24 studenoga 2013

Priča o mačkama i kurvanju

Kuntić, političar
Jučer sam posjetio poznanika u Slankamenu. Ima odlično vino, jabuke,  te smo proveli ugodnu večer uz čašicu i razgovor. Došli smo i do politike, premda sve rjeđe o tome pričam s bilo kime, pa mi je spomenuo kako u njegovom mjestu ima sve više razbojstava.

-Jučer su moju susjedu, staricu od sedamdeset godina, usred bijela u vlastitoj kući prebili dvojica maskiranih razbojnika. Završila je na hitnoj, a kod sebe je imala manje od sto eura.

Spominje mi i skorije slične slučajeve. Razočaran je i bijesan, spominje nemoćnu i korumpiranu državu, te strahuje za svoju obitelj. Ja šutim. To ga je razljutilo, pa me je otvoreno upitao za mišljenje. Znao sam da mu se neće dopasti, ipak sam izrekao.

-Bog nije mačka da ogrebe.

Nije razumio, tražio je pojašnjenje. I dobio ga je.

-Sjećaš se kako je bilo 91-ve i 92-ge? Naoružani razbojnici upadali su u hrvatske kuće, tukli sve koje bi zatekli, prijetili oružjem i prisiljavali ljude na napuštanje svojih pradjedovskih temela. Sjećaš se?

Potvrdio je.

-Sjećaš se kad su dvoje staraca, u tvom susjedstvu, vezali za stolac i tako bespomoćne tukli, samo zato jer su Hrvati i što nisu htjeli sudjelovati u agresiji na Hrvatsku?

Potvrdio je, ali već mu je postalo vrlo neugodno. Srbin je.

-E, vidiš, propustio si priliku stati na stranu žrtava torture i terora. Šutjeo si. I ti i većina tvojih prijatelja i poznanika. Sad se više nema tko zauzeti niti za tvoju staru susjedu, a niti za tebe ako ti se slično dogodi. E, na to sam mislio kad sam rekao da Bog nije mačka da ogrebe.

Napuštajući poznanika i Slankamen, razmišljao sam o događanjima u Hrvatskoj. Eh, ti nesretni Srijemci, otjerani „kod svojih“,  a sada moraju na referendumu pokušati spriječiti donošenje zakona o materinstvu dvojice muškaraca. Moraju gledati ćirilicu u svojim mjestima i bahaćenje lokalnih Srba. Pobjegli su od državnog terora, a sad ne smiju biti spremni braniti svoj novi dom. Zbilja mi ih je žao.

Zanimljiva je situacija na sjeveru Bačke. Bivša vladajuća stranka, Tadićev DS, nakon desetljeća katastrofalne vladavine, prepustio je vlast gorima od sebe, radikalima bez brade, ali s topuzom ispod Armanijeva odijela. Da bi ironija bila potpuna, subotička stranka DSHV je zarad ostanka na lokalnoj  vlasti, podržala Tomine radikale kod smjenjivanja DS-ove vlasti. Dakle, promijenila je partnera. To se u narodu zove političko kurvanje, a stranka koja provodi takvu politiku nije ništa drugo nego kurvanjska stranka. Uzalud čelnici te stranke objašnjavaju začuđenom hrvatskom puku kako je to učinila po naputcima iz Hrvatske i uz blagoslov hrvatske diplomacije, običan čovjek ima posve drukčiji dojam. Nije mi više nezamislivo da u Hrvatskoj, za ministra vanjskih poslova, postave Savu Štrbca. Deklarirani je četnik, radio je na razbijanju Hrvatske, pa – kud ćeš boljih preporuka?

Kuntić, Bačić, Groznica,... ostat će upamćeni i po ovom političkom i ljudskom debaklu. Pa zar ništa drugo ne znaju raditi,  nego sjediti u državnim naslonjačima?

30 listopada 2013

Svi Sveti u Srijemu

Počivaj u miru, dragi prijatelju
Već godinama dočekujem blagdan Svih Svetih s posebnim žarom, ne zbog značenja samoga blagdana, nego zbog sveukupnog ozračja tih jesenskih dana. Srijem je uistinu prelijepo mjesto za život (osobito ovaj vinski u kome ja živim), sva je prilika da bi svatko poželio živjeti ovdje, da nije samo jedne male začkoljice, a ta je – država je pogrešna. No, ne bih sad ponovno lamentirao nad sudbinom kletom, jer  je isuviše suza isplakano zbog malo prije rečenoga podatka. Svi Sveti postaju kultni blagdan Srijemaca, budući se toga dana (htjeli ne htjeli) moraju prisjetiti svojih pređih, svojih korjena, svojih bivših susjeda, ali i smutne zbilje u kojoj se od šume ne vidi drveće. Posvuda u srijemskim hrvatskim mjestima dolazi do susretanja sunarodnika sa svih strana. Domaći Hrvati, već dobrano isprebijani i asimilirani, dočekuju Hrvate iz Hrvatske, Canade, Njemačke, Austrije, koji su imali tu sreću (ili „sreću“) da napuste svoj zavičaj i samo u rijetkim prigodama ga se prisjete ili posjete. Domaći drže da je trebalo ostati na svom pragu, a odseljeni – da je ludost živjeti u državi koja do tebe drži kao do lanjskog snijega. Nadalje, domaći su već navikli na geto, na položaj poput kršćana u rimsko doba prije Konstantina, a odseljeni glume slobodu koju su stekli samim napuštanjem vlastitih imanja i zavičaja.
Kakva tragedija.
Bio sam u posjetu jednom prijatelju koji je prije dvadeset godina odselio u Hrvatsku pod pritiskom Miloševićeve crne ruke. Srdačan je to bio susret, nabijen emocijama, no unatoč uvjeravanjima kako je napokon slobodan i ostvaren kao čovjek, primjetio sam mrvicu jala. Pače ne ni mrvicu – cijelu grudu. U kuću mu je stupio susjed. Moj je prijatelj zavapio: „Čuj, nemojmo pred njim razgovarati. Moj je susjed Srbin, pa ne bih htio... razumiješ?“
Naravno da razumijem. Gdje god da Hrvat živi, treba se štimati kad se pojavi neki Srbin.
Nekoliko sati kasnije upitam prijatelja: „Čuj, trebamo li se posuti govnima po glavi? Jesmo li toliko inferiorni da se toliko trebamo ponižavati?“ Samo sliježe ramenima.

Eto, u takvom ozračju dočekujem Svi Svete, planiram otić na očev grob, te na još desetak grobova mojih pređih, znajući da ću susresti bivše i sadašnje susjede, potpuno suprotnih svjetonazora, povezanih samo jednom poveznicom: nekoć su se svi zvali Hrvatima. I ne samo zvali, nego i doista bili Hrvati. U takvom ozračju dočekao sam vijest o smrti  jednog „novinara“, kojega oplakuje cijela Srbija (a koliko vidim i šire), te jednog odvjetnika čije bih riječi rado potpisao. Za ovim prvim nikada suzu ne bih pustio, jer je bio istinska šovinistička svinja. Za ovim drugim iskreno mi je žao. Ne znam ima li još jedne takve osobe u srpskom javnom korpusu koji bi  mogao izgovoriti ono što je izgovarao Srđa Popović. Nek mu je laka crna zemlja. Kad u petak na Svi Svete budem palio svijeće, jedna će biti za Srđu.

Prije neki dan, srpski premijer Dačić potiče Srbe da izađu na lokalne izbore na Kosovu i veli ovako: "Ako nas ne bude bilo dovoljno na izborima, neće nas biti ni u vlasti, a to je siguran kraj za srpsku zajednicu na Kosovu." Iste metode primjenio je Dačić (zapravo njegov učitelj Miloševič) u Srijemu. Pobio i protjerao taman toliko Hrvata da ih nema na izborima, dakle ni u vlasti. To je trebao biti kraj Hrvata u Srijemu. Hoće li tako i biti pokazat će narednih dvadeset godina, što je minimalni period da se pokaže nazočnost i organiziranost neke zajednice na stanovitom prostoru. Jednako važi i za kosovske Srbe. Samo što me za njih apsolutno nije briga.

16 listopada 2013

Rođendan bana Josipa Jelačića, Petrovaradinca

Samo vas gledam!
Teško je i pomisliti da smo već pri samome koncu 2013. godine, godine u kojoj je Hrvatska u sadašnjem obliku postala članicom EU (za koju mnogi vele da je sljednica Austrougarske), a da hrvatski narod još uvijek nije ostvario slobodu u svoj svojoj punini. Jest, imamo državu, priznatu, nezavisnu, ali je li to ono što smo željeli dok smo stenjali pod srpskom čizmom? Da, netko će reći da je ovo prejaka riječ, ali autoru ovih redaka se jako dopada ovaj naziv „srpska čizma“, prije svega zbog toga što ju je osjetio na svojim leđima. Oni koji nisu, svakako žale za tom čizmom, budući je bila i na njihovim nogama. Hrvatski čovjek se, ove 2013. godine, susreće s problemima nezaposlenosti, neimaštine, sveopćeg kriminala u društvu, teškim lupežima u susjedstvu, pa često preispituje svoju privrženost Domovini. Mnogi su otišli vani, ne zbog toga što ne vole Hrvatsku, nego upravo zbog neimaštine i razočaranjem u sustav kojega je instalirala aktualna politička elita, ne samo ova, nego i prijašnje. I sada, obrazovani mladi ljudi dolaze u svoj zavičaj dva-tri puta na godinu, posjete roditelje i prijatelje, a onda se vrate u onaj dio svijeta u kome se od svoga rada može pristojno živjeti. Jučer me je posjetio stari poznanik i rekao: „Ako danas imaš iznimno bogatoga susjeda, budi siguran da je to bogatstvo rezultat kriminalnih radnji, jer u ovoj se državi od poštenoga rada tako nešto ne može zaraditi.“ Točno.
Nedavno  se dogodio incident. Bogati vlasnik firme koja trguje poljoprivrednim proizvodima ubio se u svojoj kući ostavivši ženu i dvoje djece iza sebe. Da – i pismo. Bio je do prije dvadeset godina skladištar na željeznici, a onda se (pod okriljem partije) prihvatio vođenja velike tvrtke. Djeca su se bahatila kršeći brojne BMW-e, a on osobno ubio je više od 500 srndaća, te mnogih egzotičnih životinja. Uspio je napraviti minus od desetak milijuna eura, dakako za tuđi račun,  a kad je pravi vlasnik njegova života zaprijetio, nije mu ostalo drugo nego – ubiti se. Nije on rijedak primjer. Nije on čak ni tajkun. On je čovjek  čiji su se snovi ostvarili na račun vlastitoga života.
Ajmo malo o vjeri. Ove godine pada obljetnica Milanskoga edikta (ne baš neka okrugla, ali...), te su Srbi odlučili napraviti feštu, kao da je Konstantin bio Srbin, kao da je Niš oduvijek bio srpski i kao da su Srbi zaslužni za procvat kršćanstva. Kakve pretpostavke, takva i realizacija. Najprije su katolici imali svetu misu na gradskom nogometnom stadionu u Nišu. Smiješno. Nazočilo je malo više vjernika, nego što je bilo svećenika. Prava slika koliko katolička crkva skrbi o ovčicama na svojim rubnim područjima. Idućeg vikenda svoju su službu imali pravoslavci. Nisu se usudili ponoviti grešku od prošloga tjedna, te su cijeli happening organizirali ispred mjesne crkve u Nišu, dakle znajući da će se odazvati malen broj vjernika („vjernika“).
Ovo u Srijemu zovemo sprdačina.
Jesmo li svjesni kamo ide Crkva? Je li njezina uloga posve iscrpljena, pa je postala dovoljna sama sebi, ili smo mi vjernici postali probirljivi, sumnjičavi, razočarani? Ozbiljna tema za buduće postove.

Za govor spreman
Ipak, centralno mjesto ovoga posta posvećujem posjetu aktualnoga predsjednika Hrvatske Beogradu, odnosno svom kolegi po funkciji, vojvodi Tomi Nikoliću. Protokol je protokol, u njemu nema emocija, nego samo birokratsko-političkih mjesta o kojima vode računa profesionalni prodavači magle. Tako je predviđeno da se Ivo Josipović susretne najprije s Tomom, zatim s Ivicom, da bi nakon ručka posjetio skupštinu i ondje održao govoranciju zastupnicima, među kojima će (vjerujem) sjediti i Petar Kuntić, hrvatski zastupnik s liste propale Demokratske stranke. Slijedi susret s izbjegličkim udrugama Srba.
Sutradan, Ivo i Tomo odlaze u Tavankut, malo mjesto pokraj Subotice, u posjet lokalnoj hrvatskoj zajednici. Inače, ovo je mjesto poznato po tome što se znalo dogoditi da na izborima glasuju za Šešeljevu stranku. Domaćini će, dakako, biti Bunjevci koji za sebe vele da su Hrvati, dok će druga polovica sela glasno škrgutati zubima jer su oni Bunjevci kojima je matična domovina Srbija. I to je kraj, Ivo odlazi put Zagreba. Zašto Tavankut? Pa, nalazi se najmanje dvjesto kilometara od  Beograda, u dijelu Bačke u kome država Srbija priznaje da žive Hrvati, dakako uživajući izvanserijske manjinske beneficije. Oni znaju tamburati, raditi sličice od slame i pjevati pjesme Zvonka Bogdana, te jednom godišnje naprave onu Dužijancu koja sliči na bilo koju folklornu manifestaciju, ponajmanje ima hrvatska obilježja. Eto, zato Tavankut.
Nije spreman srpski protokol barem u jednom trenutku podsjetiti na silno stradanje Hrvata u Srijemu, na zatiranje svega hrvatskog, od imena škola, ulica, pa do cijelih mjesta, na ubijene i protjerane Hrvate i to upravo na dan rođendana bana Jelačića, Petrovaradinca. Petrovaradinska kulturna udruga „Jelačić“ organizira proslavu banova rođendana, jednim dijelom u crkvi njegova krštenja, drugim dijelom u jednoj novosadskoj sportskoj hali, ali to nije dovoljan razlog da hrvatski predsjednik posjeti najhrvatskiji dio Srbije, onaj koji je krvavo platio hrvatsku nezavisnost. Možda baš zato Srijem zaobilaze svi hrvatski dužnosnici, zbog grižnje savjesti ili straha od mogućeg suočavanja s istinom. Bolje je u Tavankutu, mjestu u kom su nekoć pobjeđivali Nikolićevi i Šešeljevi radikali.

Bog je na našoj, srijemskoj strani! Mora biti, jer kako bi se inače dogodilo da pada tako jaka kiša da čak i svečani doček Ivi Josipoviću nije mogao biti vani, nego unutar palače „Srbija“, pod krovom objekta što ga je Tito dao sazidati na ruševinama nekadašnje NDH.  Da je hrvatska politika bila drukčija, predsjednik Hrvatske bi pješice odlazio u posjet predsjedniku Srbije, prešavši iz Zemuna u Beograd. Ovako, sva je prilika da će budući predsjednik Hrvatske pješice obići čitavu Hrvatsku, krenuvši izjutra s Pantovčaka.


04 kolovoza 2013

Jedna je Oluja

Evo me u Zadru, zasluženi godišnji odmor, sunce, more, Hrvatska. Vidio sam nešto svijeta, barem ovog europskog i više nemam nikakve dvojbe: hrvatsko more je najljepše. Ne (samo) zato što je naše. I uvijek nekako završim u Zadru. Posvuda je lijepo, i na otocima, i u Istri, ali Dalmacija (a osobito zadarsko područje) ipak ima onaj štih koji mi nedostaje dok čitavu godinu rintam po Beogradu. Sve mi je ovdje lijepo, pa i ono što domaći stavljaju kao primjedbu i samokritiku. Ove se godine puno govorilo o cijenama. Jest, točno je, za prosječnog Hrvata (ili nekoga iz susjednih zemalja) jeftinije je u Crnoj Gori ili Grčkoj, ali je neusporedivo lošije spram Hrvatske.

Jedan od razloga zašto volim hrvatsko more jest i taj što ga doživljavam kao svoje, što volim biti okružen mojim sunarodnjacima, otkrivati nove ljepote i stjecati nove prijatelje. Drugi razlog je taj što se bilo gdje u Grčkoj ili Crnoj Gori osjećam jednako kao i cijele godine u Beogradu, okružen ljudima s poznatim svjetonazorima i narječjem, dočim to u Hrvatskoj nije slučaj. Nemojte ovo shvatiti kao homofobiju, budući sam vrlo tolerantan čovjek, čim sam ostao živjeti u Beogradu usprkos svemu. Priznajem, ugodno se osjećam kad oko sebe čujem Nijemce, Poljake, ili Čehe. Nekako se dogodi da uvijek na Dan pobjede budem u Zadru. I učini mi se da bih mogao prekinuti odmor kako bih skočio do Čavoglava doživjeti uživo tu veličanstvenu proslavu pobjede nad fašizmom. Ali, nekako mi se ne da. Uvijek je 5. kolovoza sredina odmora, baš kad sam se u cijelosti utopio u hedonistička uživanja, kad nisam u posjedu mobitela i kad mi se ne da micati od dobro ohlađenoga vina. Zovu me prijatelji, domaći, vele kako je uvijek bilo lijepo, no ostajem dosljedan i ne idem. Tako i ove godine. Ipak, zavirim na ovaj dan u srpske portale, tek da budem siguran u to zašto volim Hrvatsku i nisam pogriješio. Ponovno čujem riječi poput „građanski rat“, „najveći zločin nakon drugog svjetskog rata“, „nitko nije odgovarao“, „bit ćemo ustrajni dok ne postignemo zadovoljštinu“ i k tomu slično. Broj žrtava se iz sata u sat samo povećava, a srpski popovi se znoje u onim šarenim odorama, služeći mise za poginule Srbe, ne i za druge.

Na nesreću mnogih Srba, ima nas koji smo sve to vidjeli i doživjeli uživo, ali u Srbiji, tako da nam nitko ne može promijeniti onu sliku iz ratnih godina kad su tisuće dragovoljaca prosto hrlile put Hrvatske kako bi ju rušili, a osobito su imali gušt „oslobađati“ srpsko more i morske gradove, među kojima i Zadar. Sjedim u Kalalargi i mislim: „Koliki fašist moraš biti da bi za ovaj grad ustvrdio kako je on zapravo srpski?“ Jest, bježali su srijemski Hrvati izbjegavajući osvetu zakrvavljenih Srba, osobito između 5. i 8. kolovoza 1995. godine, ali smo bili i ostali ponosni što smo Hrvati i što smo oslobodili svoju Domovinu, za koju većina Srba govori „Lepa njihova“. I danas se veselim kad uživam u ljepotama Lijepe naše, pomalo se rugajući pri povratku svima koji bi također voljeli u njoj uživati, samo da nije hrvatska. Da, to je glavni problem, a ne cijene. Srpskim bogatunima ne smeta, ne smeta ni Novaku Đokoviću, ni Bobi Živojinoviću, ali većini smeta. Pače i oni iz mlađih generacija, rođenih nakon Oluje, već imaju negativno stajalište spram Hrvatske, što ne čudi budući se u školi uči o ustaškim zločinima više nego o Nikoli Tesli.

Kad već spomenuh ustaše (izgleda da bez njih ne može), prije neki dan napadnut je Hrvatski dom u Somboru. Dečki lupali prozore, vrijeđali i na tome se završilo. Nitko iz državnog vrha, Srbije ni Hrvatske, nije progovorio o tome niti riječ, pa se s pravom pitam: tko će zaštititi prava ustaške manjine u Srbiji? Jesam li pogriješio? Ma, ne, tako nas ovdje zovu. Nitko ne može prevaliti preko jezika „hrvatska“ niti bilo kakvu izvedenicu, a na ovo „ustaše“ svi su spremni za akciju.
Kako god, besmisleno je danas govoriti o tome što je bila Oluja i što je u njoj provedeno. Ja ću noćas u Zadru proslavljati s mojim prijateljima, oni će me bockati zbog toga što živim u Srbiji, ali svi skupa znamo da su to bili dani prevelike slave za hrvatski narod. Vjerovatno će oni koji ljetuju u Grčkoj škrgutati zubima što nisu u Makarskoj ili na Braču, ali tko im je kriv? Uživam u svakom trenutku, doživljavam ponovno one veličanstvene dane kao da sam i sâm u njima sudjelovao. Zapravo i jesam i to tako što se nisam dao uhititi i poslati u srpsku vojsku koja je udarala po Hrvatskoj.


Čestitam svim Hrvaticama i Hrvatima Dan pobjede! Što god netko mislio o hrvatskim problemima (koji su rješivi i riješit će se zasigurno), ovo je dan kada trebamo biti iznimno ponosni, jer je pokazao put kojim uvijek trebamo ići, što će reći ravno u slobodu i nezavisnost. Bez Oluje ne bi bilo ni Hrvatske, to sam danas pročitao da je izjavio Savo Štrbac. Tko gubi, ima se pravo ljutiti.

29 lipnja 2013

Falio je samo Pavelić

Prekrasna večer nad ušćem Save u Dunav, dva dana prije službenoga primitka Hrvatske u EU.  Velika pozornica i još veći travnjak ispred nje, s lijeva nekadašnja zgrada vlade propale Jugoslavije, s desna Dunav. No, rijeke su se tek počele slijevati na to mjesto, rijeke mladih ljudi, poglavito cura, poglavito malodobnih, kako bi nazočile koncertu najpopularnije srpske cajke, žene ratnog zločinca i prijateljice i zemljakinje aktualnog srpskog premijera. Na granicama je gužva, svi hoće u Zemun, svi žele isto: doživjeti delirij u masi istomišljenika ili, bolje reći, jednoumnika.
Nekako predvečer, kad je promet bulevarom koji vodi do Ušća već bio zatvoren, stajao sam u centru Zemuna i promatrao poveću skupinu mladeži koja se, očito, spremala za koncert. Cure se nalijevaju pivom, na majicama natpis „krv svoju za Cecu moju“, čujem razgovor s roditeljima u Banja Luci, jedna je skupina došla iz Vukovara,... Znam točno koji je glavni motiv obožavanja ove pjevačice. Ona nije sex-bomb na koju bi slinili adolescenti i muški klimakteričari, ona je idol djevojčicama koje u njezinom životnom putu vide ostvarenje svojih želja. Nema dvojbe, Ceca je prebogata žena, a onda je automatski i lijepa. To je veliki uspjeh za neobrazovanu i neodgojenu seljanku, čiji bi krajnji pjevački domet bio neka krčma u rodnoj Žitorađi, pjevanje po svadbama ili u nekoj šoferskoj birtiji na Ibarskoj magistrali, da joj se nije dogodio Arkan. Zato je obožavaju tisuće curica, jer je ona ispunjenje njihovih snova. Ma, koga briga za fakultet, akademska zvanja, uspješnu obitelj i ulogu žene i majke. Udri po pivu, ruke u zrak i slušaj sisatu pjevačicu koja je bogata i uspješna, a nije morala grijati stolac godinama završavajući škole. To je glavni motiv obožavanja Cece, a nikako ljepota njezinog pjevanja, ili obim grudi, koji je u totalnoj nesrazmjeri s izrazito uskim bedrima.

Ne znam niti jednu njezinu pjesmu. Moji prijatelji također, jer da nije tako ne bismo niti bili prijatelji. Ipak, morao sam primjetiti jedno poklapanje. Naime, koncert je održan u predvečerje primitka Hrvatske u EU. Da Hrvatska kojim slučajem nije kažnjena oduzimanjem teritorija, ovaj bi koncert bio održan na teritoriju Hrvatske, u njezinom najistočnijem gradu Zemunu. S druge strane rijeke bila bi Srbija koja bi s Kalemegdana mogla promatrati podizanje EU-barjaka dok čeka datum početka pristupnih pregovora. Ima li u Cecinu koncertu simbolike pokazat će vrijeme. U jednom sam trenutku pomislio, kroz smijeh, da je falio samo Pavelić na otvorenju koncerta, a da je jedan od gostiju bio Thompson. Dajte si malo mašti na volju i vidjet ćete da će vam puno lakše pasti ulazak u novu „tvorevinu“. Nadam se samo da ovo nije izvedenica od riječi „tvor“.

03 lipnja 2013

Odmaralište Jasenovac

Vođa antifašističke revolucije u Hrvatskoj
Sudac: Optuženi Heinrich Himmler ustanite. Budući optužba nije uspjela dokazati sudjelovanje u ustrojavanju i funkcioniranju SS- postrojbi, sastavljenih od dragovoljaca, kao i da nije postojala mogućnost da optuženi na bilo koji način ima dodira sa njihovim djelovanjem na okupiranom teritoriju mnogih europskih država, sud u Nürnbergu Vas oslobađa i zapovijeda puštanje na slobodu.

Možete li zamisliti suca koji bi mogao preko svojih ustiju prevaliti ove riječi?

Na istom sudu, mogao bi biti osuđen i Staljin za sudjelovanje u deportaciji i ubojstvima njemačkih vojnika i civila nakon okupacije Njemačke. Sa suradnicima, dakako.
U Srbiji je u tijeku proces rehabilitacije četničkoga pokreta u vrijeme II. svjetskog rata. Zanimljivo je što u tom procesu sudjeluju pripadnici i one partije koja se krvavo borila protiv tih istih četnika. Pojednostavljeno: partizani i četnici žele pomirbu na nepostojećim činjenicama, odnosno na tečevini zajedničke borbe protiv fašizma, što će reći Nijemaca i Ustaša. Ne znam kako će  objasniti nepojavljivanje četničkih đenerala i veterana na proslavama Dana pobjede, 9.svibnja, pače ni u Rusiji. Jesu li ih antifašistički saveznici zaboravili, ili se četnici ne odazivaju na njihove pozive?
Ako ovaj proces uspješno završi emitiranjem serije „Ravna gora“, a da nitko iz svijeta ne reagira, onda se mora pisati posve nova povijest II. svjetskog rata, ali da u tome sudjeluju i Židovi, budući su oni podnijeli najveću žrtvu. Predmnijevam da bi i Hrvati mogli pisati svoju inačicu, a ona bi se mogla temeljiti na slijedećim tezama:
-Ustaše su bile najhrabriji dragovoljci u borbi protiv njemačkog i talijanskog fašizma.
- U vrijeme NDH postojala su odmarališta za bolesne i nemoćne, među kojima je najpoznatiji Jasenovac.
·        -  Židovi su pripadali Hitlerovskoj koaliciji, te pokušali okupirati velike dijelove Europe, u čemu su ih ustaše spriječile.

I tako redom, sve do oslobođenja.

Završili su lokalni izbori u Hrvatskoj. Mala izlaznost, iznenađujući rezultati, te protudržavno djelovanje obilježili su ove izbore, ali nemamo razloga za ljutnju. Barem ne mi kojima je do Hrvatske stalo. Završili su i lokalni izbori u Zemunu. Četnička partija uvjerljivo je pobjedila, ali to znači da je za nju glasovalo 10% zemunskih glasača. Tko su ti ljudi koji su zaokruživali Vučićeve ljude na listi? Pa, isti oni koji su autobusima prevoženi do Vukovara i dalje kako bi glasovali također za Vučićeve ljude! Zvuči nevjerovatno? Razjasnit ću: Srbi kojima je Šešelj (uz Miloševićevo odobravanje) osigurao udomljenje u Zemunu, diljem Srijema i okolici Novoga Sada, imaju dva državljanstva, samim tim dvije putovnice i dvije osobne. Glasuju gdje god treba i za koga treba. Program njihove partije ostao je isti i samo slijepi i politički nepismeni to ne vide.
Znači, 90% Zemunaca nemaju za koga glasovati, pa su onda rađe ostali doma, te tako prepustili da njihovim gradom i životima upravljaju... Već sam ih definirao. Jednako tako se događa i u Hrvatskoj, pa tako dobivamo za gradonačelnike osobe koji bi rađe bili gradonačelnici Niša ili Vranja, nego Splita i Vukovara. Ovo spominjem samo kao primjer. Očito glavni igrači povlače poteze bez velikih grešaka, dovodeći čitave narode u kolonijalni položaj. Za druge me baš briga, ali za Hrvate mi je žao. Taman smo izborili kakvu-takvu državu, zaslužili mjesto među ostalim narodima, a već smo ju spremni prodati ili predati.
Glavna razlika između propasti prošle i sadašnje Hrvatske jest u tome što danas nema isprike! Prošle su generacije imale balast gubitnika u velikome ratu, za to smo svi kažnjeni, ali za ovakvo trganje sadašnje države krivi smo samo mi i nitko drugi. Slaba je to utjeha.


28 svibnja 2013

Dosljedni velikoj propaloj ideji


Službeni ukop Jugoslavije
Svibanj je jako lijep mjesec, doba probuđenoga života, zelenila i cvjetnih ugođaja. Na žalost, posljednji tjedan svibnja taj je ugođaj pokvario. Pogađate, radi se o obilježavanju tzv. Dana mladosti, praznika bivše nam države Jugoslavije. Kao što mu ime govori, radi se o mladosti. No, jesmo li nekoć, jednako kao danas, veličali energiju mladosti, njezinu nevinost i ljepotu, ili je to samo bio politički performans čija je zadaća bila ispiranje mozgova mladeži? Rekao bih, ovo drugo. Dokaz za ovu tvrdnju jest ikonografija na dva mjesta na kojima je ovaj dan obilježavan. U Beogradu i Kumrovcu ista slika: zastave i uniforme bivše države, zvijezda petokraka, te pjesme koje veličaju jednog od najvećih zlikovaca XX. stoljeća. Uz to, više je bilo bjegunaca s gerontologije, nego mladeži. Slučajno ili ne, istoga dana se odigrao još jedan performans, stotinjak kilometara južno od Kuće cvijeća. Srbija je organizirala svečani ukop posrmtnih ostataka jugoslavenske kraljevske obitelji Karađorđević. Na tom je sprovodu bio cijeli državni vrh, vrlo malo posjetitelja, ali u svim medijima dan mu je veliki značaj. Navodno se radilo o ispravljanju povijesne nepravde, te stavljanju točke na proces svesrpskog pomirenja. O čemu se zapravo radilo na oba ova događaja?

Mogu li Hrvati mahati barjakom NDH u Zemunu?
Čitajući točku po točku posljednjega srpskog memoranduma (tek je drugi) posve je razvidno da ga se aktualna srpska politička i kulturna elita doslovce pridržava. Dakle, pokušava se na svaki način popraviti slika o Srbima, stvorena tijekom posljednjega rata, te stvoriti privid relaksacije odnosa među susjedima. Stječe se dojam da se ovoga memoranduma drži i hrvatska vlast, budući povlači poteze (ili ih tek kani povući) koji bi omogućili ubrzavanje procesa zaborava, s tendencijom sveopćeg oprosta. No, što se konkretno htjelo postići svibanjskim događanjima? Ukop jugoslavenskoga kralja zapravo predstavlja ukop Jugoslavije. Organizatori su htjeli i simbolično pokazati kako je ta ideja za Srbe zauvijek sahranjena. Ipak, samo nekoliko dana prije, srpski predsjednik vlade Ivica Dačić u Mostaru je izjavio kako je sasvim jasno da u bivšoj Jugoslaviji nije bilo ljubavi među narodima, jer da jest – ne bi se tako krvavo raspala. Polazeći od te premise, ustvrdio je kako se novi odnosi među narodima trebaju graditi isključivo na temelju interesa, što će dovesti do stabilnosti u regiji.

Ova priča, kao i sve priče Šešelj-Miloševićevske koalicije, zakasnile su barem 25 godina! Da je ovako govorio srpski državni vrh, nikada rata ne bi bilo, razgraničenje bi bilo isto, a svi narodi unutar svojih država ostvarivali bi jednaka prava, bez obzira gdje živjeli. Otkuda onda ovakva spika iz ustiju četničkog vojvode, Miloševićevog glasnogovornika i ostalih aktivnih sudionika krvavoga pira u Hrvatskoj i BiH? Pa, reklo bi se da im netko drži prislonjen pištolj u glavu, s nervoznim prstom na okidaču.


Ova šarada ima samo jedan cilj: izbjegavanje krivnje i zasluženih posljedica fašističkog divljanja od prije dvadeset godina. Srbi dokazuju nedokazivo, odnosno izjednačavaju četnike i partizane u borbi protiv njemačkog fašizma. Ne mogu vjerovati da nitko u Hrvatskoj ovo ne želi iskoristiti za dokaz potpuno suprotne teze, a ta je da su četnici i partizani, kokarda i petokraka, doista bili na istoj strani u fašističkom orgijanju u Hrvatskoj. Više nitko i ne krije kako je 1945. godine u istom danu dopodne bio četnik, a već popodne partizan. To je valjda u srpskoj tradiciji, što zorno dokazuju Šešeljevi učenici, današnji eurofanatici.

22 travnja 2013

Sto pizda?

Grmi s radio-postaje "stop izdaji"! Spiker poziva građane, najprije Beograda, da se odazovu na poziv profašističkih organizacija i nekoliko stranaka sličnih ili jednakih svjetonazora i svojom nazočnošću uzveličaju veličanstveni miting protiv...
Krivo sam razumio.  Čuo sam samo prva tri sloga i otuda ovakav naslov posta. Ipak, evo maloga foto-podsjećanja na proteklih 25 godina naših života.


Silni vođa nebeskog naroda
(u pozadini je notorni kriminalac, desna ruka fašističkog režima)


Crkva je stala uz vođu i povela Srbe u rat



Gdje trebam potpisati?
Tu, pokraj Vuka Brankovića.


Lepa naša otadžbino



San ljetne noći
Zadar, Split i Dubrovnik su srpski gradovi


Srpska noćna mora
ili skorašnja realnost?


Duhovne srpske vođe...



...i glavni glumci pornića




Očajni četnici prosvjeduju u Beogradu



Reakcija na seksualne skandale u SPC

Jedna od reakcija u srpskim medijima,
podsjećanje na Oluju

Razočaran i bijesan, a nemoćan


Mir, brate, mir



Dok sam bio Šešeljev pionir
volio sam genocid


A nisam sudjelovao kad se Hrvatima u Srijemu prijetilo ubojstvima,
bacalo kašikare u njihove domove,
otpuštalo s posla
i prijetilo njihovoj djeci.
Nije mi bilo svejedno
kad su Mariju Purić, curu iz Golubinaca,
zaklali u svojoj kući

Predvodnik hrvatske intelektualne elite,
"hrvatski zastupnik" u srpskoj skupštini,
ima slijepljena usta i ne može ništa reći

21 travnja 2013

Ode kolijevka, srce i ognjište

Ustanak kozmopolitskog i tolerantnog Beograda

Dok Hrvati očekuju službeni ulazak u zajednicu europskih naroda, u trenutku kad je ta ista zajednica u krizi, Srbi gutaju još jednu gorku pilulu u čijoj su proizvodnji sami sudjelovali. Naime, potpisan je sporazum između dviju države, Srbije i Kosova, koji bliže određuje autonomna prava srpske manjine na Kosovu. Manje više, sve je objavljeno u medijima, tako da se može pročitati o čemu je riječ, ali bit sporazuma je u slijedećem: Srbi u Kosovu imaju povlašteni status u okviru Republike Kosovo, čime se reže i posljednja veza sa Srbijom. Dakle, Srbi su sa velikim zakašnjenjem priznali vojni i politički poraz i doživjeli realni gubitak državnog teritorija. Još izravnije: srpski će policajac nositi kosovsku odoru, primjenjivati kosovske zakone, primati plaću od kosovske vlade, a doma će moći pjevati „Tko to kaže, tko to laže, Srbija je mala“ bez da ga netko zbog toga šikanira.

Dakako, Srbi su frustrirani odavna, pa im je ovaj poraz pao teško da teže ne može biti. Ipak, toliko su siromašni, da u svojoj bijedi ne mogu podići glas protiv odluke Vlade koju čine zastupnici iste one politike koja im je obećavala da će i Zadar biti srpski primorski grad. Ipak, najuporniji sljedbenici te politike najavljuju prosvjed u Beogradu, prijete vodećim srpskim političarima i ne mire se s činjeničnim stanjem. Pokraj svega, rade istu grešku kao i prije: proizvode političku krizu u Vojvodini bez ijednog racionalnog razloga. Na nekoliko web-stranica objavljen je „komentar“ jednog obaviještenoga Srbina, koji poziva svoje sunarodnjake na suicidalni miting koji bi trebao prerasti u vojno-politički puč čiji bi cilj bio donošenje općenarodne odluke o uspostavljanju uskih veza s Rusijom. Pročitajte pozorno:

„Srbija će ući u EU 20.rujna 2015. godine. EU će odobriti kredit od 30 milijardi eura, misleći da Srbija neće imati novca da im vrati, pa će se služiti ucjenama. Tražit će predaju sjeverne Vojvodine Mađarima, zapadne Vojvodine Hrvatima, Sandžak će prisvojiti Velika Albanija...“
Braćo, nadam se da sam lijepo preveo tekst. Nemojte me pitati za izvor informacije, jer čovjek s kojim sam pričao živi u inozemstvu i izjavio je da Srbija ima jednu šansu da se izvuče iz krize, a to je da se okrene Rusiji.

Možda bi to i uspjelo, ali Srbi su gladni, siromašni i umorni.

U nizu prijedloga za prevladavanje opće krize u Srba, neki su predlagali da se iz kalendara izbaci nekoliko datuma koji vrijeđaju srpsko nacionalno biće, poput 10.4. (dan proglašenja NDH), 19.4. (dan priznavanja RK), 5.8. (Dan pobjede i  Domovinske zahvalnosti), 16.10. (dan rođenja bana Jelačića) kao i još neke. Iznimno je zanimljivo da se u posljednjim događajima u javnosti uopće ne pojavljuje SPC, koju potresa afera snimljenih porno-uradaka njezinog istaknutog vladike Kačavende.

Nije vrijeme za likovanje, osobito nas Hrvata, budući nam nije dobro s tendencijom na gore, ali barem postoji nada. Pa ako je za vjerovati da nada umire posljednja, onda bi naša očekivanja trebala biti pozitivna, dugoročno gledano. Ipak, moram reći da sam zadovoljan što je srpska politika doživjela katastrofalan poraz, jer je imala sve elemente fašizma. A znamo kako svijet gleda na fašizam.

09 travnja 2013

Još jedan krug prije pakla

Trojka za pamćenje

Da sam kojim slučajem pobjegao iz Srbije 1990. godine, pa se danas vratio, ne bih primjetio nikakvu razliku. Na TV postajama sjede opskurni novinarski likovi, poput glavnog urednika Kurira, postavljaju pitanja istim onim likovima koji su nekoć tumačili zašto se mora krenuti u rat protiv ustaša, a novih tekstova za guslare ima i na pretek. Radikalni četnici logoruju u centru Beograda, čekajući da uzviknu ime ili novoga Brankovića, ili novoga Obilića, a napredna omladina (studenti Beogradskog univerziteta) potiče srpsku vlast da izrekne još jedno povijesno „ne“. Zakrvavljenih očiju izgovara se riječ „Šiptari“, ali se vojvodi Tomi omakla i NDH. Duboko sam se zamislio slušajući vokabular 90-ih, u trenutku kad u mom susjedstvu ima i onih koji dvadeset mjeseci rade bez plaće, a jedna kuharica ima plaću 80€. Ipak, sve se to zaboravlja, oči su uprte u mali ekran, a danas nam je već puno lakše kad je srpska patriotska vlast odbila potpisati sporazum s Kosovom, te svoju odbijenicu napisanu ćirilicom (!) uputila u Bruxelles. Kosovo nije izdano, nije priznato, a bjelosvjetski agresori mogu samo sanjati o tome da će Srbija biti pokorena. Nikad, ali nikad i nikad!

Jutros sam prolazio pokraj hrvatskog konzulata u Beogradu. Neopisiva gužva! Odavna nije bilo toliko ljudi na čekanju, još dok je bio na snazi vizni režim prije deset godina. Jedan od mojih susjeda, Hrvat, nedavno je bio u tom redu, čekajući  putovnicu. Veli da je zanimljivo slušati što se ondje govori. Ljudi su živčani, pa kad im se učini da su predugo čekali, često im se zna omaknuti: „Mater vam ustašku, šta više radite unutra?“, međutim kad napokon uđu, bijesnu facu zamijene nježnim osmijehom, kako bi službenici konzulata stekli dojam o njihovim dobrim namjerama i ljubavi prema domovini Hrvatskoj. Čuo sam i vic. Kako prepoznati Srbina među hrvatskim policajcima i carinicima? Lako, njihove su značke najsjajnije. Zašto? Pa, kad dođu iz smjene doma, pljuju po šahovnici, a izjutra ju dobro ulašte!

Kako rekoh, vojvoda Toma kritizirao je vojvođansku vladu što je raspravu o ustavnim ovlaštenjima Vojvodine najavila za 10. travnja, kako veli „praznik NDH“. Skoro sam bio i zaboravio, pa da nije bilo Tome i Vuka Jeremića, ne bih se sjetio da zamolim ženu da toga dana napravi malo bolji ručak. Hrvati imaju različita mišljenja o Paveliću i ondašnjem vodstvu države, najčešće negativan, ali ne i o samoj državi. Kako god, to je bila hrvatska država, svidjelo se to kome ili ne, pa zašto se ne sjećati dana njezinog proglašenja? Vojvoda Toma ga se sjeća, Vuk Jeremić ga se sjeća, sjećamo ga se i mi iz najistočnijeg grada te države. Molim, bez podsjećanja na Jasenovac, ako može, o tome smo rekli što smo imali. Nismo još sve rekli o osvetničkim Titovim akcijama i masovnim grobnicama, ali ako Bog da – bit će i toga. Činjenica je da se iz Beograda u Zemun putovalo s putovnicom i to nitko ne može zanijekati!

Vraćam se na srpsku političku scenu, ali opet čvrsto povezanu s Hrvatskom. Jutros je neki čovjek iz dalje okolice Beograda ubio dvanaest svojih rođaka koji su živjeli u susjedstvu. Kažu, bio je posve normalan, nije imao kriminalni dosije, ali je prošle godine ostao bez posla. Da, važan podatak u životopisu ovoga čovjeka je i njegovo sudjelovanje u ratu protiv Hrvatske, u Slavoniji. Nije teško zamisliti što bi se pisalo po novinama da se ovako nešto dogodilo u Hrvatskoj, ili čak i u Srbiji, ali da se ubojica ne zove Ljubiša, nego Ante, primjerice?
Ovdje ću zašutjeti.

Srbi, očito, pokušavaju provesti sve točke Memoranduma II, pa da bismo mogli pratiti daljnji tijek te provedbe, pobrojat ću svih osam točaka radi lakšega snalaženja.

1.Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju.

2.Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima.
3.Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja.

4.Inzistirati na zatvaranju Haaškog tribunala i na suđenju generalu Ratku Mladiću pred domaćim pravosuđem
.
5.Destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutarnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije.

6.Pomagati odcjepljenje Republike Srpske.

7.Inzistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciju srpskih zajednica u državama regije u unitarnu, svesrpsku zajednicu.

8.Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti dalju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku.
Ljubiša se, očito, nije složio s ovim planovima.

06 travnja 2013

Ni Kosovo, ni EU

...a ćirilica će pobijediti

Nevjerovatno zvuči vijest koju sam danas pročitao u svim srpskim medijima. Poglavar SPC, patrijarh Irinej, piše pismo srpskoj političkoj eliti u kome im priopćava da nikako ne potpisuju sporazum sa kosovskim vlastima. Pa, možda baš nisam dobro zaključio da je “nevjerovatno”, budući je SPC glavni inspirator svih promašenih odluka u Srba u posljednjih tridesetak godina. No, je li moguće triježnjenje? Može li ovo teško pijanstvo potrajati, a da ne ostavi kobne posljedice  po konzumente? Nekoliko puta do sada vjerovao sam (ili bolje reći posumnjao) da će Srbi donijeti jednu ispravnu odluku, no svaki puta sam se prevario.

Nije danas bilo Srbina ili Srpkinje s kojima sam bio u kontaktu da nisu žestoko komentirali situaciju u kojoj država Srbija treba odlučiti u kom će smjeru okrenuti. Bez pretjerivanja, velika većina je protiv potpisivanja sporazuma s Kosovom, defacto protiv priznanja nezavisnosti i protiv nastavka procesa pridruživanja EU. U toj većini ima stanoviti dio koji shvaća što iza takve odluke slijedi, no veći dio ne mari. Manjina, koja vapije za urazumljivanjem i shvaćanjem realnosti, nije glasna, jer ima iskustva s terorom koga je Srbija primjenjivala kad god se netko usprotivio službenoj politici. Ipak, koliko god i sâm bio protiv EU (osobito kad je u pitanju Hrvatska), ne mogu razumjeti žmirenje nad činjenicom da je Srbija sve svoje državne ambicije pokopala upravo na Kosovu. Pogrešno je bilo naoružavati ratoborne Srbe u Hrvatskoj i BiH, kao i neprihvaćanje plana Z4 (na sreću Hrvata), kad je već i pticama na grani bilo jasno da je svijet priznao nezavisnost bivših republika SFRJ. Kad je Kosovo bilo u pitanju, Srbi su zaigrali na kartu totalnog nasilja i pokušali to usporediti s hrvatskim slučajem. “I Hrvati su imali okupaciju dijela teritorija, pa su napravili Oluju i riješili se neprijatelja. Mi ćemo isto tako napraviti Oluju, protjerati Albance i oni se nikada više neće  vratiti”, uvriježeno je mišljenje kod ratobornih Srba. I onda su izazvali gnjev Amerikanaca.
Da se razumijemo: većinom događaja upravljale su velike sile, pa tako i ovim posljednjim na Kosovu. Ali, kad si mali, nemaš prevelikog izbora, nego stati na nečiju stranu. Koji izbor imaju Srbi? Prema svemu prikazanom i viđenom, četiri su moguća scenarija.

Prvi, priznati Kosovo, pokušati zaštititi onih 4% Srba i krenuti putem suradnje s EU.
Drugi, ne priznati Kosovo, prekinuti pregovore s EU i bankrotirati.
Treći, ne priznati Kosovo, okrenuti politiku prema Rusiji, pokloniti im svoje prirodne resurse i bankrotirati.
Četvrti, ne priznati Kosovo, graditi vlastiti politički put, bankrotirati, te čekati WW3 i posve novi svjetski poredak u kome će biti moguće ostvariti projekt Velika Srbija, moguće u hiper-inačici od Soluna do Trsta.
Kladionica je otvorena. Što mislite, kako će odlučiti izravni sljedbenici i odlični učenici Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja?

Na koncu, evo razmišljanja jednog mog prijatelja Srbina koji bi volio da se dogodi prvi scenarij.

“Kad su napadali Slovence, ja sam ćutao, jer nisam bio Slovenac. Kad su napadali Hrvate, ja sam ćutao, jer nisam bio Hrvat. Kad su napadali Bošnjake, ja sam ćutao, jer nisam bio Bošnjak. Kad su ubijali Albance, nisam protestovao, jer nisam Albanac. Kad su otpuštali radnike, nisam se pobunio, jer sam imao dobar posao. Kad smo palili ambasade po Beogradu, ja sam ćutao, jer ne radim u diplomaciji. Bojim se da, kad budu došli po mene, neće biti nikoga da se pobuni.”


02 travnja 2013

Netko će doista uskrsnuti

Europa, bre, nema alternativu

Uskrs je ove godine skoro pa bio bijeli. Poželio sam svim dobrim ljudima mir, sreću i blagostanje, ne samo formalno, nego iskreno, budući je ovaj svijet postao vrlo ružno mjesto za život. Ipak, drugoga nemamo.
Započeo sam odbrojavati do 1. srpnja, do službenoga ulaska Hrvatske u EU. Još je samo 90 dana ostalo do tog trenutka. Trebam li se veseliti, ili tugovati? Pokušao sam usporediti ovaj osjećaj s onim od prije dvadesetak godina. Vjera u mogućnost stvaranja samostalne hrvatske države, svehrvatski narodni ustanak koji bi do nje trebao dovesti, prekid kobne hrvatske šutnje, bili su dovoljni razlozi za sreću. Nitko sretniji od mene kad sam nazočio otkrivanju spomenika banu Jelačiću! Jest, snimila nas je udba, provjeravala nakon tog puta u Zagreb, ali bilo mi je svejedno. Nije mi bilo svejedno kad su me ubrzo nakon toga otpustili s posla, uz usmeno priznanje da se više u Hrvate nema povjerenja bez obzira na stručnost. Radost zbog hrvatske države pobijedila je tešku egzistencijalnu krizu nastalu zbog tog događaja.
Danas više nemam dvojbe. Radost i ushićenje od prije dvadeset godina danas je zamijenila tuga i veliko razočarenje, jer nit je Hrvatska nezavisna, nit je hrvatska, a uskoro neće biti ni država. Na svakom koraku, hodajući tim prelijepim prostorom, nalazim dokaze za ove tvrdnje, a posljednji će, izgleda, biti očit od 1.srpnja, kad državni suverenitet bude zamijenjen nekim kolektivnim. Najveći broj mojih prijatelja dijeli moje mišljenje, a samo najveći optimisti vele kako će sve biti dobro i bolje nego je sad. Na koncu, bit ćemo u “nečemu” gdje nema Srbije. Ipak, izborna volja građana Hrvatske  pokazuje trend odnarođavanja, ili drukčije rečeno, odhrvaćivanja države, pa onda ne čudi što je većina sretna zbog članstva u EU. Hrvatska se predstavljala svijetu kao katolička i konzervativna država, a izabrala je totalno suprotnu vlast, što govori kako tu nešto jako ne štima. U Srbiji živi nekoliko desetaka tisuća osoba koje imaju hrvatske putovnice, a većini služe samo zbog lakšeg kretanja po Europi. Način na koji su došli do putovnice često je neobjašnjiv. No, s teškom korupcijom u državnoj upravi već sam se pomirio. Dakle, kroz 90 dana na Bajakovu će vijoriti plava zastava sa zvjezdicama, od kojih će jedna biti hrvatska.

A već danas, srpski državni vrh, poznat iz Domovinskog rata, odlazi na sastanak s kosovskim državnim vrhom, gdje ima odlučiti između dvije ponude: ništa ili ništa! Ovo prvo “ništa” odnosi se na priznanje nezavisnosti Kosova, u zamjenu za datum početka pregovora o ulasku u EU i korištenje predpristupnih fondova. Drugo “ništa” znači odbijanje priznavanja Kosova i prijekid pregovora s Albancima i EU. Nema pobjede za Srbe, kako god da odluče, ali na to su već, vjerujem, navikli. “Tko želi veće, izgubi iz vreće”, stara je narodna. Srbima ostaje još samo pljuvačka rasprava u UN zakazana za 10.travnja (datum proglašenja NDH) na kojoj će pokušati dokazati kako je UN zločinačka organizacija kojoj je cilj uništavanje jednog naroda i to legalnim načinom, sudskim odlukama. Naravno da će biti spomenut Jasenovac najmanje dvjesto puta. Srbija je dobila novoga vožda, Gospodara Vučića, koji hapsi po popisu što ga je dobio iz EU, koji se brutalno obračunava s Tadićevim demokratama i cjelokupnom oporbom, koji uživa u ulozi srednjevijekovnoga viteza, ali ne želi preuzeti na sebe odgovornost političkih odluka. To će napraviti mali Slobo i otići u povijest. Srbija je dobila, napokon, i Obilića i Brankovića, a ja sam presretan što ovoga puta ni za što nisu krivi Hrvati. Prvi puta u dvjesto godina! Iako prema posljednjem istraživanju među srpskom mladeži, najomraženije skupine u Srbiji su Cigani, Albanci i Hrvati.
Dok odbrojavanje od 90 do nule traje, s veseljem očekujem izvješće iz Bruxellesa i termin koncerta Riblje Čorbe u Zagrebu. Ne znam čemu se više veselim, ako me razumijete.

31 ožujka 2013

Uskrs

Zaista, ali zaista
svim posjetiteljima CroSirmiuma želim
sretan Uskrs,
ili bolje reći uskrsnuće
u pravom smislu te riječi.

23 ožujka 2013

Veliko je sad veselje


Pod naslovom "I kamen bi zaplakao", srpski Kurir objavljuje reportažu koju prenosim u cijelosti.

Očaj i tuga na licima srpskih navijača u Hrvatskoj, tačnije u Borovu, rodnom mestu selektora Siniše Mihajlovića, rasplakali bi i one sa najtvrđim srcem nakon poraza "orlova" na Maksimiru. Redakcija Kurira je zajedno s momcima i devojkama iz ovog hrvatskog gradića gledala je utakmicu decenije i bila svedok nečeg što se u Srbiji teško može videti - bodrenja svog tima do samog kraja bez obzira na rezultat i bez ijedne uvredljive pesme na račun njihovih komšija Hrvata, kao i bez ružnih reči upućenih srpskim igračima.
- Ovo je nešto najgore što je moglo da mi se dogodi u životu! Hrvati su nas razbili bez ijedne šanse za gol. Mnogo mi je teško i jedva suzdržavam suze. - kaže 22-godišnji Saša, a njegov drug Dejan dodaje:
- Čekali smo ovaj meč više od 10 godina i pri svakom žrebu se nadali da ćemo doživeti ono što su stariji od nas doživeli 1999. godine. Iako smo znali da su Hrvati bolji, nadali smo se da možemo do pobede. Sada ćemo morati da trpimo prozivke iskompleksiranih Hrvata u narednih nekoliko godina - kaže Dejan, koji je prekjuče napunio 20 godina i jedini poklon koji je želeo je pobeda "orlova" u Zagrebu. Zatim se u priču ubacio i vidno iznervirani Miloš:
- Vi ćete sad nazad u Beograd, a mi ostajemo ovde gde će nas Hrvati jebati decenijama. Vama će svanuti dan kao i svaki drugi, a nama ovde se život menja iz korena. Svako jutro treba ustati i otići na fakultet i tamo slušati kako se Hrvati busaju u prsa, jer zahvaljujući pobedi nad Srbijom već  putuju u Brazil - izjavio nam je student ekonomije.
Prema rečima Minje, studenta mašinstva iz Borova, Srbi u Hrvatskoj su građani drugog reda.
- Osim stvari na koje smo navikli, kao što je da Hrvat zarađuje više novca za isti posao, preko onog da ja ne  smem javno veličati srpske heroje, u poslednje vreme policija nam često upada na profile na Fejsbuku i briše statuse koji imaju veze sa  srpstvom i Srbijom. Dva dana pre meča u Zagrebu pogasili su skoro sve profile Srba iz Vukovara i Borova kako bi nas sprečili da preko Fejsbuka dajemo podršku  našoj reprezentaciji - kaže Minja.



Nije se dogodilo da neki hrvatski novinari posjete hrvatske domove i udruge u Srijemu ili Bačkoj, pa da zabilježe kako je ondje izgledalo navijanje tijekom utakmice. Zato ću, slijedeći Kurir, premda nisam novinar, pokušati prenijeti dio atmosfere na jednom takvom mjestu.

Sinoć je prelijepo bilo Hrvatima u Zemunu, na svim onim mjestima gdje je organizirano promatrana utakmica između Hrvatske i Srbije. U jednom privatnom klubu, sve je odisalo hrvatskim duhom, od znakovlja, pa do prigodnih pjesama za uvod u slavlje koje je slijedilo.
Nakon Mandžina gola, svi su skočili sa svojih mjesta.
- To, majstore, neka si zabio! - viče uzbuđeni Dejan, student medicine.
- Sad ih stisnite, ne dajte im disati dok ne bude "petarda". - s oduševljenjem navija Miro, gimnazijalac maturant.
Zatim kratko zatišje, pa onda Olićev gol.
- E, sad su naši! Gotovi su! A cijeli mjesec slušam sranja na poslu kako će nas razbiti usred Zagreba, pa vratit će nam za Gotovinu, pa bit će novi Vukovar... Evo vam ga sad! - viče Josip, inače radnik u jednom zemunskom poduzeću.
Vlado čita srpske portale. Veli: "Stojković krvari, pogodili ga kunom s tribina", a malo poslije: "Lažu Kurir i Blic, sam se je povrijedio iz nehata!"
Kraj utakmice. Veliko slavlje, otvaraju se boce vina, piva, pušta se glazba (trešti nekoliko puta "Večeras je naša fešta, u izvedbi Tomislava Ivčića), ozarena lica svih vjernih navijača.
- Fala Bogu i to smo doživjeli da razbijemo Srbe! Da je bilo obratno, nekoliko godina bi nas jebali u zdrav mozak, ne bi ih mogli podnijeti.- veli Tomo.
- Žao mi je samo što nije bilo 3-0, pa da im mogu sutra u školi pokazivati tri prsta! Al bi popizdili! - veli Ivan, također maturant.
- Nije loše pokazivat i dva. Imamo vremena za užitak sve do rujna i utakmice u Beogradu. - kaže Ružica studentica ekonomije.
Hrvati su u Srbiji doista građani drugoga reda:
- Nemamo svojih političkih zastupnika, poput Pupovca, Stanimirovića, Jovanovića i ostalih. Nema nas u državnim službama, a hrvatske kulturne udruge skoro da ne dobivaju novaca niti za struju. Ne smijemo javno veličati svoje hrvatske heroje, pače ni one koji su donijeli slobodu i Srbima, poput Jelačića. Ne smijemo niti spomenuti kako je Srijem nekoć bio dijelom Hrvatske, niti da su nas protjerivali za vrijeme Tita i Miloševića, a o masovnim grobnicama Hrvata iz WW2 da i ne govorim. Zato nam je ova pobjeda nogometne reprezentacije toliko važna, jer nam daje dodatnu snagu da opstanemo u svom gradu, na povijesnom hrvatskom teritoriju. - veli Stanko, svršeni student književnosti.

Dopustite i autoru CroSirmiuma da si dade malo oduška. Do jutra smo slavili, malo se i popilo, a jutros je u Zemunu prekrasan, sunčan dan.

21 ožujka 2013

Tri prsta u slikama

Pred utakmicu Hrvatska-Srbija htio bih s vama podijeliti ovu zanimljivu foto-izložbu, te preporučiti navijačima da dobro promisle kako će navijati.







19 ožujka 2013

Sretan imendan!

Sretan imendan, svim Josipima i Josipama, 
od srca želi CroSirmium!

17 veljače 2013

Ujedinjeni srpski emirati



Kako se bliži nogometna utakmica Hrvatska-Srbija, tako se regleri podižu prema gore stvarajući visoku temperaturu koja prijeti da zapali bure baruta namjerno ostavljeno baš na ovom mjestu. Da je drukčije, vjerovatno bih pisao o utakmici hrvatskih i srpskih veterana, odigranoj jučer u Beogradu, ali puno je delikatnijih tema. Analitičari daju ocjene srpskoj vlasti, sastavljenoj od Miloševićevih i Šešeljevih ratnih komandanata i glasnogovornika, hvaleći njihovu posvećenost EU-integracijama, te protukorupcijskoj borbi. Mi koji smo s njima (pre)živjeli nismo se dali prevariti, pa tako ne povjerovasmo u brzpoteznu master-diplomu  četničkog predsjednika, u Vučićevo glumatanje Majke Tereze i u Dačićevo stajalište „Europa zdaj“. Netko je možda imao vjere da će Tadić od Srbije napraviti demokratsku državu, pa je pogriješio. Isto su vjerovali (samo u početku) i Nijemci koji su svoju grešku ispravili tako što su na vlast u Srbiji doveli jedinu političku opciju koja može donositi važne političke odluke, a da ih nitko ne ubije. Znakovita je šutnja o Šešeljevim uzničkim danima, a samo prije nekoliko mjeseci na državnoj televiziji bile su redovite snimke  njegova suđenja u Haagu. Odreknuće od vođe, ne znači odreknuće od ideje i političkog cilja. Ta, Srbi su više puta u svojoj povijesti ubijali svoje vođe i svaki puta birali još gore. Tako se događa i danas.
Srbija je proslavila svoj Dan državnosti, koji se poklapa s vjerskim blagdanom. Minimum 90% građana Srbije ne zna o čemu se tu radi. Slave se, zapravo, dva događaja: jedan s početka XIX. stoljeća (Karađorđev ustanak protiv Turaka) i jedan iz sredine XIX. stoljeća (pisanje prvog ustava koji je živio otprilike kao i leptir). Oba događaja odnose se na teritorij južno od Dunava i Save, dakle sa današnjom Vojvodinom nemaju nikakve veze. Možda srpski prvaci predmnijevaju budući razvoj događaja? Slaveći taj praznik kao državni (!) Srbi žele o sebi stvoriti sliku stare demokracije, a sve su glasnije političke snage koje žele i službeno ukinuti (skoro nepostojeću) autonomiju Vojvodine. Već je nazivaju Sjevernom srpskom pokrajinom. Jednako tako je nazivana i Južna srpska pokrajina, pa ju je danas priznalo stotinu država svijeta. Malo je neobično jednu takvu državu nazivati drukčije od ostatka svijeta. Vjerovatno bi se Srbi naljutili kad bi netko Vojvodinu zvao Južna austrougarska pokrajina, pri tome nimalo ne griješeći (osim što bi ispred trebalo stajati „bivša“), ili kad bi u Hrvatskoj za Srijem rekli istočna pokrajina NDH. Kad već spominjem praznike, da kažem i ovo. Novi Sad je trebao proslaviti svoj dan, 1.veljače, čija je pozadina dobivanje statusa slobodnog kraljevskog grada od carice Marije Terezije 1748. godine. Taj status platili su novcem bogati Novosađani, među kojima i znatan broj Hrvata, no – tko bi to smio spomenuti? Zato se proslavlja tako kako se proslavio ove godine – nikako!
Dakle, Srbi su pripravni za de facto priznavanje Kosova, kako bi dobili datum otpočinjanja pregovora s EU do lipnja. Usporedo pripremaju teren za nove poraze, premda se nadaju pobjedama, pa tako vjeruju u možebitno ujedinjenje „svih srpskih zemalja“. Barem imaju cilj. Voljeli bi Srbi otić na svjetsko nogometno prvenstvo u Brazil, ali prije toga moraju pobijediti Hrvatsku. U srpskoj javnosti stvoreno je pobjedničko ozračje, te se samo čeka da hrvatske majke sin izvede svoje orlove na Maksimir, gdje će „šahovničari“ izgorjeti od silne želje za pobjedom i omogućiti srpsku pobjedu.  Dok se to ne dogodi, razni šeici, emiri i kusturice haraju Srbijom,  kupujući po bagatelnim cijenama ono najbolje što Srbija ima – vojvođanske njive. Tako će južna austrougarska pokrajina postati emirat, a odatle do ujedinjenja samo je jedan korak. Samo, ovisi, tko će se s kim ujediniti.

02 veljače 2013

Svijećnica

Kad se samo sjetim 90-ih! Katolička crkva u Hrvata u Srbiji je proglašavana za promicateljicu fašizma, reakcionarnu organizaciju, onu koja bi htjela dokrajčiti sve nedoklane Srbe, te razbijačicu idile u bratsko-jedinstvenim odnosima u bivšoj državi. Nakon dvadesetak godina, što imamo?  U Hrvatskoj su na vlasti isti oni progonitelji katoličke crkve koji su bili protiv hrvatske samostalnosti. U susjednoj Srbiji, SPC je praktički na vlasti, sudjeluje u donošenju kapitalnih državnih odluka, a čak i najortodoksniji komunisti krste se i rukama i nogama, kako bi pokazali svoju odanost vjeri i crkvi. U svakoj školi sve vrvi od pravoslavnih ikona, proslavljaju se krsne slave, a manastiri po Srbiji postali su turističke atrakcije koje obnavlja i financira država.
Tko bi rekao, velim, prije dvadeset godina, da će u jednoj katoličkoj Hrvatskoj na vlasti biti ekstremni komunisti, protivnici hrvatske samostalnosti, a u nevjerničkoj Srbiji su čak i komunisti postali pravoslavni fanatici. Za ne vjerovati!

Ipak, premda smo u veeeelikoj manjini i ne pitamo se ni za što, usuđujemo se proslavljati naše blagdane i spomendane, skoro potajice, kao u prva kršćanska vremene. I zato

SRETAN IMENDAN

svim Marijama, Marinama, Marijanama i njihovim muškim parnjacima. Možda se netko od vas usudi jednoga dana upaliti veliku svijeću, te razgoniti ovaj crni mrak.

27 siječnja 2013

Vulgarno utjerivanje srpstva

Sljedbenici Svetoga Save na djelu

Kad je polovicom XX. stoljeća „na ovim prostorima“ (mrzim ovu odvratnu inačicu) zavladao Tito, napravio je nekoliko poteza kako bi osigurao svoju totalitarnu vlast. Eliminirao je sve potencijalne političke protivnike, često ubojstvima, oduzeo imovinu bogatima, spustio s brda i planina u ravnicu i gradove siromašni svijet i proglasio sebe kraljem bezbožnoga kraljevstva. Nije zabranio tradicijske vjerske institucije, poput SPC ili RKC, ali one nisu imale utjecaja u društvu i uopće nisu bile nazočne u medijima na bilo koji način. Kod Srba to nije ništa mijenjalo, budući oni SPC i ne doživljavaju kao vjersku instituciju, a kod Hrvata je bitno promijenilo odnos naspram crkve. Praktični i iskreni vjernici ni pod koju cijenu nisu se odricali vjere, iako to nije bilo uputno sa stajališta egzistencije, ali su u tome ustrajali. Tako su održali zadovoljavajuću razinu njegovanja vjerskih osjećaja kod mladeži, koja je imala i svoja krštenja, prve pričesti, krizme i vjenčanja u mjeri u kojoj se to u pojedinim sredinama moglo. U Srijemu, primjerice, gradovi su bitno zaostajali za seoskim sredinama,  u kojima su se očuvali stari običaji i čak ponegdje i unaprijedili. Naravno da se nije mogao dobiti slobodan dan za Božić, ali na polnoćku se išlo masovno. Dobro se sjećam tih Titovih polnoćki u Zemunu, u jedinoj preostaloj župi, kad je crkva bila prepuna svijeta (među kojima, dakako, velik broj udbaša), a cijeli prostor oko crkve premalen da primi sve vjernike i znatiželjnike među kojima je najveći broj bio Srba tradicionalista. Hrvati su znali da ne mogu napredovati u službi ako nisu slijepi Titovi sljedbenici (što je značilo odreći se svoga hrvatstva u cjelini i postati Jugoslavenom), tako da su svjesno sebe osudili na takav tretman, ne odričući se vjere svojih pređih. Cijena takve odluke bila je visoka. U to doba, pravoslavni Srbi (oni koji su prije Tita bili praktični vjernici) napravili su značajnu transformaciju, tako da su dopodne bili Titovi poslušnici, a navečer odlazili jedni k drugima na krsnu slavu i potajno pjevali četničke pjesme. Dakako, ako bi udba nekoga odlučila eliminirati, njegovanje pravoslavlja bio je jedan od bitnih elemenata. Ipak, Zemun je granica srednje Europe i Balkana, razvijene civilizacije i nerazvijenog ruralnog područja, tako da je bilo moguće da gradonačelnik Beograda (Branko Pešić, stari Zemunac), proslavlja sve pravoslavne blagdane isključivo u svojoj obitelji i da za to znaju svi kolege komunisti, a ne rade mu probleme zbog toga. Jednako tako i moja je obitelj, koja je također stara zemunska (već sam pisao o tome, ali ću ponoviti: dulje od 300 godina smo ovdje), proslavljala naše katoličke blagdane, a jedina razlika naspram Pešićevih je bila u tome što nitko iz obitelji nije mogao postati gradonačelnikom. Nezgodno je, budući je Zemun do skora bio u NDH.
Odvikavanje od vjere Tito je držao temeljnim ciljem, samo zarad svoje vladavine i stvaranja ateističke, komunističke elite. Nije mali broj bio onih koji su prijavljivali svoje susjede i rođake kako su „primali popa u kuću“, a onda je njihova sudbina bila u rukama političkih komesara.
Na žalost, danas moram konstatirati da smo onda proslavljali naše blagdane u svoj dubini vjere i skoro fanatičnoj odanosti vlastitom narodu, samo da ne bismo postali prodane duše i oni u koje će generacije upirati prstom kao u izdajnike ili otpadnike. Jer, nismo mi naslijedili svoje hrvastvo od naših očeva i majki, nego smo ga posudili od svoje djece.

Kako je danas u Zemunu?
Preskočit ću ono tragično razdoblje 90-ih. Danas se u Srbiji proslavlja Sveti Sava, osnivač SPC (Srbi vele i države Srbije), na način koji vrijeđa sve osjećaje pripadnika ostalih naroda koji ovdje žive. Da bih ovo plastično pokazao, evo kako izgleda svečana akademija u osnovnoj školi koju pohađa moje dijete.

Direktor škole: Pomaže Bog, braćo Srbi i sestre Srpkinje. Danas Srbi proslavljaju svog sveca, osnivača srpske države i crkve, onom kome možemo zahvaliti što smo ostali Srbi i što imamo svoj srpski jezik i srpsko pismo. Srpska djeca uče u školama na srpskom jeziku, njeguju srpsku kulturu i srpske običaje, a u srpskim školama nema većega događaja od proslave Svetoga Save...
Zbor: pjevaju Svetosavsku himnu („uskliknimo s ljubavlju svetitelju Savi“)
Djevojčica iz VII. razreda recitira: „Sveti Sava Srbe voli i za njih se Bogu moli...“
Zbor: pjevaju neku pjesmu o Srbadiji.

Zatim su još nekoliko (stotina) puta djeca recititirala ili čitala neke uradke u kojima je svaka druga riječ Srbija, Srpstvo, Srbadija, srpski, pop je nešto bajao, svi su se krstili nekoliko desetaka puta po tri, a naravno da je u svakoj učionici reprodukcija freske na kojoj je prikazan Sveti Sava.
Na kraju, roditelji su krenuli kućama, a iz školske fiskulturne dvorane odjekivale su riječi narodne pjesme:

                        Srbin šuti, dok se ne naljuti,
                        Srbin šuti dok se ne naljuti.
                        Za Srbiju uvijek spreman da se bije,
                        još Srbina nitko pobijedio nije!

Zatim se nastavnici i ugledni članovi školskog odbora prihvate krkanja na bogato urešenom stolu.
Moje dijete je, u nižim razredima, moralo sudjelovati u ovom vulgarnom utjerivanju srpstva. Danas više ne želi, ali je to vrlo primjećeno i dato na znanje i nama roditeljima. Ovo je samo primjer kako se u Srbiji brutalno narušavaju vjerska i nacionalna osjećanja stanovnika koji nisu Srbi i to od najranije dobi. Nije pogrešno napraviti usporedbu s nacističkim njemačkim režimom, koji je proglašavao goticu za službeno pismo, te proglašavao čitave narode za nižu rasu. Ovakva proslava „školske slave“ gadi se svakom normalnom čovjeku, osim fašistoidnim Srbima koji  vjeruju da se na taj način brani narod i država. Jedino u čemu su Srbi uspješni jest da na taj način stvaraju neprijatelje među pripadnicima naroda koji skupa s njima žive, pri tome zaboravljajući da je „prostor“ iznad Beograda stoljećima pripadao svima nama koji nismo Srbi. Zaboravljaju da smo upravo mi prihvatali Srbe koji su bježali od turskoga zuluma, davali im životni prostor i priliku da zarade za kruh, ne vrijeđajući njihove vjerske i narodne običaje, što se najbolje vidi po velebnim pravoslavnim hramovima diljem Srijema, a izgrađenih unajvećma u vrijeme KundK monarhije. Zaboravljaju da su manastiri na „srpskoj svetoj gori“ Fruškoj gori zapravo izgrađeni na temeljima nekadašnjih pavlinskih samostana. Puno toga svjesno i bezobrazno zaboravljaju, kao da nisu izvukli nikakve pouke iz vlastitih loših iskustava u protekla dva desetljeća. Članstvo u EU neće pomoći da se Srbija civilizira, jer poduzima ili je poduzimala upravo suprotne korake na Kosovu, jugu Srbije, ali i u Vojvodini. Da sam zloban, rekao bih da to netko namjerno radi kako bi Srbija postala uistinu pravoslavna džamahirija, ali u granicama iz XIX. stoljeća.