28 lipnja 2009

Paralelna stvarnost

Ljeto je i svatko planira godišnji odmor, što u mom slučaju znači odlazak na more. Nije lako uskladiti poslovne obveze sa željama članova obitelji i još k tomu voditi računa o financijama, to svatko zna osim ako je tajkun. Dok u Srijemu kiša i tuča nemilice tuku već tjednima, nedostaje vrućih, političkih tema. Posljednja je bila otvorena za nedavno održanoga summita predsjednika zemalja Centralne Europe u Novome Sadu, ali je nakon dva dana i zatvorena i više nitko ne spominje ni 3E, ni regije, ni Vojvodinu, niti tko je lider u regiji,... Dakle, očito je vrijeme pakirati kufere i šlape za plažu.
I onda, kao i svakoga dana, prelistam hrvatski tisak i u Večernjaku pročitam ovaj tekst koji me slatko nasmijao. Premijer Sanader ističe kandidaturu za predsjednika države prije ljetne pauze. Mislite da se to ne vidi iz teksta? O, da, jako dobro se vidi. Nikada se tako ne govori o "potpori" hrvatskom narodu izvan Hrvatske kao pred izbore i uvijek se obećava totalni zaokret u politici naspram te skupine i uvijek je najglasnija stranka na vlasti. Ova premijerova poruka, dakako, odnosi se ponajviše na Hrvate u BiH, dočim cca 100 tisuća Hrvata u Srbiji nije populacija vrijedna premijerove pažnje iz dobro poznatih razloga. No, pogledajmo, makar i površno, kako izgleda ta potpora. Od 1996. godine i uspostavljanja diplomatskih odnosa sa Srbijom, tema poboljšanja statusa Hrvata u Vojvodini i Beogradu započeta je nekoliko puta i uvijek je hrvatskih vrh nudio rješenje. Budući je sve do 2002. godine na snazi bio vizni režim sa Srbijom, Hrvati su morali za svaki ulazak u Hrvatsku moliti za vizu u bespreglednim redovima ispred konzulata i za nju platiti lijepu sumu novca. Većina Srba iz Hrvatske već je imala putovnice i njima su se koristili poput svih ostalih hrvatskih državljana, te oni nisu morali moliti Hrvatsku za ulazak. Samo u jednoj godini (1998.) imao sam potrebu za pet odlazaka u Hrvatsku (jedno krštenje, jedno vjenčanje, dva sprovoda i godišnji odmor), pa kad zbrojim koliko sam čekao na vizu, koliko sam ju platio (za cijelu obitelj!) dobila se suma od skoro 1500 DEM, što je u to vrijeme u Srbiji bila prosječna godišnja plaća!! Boljelo nas je to što smo morali skupo plaćati činjenicu da smo Hrvati i da hoćemo putovati u Hrvatsku, ali još više nas je boljelo ponižavanje ispred konzulata i kod susjeda. Meni se susjed često znao narugati: "Eto kako Hrvatska skrbi o svojima!" Drugi susjed (doselio iz Hrvatske) samo se smješio uvijek kad bi se vratio s puta: "Bio sam u Njemačkoj kod strica, onda sam svatio kod mojih u Zagreb,...". Koliko sam samo novaca ostavio u konzulatu u Beogradu! No, dobro, nije da nismo imali prijedloga naslovljenih na gospodu iz Vanjskih poslova. Predlagali smo da Hrvate u Srbiji evidentiraju u svojim kompjutorima, tako da ne moraju svaki puta donositi razne "dokaze" o svom podrijetlu i nacionalnoj pripadnosti, tako da ostane samo obveza plaćanja vize, a izostane ponižavanje u redovima. Diplomacija je imala odgovor: "Za nas su svi građani Srbije jednaki pred zakonom i ne smijemo raditi iznimke!" Iznimaka je, pogađate, bilo i to po nekoliko osnova. Jednom sam prilikom vidio Lepu Brenu kako, bez čekanja, iz crne limuzine ulazi ravno u konzulat. Još su joj se dečki iz osiguranja naklonili! Od Hrvata, priviligirani su bili jedino svećenici i jedan manji broj osoba za koje su oni jamčili.
Zatim su ukinute vize. Hrvati su ponovno imali prijedloga kako poboljšati svoj status, te je iznijeto kako bi reciprocitet u političkoj zastupljenosti i financiranju manjina u dvije države trebao biti uređen nekim sporazumom. I bješe učinjeno! Sanader i Koštunica potpisuju glasoviti Sporazum o međusobnoj zaštiti manjina. Hrvatska svoj dio obveza izvršava korektno: zastupnici u Saboru, mjesta u Vladi i ministarstvima, novac za kulturu i obrazovanje na srpskom jeziku, dečki iz Vukovara ne moraju ići u vojsku,... Srbija - ništa! Bilo je izbora, bilo je prilike da Sanader vrlo ljubazno zakine Srbe u Hrvatskoj za velike novce, budući se Koštunica oglušio o tekst Sporazuma, ali to se nije dogodilo. Umjesto toga, Hrvatska je dala potporu nekolicini "predstavnika" Hrvata, odlučila da Hrvati žive jedino u Subotici i nastavila s ignoriranjem Srijema, a glavni rezultat je da nema mjesta u Srijemu gdje djeca mogu učiti na hrvatskom jeziku, makar i fakultativno. Završna pljuska bila je odustajanje od projekta obnove Jelačićeve kuće u Petrovaradinuu korist adaptacije Doma JNA u Subotici.
Na iduće izbore izlazim kao i na sve prijašnje. I ne moram ni reći za koga sigurno neću glasovati. Znam da od mog glasa nitko neće imati ni štete, ni koristi, ali meni će biti lakše što ću znati da budući predsjednik Hrvatske nije osoba za koju sam glasovao, te me neće moći ničim razočarati.

25 lipnja 2009

Jednakopravnost i reciprocitet

PRVA VIJEST
U manastiru Sv. Petke u Zagrebu održana je 24. lipnja 2009. godine svečanost u povodu maturiranja prve generacije učenika Srpske pravoslavne opšte gimnazije "Kantakuzina Katarina Branković". Nakon bogosluženja u kapelici, mitropolit Zagrebačko-ljubljanski i cijele Italije Jovan podijelio je priznanja maturantima i profesorima... Srpska pravoslavna gimnazija dio je srednjoškolskog obrazovnog sustava u Hrvatskoj, te svršeni maturanti mogu nastaviti studij u Hrvatskoj i Srbiji. Zgrada Gimnazije nalazi se u strogom centru Zagreba, ali je najavljena izgradnja nove zgrade i učeničkog doma. (TANJUG)

DRUGA VIJEST
U prostorijama Hrvatskog kulturnog centra u Beogradu održana je svečana akademija u povodu proslave Dana Državnosti Hrvatske. Tom prigodom podijeljene su svjedodžbe maturantima Hrvatske Opće Gimnazije, čija se zgrada nalazi u strogom centru Beograda. Svečanosti su nazočili maturanti, njihovi roditelji i profesori, te predstavnici Veleposlanstva RH u Beogradu, te ministarstva obrazovanja Hrvatske i Srbije. Hrvatska opća gimnazija dio je obrazovnog srednjoškolskog sustava Srbije, te njezini maturanti mogu nastaviti studij u Hrvatskoj i Srbiji. Čestitke prvim maturantima poslao je i Stjepan Mesić, predsjednik RH, koji je nedavno (u vrijeme samita predsjednika zemalja centralne Europe) posjetio gimnaziju i razgovarao s njezinim profesorima i učenicima.

Pogodite: koja je od ove dvije vijesti točna?


21 lipnja 2009

Podsjetnik za ispovijed žena

Možda nije loše poslušati što nam poručuju iz sestrinske SPC, kad je u pitanju ispovijed žena. Očito imamo veliku krizu morala, pa su se crkveni oci s istoka potrudili pomoći ženama (za koje se veli kako na svojim plećima drže tri kućna stupa). Napravio sam skraćeni pregled uputa koje se mogu pročitati na službenim stranicama nekoliko eparhija, sve u svrhu pravilne ispovijedi, te sveopćeg kršćanskog vladanja.
E, žene - pročitajte pozorno.


35. Dopuštala sam spolni odnos prije braka. Varala sam muža.
36. Radila sam sama ili s prijateljicama bludne grijehe. Bludničila u mislima.
37. Pružala sam ruke k svom nagom tijelu, gledala i trljala tajne udove.
40. Tražila sam u autobusu zadovoljstvo dodira, nisam ih se trudila izbjeći.
42. Nisam se suzdržavala od supružanskih obveza uoči srijede, petka, nedjelje i posta.
43. Dodirivala sam tuđe tijelo i u djetinjstvu se igrala nepristojnih igara.


Sudjelovanje na izborima za miss - težak grijeh

44. Promatrala sam obnažene.
46. S mužem sam pohotno živjela dopuštajuće tjelesna zadovoljstva do izopačenja.
48. Imala sam kušnju u snu i sjećala se toga.
49. Pri susretu sa životinjama imala sam zle želje i misli.
50. Čitala sam nepristojne knjige i časopise. Promatrala sam nepristojne kipove, slike na kojima su poluobnaženi ljudi, pornografske slike i plakate, čitala sam rasprave o ljubavi.
51. Obnaživala sam se pred drugima. Kupala sam se i sunčala pred mnoštvom, radila gimnastiku u nepristojnoj odjeći.
52. Radila sam nepristojne pokrete i tjelesne geste i nepristojno sam hodala. Nosila sam nepristojnu i upadljivu odjeću.
53. Išla sam u razna kazališta, gledala različite igre, plesove, a neke i sama plesala.
54. Nosila sam moderne, lijepe stvari, kako bih privukla pozornost.

Ne smije se stavljati Vegeta u jelo, niti s prijateljicama pružati ruke k svom nagom tijelu

55. Čitala sam ljubavnu prepisku, prepisivala i učila napamet strasne stihove, slušala strasnu muziku, gledala filmove u kinu.
57. Griješila sam slobodnim ophođenjem s muškarcima, nepristojnim dodirivanjem. Htjela sam da se zaljubljuju u mene kako bi stradali.
58. Odveć sam brinula o zdravlju svoga tijela. Plašila sam se bora i sijede kose.
59. Nosila sam na glavi periku, farbala sam kosu, koristila usluge salona ljepote.
108. Voljela sam piti jak čaj i kavu.
115. Stavljala sam u hranu začine (vegetu, biber,...)
146. Dopuštala sam da se neki proizvodi pokvare.
172. Spavala sam po danu.
184. Vodila sam prazne razgovore.
186. Radila sam na praznike, a tako zarađen novac nisam podijelila sirotinji.
188. Provodila sam praznike u pijanstvu i zemaljskom veselju.
198. Imam strast prema zabavi.
232. U djetinjstvu sam se igrala na groblju.
306. Bila sam tužna što nemam snage i zdravlja.
351. Hodajući po gradu, gledala sam na sve strane.
Ne smije se nositi nepristojna odjeća, niti kupati među mnoštvom

355. Poželjela sam imati stvari koje su mi se svidjele kod drugih.
360. Koristila sam razna kozmetička sredstva.
370. Ugađala sam drugima zbog nadoknade, a ne zbog duhovne koristi i spasenja.
403. Griješila sam pušenjem duhana.
404. Izbjegavam hladne prostorije.
513. Volim se često kupati u vrućoj vodi.
526. Razmišljam o ukusnim jelima.
537. Pila sam vino nedjeljom i o blagdanima.
561. Volim se dotjerivati.
727. Držala sam u kući karte za igranje.
738. Tražila sam pravdu pišući zamolbe i žalbe.
769. Gadila sam se na ljude koji neugodno vonjaju.
777. Radila sam kao berberin.
836. Jela sam ili radila u restoranu.
868. Sjedila sam na tuđem krevetu bez dopuštenja.
882. Sudjelovala sam na izborima ljepote.
898. Pokazivala sam svoju oštroumnost.
959. Promiskuitetna sam.
996. Kritiziram političare, umjesto da molim za njih.
1022. Posjećujem neprikladne sajtove na Internetu.

15 lipnja 2009

Kako se krojila istočna hrvatska granica

Preuzeto s www.cerovac.blog.hr

Ivan Cerovac: Kako se krojila hrvatska istočna granica ?

Razgovor s Jerkom Zlatarićem.

Napomene dodane 2007.
U jesen 1971.god. radio sam kao novinar Hrvatskog tjednika. Jednog dana pozvao me je Šime Đodan, s kojim sam tada imao dobre odnose, i rekao mi da otputujem u Đakovo k tamošnjem predsjedniku Ogranka MH odvjetniku Milanu Juriću. Čim sam došao u Đakovo sjeli smo u prekrasan automobil gospodina Jurića i otputovali u Baranju – ravno na posjed glasovitog HSS-ovca i političara Jerka Zlatarića. Snimio sam razgovor s njime, prepisao tekst, uredio ga i preko Milana Jurića poslao ga Jerku Zlatariću na autorizaciju. Tekst ipak nije objavljen u Hrvatskom tjedniku jer je odgovorni urednik Jozo Ivičević bio mišljenja da u tom i tako teškom političkom trenutku nema smisla otvarati i pitanje međurepubličkih granica. Tako je došlo Karađorđevo, slom Masovnog pokreta a ja sam otišao u političku emigraciju noseći nekoliko tekstova koje nisam uspio objaviti, u prtljazi. Gornji tekst objavljen je tek kad smo dobili vijest da je Jerko Zlatarić umro(vijest nije bila točna). Objavljen je u londonskoj “Novoj Hrvatskoj” 6/1973. Iako danas Hrvatska ima druge probleme, kao povijesni dokument svog vremena, ovaj intervju nije izgubio na važnosti ni danas.
Pseudonim Tomislav Županac koristio sam u prvim mjesecima emigracije kako ne bih naštetio kolegama kojima su se tada u Zagrebu (a i drugdje) održavala suđenja.



Gospodine Zlatariću, vi ste prije II svjetskog rata bili aktivni u HSS-u, a poslije ste bili član AVNOJ-a. Kažite nam nešto o tome.

Zlatarić: Za vrijeme stare Jugoslavije bio sam zamjenik senatora i predsjednik kotarske organizacije HSS. Ovdje kod nas, među Hrvatima, komunista niti nije bilo. Madžari su imali svoju organizaciju HSS ali su zapravo djelovali kao komunisti. Ja sam to znao, no uvijek sam ih štitio pred jugoslavenskim vlastima koliko sam god to mogao. I kad su 1941. g. došli Madžari poslali su k meni tajnika velikog župana koji mi reče da će me imenovati za poslanika za ove krajeve jer su čuli za moje ime i da sam jako štitio narod i kako rekoše "došli smo da vas odlikujemo i da vas nagradimo".

"Gospodo," rekao sam ja "drago mi je da ste čuli za moje pošteno ime, jer za nepošteno niste mogli čuti. A za mene bi najbolje bilo ako me pustite na miru. Na frontovima se kroji lice Europe a ja sam tako malen da ne mogu odlučiti niti ovako niti onako. Što sam kao mali čovjek u narodu ovdje mogao, to sam činio, a danas kad je rat, ja se u politiku ne miješam. Ne, ne!!"

Kad su članovi KP čuli da sam ja odbio ponudu Madžara, onda dođe jedan i donese mi ovakav štos letaka i jednu Marxovu knjigu; nije mi bilo ugodno, vjerujte, jer sam znao da ću biti uhapšen. A što sad? Rekao sam mu:

"Slušaj Pišta, okani se zla. Ja sam sto posto siguran da će Njemačka izgubiti rat. Izgleda da će Rusi doći ovamo. Ne zato što ja to hoću, nego je normalno da Njemačka mora izgubiti rat. A zašto da ja sad tu uludo gubim glavu." Kaže on meni da su mu žandari za petama.

To je bila nedjelja, a između četvrtka i petka točno u pola noći dođu k meni mađarski žandari, viču: "Zlatariću, otvori! Je li bio taj kod tebe?" "Je". "Je li ti ostavio to i to?" "Je". "A gdje je to'" "Spalio sam." "A zašto si spalio?" "Zato da se dalje ne širl." "A zašto nisi prljavio?" "Ja sam čovjek demokratskih nazora i smatram da svaki čovjek ima pravo da misli svojom glavom. Ako sam krlv tu sam."

Tako me uhapse i smjeste me 45 dana u istražni zatvor. Bilo nas je 2 Hrvata i 26 Madžara. Među tim Madžarima bilo je i Srba. E sad su svi naši Srbi veliki borci i partizani, a kad je bio pod Madžarima prvi popis niti jedan se nije usudio zapisati za Srbina, svi su onda bili "Madžari pravoslavne vjere". A mi smo bili Hrvati. Kad je madžarska vojska ulazila, izvjesili smo hrvatske, a ne madžarske zastave.

11. lipnja 1941. stavljen sam pred Prijeki sud zbog suradnje s komunistima. Svi su se, svi Madžari digli i zauzeli za mene, svi iz Baranje. Bio sam oslobođen, ali tek nakon godine u zatvoru, iako osuđen na 35 dana zatvora.


Nakon što ste bili pušteni iz madžarskog zatvora, gdje ste proveli vrijeme do konca rata?


Zlatarić: Bio sam kod kuće, a 1944. g. su nas opet pokupili i odveli u Pečuh i stavili pod pasku. Moraš se prijavljivati, nikuda ne smiješ. Znate, kad ste „crn“ upropaštavaju vas na svakom mjestu. 1944. g. bio sam kandidat za Dachau. I opet Madžari iz Baranje, na svoj račun , neka im je hvala, da se ne bi vršile odmazde među njima pomognu mi. Kažu: "Mi ćemo vas sada pustiti doma, a vi gledajte da se ne osvećujete". No mom bratu ništa nije pomoglo. Njega su poslali u Dachau. I tako sam izašao i došao kući teško bolestan, i izaberu me prvo za predsjednika Mjesnog odbora. Ja bolestan. Izaberu me za predsjednika Kotara. Ja bolestan. Ali izaberu me za potpredsjednika Okružnog odbora u Somboru. Onda postah članom AVNOJ-a i ZAVNOH-a. Jedno vrijeme sam bio i član Srpske narodne skupštine dok nije Baranja priključena Hrvatskoj. Bio sam i predsjednik poljoprivrednog odjela Okružog odbora u Somboru i član Glavnog odbora Vojvodine.


U kojem je to razdoblju bilo?


Zlatarić: To je sve bilo od 1944-1946.


Vi ste bili član komisije za razgraničenje između Hrvatske i Vojvodine. Kako je djelovala ta komisija i tko su sve bili članovi?


Zlatarić: Jednog dana dobijem ja poziv da dođem u Glavni odbor Vojvodine u Novi Sad. Nisam znao o čemu se radi. Kad sam došao, tamo sam zatekao Vicka Krstulovića, Milovana Đilasa, Milentija Popovića, Žarka Veselinova i neke koje ne treba spominjati.

Došao sam, kažem ja, i pitam zašto sam pozvan? Đilas mi reče da sam od strane AVNOJ-a imenovan za člana Komisije za razgraničenje između Hrvatske i Srbije, odnosno između Hrvatske i Vojvodine. I sad to trebamo ovdje riješiti. Ja sam na to rekao ovako: "Druže Đilas, ja mislim da bi bilo nepravilno, bez obzira na razne ciljeve, da mi ovdje, bez igdje ikoga riješimo ovako važnu stvar. Ja mislim, ako već nije vrijeme da se pita cijeli narod, onda bi se trebali sastati barem sa narodnim predstavnicima." Đilas kaže: "Slažem se“ a drugi su šutjeli. Đilas je dodao: "Što da radimo?" Ja sam rekao da mislim da bi morali ići u Suboticu jer da je to najveće hrvatsko mjesto ovdje u Vojvodini i da mislim da bi bilo promašeno bez njih rješavati ovako važnu stvar. Tako se mi spremimo u Suboticu. Dođemo u Suboticu, i naravno, drugovi su imali sasvim druge mogućnosti nego ja; brže bolje su sazvali svoje ljude, a ja trči malo ovamo, malo tamo, pa se i naši skupili, mislim naši Hrvati. Onda je počela diskusija.

Tko je bio od Hrvata iz Subotice?

Zlatarić: Bio je Mićo Skenderović, mislim da je bio Marko Kuntić, Grga Skenderović i Domazović. Bilo je prilično ljudi. I ja kažem:“Drugovi, ikao sam član ove komisije, ja sam i predstavnik ovdašnjeg naroda, i mislim da ovo nije samo moje mišljenje i da će se većina složiti sa mnom: u ovom sektoru od Subotice do Palanke živi 120.000 Hrvata (tako je onda bilo) dakle samo Bačka i Baranja, naprama 40.000 Srba i moža 40.000 Madžara. Znaći mi smo Hrvati ovdje apsolutna većina, osim u Srijemu. (Oni su toliko naglašavali taj Srijem; pa dobro neka im bude: u Srijemu je većina Srba, all je ovdje je većina Hrvata).
Onda se digao Domazović, on je bio predstavnik, i ministar je bio neko vrijeme, pa reče:"Drugovi, ja mislim da s obzirom da Bačka više ekonomski gravitira prema Boogradu i Novom Sadu da bi bilo bolje da je pripojimo Srbiji. All, ukoliko bi dobili trokut, onda sam ja zato da od Subotice na Palanku bude povučena granica. Jer mi iz Baranje nemamo što tražiti u Srbiji. "
A u Podunavlju, osim Sombora, Srbi nisu imali skoro niti jedno selo. Nešto ih je bilo u Somboru i Subotici. U Subotici je na primjer bilo prije rata 5000 Srba. Danas ih imade vjerojatno nešto više. I tako ja kažem: "Drugovi, ja zastupam jednu tezu iz unutrašnjopolitičkih razloga i vanjskopolitičkih razloga.
Unutrašnjopolitički razlozi jesu: vi znate, drugvi, da ovdje u Vojvodini živi jedna jaka etnička skupina Madžara. I kada hi se Bačka podije1ila, oni bi bili razdije1jeni, bili bi onemogućeni da budu ponovo iredentisti i da ponovo traže prisjedinjenje. Mislim, drugovi, da mi niti jednu naciju ne želimo odnarođivati, ali se mi moramo osigurati. Vanjskopolitički razlogje ovo: vama je, drugovi, poznato da preko naše sjeverne granice u Madžarskoj ima jedan ve1iki hrvatski pojas. Ja smatram (to onda još nije bilo riješeno) da je Jugoslavija za njih mamac; netko reče "S1aveni” , all to su, 90 i nekoliko postotaka Hrvati i zato mislim da bi radi toga, kad bi ovaj dio Bačke i Baranju priključili NR Hrvatskoj, da bi oni više težili da budu priključeni k nama.

Onda se ustane Grga Skenderović (Jednom je on, na jednoj skupštini u Novom Sadu rekao, da Bunjevci hoće ići u Beograd). Sada on reče da su mu to naredili da govori, a kaže to nije istina. Umalo ga nisu tukli. A on k meni da mu ja pomognem. Ja sam vidio da je takva situacija da mu ja ne mogu ništa pomoći nego samo odmoći. Jer, ako oni vide da mi tu nešto organizirano radimo, napravit će nam još više štete. Poslije mi reče Grga da zašto ja onda nisam u Novom Sadu govorio. Ja sam mu odgovorio: "E, moj Grga, da sam onda u Novom Sadu govorio, sad ne bih imao prilike. Vidiš, Grga, treba dočekati priliku i onda govoriti kad je prilika. Radije šuti, kao da ništa ne znaš, kad vidiš da ništa ne mozeš . A kad dođe vrijeme, onda ne pitaj kakve će žrtve biti."

Zatim smo krenuli dalje prema Somboru. Tako je i u Somboru bilo: naši svi Bunjevci, naravno za Hrvatsku, u Subotici svi za Hrvatsku, čitav ovaj pojas sve za Hrvatsku. U Somboru je još onda bio čika Tuna Babić. On je govorio :”I ja se slažem s Jerkom, i ja se slažem."

Naši su ljudi zaključili, da, pošto smo mi u apsolutnoj, ne u relativnoj, nego apsolutnoj većini, da mi imamo pravo tražiti da se nas pita. Dođemo mi u Vukovar i onda su se poče1i komešati drugovi u komisiji, kažu: okolica je Vukovara srpska. A Vukovar je bio hrvatski!!

Jedva sam nekako dogurao da smo dobili Ilok. Jedva nekako!! I to je sad najvažnije, kad smo došli u Ilok, Đilas kaže: "No, drugovi, što smo rijeišili?" Ne znam, da li je zgodno da kažem, no ja nisam naučen lagati. Vicko Krstulović kaže: "Ja mislim da s obzirom da Baranja ekonomski gravitira Osijeku i Hrvatskoj, da bi ona mogla pripasti Hrvatskoj, dok onaj koji hoće dije1iti Bačku, čini to iz šovinističkih pobuda." Tako je govorio Vicko Krstulović, vjerujem po direktivi Centralnog komiteta. Pita Đilas ostale članove komisije. Oni kažu da se slažu s drugom Krstulovićem.

A vi ste bili taj koji je htio dijeliti Bačku?

Zlatarić: To sam bio ja. Shvatite to. Ja, jedan se1jak, za njih nitko i ništa, a oni šefovi na položajima, što im reći? Pita Đilas: "No, druže Jerko, šta ti kažeš?". A oni gledaju šta ću ja sad reći. Rekoh: "Drugovi, ja sam čuo gdje ste vi govorili da se prema Hrvatima Bačke i Baranje nije vodiia pravilna politika ne samo za stare Jugoslavije nego ni od oslobođenja do danas. Drugovi, jeste li to rekli?" (A oni šute nemaju što reći!)
"Ako je stanje takvo, i kad 90% svijesnog hrvatskog življa (moram reći da su onda bili mnogo bolji naši Hrvati nego sada, "ovi" su za dvadeset godina napravili čuda, znate li da se ljudi boje i misliti da su Hrvati), že1i biti pripojeno Hrvatskoj, onda vas pitam, drugovi, ako sam ja predstavnik u ovoj komisiji, da li ja mogu, da li ja smijem drukčije gledati, nego što misli tih 90% Hrvata? Evo, što že1e ti Hrvati to želim i ja!" Sve je zamuklo, drugovi su problijedili, međutim, kad sam vidio da je situacija zbilja mučna, rekoh: "Drugovi, mi to ne želimo pod svaku cijenu. Mi to ne želimo pod cijenu novog bratoubilačkog rata, ili ako to viši državm interesi ne dozvoljavaju, i mi to ne že1imo ako narod nema pravo. Ako pak od ove tri niti jedna nije po srijedi, drugovi, ja izjavljujem: ostajem pri svemu onome što sam rekao!" Nitko nije od prisutnih mogao reći da je koja od te tri po srijedi pa je Đilas rekao: "Drugovi, konstatiram da nismo mogli naći suglasnost, i obavijestit ću AVNOJ o tome" Nikakav zapisnik nije pravio, ništa. Sve je to bilo u jesen 1945. godine.

Ali to je bilo prije izbora 1945?

Zlatarić: Da, da prije izbora. Na izborima nisam bio izabran. Iako sam dobio sve hrvatske i madžarske glasove. Odmah kod prvih izbora morao je biti izabran Srbin. Od onda, među poslanicima iz Baranje za Saveznu skupštinu ni jedan nije bio Hrvat. U Saboru kad jedan, kad nijedan. I tako je danas: tri su zastupnika u Saboru Srbi, iako Srba ima 21% stanovništva a nas ima blizu 50%. I sad oni imaju tri zastupnika a mi nijednoga. Madžari momentalno nemaju niti jednoga, ali i oni su ga imali a mi nismo. Ali sad su zato Madžari bolje zastupljeni u Općinskoj skupštini nego mi.

Zar zaista u Saveznoj skupštini nikad nije bio Hrvat poslanik Baranje?

Zlatarić: Ja sam bio član AVNOJ-a a onda niti jedan.

Što je bilo dalje s komisijom?

Zlatarić: Nakon nekog vremena pozvan sam u Sombor i tamo su mi dali da pročitam i potpišem "Rješenje AVNO]-a (Privrerneno)”.

Po njemu se Baranja za stalno prikljućuje NR Hrvatskoj, a što se Bačke tiče, privremeno dok to Narodna skupština ne bude riješila. Kad su to dalje rješavali, ne znam, jer sam tada već bio u zatvoru.

Kažite nam kako ste došli u zatvor i zbog čega?

Zlatarić: Znate, još dok sam bio u Somboru, to sam kasnije doznao, zamjenik šefa Udbe trebao je da me pregazi autom. Po naredbi Beograda. Od onda znadem barem 10 mjesta gdje mi je bila spremljena zasjeda. I zbilja, čudo me je spasilo.

Suđen sam zbog obaveze. Bilo je određeno koliko je tko dužan davati državi žita. Počelo je to tako da sam se ja povukao na naš posjed kad sam vidio da su mi pokrali sve glasove na izborima. Neću više dalje i gotovo. Ja jesam seljak, ali imam obraz, pošteni seljački obraz. Vidim da ja tu nemam što tražiti, da smetam i ja sam se povukao. I čim sam se ja povukao, toliku su obavezu nametnuli na moju obitelj, ti došljaci, koji i danas vode protuhrvatsku rabotu , više nego na čitav kraj. Čitavo vrijeme rata posjed nam je bio upropašćivan. Kuća upropaštena. Kad sam se vratio, 10 bolesnih u kući. Živio sam u zadruzi s ujakom i ocem. A1i je posjed glasio na ujaka. Imali smo 17 jutara, 45 parcelica. Dobro nam je urodilo, all je te godine bilo mnogo miševa, koji su skoro sve uništili. Prvo su uhapsili ujaka, ali su ga po nalogu Rankovića, vratili pa uhapsili mene, iako ja nisam bio vlasnik posjeda.

Eto, vidite moju presudu, vidite jednu sramotu pravosuđa; ja sam osuđen na osam godina najteže robije radi manjka od 600 kg žita iz obaveze državi, iako sam član AVNOJ-a i unatoč svim mojim zaslugama.

Od 1945.godine kad su došli ti Srbi došljaci, onaj Mile Stanić, onda je počelo naše zlo. S našim Srbima ovdje rođenima nemamo nikakvih problema, to su većnom dragi i inteligentni ljudi. A mene su sudili ti došljaci. U gostioni “Kod Svetozara", u gostioni!! Jedan su dan bili tamo na večeri, tamo su raspravljali, jedan kaže dat ćerno mu 8, drugi bolje 10, i tako je sve obavljeno za manje od 24 sata, bez advokata, bez svjedoka, bez ikoga.

I sad zamislite, za vrijeme okupacije Mađara, našlo se ljudi koji su se za mene zauzeli, a sada u mojoj Hrvatskoj nitko. Goni me na teške radove a ja teško bolestan, imao sam bruh. Pa jednom rukom kopam, a drugom držim crijeva. Na primjer u Dubovcu, kad se gradio autoput Pred nama su išli neki disciplinci. Snijeg pada, a oni svi bosi. Sva je trasa bila krvava. To sam vidio na svoje oči. A dok sam bio u Zrenjaninu, 12 km smo išli na rad i isto toliko natrag. 10 kubika zem1je je svaki trebao ugraditi u trasu. Gladni i žedni, a oko nas milicioneri na konjima. Ako si napred, tuku te, ako si otraga, tuku te, ako si sa strane, tuku te. Ljudi su umirali na radu kao muhe. To je istina. Nemam niti želje niti razloga da preuveličavam. I oobro je da sam to vidio i prošao.

To su bile "njihove" metode. Danas to zovu Rankovićevim metodama. I na svakom mjestu, na radu, u zatvoru, onaj normirac, onaj poslovođa, onaj brigadir je Srbin, i sve su to bili kriminalci.

Slušajte, između nacija nije ovdje kod nas nikad bilo sukoba. Došljaci izazivaju sukoobe, oni prave sada u Baranji te "slučajeve".

A što kažu i kako se ponašaju ovdašnji Srbi i Madžari?

Zlatarić: Srbi se Mađarima dodvoravaju, da ih pridobiju. Sigurno je deset puta više Mađara stipendirano na raznim školama i fakultetima, nego Hrvata. A Srba da i ne kažem! Hrvata nije od ukupnog broja stipendiranih, stipendirano niti 2%. I baš je nedavno ovdje bila jedna komisija pa kaže da se Hrvati neće primiti položaja. Ali mi nemamo nikoga, nemamo. Moja je nečakinja bila ovdje učite1jica, svršila je gimnaziju. Radila je i onda joj otkažu jer da nema učite1jsku diplomu. I umjesto nje dovedoše jednog Bunjevca, koji nije imao niti učiteljske škole niti gimnazije, ali je on postao učitelj. Jer dok su Srbi na vlasti, on je Srbin. A došla mu i žena Srpkinja, i nju je selo moralo birati za odbornika u Belom Manastiru. Bila je izabrana čim je došla.

Vaša je obitelj, kako sam čuo tradicionalno politički angažirana?

Zlatarić: Gajić je 100% hrvatsko selo. Još za vrijeme Austro-ugarske, tisuću osamstotina i nekoje, kad su se socijalistički i socijaldemokratski pokreti u Mađarskoj jako poćeli razmahivati, onda je u selu bio socijaldemokratski prvak moj prastric Matko Zlatarić. Madžarske su vlasti to zabranjivale. Poslali su 8 žandara u selo 1897. g. koji su počeli maltretirati i tući ljude. Jednom je neki Vinko Vujić viknuo:"Hura". I kako je on viknuo, a ono svi se1jaci lopatama i vilama na žandare. I stjeraše te žandare oko naše kape1e, i sad nitko nezna šta dalje. Došao je moj stric, pa kaže: "Narode, smiri se, a vi gospodo žandari izvolite svojim putem".

Poslije toga poslali Madžari dva bataljona vojske u Gajić. Bila je vojska ovdje nekoliko tjedana. Mog strica odveli su u zatvor u Peštu, a naši našli nekog advokata, socijaldernokratu, i on učinio sve i starog pustili. Od onda pa do prvog svijetskog rata mi smo uvijek slovili kao crveno selo. Kad je došla stara Jugoslavija, opet udri po nama jer da smo crveni. I sad došli komunisti i opet udri po nama jer smo crveni. To je kao onaj vic kad je jedan vikao: Dolje Staljin, pa ga zatvorili. Kad je izašao iz zatvora, viče: Živio Staljin, pa ga opet zatvoriše.

Kad ste se vratili iz zatvora, što se onda radili?

Zlatarić: Kad sam se vratio iz zatvora,nisam mogao ostati kod kuće. Zašto? Ubili bi me. Odvukli mi brata, pet mjeseci ga u Udbi držali i tražili da laže na mene. Izubijali su ga i kad su vidje1i da nema ništa, pustili su ga, i nikom ništa. Ubili su i ovdašnjeg predsjednika Mjesnog odbora. Ta klika, koji od njih, ne znam. Ubili su i člana Sabora Stjepana Andrića. Poslije su rekli da je počnio samoubojstvo. Eto u takvom smo položaju mi bili.

Spominjali ste da je ovdje bila neka komisija. O čemu se radi, i da li ste stupili u kontakt s tom komsijom?

Zlatarić: Bila je to komisija iz Sabora, koja je trebala izvidjeti taj "Baranjski slučaj". Došli su iz Zagreba, jedan Hrvat i jedan Srbin. Srbin je rekao da radi kao pravni savjetnik u Saboru. Rekao je i svoje ime ali ga ja nisam dobro razumio. Vidio sam da su počeli sa seljacima razgvarati o zapravo sasvim sporednim stvarima. Onda sam ja zatražio riječ:” "Braćo i drugovi, narod me ovdje poznaje, ali me vi ne poznajete. Ja sam možda najviše zadužio Baranju, i ako baš hoćete bilo koju naciju. Ali sam izgubio svoj utjecaj. Nemojte se čuditi. 1941. umjesto da primim poslaničko mjesto uz dosta novaca, i da blagovremeno kidnem i odem u svijet, ja sam radije došao pred Prijeki sud. Bio sam poslije u narodnoj vlasti na raznim položajima, a kad sam se silom prilika vratio kući na zem1ju, pritisak, pritisak, i dobio sam osam gadina. Nakon 20 godina takorekuć dobrovoljnog kućnog pritvora budem pozvan da primim odlikovanje od druga Tita. E sad mi kažite drugvi, jesam li pošten i1i sam lopov? I kad se, drugovi, ovako postupalo sa mnom, što mislite kako se tek postupalo s ostalim našim ljudima Hrvatima koji nisu imali te zasluge i ta poznanstva ni taj ugled? Ovdje nije u pitanju Sima Zorić, jer je on veoma mali, nego su u pitanju oni koji su doveli Simu Zorića i sve te „Zoriće“, od Mile Stanića do danas, da vladaju, haraju i ubijaju. Ovo je kriminal, drugovi,kriminal, razumijete li?
I nemojte misliti da ovo govorim zato što sam star pa se više ne bojim. Ja se nikad nijesam bojao, kad sam bio mlađi manje sam se bojao, nego danas. Ja govorim istinu i ne pitam koja je cijena. Ja lagati neću!”

Što su rekli ljudi iz komisije?

Zlatarić: A, rekli su: "Eto vidite kako se 'stari' raspričao, otvorite i vi drugi usta".

Dajte nam objasnite taj "Beljski slučaj".

Zlatarić: Ja ću vam dati jasnu sliku, bar o onome što ja znam. Razumljivo je da Belje nije uživalo veliko povjerenje u narodu.

Zbog čega?

Zlatarić: Vidite, kad su se počele osnvati zadruge narod nije htio u njih. Onda su ti isti ljudi, koji su i danas u upravi (uvijek su isti, samo si mjesta mijenjaju), toliko porezom ill drugim načinom opterećivali narod, da su mnogi ljudi morali jednostavno se zadužiti, kad je već zemlja na drugim mjestima bila i te kako skupa.

Tu oduzetu zemlju davali su Belju, i tako ljudi ne vjeruju Belju, jer im je progutalo akar ovdje, akar tamo. A ti ljudi u upravi, koji su narodu uzimali zemlju i davali je Belju, danas su najveći hajkači, tjerači, protiv Belja i Debrecina. To je zato što je Debrecin zatražio da se napravi plan, a ako se napravi plan, onda moraju biti čisti računi. I onda su oni počeli protiv Debrecina.*

Kako to mislite “čisti računi”?


Zlatarić: Pa ovdje nisu nikako čisti računi. Na primjer, država je dala zajam samo borcima da si grade kuće. To je zajam na 30 godina uz 2% kamata. To su sve razgrabili ti glavešine. I on napravio sebi kuću, sinu kuću, kćeri kuću, svima kuće .. " I čak štoviše, onaj ostatak u milijunima stavio je u banku pa vuće 8% kamata. Ima i toga. E, "oni" su najprije htjeli okaljati Debrecina, da bi on šutio. Sad su "oni" sami sebi skočili u trbuh, kad je cijeli slučaj izašao u javnost. Od kako je Debrecin poveo, Belje ima sasvim drugačiju politiku prema seljacima: i u kooperaciji i u svemu bolju nego što je ovi imaju. A "oni" se s Beljem nisu posvađali radi toga što Belje sada radi bolje ili gore, nego radi svojih osobnih interesa. Jer, dok je Belje njima davalo, dok je bilo krava-muzara za sve, do tada su svi oni bili za Belje. Sad ,kad toga nema, sad su protiv Belja. Sad su glasni ti njihovi "borci" koji nisu puške ni vidjeli, ili su pak bili u fašističkim redovima. To su ti "borci" koji viču: "Sima- Tito!"

A što je bilo s “Jelenom”?

Zlatarić: Čuo sam kako jedan njihov tehničar govori:”Sve bi bilo dobro da Savka i Tripalo nisu zabrljavili". A sad se tek doznalo da Jelen iskorištava Baranju. Do sad su na sva usta telalili, da sam ja kriv što je Baranja priključena Hrvatskoj, jer da je pripojena Srbiji, bila bi pasivan kraj pa bi dobivali dotacije. Ja sam čuo kako govore: "Gdje je ta ciganjska Hrvatska?" Znate, to me je jako zaboljelo. A znam otkud to sve dolazi. I pljuni na Hrvatsku kad dođeš u općinu, odmah češ dobiti što god hoćeš. A sad kad se otkrilo kako Jelen iskorištava Baranju i da pomaže beogradsku općinu "Savski venac", sad su ušutili.

Spomenuli ste odlikovanje. O kakvom je odlikovanju riječ?

Zlatarić: 1968. sam dobio orden “Zasluga za narod” sa zlatnim vijencem. Tada se slavila godišnjica AVNOJ-a. Prvo sam bio narodni neprijatelj, pogledajte što je "Borba" pisala o meni, a nakon toga su me odlikovali. Htio sam odbiti odlikovanje, ali to bi značilo rat, a ja ne želim rat.


Gospodine Zlatarić, hvala vam na razgovoru!

Priredio i razgovor vodio:
Tomislav Županac

* Ing. Anton Debrecin postao je najprije prinudni upravitelj "Belja" a zatim i generalni direktor tog najvećeg hrvatakog poljoprivrednog dobra. Bilo je to naravno u amandmanskoj fazi Hrvatske, u jesen 1971. Već tada su protiv ovog hrvatskog privrednika započele spletke dotadašnjih šefova "Belja", pretežno srpske nacionalnosti, koji su Belje doveli do bankrota. 4. VI. 73. ing. Debrecin je izveden pred sud zbog "zloupotrebe društvenog položaja". Nova Hrvatska je već pisala da se danas u okupiranoj Hrvatskoj Tripalovi istomišljenici - progone pod krinkom privrednog kriminala. Slućaj ing. Debrecina u tom smislu je tipičan. Jedina krivnja ing. Debrecina je u tome što je osposobio "Belje" tako da je moglo poslovati bez dotacija i što su radnici konačno poćeli primati redovne prihode. Danas, s povratkom starih upravitelja, nestalo je i redovnih plaća za radnike.

** "Jelen" je lovno-šumsko i poljoprivredno gospodarstvo u Baranji, kojim još od poslije rata upravlja "savezni" organ sa sjedištem u beogradskoj općini Savski Venac. "Jelen" je dakle "savezno preduzeće" a ima svoja lovišta u Vojvodini, Hrvatskoj i Kosovu. Na području Hrvatske, u Baranji, nalazi se 40.000 hektara "Jelenovih" šuma i lovišta. Godišnji prihod samo iz Baranje iznosi 302.000 dolara. U isto vrijeme hrvatska općina Beli Manastir spada među nerazvijene i prima od Sabora Socijalističke Republike Hrvatske godišnju pripomoć u iznosu od 3 milijuna novih dinara. Ta pomoć joj naravno ne bi bila potrebna kada bi novace i prihodi s područja te općine ostajali u njoj, i kad ne bi, što je slućaj do dana današnjeg. odlazili u Savski Venac, u Beograd. U lovištima Baranje ima oko 5.000 jelena, košuta i druge divljači. Za odstrijel jednog jelena plaća se preko 5.000 dolara. No, ne radi se samo o eksploataciji hrvatskih prirodnih bogatstava. "Jelen" ima i veliki politički utjecaj na tom području. Iza Sime Zorića, zloglasnog predsjednika općine Beli Manastir, uvijek je stajalo baš "savezno preduzeće" "Jelen".

"BORBIN" NAPAD NA ZLATARIĆA
"Borba" od 29.VIII.1949. objavila je članak “U srezu Beli Manastir se dnevni planovi dnevno premašuju a u srezu Đakovo se ne izvršavaju”. U tom je članku oštro napadnut Jerko Zlatarić:
"… okoreli mačekovac, seljak Jerko Zlatarić iz Gajića je svoju protivnarodnu rabotu naročito pojačao poslije Rezolucije Informbiroa. On je pretprošle i prošle godine nagovarao seljake da ne prodaju državi žito, a ove je godine promenio taktiku i nagovarao seljake da se dignu protiv “nerealne" procene. Međutim, u tome nije uspeo. Radni seljaci su sami zahtevali od organa narodne vlasti da ga kao sabotera uhapse. Ovaj spekulant i narodni neprijatelj nagovorio je seoske bogataše Marka Matijevića, Pavu Perišina i Niku Kneževića iz Topolja da ne izvrše svoje obaveze: međutim njih su otkrili sami radni seljaci i predali narodnom sudu koji ih je već osudio na konfiskaciju imovine i lišenje slobode prisilnim radom ... "



Presuda Jerku Zlatariću


K broj K 174/49/2/II
U IME NARODA
PRESUDA
Kotarski sud u Belom Manastiru, u veću sastavljenom od pretsednika veća Begović Milana, pretsednika kotarskog suda. i članova veća sudaca porotnika Balaš Despota jz Karanca. i Radenović Dušana iz Čeminca. uz učešće zapisničara Sečujac Nade, po optužnici Javnog tužioštva kotara Beli Manastir broj K 111/49 protiv okrivljenog Zlatarić Jerka zemljoradnika iz Gajića, zbog krivičnog dela privredne sabotaže, koji se nalazi u pritvoru od 23. VIII. 1949. god. Na osnovu javno održane glavne usmene rasprave 25. VIII. 1949. god., izrekao je i objavio 25.VIII. 1949.

PRESUDU

Ckrivljeni Zlatarić Jerko sin Vinka i majke Mande rođ. Vujić, rođen 3. VI. 1902. godine u Gajiću kotar Beli Manastir, gde i sada stalno boravi, Hrvat, državljanin FNRJ, zemljoradnik, pismen - svršio 8 razreda osnovne škole, oženjen sa Evom rođ. Lonćar, bez dece, poseduje u zajednici sa ocem, ujakom i majkom 17 k. j. zemlje, vojsku služio za vreme biv. Jugoslavije 18 meseci, do sada neosuđivan, ne nalazi se pod isleđenjem za drugo krivično delo.

KRIV JE, što je propustio kao rukovodilac domaćinstva od 17 k. j. zemlje udovoljiti obaveznoj predaji žitarica za 1949/50 ekonomsku godinu u količini od 3400 kg.pšenice i 137 kg ječma čime je bio zadužen od strane Mjesnog narodnog odbora Gajić, I na taj način oštetio državni žitni fond, dakle je izvršio radnju, koja je imala za cilj oštećivanje interesa narodne privrede i ugrožavanje državne privredne politike, čime je počinio krivično delo privredne sabotaže iz čl. 5 tač. 8 Zakona o suzbijanju nedopuštene trgovine, nedopuštene špekulacije i privredne sabotaže, pa. ga sud za ovo delo osuđuje temeljem 2. rečenice čl. 6 cit. zakona u vezi čl. 28, 32, 57 i 60 OKZ na kaznu lišenja slobode prisilnim radom u trajanju od .osam godina i na potpunuu konfiskaciju celokupne imovine. Vreme provedeno u pritvoru od 23.VIII.. 1949. god. do pravomoćnosti presude uračunava se u izrečenu kaznu lišenja slobode prisilnim radom.
Okrivljeni je dužan u roku od 15 dana nakon pravomoćnosti presude kod ovog suda platiti krivične troškove, koji se do sada sastoje iz paušalnog iznosa od 5.000 /pethiljada/ dinara.

OBRAZLOŽENJE:

Javni tužilac podneo je protiv okrivljenog optužnicu za gore opisano krivično delo.
Okriv1jeni je priznao da nije udovoljio navedenoj količini žitarica, odnosno obaveznoj predaji, na što je bio zadužen od strane MNO-a. Iz iskaza okrivljenog vidi se nadalje, da je još pre rata po njegovom priznanju bio politički rukovodilac u bližoj mu okolini, da je za vreme okupacije sarađivao sa naprednom strujom - sa komunistima, a po oslobođenju da je dobio od naroda priznanje i istaknut također u političko rukovodstvo, čime mu je dano poverenje, dok se nije 1946. godine povukao u pasivnost. Okrivljeni izjavljuje da se ne oseća krivim, branio se, da nije mogao udovoljiti obavezi po pitanju predaje belih žitarica iz razloga, što mu je izvršena veća procena. nego što je na zasijanoj površini bilo uroda. Naveo je dalje da je bolestan, pa. da tako nije ni sposoban za rad, da su mu članovi porodice, ujak, otac i majka mu, sa kojima živi u zajedničkom kućanstvu a u vezi zdravstvenih im prilika i starosti slabo sposobni i da nisu u mogućnosti zemlju obrađivati, i da se i u vezi ovog morao povući iz ranije aktivnosti u javnom životu, da bi u granicama mogućnosti mogao privređivati kod kuće. Dodao je, da je i danas aktivan u organizaciji HRSS. Žito mu nije rodilo, 2 k. j. jutra žita miševi su tako uništili, da je bilo 3 krsta na 1 k. j. Naveo je, da je ječam predao sav koji je urodio, t.j.445 kg, a žita da je predao 666 kg, i za porodicu da je zadržao žita 2400 kg za prehranu.

Priznanjem okrivljenog i prijavom MNO-a broj: 495/49 utvrđeno je, da je okrivljeni počinio napred opisano krivično delo, kao i to, da je po sjetvenom planu bio dužan zasijati 6 k.j. 1000 čhv pšenice, a da je prema njegovoj vlastitoj izjavi zasijao samo 4 k. j.

Olakšavajuće su okolnosti iznesene u priznanju i nekažnjenim predživotom, otežavajućih nema.

Društvena opasnost krivičnog dela sastoji se naročito u tome što u početku samoga otkupa more imati vrlo rđav uticaj i na ispravne građane u negativnom pravcu, što je od posebnog značaja baš u najbližoj okolini, u obližnjim selima okriv1jenog, koja pokazuje vrlo rđav primjer po pitanju dužnosti građana prema društvu, u kome žive.

Navedeni posed od 17 k. j. zemlje spada u krupniji posed i time se napred istaknuta okolnost opasnosti još više potencira. Činjenica da okrivljeni nije vlasnik zemljišta, kako je to izjavio, nego da su suvlasnici njegovi ukućani, ne menja ni u čemu na stvari, jer je okrivljeni stvarni rukovodilac, a kod pitanja obavezne predaje žitarica radi se o materijalnim stvarima, sa kojima upravlja i disponira stvami rukovodilac. Žitarice pretstavljaju artikl ishrane, koji ima naročito istaknuti značaj za prehranu širokih narodnih radnih slojeva, koji su ukopčani u izgrađivanje socijalizma i koji se .zalažu do krajnih mogućnosti za što uspešnije izvođenje Petogodišnjeg plana, koji je postavljen za stvaranje što više dobara za sve građane pa tako među ovima i za samog okrivljenog. Radnici u našoj industriji rade požrtvovno na proizvodnji potrebnih dobara za sve građjane, pa i za okrivljenog.

Potrebno je, da svest naših trudbenika u industriji što jače nađe korena i na našem selu, da bi ovo tako bilo osposobljeno da pokaže požrtvovanje, kao što ga pokazuje radnik u industriji, čime bi se produbio savez između radnika i seljaka, koji znaći vrlo čvrst oslonac u izgrađivanju socijalizma. Predmetno krivično delo ukazuje svojom opasnošću na slabljenje navedenih vrlo značjnih odnosa.

Subjektivna opasnost učinioca naročito je značajna zato, što je svoje predratno poverenje u narodu pojačao svojim pravilnim stavom za vreme okupacije i korišćenjem narodnog poverenja nakon oslobođenja, što sve stvara mogućnosti da pojedinci mogu biti zavedeni u zabludu i po pitanju njegovog pasivnog stava. Dejstvo okrivljenog u iskazanom negativnom pravcu može se osjetiti u bliskim selima njegovog mesta, gde otkup doista ne pokazuje potreban uspeh.

Okrivljeni je svojim štetočinskim odnosom ispoljio svoju destruktivnost prema socijalnom izgrađivanju, što široki narodni slojevi kao trudbeničke mase za izgrađivanje bolje budućnosti čoveka ne trpe i što je sve potrebno u svrhu pravilnog obaveštenja građana istaći. Okrivljeni je imao mogućnosti, da u vezi poverenja, koje je za vreme svoje ispravnosti imao, pripomogne pojedincima. koji su bez svoje krivice zaostali od društvenog progresa, i da tako pripomogne na izgrađivanju opšte stvari, ali okrivljeni ne postupa tako, nego se stavlja u red onih pojedinaca. koji ne umiju da razlikuju sporedno od glavnogp, koji ne znaju da uoče, da je pitanje teškoća prelaza u socijalizam privremene prirode i sporedna stvar prema glavnoj stvari prema izgrađenom socijalizmu, koji predstavlja blagodat za čovečanstvo i kom svaki slobodan građanin teži, te tako gubi poverenje naroda i postaje saboter narodnih interesa.

Okrivljeni je već u žetvenom planu pokazao nameru štetočinstva, on se nije zalagao svojstveno urednom domaćinu i ispravnom građaninu, pa je tako već i u setvenom planu došao u sukob sa pozitivnim zakonskim propisima. Komisija, koja je vršila procenjivanje uroda poznavala je stvarne okolnosti i na osnovu ovih pravomćno utvrdila obavezu. Činjenica okrivljenikovih propuštanja u vezi sa racionalnirn i intenzivnim obrađivanjem zemljišta ne može se odvojiti od okrivljenika, za svoje propuste, snosi posledice sam okrivljeni. Zatim, iz postupka se ne vide nikakove okolnosti, koje bi govorile u prilog okrivljenome po pitanju uroda. Gola izjava okrivljenog pored napred iznesenog pravomoćnog komisijskog ustavljenja, zasnovana na stvarnirn okolnostima, ne moze poslužiti za pokrivanje štetočinskog odnosa.

Sud je pri određivanju kazne uzeo u obzir sve što je napred izloženo, pa je utvrdio izrečenu kaznu zato što smatra. da će biti dovoljna da popravno utiče na okrivljenog pravcu od uzdržavanja krivičnog dela i preorijentacije za učešće na podizanju naših širokih narodnih slojeva u cilju izgrađjivanja za što svesnije učešće na velikom historijskom putu k socijalizmu.

Sud smatra, da je izrečena mera dovoljna za pouku građjanima u pravcu staranja da svaki pojedinac bude stvaralac u novom društvu progresa.

SMRT FAŠIZMU - SLOBODA NARODU!


Kotarski sud Beli Manastir, 25. VIII. 1949. god.


Zapisničar:
/Sečujac Nadal/


Pretsednik veća:
/Begović Milan/

12 lipnja 2009

Sveti Ante, 2009. godine

Svima koji danas proslavljaju svoj imendan
želim obilje Božjeg blagoslova
i svaku sreću u životu!

10 lipnja 2009

Hrvatska ima more?

Ako bih trebao nekome neobrazovanom Amerikancu (stereotip o nedostatku njihove opće kulture) pojasniti što se podrazumijeva pod pojmom "Mediteran", nikako ga ne bih smio uputiti na srpske izvore. Premda se teško mogu krivotvoriti zemljopisne činjenice, uvjerio sam se da je i to moguće. Srpski dnevni list Politika objavio je naputke kako putovati osobnim vozilom na more, uz auto-kartu i puno korisnih informacija glede potrebitih viza, međunarodnih dozvola i k tomu slično. Puno je toga stanovniku Srbije potrebno da bi uopće krenuo put mora. No, auto-karta prikazuje Grčku, Crnu Goru, Bugarsku i Tursku. Nešto nedostaje? Dakako - Hrvatska. A u uvodu "priručnika" lijepo piše "kako na more?". E, sad bi taj priglupi Amerikanac pomislio da Hrvatska nema more, što bi ga iznenadilo budući je čuo najmanje za Dubrovnik. Očita je bila namjera autora ovoga priručnika da ignorira Hrvatsku kao turističku destinaciju, iako je puno lakše doći autom do hrvatskog, nego do bilo kog drugog mora. Ne trebaju vize, domicilni jezik je dobro poznat, postoji veliki broj građana koji su u doba SFRJ naprosto hrlili na to isto more, cijene su (poglavito) prihvatljive i na razini konkurencije,... Pa, što je onda bio problem staviti na tu kartu i Hrvatsku?
Evo odgovora, zasnovanog na vlastitom istraživanju kod mojih susjeda. Pokušat ću kategorizirati 
pojedine skupine, kako bi pojasnio turističke prohtjeve u Srba.

  1. Osobe starije dobi (iznad 60 godina). Dobro su upamtili zlatne godine Titove Jugoslavije: dobiješ plaću i regres za godišnji, sjedneš obitelj u auto, odvezeš se do Makarske s punim autom razne hrane, kupaš se i sunčaš do dva tjedna, vratiš se doma i - čeka te plaća. Za njih je to bilo "naše more" i teško mogu izgovoriti "hrvatsko", ma koliko sjećanja bila lijepa. Da ne spomenem vojna i odmarališta raznih srpskih poduzeća. Njihova djeca pamte ljetovanja u Hrvatskoj, ali od 1991. godine nisu imali prilike ondje i otići iz više raloga (ekonomskih, političkih,...).
  2. Osobe srednje dobi (oko 40 godina). Pamte da su kao teenageri odlazili na Hvar, kako su putovali s rancem na leđima Dioklecijanom do Splita, pa onda duž cijele obale. Neki su bili aktivni sudionici rata protiv Hrvatske i oni ju preziru iz samo jednog razloga: što više nije njihova. Oni koji nisu po Hrvatskoj pucali imaju želju za ljetovanjem, ali dovoljno su iskusni da znaju kako odlazak u Zadar, Dubrovnik ili Split sa srpskim autom nije baš dobra odluka, budući su još svježa sjećanja na krvave dane Domovinskoga rata. Neki osjećaju krivnju (čak ne ni svoju), neki grižnju savjesti, ali veći dio se ne osjeća sigurnim zbog toga što je to more nekad bilo njihovo, a danas nije. Znatiželja je velika, pa se raspituju kod prijatelja koji su bili na hrvatskom moru. Najčešće čuju samo lijepe stvari, u koje često ne žele povjerovati, ali onda i neku ružnu koja ih automatski opredijeli za neku drugu destinaciju. Jer, mogu ti ogrebati ili polupati auto u Grčkoj, ali to nema istu težinu kao kad ti se to dogodi u Hrvatskoj. Djeca osoba iz ove skupine nisu nikada bili u Hrvatskoj i o njoj znaju samo kao o neprijateljskoj susjednoj državi koja je pobila ili protjerala milijun Srba i u kojoj, ako doznaju da si Srbin, možeš imati gadne posljedice. Rezultat obrazovnog sustava.
  3. Osobe mlađe dobi (do 30 godina). Zbog lošeg materijalnog stanja biraju odredište prema dubini džepa i preporukama turističkih agencija i prijatelja. Dakako, odlučuju se za sve drugo osim za Hrvatsku, jer im to nema tko preporučiti komu bi mogli povjerovati.
  4. Vrlo mlade osobe (oko 20 godina). Ako uopće i mogu otići samostalno na more, odlaze na istok, budući o Hrvatskoj imaju vrlo loše predodžbe. Izuzimaju se rijetki koji su bili na sportskim natjecanjima ili sličnim događajima, pa se uvjerili u ljepotu hrvatskog mora. Takvi su upoznali i mnoge prijatelje u Hrvatskoj i nemaju predrasuda glede rata i zajedničkih uspomena iz bivše države. Ovo je najmanja skupina.
Generalno, Srbi se opredijeljuju za odlazak u Istru i (vjerovali ili ne) uopće je ne doživljavaju kao Hrvatsku. Kažu da ondje ljudi nisu šovinisti i srbomrsci, te da se osjećaju ugodno. Neki se opredjeljuju i za odlazak južnije, ali sam od jednoga čuo kako je za svo vrijeme boravka na Dugom Otoku (o kome govori sve najljepše) koristio isključivo engleski jezik! Navodno su neki njegovi poznanici imali neugodnosti kad su progovorili srpskim. Nadalje, postoji manja skupina ekstremnih bogatuna koji vrlo rado odlaze na hrvatsko more i koji nikada nemaju problema sa sigurnošću. 
Dapače, puni su hvale za uslugu, klimu,... 


Na koncu, moram spomenuti i Hrvate iz Srbije.


Većina Hrvata koje poznam niti ne pomišljaju otići na more na neko drugo mjesto, osim u Hrvatsku. Za njih je to ne samo ljetovanje, nego "povratak" u Domovinu, posjet starim prijateljima i rodbini, njegovanje osjećaja pripadnosti,... Ma, puno toga. Oni ne žale ostaviti svoje novce u Hrvatskoj i sigurno su skupina najzadovoljnija nakon povratka s odmora, koja tolerira i propuste hrvatskih  turističkih djelatnika.
Ajmo sad nešto reć i o vlastitim iskustvima. Moja obitelj, ako nije bila u Hrvatskoj - nije niti bila na moru! Takvi smo! Sve nam je ondje lijepo: more, sunce, ljudi, pjesma (pisma), lokalni govor, odore policajaca,... Imamo puno prijatelja od Dubrovnika do Rovinja, ne stignemo ih sve posjetiti, ali imamo osjećaj da smo - među svojima. Naravno, razgovaramo i o politici i obično se slažemo u bitnim odrednicama, jer drukčije ne bismo ni mogli biti prijatelji. Dvije stvari nam pokvare odmor: cajke i auto. Vjerovali ili ne, kod nas se u kući ne slušaju cajke, pače ni najmlađa kćer koja se "truje" preko televizije. Onda nam se dogodi da u sred Splita, kroz otvoren prozor bijesnog BMW-a, čujemo taj odvratni zvuk turbo-folka (nepravilno je reći "srpskoga", budući je većina numera ukradena s Bliskog istoka, Turske ili Grčke), tako da ne možemo slušati primjerice Mišu Kovača sa CD-a. Zatim, dok čekamo zeleno na semaforu, iz istoga BMW-a čujem komentar na naše registracijske oznake: "Alo, Srbine!" Ostanemo potpuno zbunjeni količinom gluposti i primitivizma u samo nekoliko sekundi. Raspravu o tome tko je u ovom slučaju veći "srbin" ostavljam za drugi puta. Jednom prilikom sam vidio reklamu za nastup srpske folk-zvijezde u jednom od noćnih klubova. Uspio sam prošetati prije "nastupa" i pogledati parking. Zgadilo mi se! Više nikada to neću napraviti. Kvari mi odmor i sliku moje prelijepe Domovine.

Dok pišem ovaj post, razmišljam o Fahretinom koncertu u Zagrebu. Ne sumnjam da će dvorana biti puna, da će se pjevati "Živjela Jugoslavija", "Ja sam Jugoslovenka" i "Čačak, Čačak". Među posjetiteljima bit će sigurno i onih koji će ovoga ljeta pokazivati srednji prst nama koji sjedimo u autima sa srpskim registracijama, koji dolazimo potrošiti svoj novac u Hrvatskoj od koga se ti isti posjetitelji Fahretinog koncerta liječe, školuju,... Imam prijedlog. Treba samo promijeniti jedno slovo u nazivu dvorane, tako da na njoj piše "Zagrebačka Brena", pa neka u njoj pjevaju i Baja Mali Knindža, Mile Kitić, Sinan Sakić, Bora Čorba,...
Vidimo se za deset godina!

Na koncu, evo naputka kako prepoznati srpskoga turista: nosi kabanicu i sunčane naočale - radi zaštite od bljeska i oluje!

09 lipnja 2009

Srbija do Zemuna

Nekako u isto vrijeme kad su u Hrvatskoj održavani lokalni izbori, pripremani su izvanredni lokalni izbori u nekoliko "nepoćudnih" srpskih općina, među kojima i u Zemunu. Na samo spominjanje Zemuna, prosječno obaviještenom čitatelju padaju na pamet asocijacije iz bliske prošlosti. U Srbiji i danas vodeću hrvatsku političku stranku nazivaju Hrvatska Do Zemuna, što je u vrijeme raspada SFRJ bila izlika za sveopći srpski "obrambeni" rat protiv Hrvata. Prelijepi srednjeeuropski gradić prebogate povijesti, zbog svog hrvatskog štiha (makar i u postotku manjem od 10) postao je predmetom borbe za prevlast i objektom nad kojim su se iživljavali brojni vladari. Šešeljevi radikali uveli su diktaturu nakon što su od Slobinih socijalista (sam sebi glupo zvučim kad ovo izreknem) dobili Zemun na dar kojega su do te mjere nagrdili da danas ne liči na mjesto u kojemu bi većina Europljana voljela živjeti. U Zemunu je, planski i nasilno, promijenjen nacionalni sastav stanovništva, te su tako obodi grada naseljeni Srbima iz Hrvatske i Bosne, dočim su centralni dijelovi zatrpani objektima vrlo čudne namjene izgrađenim na svakom mjestu gdje je bilo moguće postaviti temelj. Nije se moglo, dakle, graditi jedino na Dunavu. Kasnije, Zemun postaje poznat po kriminalcima udruženim u zajedničko poduzeće čije je sjedište bilo u Gornjem gradu, u staroj ulici koja i danas (začudo!) nosi ime velikog njemačkog pjesnika Schillera. Nisu Srbi uspjeli baš sve upropastiti, vjerojatno slučajno. 
Izbori su pokazali da je srpsko društvo apatično i bezidejno, te i dalje na crti vječnoga nacionalnog projekta. Na izbore su izašli upravo rubni glasači, oni čiji su interesi zaštićeni u ovakvoj strukturi vlasti i kojima je urbani način života samo prilika za stjecanje novca i lagodnog života, ako je takvo što uopće ovdje i moguće. Trećina glasača najviše "povjerenja" ima u Tomu Nikolića, onda u Tadića, a tek na trećem mjestu - u Šešelja. Veliki vojvodin poraz u gradu kojim je vladao od početka srpske tragedije. Zemunska Nikolićeva pobjeda pokazala je još nešto: ekstremna desnica dominira srpskom političkom scenom i zauzima više od polovice biračkoga tijela. Toga nema nigdje u Europi, pače ni u Hrvatskoj koju Srbija konstantno optužuje za genocid i u tome nalazi partnere u Europi, ali i u samoj Hrvatskoj. Zapravo, nisam ovo točno zaključio. Posljednji izbori za EU Parlament pokazuju ozbiljan zaokret u desno, što proizvodi opću paniku. No, to "desno" u odnosu na srpsku desnicu skoro da je benigno poput zelenih.

Kako bi se odgodilo i umekšalo usvajanje Statuta Vojvodine, srpska je vlada odlučila pristupiti općoj regionalizaciji Srbije, pa će tako državu podijeliti na sedam regija. To će, navodno, ujednačiti razvoj države i olakšati pristup fondovima EU. Zapravo, radi se o tome da se autonomija Vojvodine izjednači s "autonomijom" Timočke krajine, te tako navede desničare u Srbiji da lakše progutaju paket decentralizacije. Nema, naravno, nikakve opasnosti od odlaska Vojvodine iz Srbije, ali svaki Srbin zna da bi međunarodno pravo na tom prostoru moglo donijeti svakakve, pa i političke odluke. Primjerice, ako se kosovskim Albancima priječi da većinskom voljom postanu samostalni, kako opravdati ujedinjenje Vojvodine sa Srbijom (1918.) voljom izrazite manjine? Ako se itko znade duhovito izraziti, ponekad i na svoju štetu, onda su to u prvom redu Srbi. U Srbiji je uvriježeno poimanje da u Vojvodini žive "prečani", da je Kosovo južna srpska pokrajina, a središnji dio se nazivao (a i danas) uža Srbija, ili skraćeno - UŽAS. E, taj će Užas biti podijeljen na pet dijelova, od kojih će jedino Beograd sloviti za solidno civiliziran. Nacional-šovinisti, uz glasnu potporu SPC, protiv su takvog rješenja, jer ga doživljavaju kao uvod u raspad države. Kod kuće ne žele regije, ali u Hrvatskoj ih zagovaraju, te se na pojedinim tribinama (ali i u medijima) stalno spominje Istra kao primjer EU- regije, srpski se turisti pozivaju da ljetuju u Istri, kao da nije u Hrvatskoj. Na bilbordima po Beogradu i Novome Sadu prikazani su prelijepi krajolici Rovinja i Pule, uz poziv "Ljetujte u Istri". Slušao sam radijsku emisiju u kojoj se srpskim turistima ne savjetuje ljetovanje "niže od Crikvenice". Zato je svako uklapanje u termin Zapadni Balkan za Srbe posve prihvatljiv. Ako se sve više bude spominjala Europa regija, to će više biti prostora za nova osvajanja (ekonomska, politička,...), a politički utjecaj Hrvatske sve više slabiti. U protivnom, poklič oduševljenja s kraja XX. stoljeća koji su u Srbiji izvikivali na utakmicama "Srbija do Tokija - svakog dana sve veća i veća", mogao bi se pretvoriti u "Srbija k'o Nokia - svakog dana sve manja i manja", ili (najgora srpska noćna mora) "Srbija do Zemuna - ispod Zemuna je UŽAS"!
Tako sam htio prokomentirati slavodobitne hvalospjeve pobjednika izbora u Zemunu. Želim novim vlastima puno sreće, jer im jedino ona može pomoći. Pamet svakako ne!