28 ožujka 2010

Raspni ga, raspni!

Danas je Cvjetnica za cijeli kršćanski rod. Mora se priznati da je kršćanstvo u Hrvata vodeća religija, da većina Hrvata štuje svetu Katoličku crkvu, premda se među praktične vjernike može ubrojiti tek jedan manji postotak populacije. Dokaz tomu su i tri dosadašnja hrvatska nekatolička predsjednika. No, iako većina ne prakticira vjeru onako kako bi volio Sveti Otac, barem folklorno obilježavamo blagdane uz vanjske pojavne oblike. Tako se na Cvjetnicu podsjećamo glamuroznoga Isusova ulaska u Jeruzalem, na Veliki Petak velike izdaje od strane njegovih sunarodnjaka, nakon čega je uslijedila osuda, mučenje i smrt, ali i Uskrsnuće i konačna pobjeda. Doista, u Velikome Tjednu može se dosta naučiti o nama samima, budući se ljudska psiha i ponašanje nisu mnogo promijenili (nabolje) tijekom dvije tisuće godina.

Puno je neodgovorenih pitanja, ali na neka niti ne treba odgovarati. Hrvati su mali narod, možda nas je tek desetak milijuna, ali smo za sebe odabrali jedno od najljepših mjesta na svijetu. Nije čudo što i u našoj himni pjevamo "Lijepa naša Domovino", jer je uistinu lijepa, prekrasna. Malo se naroda na svijetu može dičiti takvim ljepotama! Prekrasno more, zelena obala, planine i jezera, te plodna ravnica... Doista - Raj na Zemlji! Koliko često pomislite, dragi moji sunarodnjaci, koliko je lijepa Hrvatska, naša Domovina? Vjerujem, ne prečesto, budući smo svi opterećeni svakodnevnim problemima, borbom za kruh i krov, školom, te odgojiteljskim poslovima. Zastanemo li samo na čas i pogledamo zemljopisnu kartu, mora se u nama probuditi ponos što smo Hrvati.

Naravno, svaki narod ima svoje svijetle i tamne trenutke u povijesti, pa tako i mi. Najvažnije u svemu jest odlučnost da se hrabro i otvorenih očiju sagledaju uzroci i posljedice povijesnih zbivanja, te uspostavi korelacija između prošlosti i budućnosti. Za mene je Veliki Tjedan najbolje vrijeme za razmišljanje o tim temama, premda se ne deklariram kao praktični vjernik. No, smjestio sam u ladice sve u svezi vjere i ona više nije u ugrozi, niti kod mene, niti u mojoj obitelji. Dakle, slava, osuda, smrt i uskrsnuće dijelovi su naših života. I tu nema razlike između kršćana i svih ostalih. To su sveopći procesi koje je ustanovio ljudski rod od kada znade racionalno razmišljati.

U ovoj, 2010. godini, Uskrs dočekujemo u bolesnoj Domovini. Tek je osamnaest godina kako smo joj ponovno udahnuli život, a njezino je zdravlje narušeno. Nismo jedini krivci za takvo stanje, ali posve je razvidno da nismo dovoljno učinili da do toga ne dođe. Izašli smo iz Jugoslavije htijući preuzeti odgovornost za nacionalnu sreću u vlastite ruke, ali je puno bilo onih koji su taj pothvat razumjeli kao priliku da se neprirodno poskoči na socijalnoj ljestvici. Kad kažem "neprirodno", mislim na bezčasno, pokvareno, lupeški. Smutljivci, odgojeni u bivšem sustavu, dočekali su svoj trenutak i danas imamo skupinu liberalnih kapitalista koji su do prvoga milijuna došli nečasno. To svakako nisu vjernici, kršćani, koji su danas napunili prve klupe u crkvama. Postavlja se pitanje: tko im je omogućio sjedanje u prve klupe? Baš Isus, baš onaj koji je govorio, tumačio, osvjetljavao. Ulazak u Jeruzalem možemo shvatiti kao iskrenu vjeru hrvatskoga čovjeka da će biti sretan ako svom narodu podari slobodu i samostalnost. No, onda su se pojavile Jude i čitava priča dobiva posve drukčiju notu. Originalno - Juda se objesio.  Do tog stadija još nismo došli. Dapače, Jude su danas priznati prvaci (politički, kulturni,...) koji svoju sreću vide u trideset srebrnika zarađenih na tuđoj nesreći, na izdaji Čovjeka koji im je dao ljubav, vjeru i nadu. Srebrnici su, prema Bibliji, bili loša investicija.

Priča Velikoga Petka dobiva svoju repliku i danas, u 21. stoljeću. Projekti i njihovi nositelji bivaju osuđeni, jer je netko osjetio OPASNOST po vlastiti probitak i odlučio se krvavo (ubilački) obračunati s njima. Primjetite da je u toj ubilačkoj skupini značajnu ulogu odigralo duhovno vodstvo. Je li to sukladno vjeri? Moralu? Ne, naravno, ali jest materijalnim interesima, koji su temelj ljudskoga društva vjerojatno od njegovoga postanka. Osjetivši opasnost za ostajanje na vlasti, židovski su prvaci odlučili svoga sunarodnjaka izdati i ubiti, zarad materijalnih interesa. To je zločin koji se ponovio nebrojeno puta,  a događa se i danas, što mu samo daje legitimitet i općedruštveni značaj. Ubij radi vlastitoga interesa! Na ovome mjestu padaju osnovni postulati kršćanske vjere. Ako se, iz političkih razloga, Crkva s ovime složi ili isto prešućuje, onda postaje sudionikom u zločinu koji je i smrtni grijeh. A to je neoprostivo!

I bje ubojstvo, svi sretni kao nakon koncerta turbo-folk pjevačica. Delirijum! Uspjeli smo se rješiti kontra-mišljenja, onoga koji nam je kvario sreću. Nismo bili svjesni kako smo poremetili temeljne zakone prirode, te da će nam se učinjeni grijeh vratiti poput bumeranga. I dogodilo se Uskrsnuće, noćna mora židovskih prvaka, tajkuna i farizeja, Rimljana i EU-dužnosnika. Svaki pokušaj zataškavanja i prešućivanja doživio je neuspjeh,  a mali je Čovjek napokon došao do svoje pravde koja traje tisućama godina.

Sretan vam Uskrs, dragi posjetitelji bloga CroSirmium!

Ove godine, zahvaljujući Suncu i Mjesecu,  Uskrs slave svi kršćani diljem svijeta, katolici, pravoslavci, evangelici,... ali to nije ideja koja bi nas mogla ujediniti, jer već iduće godine sve će ponovno biti podijeljeno. Neka svatko svoj Uskrs proslavi u najboljoj vjeri i uspomeni na Isusovo stradanje, ali i u uvjerenju da će ovo vjerovanje učiniti ljude boljima. Jednako tako i mi Hrvati trebamo vjerovati u Uskrs, koji neminovno dolazi nakon Velikoga Tjedna. A on započinje već sutra, premda se tome protive Tommo Grobnica, Edip i još neki iz skupine progonitelja Istine.  Ovo posljednje je lokalnog, srijemskog karaktera.

25 ožujka 2010

Škampi, Malvazija, Ivo i Boris

Sigurno ste gledali kako u najsapunjavijim TV-novelama dvojica ljutih protivnika pružaju jedan drugome ruku, što simbolički predstavlja sveopću pomirbu i oprost. To se obično događa u jednoj od posljednjih epizoda, nakon što su se ta ista dvojica žestoko svađali i klali. Znatiželjni gledatelji odahnu, budući se sve završava kako bi svatko poželio još od prve epizode. Dakako, zločeste cure i još zločestiji dečki završavaju u zatvoru, ili slučajno padnu s terase nekog hotela.

Sve je sličilo na latino-seriju. Sunce, more, brodić, opatijski zeleniš - idila kao idealna scenografija za odigravanje završnoga čina. A glavni glumci - dva predsjednika, hrvatski i srpski.

Kako su mediji izvještavali? Kao po zapovijedi, svi govore kako je ovo očekivani susret, kako nema boljeg načina za prevladavanje otvorenih pitanja od dijaloga, te kako je i govor tijela dvojice predsjednika na znakovit način pokazao da je ovaj neformalni susret bio uspješan. No, čini se da je ovo približavanje otišlo predaleko, iako nitko normalan ne može imati ništa protiv uspostavljanja najboljih mogućih veza među susjedima. Ovdje se ne radi o običnim susjedima, nego o dvjema neprijateljskim stranama iz nedavno završenoga rata. Srpska strana ima svoju istinu koju je interpretirao Milošević ("Srbija nije u ratu s Hrvatskom, nego samo pomaže pravednu borbu ugroženog sprskog naroda"), a nadogradili svi njegovi nasljednici, uključujući i Tadića koji veli u Opatiji da "treba zaboraviti prošlost i krvavi građanski rat, ali da pojedinačni zločini trebaju biti procesuirani". Hrvatska istina također ima dva dijela. Do skora se držalo da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku, rušeći njezine tvornice, sela i gradove, te protjerujući Hrvate iz dijelova Hrvatske koji su trebali "ostati u Jugoslaviji". To je bio i razlog da se Srbija optuži za genocid. Danas je posve razvidno da je tekuća hrvatska politika bliža formulaciji kako se doista radilo o građanskom ratu u kome je bilo nekoliko zaraćenih strana. Pa, ako je tomu tako, onda neka se sve zaboravi, pa i tužba pred Međunarodnim sudom u Haagu. Prema ovoj "istini" jednako su krivi srpski vođe i generali koji su Hrvatsku napadali i hrvatski vođe i generali koji su tu istu Hrvatsku branili. Onda neka se kazne zločesti dečki i stavi točka na hrvatsko-srpski rat. Ionako ćemo skupa u EU, možda čak i pod zajedničkim imenom Zapadni Balkan, ili tako nekako.


Dvije su mi se slike napravile u glavi. Prva slika: završio je ww2 i Njemačka je izgubila. No, Nijemci i Amerikanci su sjeli na brodić, zaključili da su i jedni i drugi bili zločesti, te da trebaju odgovarati i američki i njemački generali. Jedni za genocid nad Židovima, rušenje Londona i ostalih europskih gradova, a Amerikanci i njihovi saveznici za neselektivno bombardiranje i uništavanje Njemačke. Nakon toga, svi se razilaze u miru, pjesma se ori i svi su veseli. Druga slika: zastupnici Hrvatske (NDH) susreću se s ruskim i engleskim generalima i zaključuju kako su obje strane bile zločeste, ali da prošlost treba zaboraviti i neka odgovaraju samo zločinci. Nema kolektivne krivnje! I onda se u Zemunu svečano otvara ruski konzulat, kao i engleski kulturni centar, uz nazočnost političke i kulturne elite. Dakako, brojni Srbi i Nijemci iz Srijema dobivaju svoje zastupnike u Srijemskoj županiji, što će samo pridonijeti boljem razumijevanju manjina u NDH.

Je li se moglo tako dogoditi? Ne, naravno, budući je Hrvatska (NDH) izgubila rat. Iz te činjenice proizlaze i suđenja Hrvatima, te kažnjavanje Hrvatske oduzimanjem teritorija.

Srbija je izgubila rat(ove), dakle našla se na gubitničkoj strani. Dokaz za to leži u činjenici da su Dubrovnik, Split i Zadar u Hrvatskoj, a ne u Srbiji. Iz te činjenice posve je logično da bi Srbija trebala biti kažnjena,  osim ako se ne ispostavi da rata nije ni bilo, nego tek  pojedinačnih sukoba koji su doveli do raspada države. U tom slučaju, moglo bi doći do amnestije Srbije. Idemo dalje. Ako Srbija nije sudjelovala u (nepostojećem) ratu, onda nije mogla biti odgovorna niti za rušenje Vukovara, za granatiranje Dubrovnika,... I, na koncu, Hrvatska treba povući tužbu protiv Srbije za genocid i čim prije napisati topničke dnevnike, kako bi se mogao osuditi general Gotovina.

Zanimljiva su pojašnjenja rezultata razgovora Josipović-Tadić. "Dvije države i dva naroda imaju zajedničke interese i ciljeve, na ekonomskom, političkom i kulturnom planu, te trebaju težiti zajedničkom nastupanju pred dužnosnicima EU i SAD." Ako Hrvatska pristane na ovakav slijed događaja, onda Tadić može s pravom postaviti slijedeće pitanje: "Kog ste vraga uopće izlazili iz Jugoslavije?" Vjerojatno bi isto pitanje mogao postaviti i njegov kolega Josipović. Hrvatski branitelji (čiji bi status mogao biti izmjenjen, odnosno ukinut) prestali bi dobivati novce, a na spomen-obilježjima trebalo bi zamijeniti napise sa "žrtve građanskoga rata" i to na latinici i ćirilici.

Čovjek mora postati cinikom, kad posloži sve kockice i shvati da svo njegovo predznanje doživljava totalnu reviziju. Ne mogu se oteti dojmu da me ovo podsjeća na hipotetičku situaciju da se revidiraju uzroci i posljedice drugog svjetskog rata. Upravo na to me podsjeća susret Josipovića i Tadića. Prije samo nekoliko dana, srpski je predsjednik odbio poziv na Ivinu inauguraciju, zatim je bojkotirao zapadno-balkanski susret na Brdu kod Kranja, da bi se susreo na jadranskoj obali u bezkravatnom izdanju i to baš na dan kad je prije 11 godina NATO započeo operaciju "Milosrdni anđeo" nakon koje je Srbija i formalno kapitulirala, a njezin vožd doživio posljednji ratni poraz. Borisova misija pretvaranja gubitnika u pobjednika i dželata u žrtvu ušla je u završnu fazu. Žalosno je što mu u tome pomaže predsjednik Republike.

22 ožujka 2010

La nostra bella Patria!

Praktični vjernici bi se trebali u Korizmi suzdržavati prekomjernog konzumiranja hrane i pića, te pomagati onima kojima je potrebna pomoć. Također bi trebali, prema temeljnim kršćanskim načelima, opraštati onima koji vrijeđaju ili nanose zlo i nepravdu. Zapravo, ovo su neka načela kojih bi se trebali pridržavati i oni koji nisu vjernici. Morao sam napraviti ovaj uvod, budući nastavak teksta koji slijedi u tolikoj mjeri vrijeđa kršćansku savjest, da ona teško može oprostiti.

Moja stajališta glede njegovanja hrvatske kulture u Srijemu posve su poznata posjetiteljima bloga. Svakako nisam isključiv, što znači da bi i svi drugi narodi koji žive "na ovom prostoru" također trebali voljeti svoje, ali to me se odveć ne tiče. Ono što me pogađa jest šteta koju politička elita, a osobito hrvatska, nanosi sadašnjim i budućim generacijama, a koja je najvidljivija baš u nečinjenju ili krivom činjenju kad je njegovanje hrvatskog kulturnog identiteta u pitanju. 

Dvije su najvažnije pretpostavke potrebne za uspješnu provedbu politike očuvanja nacionalnog identiteta: obrazovani ljudski resursi i minimalna infrastruktura. Ljudi spremnih za ozbiljno bavljenje ovim "poslom" svakako ima, ali ovoga drugog svakako ne. I sada dolazimo do ključnoga trenutka: netko bi se želio angažirati kao kulturni (ili politički) djelatnik, ali nema gdje, a ako i ima gdje, onda mu se to priječi prije svega iz vlastite zajednice. I sad, prelazim na bit.

U srpskim dnevnim novinama "Blic" objavljen je tekst koji svakog Hrvata u Srijemu, ali i izvan Srijema, mora rastužiti i natjerati da stavi prst na čelo i dobro razmisli. U rodnoj kući bana Josipa Jelačića u Petrovaradinu otvoren je Talijanski kulturni centar! To je vijest koja vrijeđa nacionalni ponos svih Hrvata, ali i zdrav razum svakog čovjeka koji znade razmišljati. Kratko je pamćenje u nas Hrvata, te nisam primjetio nikakvu reakciju mojih sunarodnjaka iz Srijema, niti iz bilo kojeg drugog kraja. Vjerojatno su svi zauzeti borbom za egzistenciju, za školovanje djece, pa im je promakla ova vijest. Politička elita, na čelu s Kuntićem, očito ima puno važnijeg posla.

Već sam pisao u ranijim postovima o ovoj kući, pa se ne bih ponavljao. Poznato je i da postoji (ili je barem postojao) dogovor između srpske države i hrvatskih zastupnika o adaptaciji Jelačićeve kuće u Dom vojvođanskih Hrvata, no hrvatski su prvaci (koje je jedan od komentatora prijašnjih postova nazvao hrvatski KGB, čini se s pravom) odlučili od ovoga projekta odustati u korist Doma JNA u Subotici, te tako ostaviti Srijemce bez mogućnosti da u najvećoj mjeri rješe problem prostora u kom bi se najbolje afirmirala hrvatska kultura u svim segmentima. A ima li boljega mjesta u Vojvodini za kulturni centar ovdašnjih Hrvata od Jelačićeve kuće? Ne moram govoriti kolika je šteta učinjena, a svakako dovoljna da se KGB, ako ima barem trunku preostale savjesti i morala, ispriča hrvatskom narodu, podnese ostavke na sve funkcije i prepusti ih onima kojima uopće nije svejedno kad prođu pokraj Talijanskoga kulturnog centra u Jelačićevoj kući u Petrovaradinu! Da ne bude zabune: čestitam Talijanima što su baš ovu kuću odabrali za svoj kulturni centar, jer je ne samo taj objekt, nego i cijeli Petrovaradin idealno mjesto za ovu namjenu. Malo će im smetati ploča na kući na kojoj piše da je u njoj rođen hrvatski ban Josip Jelačić, ali se prije mogu ponositi time da se talijanska kultura promiče u prostoru velike povijesne težine. U svakom slučaju, bolje da se u Jelačićevoj kući smjesti kultura, nego pilana (kao što se nedavno dogodilo s crkvom u Kukujevcima). Bravo Talijani!

Gorak okus kranjskih kobasica

Na trenutak sam pomislio da su se vratile one nesretne 90-te, kad su se predsjednici ex-yu republika šetali po glasovitim Titovim vilama i lovištima od Ohrida do Kranja. No, ovdje nema Tita, nego neki mali Titići i Titice, ulovljeni u EU-klopku, pokušavaju urediti neke svoje odnose, e da bi ih EU prihvatila u jednom paketu kao normalne. Ili "normalne". Tjednima se nagađalo ono što nikomu nije bilo upitno: hoće li Srbi i Albanci sjesti za isti stol i jesti kranjske kobasice? Očito Srbima nije do kobasica, budući imaju državu za koju ne znaju ni gdje je granica, u kojoj postoji jedan narod koji drži da ne živi u Srbiji (štoviše ima nezavisnu državu koju su priznale najveće sile svijeta i većina članica EU), a jedino prijestolnica sliči na civilizaciju (ispričavam se: ima još nekoliko mjesta, ali ne više od pet!). I onda se s pravom postavlja pitanje: što su dogovorili lideri država "Zapadnog Balkana" (odvratna formulacija od koje mi dođe zlo), a da ima utjecaja na naše živote? Hoćete odgovor? Ništa! Pod milim Bogom ništa! Jednako kao što je bilo i prije 20 godina. Svi se mogu dogovarati, ali ako Srbi neće ući u tu priču, rezultat je predvidljiv. Ne bojte se, neće biti rata kao u Miloševićevo vrijeme, budući je Srbija siromašna zemlja, Srbi su frustrirani nakon vojničkih poraza, a njihov bruto nacionalni dohodak dva puta je manji od hrvatskog, pet puta manji od slovenskog, a čak deset puta manji od poljskog. Takva se država ne usudi ratovati. No, pogledajmo što nam nude gospoda iz EU.

Nijemci i Francuzi (kad pomisliš EU, pomisli na ova dva naroda) točno znaju što se "na ovim prostorima" dogodilo. Bivši komunisti presvukli su odijela i sad slove za moderne političare "kontroverzne businessmane", a zapravo radi se o sublimiranoj kaši korumpiranih političara i beskrupuloznih tajkuna. To može živjeti u Latinskoj Americi i možda negdje u Africi, ali u Europi svakako ne. Pustili su da se stvari razviju do one točke kad se više ne može trpjeti tolika količina gluposti. Onda su Nijemci i Francuzi (EU) poduzeli značajne korake. Pozvali su lidere ovih naroda, predočili im što su njihove obveze, a sad ih puštaju da rade gluposti dok ne pretjeraju. Nije Sanader otišao tek tako. Čovjek donio odluku da se više neće baviti politikom? Malo sutra, ili malo morgen, što bi rekao Sloba Europljanima. Hrvatskoj su postavljeni drukčiji uvjeti, ali zapravo EU ne želi imati nekoliko tisuća kilometara granice s ostatkom svijeta (što bi se dogodilo kad bi samo Hrvatska ušla u EU), nego želi spojiti ex-yu prostor s Rumunjskom i Bugarskom. Kako će tu uklopiti Bosance - Boga pitaj!

Imamo li mi Hrvati neke koristi od ovog sastanka na Brdu? Imamo, dakako, pokazali smo da želimo surađivati i urediti odnose sa susjedima na temeljima jednakopravnosti i težnji zajedničkom cilju. Činjenica je da taj cilj nije isti kao srpski, ali često se mora gledati i malo dalje u budućnost. Pa što ako se EU jednoga dana raspadne? Nije li se raspala i Austro-Ugarska, Jugoslavija, SSSR? Dobro je, za promjenu, biti na pobjedničkoj strani.

Ne mogu ne spomenuti Ivana. Noćas je moja obitelj bdjela čekajući pobjedu hrvatskoga tenisača, da makar preko športa osjetimo i doživimo nacionalni ponos, kao kad se Srbi vesele (s razlogom) Đokovićevim pobjedama. Vjerovao sam u Ivanovu pobjedu, ali ne bih se razočarao i da je izgubio. Pobijedio je Novaka, Nadala, a i naši su bili odlični na tribinama. No, kad je završio posljednji tie break, svi smo skočili na noge i vrištali od sreće. Osobito djeca! Ivan nam je priredio vrhunsko zadovoljstvo i podigao nacionalni ponos iznad tekućih problema i nedaća. Hvala Ivane i čestitam na pobjedi! Donio se veliku radost jednoj hrvatskoj obitelji u Srijemu!

20 ožujka 2010

Povijesni dodatak o pravoslavlju

Velika buka se podigla nakon najave osnutka Hrvatske pravoslavne crkve. Radi boljeg shvatanja  ove teme, odlučio sam objaviti odlomke iz teksta sa portala Hrvati Amac iz koga se vidi povijesni temelj autokefalnosti pravoslavnih crkava.

Propis o autokefalnosti pravoslavnih crkava donesen je na "Ekumenskom koncilu u Halcedonu" davne 451. godine, dakle u doba ranog Bizanta, i kao takav je bio i ostao temeljni akt ustrojstva nacionalnih-državnih pravoslavnih crkava.


Edikt o autokefalnosti glasi:

„Pravoslavne crkve su vezane uz državu i ne mogu imati izvandržavnu jurisdikciju"!

Katolik znači univerzalan, pa prema tome „katolička", dakle „globalna", univerzalna crkva u liku Rimskog pape, predstavlja stolicu Sv. Petra. Katolička crkva nije ograničena na vrijeme, mjesto (državu), društvo (rasu, kulturu, bogatstvo...).

Evanđelje po Mateju (28:18-20) govori: ...Tada im se približi Isus te im reče: „Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska. Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio! Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta."...

Dana 29. lipnja 1945. uhićeni su, a već sutradan, 30. lipnja strijeljani:

- poglavar Hrvatske pravoslavne crkve, mitropolit Grigorij Ivanović Maksimov – Germogen, s brojnim predšasnicima Hrvatske pravoslavne crkve.

- poglavar Evangelističke crkve u Hrvatskoj, biskup Philipp Popp

- poglavar Islamske zajednice Ismet efendi Muftić, zagrebački muftija.

Prisjetimo se, Hrvatska pravoslavna crkva osnovana je 6. 6. 1942. godine, na temelju važećeg ekumenskog propisa o autokefalnosti pravoslavnih crkava, po kojem su osnovane sve autokefalne crkve u svijetu, pa tako i Hrvatska pravoslavna crkva 1942. u okvirima ratne države NDH, jer pravoslavne crkve ustanovljavaju svoju autokefalnost tek nakon stjecanja državne samostalnosti.

Dajemo pregled osnivanja autokefalnih pravoslavnih crkava:

- Rusija 1589.,
- Grčka 1830.,
- Crna Gora 1852 (ukinuta 1918.),
- Rumunjska 1864.,
- Bugarska 1870.,
- Srbija 1879.,
- Albanija 1917.,
- Gruzija 1917.,
- Hrvatska 1942. (ukinuta 1945.)

Pojedine vjerske zajednice u nekim državama su osnovale autokefalne pravoslavne crkve nakon političke zrelosti i društvene organiziranosti;

- Makedonija 1951.,
- Japan 1970.,
- US Amerika 1971..

Od nedavno imamo i obnovljene autokefalne pravoslavnu crkve u oslobođenim državama:

- Ukrajinska (Kijevska), obnovljena 1995.
- Crne Gore, obnovljena 2006.*

Navedimo činjenicu, da je na osnovu autokefalnog propisa iz Halcedona, za cijelo području kraljevine Srba, Hrvata i Slovenca (SHS) godine 1920. ukinuta hrvatska pravoslavna crkva pod nazivima Grčko katolička i Grčko istočna. Uredbom o osnivanju Srpske pravoslavne crkve s jurisdikcijom nad svim pravoslavcima kraljevinu Srba-Hrvata-Slovenca (SHS), kasnije nazvana Jugoslavija, kralj Petar I. Karađorđević izjednačio je pravoslavlje svih naroda Jugoslavije sa srpstvom, i tako izvršio kulturocid nad hrvatskim nacionalnim bićem. "Prekrštavanjem" u srpsko pravoslavlje, brojni su hrvatski građani izgubiti svoj vlastiti identitet (hrvatski, ruski, ukrajinski, bugarski, bjelohrvatsko-rusinski, makedonski, crnogorski, rumunjski, grčki, albanski...). Za vrijeme Habsburške monarhije, hrvatsko pravoslavlje je djelovalo unutar Karlovačke crkvene autokefalnosti.

Predočavamo vam popis pravoslavnih crkava iz 1855. godine, iz "Kataloga autokefalnih crkava", objavljenog u Ateni iste godine. Po tome popisu, u svijetu je 1855. godine bilo deset autokefalnih crkava:

"Pomjesne crkve, sa svojom samostalnom upravom ili samoupravne crkve (autokefalne) su:

- Carigradska
- Aleksandrijska
- Antiohijska
- Jeruzalimska
- Ciparska,
- Ruska,
- Karlovačka (Srijemski Karlovci-Austrija/Hrvatska...)
- Sinajska,
- Crnogorska i
- Crkva u Kraljevini Grčkoj".

Kako je Srbija, u to vrijeme, bila sastavni dio Turske, nadležnost nad srpskim vjernicima je imala Carigradska crkva.
Nakon Prvog svjetskog rata, 1918. godine, oduzet je Hrvatskoj istočni Srijem i Srijemski Karlovci, da bi se ponovno ujedinjenje dogodilo u ratnom vihoru 1941. godine. Slijedom crkvene jurisdikcije manastira u Srijemskim Karlovcima, godine 1942. metropolit obnovljene Hrvatske pravoslavne crkve postaje pravoslavni svećenik ruskog porijekla, Grigorij Ivanović Maksimov – Germogen, iz manastira u Srijemskim Karlovcima.

Osnivanjem nove države, Republike Hrvatske, godine 1991., nameće se potreba da Hrvatska osnuje svoju autokefalnu pravoslavnu crkvu, a po slijedu "kraljevstva Hrvata", nositelj hrvatske pravoslavne autokefalnosti trebala bi preuzeti "Crvena Hrvatska", otjelovljena u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, i radi toga je prihvatljiva inicijativa igumana Jeliseja, koji potječe baš iz tih krajeva.

Ova nužna kretanja naići će na brojne napade, jer se radi o ljudskim pravima u državi Hrvatskoj, a i među pravoslavljem je učestala praksa nadmudrivanja i ucjenjivanja, tako da se pravoslavne crkve međusobno priznaju ili ne priznaju. Ne-priznavanje nečije autokefalnosti i proglašavanje nečijih crkvenih „šizmi", više je političko stremljenje gubitničkih apetita neokolonijalnih preokupacija, nego vjerskog karaktera.

Dodatni kamen spoticanja za obnovljenu Hrvatsku pravoslavnu crkvu će biti i crkvena imovina, koju je 1918. godine Srpska pravoslavna crkvu prisvojila od hrvatske Grčko katoličke i Grčko istočne crkve.

Tomislav Grgo Antičić
 

19 ožujka 2010

Vruće Hrvatsko proljeće


Ovaj skromni blog postao je, čini se, ispušni ventil mojim sunarodnjacima koji su pogođeni najnovijim događajima u svezi izbora za hrvatsko nacionalno vijeće. Kažu da je lako biti pametan nakon boja, ali ovakav slijed događaja bio je posve predvidljiv, ako se malo bolje pogleda tko je "zastupao" Hrvate od odlaska Bele Tonkovića iz DSHV-a i smjelih nastupa pok. Antuna Skenderovića u srpskoj skupštini. No, ima vremena za detaljnu raščlambu, te ću ovaj podugački post prepustiti nekim Hrvatima koji su predugo šutjeli, a prekasno se sjetili da reagiraju. Znam da ovo nije mjesto na kom će njihov glas odjeknuti, ali iskreno su me zamolili da objavim njihovo očitovanje o aktualnim događanjima, te se nisam mogao oglušiti budući unajvećma dijelim njihovo mišljenje. Ako će im biti lakše da se to vidi na CroSirmiumu, a ne u Hrvatskoj riječi, Večernjem listu ili Jutarnjem listu, onda dobro. Molim cijenjene posjetitelje bloga CroSirmium da više ne šalju svoja reagiranja na mail, nego neka komentiraju na mjestu predviđenom za to. Teško mi je sve to čitati, a ne objaviti. Vidim da ste ogorčeni, da vam je teško, ali prava adresa za vaše reagiranje nije CroSirmium, nego DSHV i Hrvatsko veleposlanstvo u Beogradu.

Još nešto. Jučer je bilo Josipovo. Ako nitko drugi, svečano su ga trebali obilježiti najbolji u hrvatskoj zajednici u Srbiji. No, pozvao me jučer prijatelj iz Slankamena, mjesta koje je nositelj laskave titule "Najselo" i obavijestio da ondje nije bilo nikakve proslave, kao i da se nekoć glasoviti slankamenski Hrvatski dom otvara samo kad umre netko od rodbine ili prijatelja čelnika radi posljednje večere, a to često i nisu Hrvati.  Podsjećam, ovo je mjesto dobilo prestižnu nagradu za "izuzetan doprinos njegovanju hrvatskoga jezika i kulture". Kad je tako kod "najboljih", možete si misliti kako ja na drugim mjestima.

No, evo glavnine posta kojega su uredili neki moji sunarodnjaci.


            Razočarani neuspjehom stvaranja biračkog popisa hrvatske nacionalne manjine u Srbiji, kad smo doživjeli poniženje i sramotu kao narod i kao pojedinci, a u nemogućnosti da se oglasimo u tzv. hrvatskim medijima, imamo potrebu oglasiti se putem privatnoga bloga kako bi se čuo i naš glas, glas Hrvata iz Beograda i Srijema o kojima subotički vrhovnici ne želi ni čuti. Ovo je prvi puta da se oglašavamo u javnosti, razočarani sramnim djelovanjem najviših zastupnika hrvatske zajednice u Srbiji (Vojvodini), vijećnika HNV-a, a nadasve DSHV-a i njegova predsjednika Petra Kuntića. Držimo da je šteta koju je napravilo ovo vodstvo velika, te da više ne smijemo šutjeti, barem mi koji smo Hrvati bili oduvijek, a ne samo kada je trebalo krasti ili zasjesti na neko mjesto sa velikom plaćom. Dugo nam je trebalo, ali smo prepoznali tko su tajnoviti „prosvjednici“ iz 2006. godine, čiji su mailovi odlazili na stotine adresa dok nisu silom zasjeli na mjesta sa kojih su danas napravili nenadomjestivu štetu cijelom hrvatskom narodu u Srbiji.

„Prosvjednici“, kako su sebe voljeli nazivati pripadnici jedne frustrirane skupine, čija je osnovna zadaća bila ne raditi ništa, ali pljuvati po svima koji nešto rade, čitavu jednu godinu su potrošili pišući svoje literarne uratke tipa „pljuni po bližnjima“ sa samo jednim ciljem: vratiti se na pozicije koje su izgubili vlastitom pogrešnom procjenom da će ih, nakon davanja ostavki, cijela hrvatska zajednica, od Toronta do Sidneya, moliti da ostanu na svojim mjestima, te da budu jedini i autentični (rekli bismo i doživotni) zastupnici svega hrvatskog interesa, pa i svog vlastitog, možda i ponajprije. Pisali su pisma gospoda uglednici, neki i sa visokim akademskim titulama, pljujući po svojim kolegama, sunarodnjacima, tražeći mrlje u njihovim obiteljima, u poslovnim vezama, ali i izmišljajući stvari o njima, poput tabloida, kako bi čitateljima privukli pozornost na sebe, te pokazali kako je neminovno da se njih proglasi za jedine i nepatvorene tumače zbilje hrvatskoga puka u Srbiji. Neki iz skupine „prosvjednika“ (članovi „uredništva“, kako su sami sebe nazvali) dokazani su lupeži, odnosno javno su otuđili dio društvene imovine, priznajući da im je to samo nedostatna plaća za veliki trud (?) koji su godinama činili na promidžbi i zaštiti hrvatskih interesa. „Ured“ je redovito slao na stotine adresa osebujni newsletter, u komu se zdušno blatilo nekoliko osoba, osobito ondašnji predsjednik IO, a poslije i predsjednik i dopredsjednik za Srijem, bezobrazno i prostački, bez ikakvih materijalnih dokaza niti argumenata, nego po principu: mogu reći što god hoću, a oni neka demantiraju. Poznato je da niti jedan demanti nema snagu klevete, pa je „uredništvo“, jednim dijelom akademski naobrazovano i poduprto prilježnim satrapima kao svjedocima, sipalo i sipalo najgnjusnije uvrijede na račun nekolicine angažiranih Hrvata, vijećnika ili dužnosnika prvog saziva HNV-a u Srbiji. 

            Dobivali smo u Srijemu redovito ove newslettere. Distribuirao ih je jedan od najaktivnijih „prosvjednika“, odavde, iz Beograda, s Yahoo javnog servisa, s „tajne“ adrese pod imenom prosvjed. Sačuvali smo ih i imamo ih i danas. Na našu veliku žalost, pokazivali smo ih našim sunarodnjacima diljem Srijema i u Hrvatskoj. Čak smo mogli u nešto i povjerovati, budući nismo imali dovoljno informacija! Ali, nakon dolaska na vlast tih „prosvjednika“, a osobito danas kad smo pročitali u srpskim medijima da jedino Hrvati neće izravno birati svoje zastupnike u HNV-u,  sve smo shvatili i nemamo više nikakvih dvojbi: svaka je „prosvjednička“ riječ bila izmišljotina i laž! Sa žaljenjem priznajemo da smo, izmanipulirani, zakasnili sa obranom hrvatskih interesa u Srijemu (a vjerojatno i u Bačkoj i Podunavlju), no držimo da sad tek predstoji prava borba za njih. Sad, kad točno znamo tko nas je doveo u ovakav položaj!

            „Prosvjednici“ su uspjeli u svojoj nakani protjerati iz javnog života nekoliko osoba čiji je životopis bio neuprljan udbaškim smećem, da ih nije niti trebalo odveć uvjeravati da se povuku korak unatrag. Sav onaj mulj, koji su „prosvjednici“ ostavili za sobom prilikom povlačenja, ponovno se vratio u čistu vodu, donijevši, osim sebe sama, još i hrpu smeća koju je usput pokupio. Svatko tko živi pokraj Dunava, dobro znade o čemu govorimo. No, već je dovoljno vremena prošlo da bi se mogla procijeniti učinkovitost „prosvjednika“, danas vladajućeg establishmenta u srbijanskih Hrvata. Pa, krenimo slijedom, „prosvjedničkim“ slijedom, onako kako su oni zamišljali da treba funkcionirati zajednica koju oni doživotno kane predstavljati pred sobom, pardon, pred svijetom.

             Polovicom lipnja 2006. godine pučisti su na stotinu adresa poslali slijedeći tekst:

Nastavimo akciju prosvjeda 2006 i rezultat ćemo uskoro imati. Kada padne Hrvatska riječ, pašće kao kula od karata cijela izdajnička struktura vlasti u HNV-u.

Uredništvo prosvjeda 2006 poziva i sve članove Vijeća DSHV-a da danas donesu odluku kojom će se nedvosmisleno pridružiti “prosvjedu 2006 i tako pomoći što bržem odlasku sadašnjeg rukovodstva HNV-a koje radi protiv interesa hrvatske zajednice.

Upravo na ovaj način djelovao je i Milošević, a prije njega Goebels: preuzmi medije i imat ćeš svu vlast!

            Jedan od temeljnih „prosvjedničkih“ dokumenata bila je i tzv. „izjava“, u kojoj se, točku po točku, analizira stanje i daje prijedlog rješenja. Izjava je dana 3. 11. 2006. godine, dakle samo nekoliko mjeseci prije puča i posvemašnjeg preuzimanja vlasti. Ta bi se „izjava“, u političkom smislu, mogla nazvati konceptom programa buduće Vlade (čitaj Izvršnog odbora). Pogledajmo cjelinu. Evo „izjave“ u autentičnom obliku, onako kako su je mnogi od nas dobili putem e-maila:

 

 

IZJAVA O STANJU U HNV-U

I MOGUĆNOSTI ZA PREVLADAVANJE KRIZE

 

I. Mi dolje potpisani vijećnici Hrvatskoga nacionalnog vijeća (HNV) smatramo da HNV pod rukovodstvom predsjednika Josipa Z. Pekanovića u ovome trenutku

 

1. ne funkcionira na zadovoljavajući način i zato ne ostvaruje u zadovoljavajućoj mjeri ciljeve radi kojih je osnovan,

 

2. da je radi poboljšanja njegovog funkcioniranja potrebno poduzeti slijedeće:

            2.1. razriješiti dužnosti sadašnjeg predsjednika gosp. Josipa Z. Pekanovića i izabrati novoga,

            2.2. izabrati potpredsjednike za Suboticu i Sombor,

2.3. izabrati tajnika HNV

2.4. poštovati odredbe Statuta i Poslovnika koji određuju način rada Izvršnog odbora do konstituiranja novoga,

2.5. planski i racionalno (i prikladno) trošiti novčana sredstva

 

3. radi razrješenja pitanja oko financijskog poslovanja rukovodstva HNV

            3.1. (ako se ukaže potreba,) angažirat će se stručna i neutralna revizijska kuća koja će pregledati financijsko poslovanje HNV u 2005. i prvih deset mjeseci 2006. godine i dati svoju ocjenu koju ćemo prihvatiti kao arbitražnu

            3.2. IO će u suradnji s potpisnicima ovoga dogovora izraditi financijski plan za 2007. godinu i predložiti ga HNV sredine prosinca 2006. godine.

 

II. Nadalje se slažemo da su do kraja ovoga mandata HNV slijedeći ciljevi prioritetni:

 

1. Školstvo:

            1.1. Vrtići i predškolsko obrazovanje:

                        1.1.1. Analiza pravnih mogućnosti

                        1.1.2. Izrada i tiskanje brošure namijenjene roditeljima kojom se informira roditelje o pravima i mogućnostima koje im stoje na raspolaganju i kojom ih se potiče da zahtijevaju stvaranje odgovarajućih grupa na hrvatskom jeziku

                        1.1.3. Podjela brošure svim roditeljima djece odgovarajuće dobi

                        1.1.4. Izrada plana i programa rada u vrtićima i u sustavu predškolskog obrazovanja na hrvatskom jeziku

            1.2. Osnovnoškolsko obrazovanje

                        1.2.1. Analiza pravnih mogućnosti

                        1.1.2. Izrada i tiskanje brošure namijenjene roditeljima kojom se informira roditelje o pravima i mogućnostima koje im stoje na raspolaganju i kojom ih se potiče da zahtijevaju stvaranje odgovarajućih grupa i razreda na hrvatskomu jeziku

                        1.1.3. Podjela brošure svim roditeljima djece odgovarajuće dobi

                        1.1.4. Intenziviranje rada oko izrade plana i programa rada grupa i razreda na hrvatskomu jeziku

            1.3. Srednjoškolsko obrazovanje

                        1.3.1. Formiranje stručne radne grupe s ciljem osnutka novojezične gimnazije na hrvatskomu jeziku s učeničkim domom u Subotici

            1.4. Visokoškolsko obrazovanje

                        1.4.1. Formiranje povjerenstva radi razjašnjenja okolnosti zbog kojih u školskoj godini 2006/2007. na Učiteljskom fakultetu u Subotici nije počela nastava i na hrvatskom jeziku i podnošenje izvješća HNV u roku od 45 dana. Povjerenstvo će imenovati HNV na slijedećoj sjednici.

                        1.4.2. Poduzimanje potrebnih mjera da u školskoj godini 2007/2008. na Učiteljskom fakultetu u Subotici bude i na hrvatskomu jeziku

                        1.4.3. Poduzimanje potrebnih koraka da u upravi Učiteljskoga fakulteta u Subotici i Hrvati budu proporcionalno zastupljeni

 

 

2. Kultura

            2.1. Završiti analizu djelatnosti udruga koje su svoju djelatnost prijavile HNV putem anketnih listova i objaviti je

            2.2. Odrediti kriterije za financiranje rada udruga na području kulture

 

3. Mediji i službena uporaba jezika

            3.1. Izraditi brošuru o pravima Hrvata na službenu uporabu jezika u Republici Srbiji i objaviti je

            3.2. Uspostaviti kontakte s dužnosnicima općina u APV i s dužnosnicima APV i poticati ih na omogućavanje ostvarenja prava Hrvata u službenu uporabu jezika na području njihove nadležnosti

            3.3. Uspostaviti suradnju uredništava medija na hrvatskomu jeziku

            3.4. Potaknuti sve medije na hrvatskom jeziku da redovito obavještavaju o terminima izlaženja, odnosno emitiranja drugih medija na hrvatskome jezike

            3.5. Poticati medije na ravnopravno i objektivno izvještavanje o radu svih hrvatskih udruga i pojedinaca

 

4. Gospodarstvo

            4.1. Stalna analiza mogućnosti aplikacija projekata za dodjelu javnih sredstava i informiranje hrvatskih udruga o tome

            4.2. Pomoć udrugama u izradi projekata

 

 

Predsjednik s potpredsjednicima i IO će, svatko u svojoj nadležnosti, uspostaviti kontakte s parlamentarnim zastupnicima i dužnosnicima hrvatske nacionalnosti na svim razinama u Republici Srbiji i redovito ih obavještavati o životu i potrebama hrvatske zajednice.

 

III. Dolje potpisani vijećnici HNV-a prihvaćamo iskrenu i transparentnu suradnju na ostvarenju navedenih ciljeva.

 

IV. Ovaj dogovor stupa na snagu izborom novog predsjednika i traje do završetka ovoga mandata.

 

Subotica, dne 3.11.2006.

Vijećnici


Na današnji dan, prije tri godine, kad je već prošao mandat HNV-u, na pučističkom skupu u Novom Slankamenu, završeno je nasilno preuzimanje vlasti u hrvatskoj zajednici Srbije, te mi u Srijemu možemo napraviti završni račun:

  1. NIJE izvršena analiza pravnih mogućnosti za formiranje hrvatskih grupa u vrtićima i predškolskim ustanovama, NISU tiskane brošure namijenjene roditeljima, NISU podijeljene roditeljima i NIJE izrađen plan i program rada u predškolskim ustanovama na hrvatskom jeziku.
  2. Na temelju studije pod naslovom “Mogući pravci razvitka hrvatske nacionalne zajednice u Srijemu”, objavljene polovicom 2004. godine, te precizne analize o mogućnostima uvođenja izučavanja “Hrvatskog jezika sa elementima nacionalne kulture” koju je 2005. godine izradio dopredsjednik za Srijem u suradnji sa IO (objavljeno u nastavcima u “Hrvatskoj riječi” još 2004.), NIJE tiskana brošura i NIJE podijeljena roditeljima. Također NIJE intenziviran rad na izradi plana i programa grupa i razreda na hrvatskom jeziku.
  3. Nitko u Srijemu NEMA nikakvih saznanja o upisu u hrvatski odjel u Subotičkoj gimnaziji, niti na Učiteljskom fakultetu.
  4. NIJE objavljena otprije napravljena analiza o djelatnosti kulturnih udruga i NISU utvrđeni kriteriji za njihovo financiranje. Također NISU ispitani slučajevi očitog nepoštivanja postojećih kriterija kod natječaja u Republici Hrvatskoj i AP Vojvodini, te očevidnih financijskih zlouporaba.
  5. NIJE izrađena i podijeljena brošura o pravima Hrvata na uporabu materinjeg jezika, NIJE pokrenut niti jedan program na hrvatskom jeziku i pokraj otvorenih ponuda od strane pojedinih medijskih kuća. O poticanju na ravnopravno i objektivno informiranje o radu pojedinaca i udruga najbolje svjedoči zaključak koji je donešen na sastanku čelništva HNV-a sa predstavnicima srijemskih udruga, 20. ožujka 2007. godine u kojem se, za tada aktualnog dopredsjednika HNV-a, doslovce kaže:  „...Sugerira se HNV-u da utječe na to da se Vladimiru Bošnjaku ne ustupa medijski prostor...“
  6. Predsjednik i potpredsjednici NISU informirali hrvatske zastupnike u vlasti Republike Srbije o životu i potrebama hrvatske zajednice, budući se niti jedan od njih nije oglasio u Skupštini Srbije kada su pripadnici hrvatskog naroda brutalno i javno izvrgavani najtežim mogućim kvalifikacijama. Što znači ta šutnja? Odobravanje?

 

Ono što nije u ovome dogovoru od 3.11. 2006. godine spomenuto, a vjerojatno je trebalo, navest ćemo pod točkom 7.

 

  1. Pojedini bivši dužnosnici HNV-a, vodeći ljudi među “prosvjednicima”, NISU vratili nezakonito kupljena prijenosna računala. Također nisu ispitane očevidne financijske makinacije čelnika pojedinih političkih i kulturnih udruga, uz potporu i sudjelovanje nekih vijećnika, na koji je način država Hrvatska i hrvatska zajednica u Srbiji ne samo materijalno oštećena, nego joj je nanijeta i velika moralna šteta.

 

Jedan za drugim, uz aktivno sudjelovanje DSHV-a i prešutnu ( a često i glasnu) potporu hrvatske diplomacije i Crkve, snagom sile, a ne argumenata, smjenjivani su ovim slijedom: predsjednik IO Lazo Vojnić Hajduk (listopad 2006.), predsjednik HNV-a Josip Pekanović (veljača 2007.), te kao posljednji dopredsjednik HNV-a za Srijem Vladimir Bošnjak (ožujak 2007.). Prijesudnu ulogu u ovoj nemilosnoj čistki imao je DSHV, pa je tako preuzeo na sebe cjelokupnu odgovornost za stanje hrvatske zajednice u Vojvodini, kao i za funkcioniranje njezinih institucija. Očito da preuzimanje odgovornosti DSHV nije shvatio kao borbu za boljitak zajednice, nego prije svega za osobnu promidžbu predsjednika Kuntića, te još nekoliko osoba uz njega. Na žalost, bili smo slijepi kod očiju i rezultat toga puča vidimo tek danas.

Zbog svega gore iznijetog, sramimo se da nas u Skupštini Srbije zastupa Kuntić!

           Žao nam je što smo poglavito glasovali za DS (među ostalim i zbog Kuntića), ali još nam je više žao kad smo vidjeli kako se taj isti “hrvatski” zastupnik sramno ponaša u Skupštini u kojoj bi trebao braniti i zastupati hrvatske, a ne DS-ove interese. Umjesto toga, “prosvjednici” protestiraju zbog toga što su se Bunjevci uspjeli izboriti za školovanje na bunjevačkom jeziku, što se informiraju na tom istom jeziku, za razliku od “sposobnih” DSHV-ovih kadrova, koji nisu uspjeli u tradicionalno hrvatskom Srijemu otpočeti sa nastavom na hrvatskom jeziku. Za to sigurno nisu krivi Bunjevci. Niti u jednom jedinom segmentu djelovanja DSHV-a (budući je HNV njihov u cjelosti) nisu postigli nikakve rezultate, čak i u onim područjima u kojima je to bilo lako napraviti, primjerice njegovanje kulturne tradicije. Bunjevci će imati izbore za svoje Vijeće, a Kuntić i njegov ministar u Vijeću i vojvođanskoj Vladi zadužen za informiranje Mato Groznica mogu uživati u svojim uredima i čekati elektorsku skupštinu na kojoj mogu konstatirati kako “momčad koja pobjeđuje ne treba mijenjati.”

Mi, Hrvati u Srijemu, barem koji smo pozornije pratili događanja u HNV-u, nismo bili zadovoljni malobrojnim srijemskim vijećnicima, ali opet, čuli smo g. Bošnjaka, najglasnijeg od svih, kako se je u više navrata zauzimao za ozbiljnije aktivnosti na kroatiziranju Srijema, na uvođenju nastave na hrvatskom, pa za povrat Jelačićeve kuće u Petrovaradinu i Hrvatskog doma u Mitrovici, za osnutak hrvatskog kulturnog centra u prijestolnici, tj. Beogradu. Po  našem mišljenju, to su projekti koji bi značajno poboljšali položaj hrvatske zajednice u Srijemu, ali i u Bačkoj, jer daleko veću težinu ima izgovorena riječ i manifestacije u Beogradu, Zemunu ili Novome Sadu, nego u Subotici. To su bili javni projekti, objavljeni u ondašnjoj "izdajničkoj" Hrvatskoj riječi.  Možda je baš to i bio razlog da ga se makne. No, mi se s time ne mirimo i želimo dići svoj glas protiv ove sramne politike predvođene Kuntićevim DSHV-om. Neka ne misle “prosvjednici” da, ako nas sada nema u javnosti, nećemo ništa poduzimati kako bi istina o njima bila svima dostupna, i kako bismo ih spriječili da naprave još veću štetu po hrvatsku zajednicu u Srijemu, premda je i ova do sada učinjena prevelika.

  

Ogorčena skupina srijemskih Hrvata, a prije svih:

Ante Kumičić, Ivo Marelja, Zvonimir Crljen, Goran Bogner, Tomislav Škrlec, Martina Juhas i Stipo Paušek.

 

U Zemunu, o Sv.Josipu 2010.

 

 

 

 

 

 

Sretno vam Josipovo!

Svima koji proslavljaju današnji blagdan,
Sv. Josipa,
od srca čestitam!
Osobito želim čestitati svim Hrvatima u Srbiji
kojima je danas nacionalni praznik!

18 ožujka 2010

Hrvatski KGB

Mislio sam staviti točku na temu izbora za Hrvatsko nacionalno vijeće u Srbiji, ali očito su rezultati pogubne politike pučističkog čelništva sa sjevera Bačke ponukali misleće Hrvate da reagiraju na prošli post Ante Kumičića objavljen na ovom blogu. Prosto je nevjerojatno koliko su Hrvati u Vojvodini, a posebice u Srijemu, skrajnuti od svih zbivanja, da ne mogu svoje opravdano nezadovoljstvo artikulirati na drugi način, osim pisanjem e-maila na adresu ovoga bloga, čija je čitanost (a samim tim i utjecaj) ograničenog dometa. Nakon objavljivanja posta cijenjenog g. Kumičića, stizali su brojni mailovi, te sam odlučio neke od njih ovdje citirati. Naravno, ne želim narušiti klauzulu privatnosti, te će svi oni koji se nisu htjeli predstaviti ostati anonimni. Krenimo redom.

Sjedio sam navečer pokraj TV-a i slušao kako spiker čita koje su sve manjine ispunile uvjet za izravni izbor svoga vijeća. Egipćani, Grci, Aškalije,... Isuse Bože - nema Hrvata! Ma je li moguće? Spali smo na to da nas se tretira kao nekakvu zemljoradničku zadrugu! Možete li reagirati kod nekoga u Hrvatskoj da sve ovo smeće od političara smjeni, zabrani djelovanje,... što god, samo da ih se makne. Sramota za Srijem, sramota i za Bačku!
(Pero, Novi Sad)

Tek sam neki dan čula da će biti izbora za manjinska vijeća. Nitko od hrvatskih prvaka se nije udostojio doći među narod, objasniti o čemu se radi, ponuditi tehničku pomoć, a vjerujte da su se svi Cigani podigli i otišli upisati u birački popis! Svaka im čast! Tako se voli svoje, tako se bori za svoje! Imate li mogućnosti obavijestiti nadležne institucije u Hrvatskoj o velikoj prijevari koju nam je smjestio taj Kuntić? Da mi nije prijatelj skrenuo pažnju na ovaj blog, teško da bih pronašla neko mjesto u medijima koje na kritički i objektivan način analizira ovaj katastrofalni poraz hrvatskih političkih prvaka u Srbiji.
(Nela, Beograd)

Pa, ovo je za poludit! Imam susjeda Slovaka i smije mi se već nekoliko dana. Veli da smo ispali najgori od sviju u Vojvodini, a busali smo se u prsa kako smo veliki, brojni, zapostavljeni... Tko nam je sada kriv? Srbi i Srbija? Pa, eto, dali su nam mogućnost da sami izaberemo svoje predstavnike, a što su uradili Subotičani? Pobrinuli se da sve to ne uspije! Samo da bi oni ostali na svojim mjestima, ma koliko to bilo bijedno. Žena mi je Srpkinja i imao sam s njom stanovitih problema u vrijeme Miloševića. Sad mi kaže: "Eto ti tvojih Hrvata. Nesposobniji ste od Cigana!" A ja htio glasovati za hrvatsku listu, u općini, uz hrvatski barjak... Baš sam bio budala! E, da mi je nekako vidjeti onoga Groznicu!!
(Miroslav, Stara Pazova)

Ovo je bila odlična prilika da se mi Hrvati na najbolji način afirmiramo i kao narod, i kao pojedinci. Znam da su mnogi trpjeli, da im je bilo teško, ali znam da su mnogi materijalno profitirali. Često sam gledao prijenos iz srpske skupštine i očekivao da čujem hrvatskog zastupnika, tog Kuntića. Ja i danas ne znam kako taj čovjek govori! S Interneta sam pronašao kako izgleda, mogao sam ga prepoznati u Skupštini, ali njegov glas (što će reći glas Hrvata u Srbiji) nikada nisam čuo. To je, možda, dopušteno zastupnicima DS-a koji samo popunjavaju mjesta, ali ne i jedinom hrvatskom zastupniku. Što će sad? Objašnjavati svojim Subotičanima kako je hrvatski narod nezainteresiran za politiku, pa neće ići na izbore za svoje zastupnike? Kako može izić pred oči onim Srijemcima koji su preživjeli Miloševićev i Šešeljev teror? Ako ima morala, neka se makne. Ma, nije vrag da nemamo boljih od Kuntića? Ja osobno poznam barem dvadeset puno pametnijih Hrvata od njega!
(Darko, Novi Beograd)

Svaka čast CroSirmiumu što je objavio istinu o našim izdajnicima. Nekada smo pljuvali po ruskom KGB-u, a danas u Vojvodini imamo hrvatski KGB: Kuntić-Groznica-Bačić! Siguran sam da je to trojac koji pravi najveću štetu nama Hrvatima, a samo zato da bi imali velike plaće i da nitko više ne može predstavljati Hrvate. Kao da su se predplatili na funkcije koje obnašaju! A sad nam se smiju susjedi. Ako imaju obraza, trebali bi se povući i prepustiti drugima da zastupaju hrvatske interese u Srbiji (Vojvodini).
(Mirko, Zemun)

Poštovani! Hvala što ste objavili ovaj post o propasti hrvatske politike u Srbiji, jer su gospoda koja su zasjela na dobro plaćenim mjestima odveć zadovoljna statusom koji i sami imaju, da im nikakve promjene nisu potrebne. Prije dvije-tri godine, pročitala sam na stranicama HMI da je nagradu Najselo dobio Novi Slankamen. Obrazloženje (vjerojatno i prijedlog) pročitao je izvjesni Mato Groznica. Slankamen je dobio tu prestižnu nagradu za "izuzetni doprinos njegovanju hrvatskoga jezika...". Prava je istina da u Slankamenu nitko ne njeguje bilo što hrvatsko, što g. Groznicu svrstava u kategoriju notornih lažaca i krivotvoritelja. A upravo taj gospodin obnaša dobro plaćenu funkciju pomoćnika (ili zamjenika) vojvođanskoga ministra manjina! Užas! Takve je laži rabio Goebels, izvrstni Hitlerov šef promidžbe, ali u vrijeme kad nije bilo tiska niti Interneta. Ne može Groznica računati s tim da će njegove laži, stotinu puta ponovljene, postati istinom.
(Ljubica, Novi Sad)

Nisam mogao povjerovati da mi Hrvati stojimo tako nisko spram ostalih naroda! Budi Bog s nama! Išao sam na općinu upisati se na hrvatski birački popis. Sve normalno, kao što veli g. Kumičić. Kad ono, ispadne da bih se sada trebao izbrisati s tog popisa! Pa, zašto? Zašto ne bih i ja birao svog zastupnika, nekog Hrvata kome vjerujem? Kuntiću, makni se i odi raditi nešto drugo! Hrvati te više ne žele!
(Tomo, Zemun)

Poštovani CroSirmium! Nisam vaš redoviti čitatelj, ali posljednji sam post pročitao s osobitim zanimanjem. Pa, kako je moguće da se Kuntić pojavi kao jedini hrvatski zastupnik? Neka zastupa svoje Subotičane, ali to je tek jedan mali dio. Nisam čuo da se hrvatska diplomacija oglasila, a trebala bi. Neka maknu Kuntića i njegove satelite! Bolje da nemamo nikoga, nego Kuntića, Bačića,... Tog sam Bačiča gledao jednom na televiziji. Možda je on završio neke škole, ali bolje neka se drži dalje od politike. Izgledao je jadno spram onoga Štrpca.
(anonimni, Beograd)

Kasno je sada plakati nad "nesretnom sudbinom". Sami smo si krivi što se nismo aktivnije uključili u popisivanje. Eto, u mom mjestu veliki broj Hrvata nije se htio upisati u birački popis, budući nisu niti znali što to znači. A nije bilo nikoga iz Subotice ili Hrvatske da ih na to malo "potjera". Držim da ste u pravu što ste optužili Subotičane za neuspjeh ovoga popisa. Zašto mi u Srijemu nemamo svoje zastupnike?
(Ivan, Sr. Karlovci)

Nikad se nisam tako jadno osjećala kao danas, kad sam čula da će SVI imati izbore za svoje zastupnike, osim Hrvata, Makedonaca i Slovenaca!
(Sandra, Pančevo)

A vidjela sam sliku onoga Groznice s Papom! Kako ga nije sram sjediti u pokrajinskoj Vladi, dok većina Hrvata jedva sastavlja kraj s krajem? I tko je njega uopće ondje postavio? DSHV?
(Anita, Opovo)

Ovo je samo dio pošte. Nisam htio objaviti vulgarne i bezobrazne mailove (a bilo je nekoliko takvih), iako sam shvatio da su napisani u očaju i beznađu. Nakon što nas je "napustila" Crkva, napustila nas je i država (Hrvatska), te prepustila samozvanom KGB-u (kako je duhovito i simbolično jedan "dopisnik" nazvao sadašnje hrvatske vrhovnike u Vojvodini) da sami sebe izaberu na mjesta koja su od iznimnog značenja za dvjesto hiljada Hrvata. Ne znam jesu li pokušali poslati svoje mišljenje i na druge adrese (primjerice DSHV, Veleposlanstvo ili neku instituciju u Hrvatskoj), ali na moju je adresu do danas stiglo točno 63 e-maila razočaranih i prevarenih Hrvata. Možda nije puno, ali je znakovito.

13 ožujka 2010

Agonija vojvođanskih Hrvata

Napisao: Ante J.J. Kumičić

Ministarstvo za ljudska i manjinska prava privremeno je zaključilo posebne biračke spiskove za 19 nacionalnih manjina koje biraju nacionalne savete. U posebne biračke spiskove do 9. marta 2010. godine upisan je ukupno 399.321 pripadnik nacionalne manjine. Na osnovu broja upisanih pripadnika nacionalnih manjina ministar dr Svetozar Čiplić doneo je Odluku o raspisivanju neposrednih izbora za nacionalne savete: albanske, aškalijske, bošnjačke, bugarske, bunjevačke, vlaške, grčke, egipćanske, mađarske, nemačke, romske, rumunske, rusinske, slovačke, ukrajinske i češke nacionalne manjine i Odluku o održavanju elektorske skupštine za izbor članova nacionalnih saveta makedonske, slovenačke i hrvatske nacionalne manjine.

Izbori za nacionalne savete biće održani u nedelju 6. juna 2010. godine.

(Službeno priopćenje Ministarstva za ljudska i manjinska prava Republike Srbije)

Odlučio sam se komentirati najnovija događanja u hrvatskoj zajednici u Srbiji preko ovog privatnog bloga, budući nema niti jednoga (hrvatskog) medija koji bi bio spreman ovakav komentar objaviti. Neposredni povod jest posljednje priopćenje srpskoga ministarstva manjina koje ću „prevesti“ na jezik razumljiv svima koji ne prate što se u Srbiji događa s hrvatskom manjinom.

Hrvatska zajednica u Srbiji broji oko dvjesto tisuća pripadnika (službeni podatak sa stranica MVPEI), a o utemeljenosti ovoga podatka CroSirmium je već pisao. Brojnost je znatno smanjena nakon sustavnog državnog terora tijekom 90-ih, nakon čega se procjenjuje da je samo iz Beograda i Srijema odselilo oko četrdeset tisuća Hrvata. Nakon svega, sva istraživanja u Srbiji govore o tome kako su Hrvati druga najomraženija nacija u Srbiji poslije Albanaca, a prije Amerikanaca. Čak ni politički prvaci ne mogu sakriti opći osjećaj da su Hrvati i Srbi dva neprijateljska susjedna naroda (Čedomir Antić, vladajuća stranka G17 plus, TV B92). U takvom ozračju, Srbija je 2002. godine Hrvatima dala status nacionalne manjine.

Hrvatska politička elita živi na sjeveru Bačke, u Subotici. Njihova je zadaća bila utemeljenje prvog Vijeća koje je trebalo skrbiti o zaštiti jezika, kulture, uporabe pisma i informiranju. Jedina hrvatska stranka, DSHV, nakon što je iz nje izletio Bela Tonković praćen hukom odijuma njegovih stranačkih kolega, ostala je razjedinjena i bez političkoga utjecaja. Subotička elita je stoga odlučila u Vijeće pozvati i one koji nisu članovi DSHV-a, odnosno tzv. „kulturnjake“, predstavnike kulturnih udruga iz Bačke i Srijema. No, nije Subotičanima bilo stalo do jednake zastupljenosti hrvatskih regija, nego do privida te jednakosti. Usprkos svih poteškoća namjerno postavljenih od strane Srbije, Vijeće je konstituirano. U njemu su se četiri godine vodile teške bitke između bivših i sadašnjih partijskih drugova, podmetanja i namještanja, sve dok jedna opcija nije uklonila sve „nepodobne“ i uvela neskriveni totalitarizam u vođenju Vijeća. U javnost su curile (skoro tekle) informacije o samovoljnom raspolaganju novcima, o ukradenim laptopovima i tajnim večerama najviših dužnosnika, uz tek poneki hvale vrijedan potez (kao što su službeni blagdani Hrvata, pokretanje nastave na hrvatskom jeziku, osnutak novina, korištenje nacionalnih simbola i slično). Mandat vijeća završio je 2006. godine, ali su vijećnici (izuzev nekoliko „nepodobnih“ koji su tijekom četiri godine maknuti), nastavili svoje djelovanje do danas. A danas su posve ogoljeni i istjerani na čistinu!

Za formiranje hrvatskog biračkog popisa bilo je potrebno da se u njega upiše zakonom određeni broj Hrvata, srpskih državljana. To se nije dogodilo, što se vidi iz priopćenja Ministarstva za manjine, te su Hrvati, Makedonci i Slovenci prinuđeni svoje vijeće napraviti na drugi način, elektorskom skupštinom. Primjetite da su jedino Hrvati autohtona manjina u Vojvodini koja nije izborila pravo za izravno biranje svoga Vijeća. To je totalni sunovrat subotičke političke elite! Predsjednik DSHV-a, Petar Kuntić, te njegov kolega predsjednik HNV-a Branko Horvat, posjetili su ministra Jandrokovića prije nekoliko tjedana, a nakon toga oglasili se u lokalnim medijima najavljujući kako će biti „pojačani napori u cilju upisivanja dovoljnog broja Hrvata na birački popis“, što se nije dogodilo. A zašto bi se, zaboga, i dogodilo? Horvat, bogati subotički poduzetnik, na mjesto predsjednika ionako slabašnog HNV-a došao je nakon puča kojega je režirao Kuntić, te tako eliminirao sve koji su mogli kreativno djelovati i u Vijeću, ali i dolje, među pukom. Takvoj „eliti“ zapravo i ne odgovara izravni izbor Vijeća, nego titoistički princip: ja tebi – ti meni. Koliko je samo bilo optužbi iz Subotice na državu Srbiju koja je priznala bunjevačku nacionalnu manjinu! A, gle čuda, Bunjevci su ispunili zakonski limit i birat će svoje Vijeće, čime su dokazali da oni JESU narod, da žele njegovati vlastiti jezik i identitet, te bacili u smeće sve Kuntićeve lamentacije o tome kako se radi o nasilnoj podjeli među Hrvatima. Jako me zanima kakvo će biti pojašnjenje subotičke političke elite glede novoga razvoja događaja, ali samo informativno. Odavna sam shvatio što se valja iza brijega: materijalni interesi pojedinaca i častohljepljivost! Sad si mogu dodjeljivati priznanja za iznimni doprinos njegovanju hrvatskog jezika i kulture , dvoslovne i troslovne akademske titule ispred imena, te nagrađivati dobro plaćenim mjestima u upravnim odborima i korumpiranoj državnoj administraciji u kojoj će igrati ulogu kućnih ljubimaca ili fikusa. Neće im biti teško, budući će ih na to mjesto postaviti potpisi najbliže rodbine, ili susjeda.

Nekim čudom, baš prije neki dan na novosadskoj državnoj televiziji krenuo je hrvatski dnevnik. Ne mogu gledati TVNS u svom domu (očito je granica s Vojvodinom već fiksirana, barem medijski), te sam iskoristio priliku za mog boravka u Novom Sadu i pogledao jedno izdanje tog dnevnika. U petnaest minuta upriličeno je jedno izravno uključenje iz Subotice, u kojoj je Petar Kuntić nagovjestio nekakav stranački skup. Eto prilike da se čuje glas Tadićevog koalicijskog podanika (ili partnera, kako voli sebe nazivati), kad ga se već ne može čuti u Skupštini.

Išao sam na moju općinu upisati se u birački popis, skupa s dvojicom mojih prijatelja, od kojih je jedan Mađar. Uredno smo popunili sve što je trebalo, bez straha predali papir i nije bilo nikakvih problema. Sad vidim da sam zaludu gubio vrijeme, budući me država neće pozvati na izbore za hrvatske zastupnike, niti se mogu kandidirati za istoga, čim ne živim pod Kuntićevim skutima. Moj prijatelj Mađar 6. lipnja će ići na izbore. I ne samo Mađar nego i Slovak, Aškalija, Bunjevac, Čeh, Rom, Egipćanin,...

Hrvat neće ni 6. lipnja, niti bilo kojeg drugog lipnja, glasovati za bilo koga! Ali će nekoliko Hrvata po zanimanju, "istaknutih kulturnih djelatnika" i političkih prvaka, pohrliti 25. lipnja na svečanost u nekom ekskluzivnom beogradskom restoranu što će je upriličiti hrvatska diplomacija u povodu Dana državnosti RH, dočim će neki možda otići i u Srb 22. lipnja, na proslavu Dana antifašističke borbe. Žigmanov će u Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata, a Miković u Hrvatskoj riječi, tiskati knjige odabranih i podobnih hrvatskih književnika, to će nailaziti na odobravanje u akademskim krugovima u Hrvatskoj, ali neće popraviti okus gorčine zbog nesposobnih subotičkih političkih prvaka čijom zaslugom su Hrvati u Srbiji svedeni na razinu neke lokalne ribičke udruge.

Ovo je trenutak kad se Subotičani više neće moći busati u "hrvatska junačka prsa", osim jedni pred drugima ili pred zrcalom. Hrvatima koji su napustili svoje pradjedovske temelje treba čestitati, budući su donijeli pravilnu odluku, a nama koji smo ostali... Upravo nam je tako kako ste i sami pomislili!

04 ožujka 2010

Suvremeni politički trenutak

Patak i žabe
(Jovan Jovanović-Zmaj)

(prijevod na hrvatski)

Ako ste dokoni,
Pročitajte ovo:
Stari patak ukraj bare
Držao je slovo.

Slušale ga žabe
Velike i male,
Slatke su mu riječi
Jedva dočekale.

Govorio patak
O vrlini mira
I da nitko nikog
ne treba da dira.

Svatko ima prava
da slobodno živi,
Nitko ne smije tlačit one
što mu nisu krivi.

Sloga, mir i ljubav
Blagoslov je pravi,
Zato neka nitko
Nikoga ne gnjavi.

Slušale su žabe
ovo krasno slovo...
Kad patak ušuti
Desilo se ovo:

Jedan žabac mali
Pobliže je stao,
A patak ga zgrabi,
pa ga progutao.

Iz ovog se nešto
i naučit dade:
hulje lijepo zbore,
Al' nitkovski rade.