i prijetiti. Dačić predobro pozna lik i djelo svoga bossa Miloševića, da ga ne bi mogao savršeno imitirati. Duplirani broj glasova za Miloševićevu stranku samo je znak da Srbi prepoznaju politiku za koju su bili spremni svašta učiniti (pa i teške zločine), te da su im srcu dragi isti oni ciljevi iz 90-ih. Mi smo, Hrvati, među prvima u tim srpskim ciljevima. Možda se to ne vidi od prve, ali vrijeme će pokazati da sam bio u pravu. 


Čekajući novog (starog) predsjednika i vladu u kojoj može sjediti svatko sa svakim, ne mogu se a ne nasmijati proslavi Dana Europe ili (kako Rusi vole reći) Dana pobjede nad fašizmom. U Beogradu je bilo svečano, polagali su vijence na spomen-obilježja pobjednika u WW2, a zaprepašćuje činjenica da među pobjednicima nije bilo niti jednoga četničkog đenerala, iako su i oni u Srbiji proglašeni za antifašističke pobjednike. Da nije žalosno, bilo bi smiješno.
Čekajući srpskoga predsjednika, čekamo još jedan događaj koji će u velikoj mjeri odrediti sudbinu Hrvatske i Hrvata. Ponedjeljak je blizu, dok budete ovo čitali vjerojatno će već sve biti poznato, ali kako je ovaj tekst pisan dva dana prije, još uvijek u mom srcu tinja žar za pravdom i nemojte mi zamjeriti na mom političkom sljepilu. Zato sam ponosno i uzbuđeno upalio svijeću za naše generale, s jednakim žarom kao kad sam proslavljao 30.svibanj. O osjećaju nakon 14. svibnja 2012. godine pisat ću kad smognem snage.