29 lipnja 2013

Falio je samo Pavelić

Prekrasna večer nad ušćem Save u Dunav, dva dana prije službenoga primitka Hrvatske u EU.  Velika pozornica i još veći travnjak ispred nje, s lijeva nekadašnja zgrada vlade propale Jugoslavije, s desna Dunav. No, rijeke su se tek počele slijevati na to mjesto, rijeke mladih ljudi, poglavito cura, poglavito malodobnih, kako bi nazočile koncertu najpopularnije srpske cajke, žene ratnog zločinca i prijateljice i zemljakinje aktualnog srpskog premijera. Na granicama je gužva, svi hoće u Zemun, svi žele isto: doživjeti delirij u masi istomišljenika ili, bolje reći, jednoumnika.
Nekako predvečer, kad je promet bulevarom koji vodi do Ušća već bio zatvoren, stajao sam u centru Zemuna i promatrao poveću skupinu mladeži koja se, očito, spremala za koncert. Cure se nalijevaju pivom, na majicama natpis „krv svoju za Cecu moju“, čujem razgovor s roditeljima u Banja Luci, jedna je skupina došla iz Vukovara,... Znam točno koji je glavni motiv obožavanja ove pjevačice. Ona nije sex-bomb na koju bi slinili adolescenti i muški klimakteričari, ona je idol djevojčicama koje u njezinom životnom putu vide ostvarenje svojih želja. Nema dvojbe, Ceca je prebogata žena, a onda je automatski i lijepa. To je veliki uspjeh za neobrazovanu i neodgojenu seljanku, čiji bi krajnji pjevački domet bio neka krčma u rodnoj Žitorađi, pjevanje po svadbama ili u nekoj šoferskoj birtiji na Ibarskoj magistrali, da joj se nije dogodio Arkan. Zato je obožavaju tisuće curica, jer je ona ispunjenje njihovih snova. Ma, koga briga za fakultet, akademska zvanja, uspješnu obitelj i ulogu žene i majke. Udri po pivu, ruke u zrak i slušaj sisatu pjevačicu koja je bogata i uspješna, a nije morala grijati stolac godinama završavajući škole. To je glavni motiv obožavanja Cece, a nikako ljepota njezinog pjevanja, ili obim grudi, koji je u totalnoj nesrazmjeri s izrazito uskim bedrima.

Ne znam niti jednu njezinu pjesmu. Moji prijatelji također, jer da nije tako ne bismo niti bili prijatelji. Ipak, morao sam primjetiti jedno poklapanje. Naime, koncert je održan u predvečerje primitka Hrvatske u EU. Da Hrvatska kojim slučajem nije kažnjena oduzimanjem teritorija, ovaj bi koncert bio održan na teritoriju Hrvatske, u njezinom najistočnijem gradu Zemunu. S druge strane rijeke bila bi Srbija koja bi s Kalemegdana mogla promatrati podizanje EU-barjaka dok čeka datum početka pristupnih pregovora. Ima li u Cecinu koncertu simbolike pokazat će vrijeme. U jednom sam trenutku pomislio, kroz smijeh, da je falio samo Pavelić na otvorenju koncerta, a da je jedan od gostiju bio Thompson. Dajte si malo mašti na volju i vidjet ćete da će vam puno lakše pasti ulazak u novu „tvorevinu“. Nadam se samo da ovo nije izvedenica od riječi „tvor“.

03 lipnja 2013

Odmaralište Jasenovac

Vođa antifašističke revolucije u Hrvatskoj
Sudac: Optuženi Heinrich Himmler ustanite. Budući optužba nije uspjela dokazati sudjelovanje u ustrojavanju i funkcioniranju SS- postrojbi, sastavljenih od dragovoljaca, kao i da nije postojala mogućnost da optuženi na bilo koji način ima dodira sa njihovim djelovanjem na okupiranom teritoriju mnogih europskih država, sud u Nürnbergu Vas oslobađa i zapovijeda puštanje na slobodu.

Možete li zamisliti suca koji bi mogao preko svojih ustiju prevaliti ove riječi?

Na istom sudu, mogao bi biti osuđen i Staljin za sudjelovanje u deportaciji i ubojstvima njemačkih vojnika i civila nakon okupacije Njemačke. Sa suradnicima, dakako.
U Srbiji je u tijeku proces rehabilitacije četničkoga pokreta u vrijeme II. svjetskog rata. Zanimljivo je što u tom procesu sudjeluju pripadnici i one partije koja se krvavo borila protiv tih istih četnika. Pojednostavljeno: partizani i četnici žele pomirbu na nepostojećim činjenicama, odnosno na tečevini zajedničke borbe protiv fašizma, što će reći Nijemaca i Ustaša. Ne znam kako će  objasniti nepojavljivanje četničkih đenerala i veterana na proslavama Dana pobjede, 9.svibnja, pače ni u Rusiji. Jesu li ih antifašistički saveznici zaboravili, ili se četnici ne odazivaju na njihove pozive?
Ako ovaj proces uspješno završi emitiranjem serije „Ravna gora“, a da nitko iz svijeta ne reagira, onda se mora pisati posve nova povijest II. svjetskog rata, ali da u tome sudjeluju i Židovi, budući su oni podnijeli najveću žrtvu. Predmnijevam da bi i Hrvati mogli pisati svoju inačicu, a ona bi se mogla temeljiti na slijedećim tezama:
-Ustaše su bile najhrabriji dragovoljci u borbi protiv njemačkog i talijanskog fašizma.
- U vrijeme NDH postojala su odmarališta za bolesne i nemoćne, među kojima je najpoznatiji Jasenovac.
·        -  Židovi su pripadali Hitlerovskoj koaliciji, te pokušali okupirati velike dijelove Europe, u čemu su ih ustaše spriječile.

I tako redom, sve do oslobođenja.

Završili su lokalni izbori u Hrvatskoj. Mala izlaznost, iznenađujući rezultati, te protudržavno djelovanje obilježili su ove izbore, ali nemamo razloga za ljutnju. Barem ne mi kojima je do Hrvatske stalo. Završili su i lokalni izbori u Zemunu. Četnička partija uvjerljivo je pobjedila, ali to znači da je za nju glasovalo 10% zemunskih glasača. Tko su ti ljudi koji su zaokruživali Vučićeve ljude na listi? Pa, isti oni koji su autobusima prevoženi do Vukovara i dalje kako bi glasovali također za Vučićeve ljude! Zvuči nevjerovatno? Razjasnit ću: Srbi kojima je Šešelj (uz Miloševićevo odobravanje) osigurao udomljenje u Zemunu, diljem Srijema i okolici Novoga Sada, imaju dva državljanstva, samim tim dvije putovnice i dvije osobne. Glasuju gdje god treba i za koga treba. Program njihove partije ostao je isti i samo slijepi i politički nepismeni to ne vide.
Znači, 90% Zemunaca nemaju za koga glasovati, pa su onda rađe ostali doma, te tako prepustili da njihovim gradom i životima upravljaju... Već sam ih definirao. Jednako tako se događa i u Hrvatskoj, pa tako dobivamo za gradonačelnike osobe koji bi rađe bili gradonačelnici Niša ili Vranja, nego Splita i Vukovara. Ovo spominjem samo kao primjer. Očito glavni igrači povlače poteze bez velikih grešaka, dovodeći čitave narode u kolonijalni položaj. Za druge me baš briga, ali za Hrvate mi je žao. Taman smo izborili kakvu-takvu državu, zaslužili mjesto među ostalim narodima, a već smo ju spremni prodati ili predati.
Glavna razlika između propasti prošle i sadašnje Hrvatske jest u tome što danas nema isprike! Prošle su generacije imale balast gubitnika u velikome ratu, za to smo svi kažnjeni, ali za ovakvo trganje sadašnje države krivi smo samo mi i nitko drugi. Slaba je to utjeha.