Pozdrav iz zemlje platformi i memoranduma

Srbija, zemlja platformi

Nekakva pravila nalažu da se na koncu godine povuče crta, svede račun i zabilježi podsjećanje na najvažnije trenutke. Što da napiše autor ovoga bloga, kad mu pamćenje seže još u Titovo vrijeme, a sudionik je događanja s konca prošloga stoljeća i danas? Još kad k tomu dodamo i da živi u Srbiji kao pripadnik druge omražene manjine među Srbima u državi u kojoj ima manje od 1% njegovih sunarodnjaka, onda će ovo svođenje računa dobiti pravi smisao.

Nema se puno toga za reći iz kuta urbanog Hrvata. Vjerovanje i nada u promjenu srpske politike zakopana je  propašću navodne proeuropske političke opcije predvođene Demokratskom strankom i Borisom Tadićem. Niti je ona bila naklonjena Hrvatima, niti smo osjetili boljitak u vrijeme njihove vlasti, samo smo htjeli u to vjerovati. I nadati se. Tadić je, bezobrazno, uvukao u srpski parlament jednog hrvatskog zastupnika koji nikada nije izgovorio niti jednu riječ za govornicom, dok ga u srpskim medijima nije bilo čak ni u vrijeme krize u hrvatsko-srpskim odnosima. Petar Kuntić je ovo doživljavao kao osobni probitak i vidjelo se da uživa dok sjedi u srpskoj skupštini i prima masnu plaću. Zadovoljstvo jednog provincijalca i častohlepljivog kvazi intelektualca, koji je zadovoljio svoje primalne nagone. Druga bi bila priča (barem danas tako mislim) da je u skupštini Tomislav Žigmanov, sadašnji ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. Poznavajući njegov lik i djelo, ne vjerujem da bi mogao šutjeti 365 dana u godini. No, njega Tadić ne bi ni volio vidjeti u timu koji je tako glatko izgubio posljednje izbore od Miloševićevih i Šešeljevih učenika. Današnja srpska vlast upravo je ona koja je klasičnim terorističkim aktima protjerivala srijemske Hrvate i organizirala agresiju na Hrvatsku. Na sreću, nisam zaboravio ulogu sadašnjeg srpskog premijera Dačića i (možda pravog premijera) Vučića u teškim danima za Hrvate, tako da nema tog Štrbca niti Pusića koji me može uvjeriti u suprotno. Jednostavno, to sam doživio na vlastitoj koži.

Srbija nema druge politike osim Velike Srbije, ize koje stoji SPC i većina stranaka. Ovo sam pisao mnogo puta, pisat ću i nadalje, jer je to prava istina. Pisanje raznih memoranduma, rezolucija i platformi jednostavno je u biti srpskog političkog establishmenta, a krajnji cilj je isti kao i prije dvjesto godina. Stvaranje Jugoslavije najviše je sličilo idealnom rješenju, samo što su morali trpjeti nazočnost i puku biološku opstojnost Hrvata i još ponekih minornih naroda (minornih sa srpskoga stajališta). U izvornom četničkom programu u Srbiji nema mjesta manjinama, osobito Hrvatima. Jednako tako danas misli većina Srba, pače i onih najmlađih koji u školi uče o genocidnim Hrvatima-ustašama, te se odgajaju generacije novih hrvatskih neprijatelja. U takvoj sredini veoma je teško njegovati hrvatski identitet i kulturu, napose ako matična država ne pokazuje želju za tim. Dapače, voljela bi da nema Hrvata u Beogradu i Srijemu, pa da se skrb sažimlje na skupinu subotičkih Hrvata, koji i sami ne znaju jesu li Bunjevci ili Hrvati. Nije teško četničkom vojvodi i sadašnjem predsjedniku Nikoliću odsjediti jedan sat na Polnoćki u Beogradu, slušati nadbiskupa Hočevara i gledati fresku na glavnom oltaru na kojoj je predstavljen i Sveti Sava, ali bi mu bilo jako teško financirati izgradnju hrvatskog kulturnog centra u Beogradu i najmanje 1% Hrvata u svim državnim institucijama. Još mu je teže restaurirati rodnu kuću bana Jelačića u Petrovaradinu. Možda i najteže: priznati da su Srbi terorizirali Hrvate u Srbiji u vrijeme vlasti njegove partije dok joj je Šešelj bio predsjednik. Sve ostalo je folklor bez značaja za Hrvate ili bilo koga.

U takvom ozračju, dočekujemo novu 2013.godinu. Srpska vlast, suočena sa skorim ulaskom Hrvatske u EU i očitim fijaskom u Haagu, pritjerana je u tijesan sokak. Zato ne treba očekivati spektakularne poteze, jer je kosovska epizoda pred završnicom, ako je uopće bude bilo. Moje su oči uprte u Hrvatsku, budući prolazi kroz teško razdoblje u kome ima najgoru vlast od utemeljenja republike, a izazovi su nikad veći. Hrvatima ne treba nikakav memorandum, niti platforma, već normalni, demokratski izbori na kojima neće sudjelovati dosadašnja politička elita, nego novi, mladi, obrazovani ljudi čije mame i tate nisu bili članovi i simpatizeri SKJ. Dok se to ne dogodi, podsjetiću se Heine-ovih riječi: “Moramo oprostiti svojim neprijateljima, ali ne prije nego što barem neki od njih ne budu obješeni!”

Sretna vam nova godina!

Čestitka

Čestit Božić 

i obilje Božjeg blagoslova u novoj 2013. godini 

želim posjetiteljima CroSirmium-a i svim ljudima dobre volje diljem svijeta.

Rezultati etničkog čišćenja

Hrvatska prolazi kroz teško razdoblje najstrašnije ekonomske krize i uz to, na njezinu nesreću, ima veoma, veoma loše vodstvo. Naravno da niti jedan Hrvat ne može biti ravnodušan znajući o kakvoj se krizi radi, bez obzira na to živi li u Hrvatskoj ili izvan nje. Posebice su uznemireni Hrvati koji žive u susjednim državama, a najizravnije Hrvati u Srbiji, budući im je jedino Hrvatska, kao matična država, mogla garantirati kakva-takva prava. Hrvatska u problemima, na samom rubu provalije (a prije ulaska u EU) noćna je mora Hrvata u Srbiji, no što se tu može, kad glasački listići u jednome danu odlučuju o svemu.
U središtu pozornosti hrvatske zajednice u Srbiji ovih dana jest objavljivanje službenih rezultata prošlogodišnjega popisa pučanstva. Neki su hrvatski mediji objavili ovu vijest, no nitko nije ozbiljnije komentirao, barem nisam vidio ni čuo. Koristeći službene podatke Republičkog zavoda za statistiku, iznosim samo dio podataka.

Hrvati su četvrta nacionalna skupina (manjina) u Republici Srbiji, sa ukupno 57.900 pripadnika, iza Roma, Mađara i Bošnjaka. Žive na čitavom teritoriju Srbije, osim u općini Tutin gdje nema niti jednoga Hrvata. Dakako, najviše Hrvata živi u Bačkoj (oko 35 tisuća), zatim u Srijemu (oko 9 tisuća) i u Beogradu (oko 8 tisuća). Tko želi, može detaljno pogledati knjigu 1 na sajtu Zavoda.
Dakle, to su opći podaci. Ono što je mene, kao Srijemca, osobito zanimalo jest brojno stanje u Srijemu i Zemunu, jer je zapravo tek ovaj popis mogao dati odgovor na pitanje: je li bilo etničkoga čišćenja u Srijemu? Brojke govore da jest. U Zemunu i Novom Beogradu, dakle srijemskim beogradskim općinama, Hrvatom se izjasnilo nešto više od tri tisuće ljudi. I to je broj koji je "pravi", jer se više nitko nije morao zaklanjati iza već poznatih "utočišta" za Hrvate poput Jugoslaven, Srijemac, Vojvođanin i slično. Ako se može reći približno da u ta dva grada živi oko 400 tisuća stanovnika, broj Hrvata je manji od 1%, dakle beznačajan sa stajališta vlasti i ostvarivanja nekakvih prava.
Podsjetio bih samo da je 20-ih godina prošloga stoljeća taj postotak bio skoro 70%!
Još je poraznije uspoređivati brojke u Petrovaradinu, u kome je prije sto godina živjelo 98% Hrvata!

Zaključak: etničko čišćenje Srijema, započeto 1944. godine od strane Titovih bojovnika, uspješno je završio Slobodan Milošević.

Za protjerivanje najvećeg broja Hrvata, kao biološke supstance, zaslužna je srpska politika. Za gubitak 13 tisuća Hrvata u posljednjih deset godina, osim srpske politike, "zaslužna" je i hrvatska država koja se, praktički, ovog dijela svog nacionalnog korpusa de facto odrekla, priznavši samo skupinu subotičkih Hrvata kao najbrojniju. O utjecaju državne politike već sam pisao, ali bit će prilike i za nove analize, pa bih sada samo zaključio da je proces etničkoga čišćenja u Srijemu završen. Manje od tisuću i pol zemunskih Hrvata samo su blijeda sjena nekadašnje slave, ali bi se moglo reći i da su to "najhrvatskiji" Hrvati, čim su opstali u izrazito neprijateljskom okruženju. Nitko više nema prava busati se u prsa Hrvatska, pače ni Srijemska Mitrovica, u kojoj (u cijeloj općini) nema više od dvije tisuće Hrvata, dakle manje nego u Zemunu i N.Beogradu. Hrvatski Srijem je, moglo bi se pjesnički reći, ubijen, ali - ne dovoljno. Još je u samrtnom ropcu, jer ima snažno srce koje mu ne da umrijeti.
Odmah ću reći: nimalo nisam obeshrabren ovim podacima! Mislite da sam lud? Možda i jesam, ali na ovo pitanje brojki ne gledam matematički, statistički niti politički. Povijest nas uči puno više, nego tisuće statističkih podataka. Naime, u vrijeme vladavine Turaka, u jednom trenutku, izgledalo je da nikada više Hrvati (ni ostali kršćani) neće šetati Srijemom. Dogodilo se suprotno: danas u Srijemu ne živi niti jedan Turčin. Pametnome dosta. Osjećam se lijepo, jer se nalazim u skupini od pedesetine tisuća ljudi koje povezuje podrijetlo i brojna nacionalna obilježja i ponosim se time. Sve da sam jedini Hrvat u Zemunu, nikada se toga ne bih sramio, niti bih tajio. Tome je, valjda, dobar dokaz i ovaj blog.
Pozdravljam sve Hrvate, na poseban način one u Srbiji, osobito one u Srijemu, a još srdačnije one u Zemunu i neka ne budu tužni i nesretni što nas nema više. Ako Bog da i ta će se nepravda jednoga dana ispraviti.

·      

   

Sad ili nikad

Dok u Hrvatskoj polagano prestaje trijumfalizam nakon definitivnog stjecanja slobode, Srbija stoji na raskrižju i ima izbor skrenuti na tri strane. Nije teško pogoditi kamo srpsko društvo želi otići, k Rusiji, ali postoji put k EU i onaj neutralni, "nesvrstani". Odluku će donijeti suvremena srpska elita, a ona je očito nesposobna i odgojena na mitovima i krivotvorenim povijesnim činjenicama. Držim da bi se Srbi morali dobro zamisliti nad budućnošću svoje nacije i države, budući da su najnovija događanja pokazala kako su već trideset godina radili kardinalne greške. Ovaj post namijenio sam Srbima koji imaju snage i hrabrosti poslušati dobronamjerne savjete. Slika govori kao tisuću riječi, pa ću kroz nekoliko fotografija pokušati predstaviti svoje gledanje izbora puta.

Demonstracije Albanaca, Priština, 1.4.1981.

Nakon Titove smrti, na Kosovu su izbile prve antijugoslavenske (antisrpske) demonstracije. Albanci su tražili status republike u ondašnjoj federaciji. Odgovor je bio brutalan i krvav, s brojnim albanskim žrtvama. Udariti na Albance takvom represijom siguran je znak da će osveta biti još gora. Dakle, propuštena je prva prlika za demokratizaciju društva i miran izlazak iz krize.

Početak velikosrpske histerije, Novi Sad, 1988.

Nekoliko godina bilo je potrebno da Srbi donesu konačnu odluku što će poduzimati nakon Titove smrti. Odluka je bila: sačuvati hegemonistički sustav, kao najbrojnija i najpovlaštenija nacija u SFRJ, ali redefiniranjem državnog uređenja. Prva članica federacije koja je nasilno promijenila ustav bila je upravo Srbija ukidanjem autonomija pokrajina Vojvodine i Kosovo. U to vrijeme, niti u jednoj od članica federacije nisu postojali slični planovi, već su prije svega bili fokusirani na rješavanje ekonomskih poteškoća.

Vođa kojega je odabrala SPC za provođenje projekta Velika Srbija

Titov sljedbenik, okorjeli komunist, Milošević, zapaljivim nacionalističkim govorima potiče masovnu histeriju i obećava kako će Srbi svoje ciljeve ostvariti silom, ako već ostali narodi (a prije svih Hrvati) ne pristanu na uvjete koje postavlja Srbija. Još uvijek nema sličnih reakcija u ostatku države.

Najava rata za Veliku Srbiju, Gazimestan 1989.

Na čelo savezne vlade dolazi Ante Marković, pokušava ekonomskim mjerama umiriti krizu, pa i onu političku, ali očito da Srbi ne žele odstupiti od plana. Nakon masovne profašističke demonstracije nove srpske politike, bilo je posve razvidno da je na pomolu propast države. Tek nakon ovoga događaja, Slovenija i Hrvatska predlažu razdruživanje, dakako mirnim putem. To je i trenutak kad JNA pravi ratne planove, u kojima glavnu ulogu imaju Srbi u Hrvatskoj i BiH. Onda nisam znao, ali već nakon nekoliko godina jesam: Srbi su tajno naoružavani od strane JNA, vjerujući da će im novi rat donijeti blagostanje i, u konačnici, ostvarenje Garašaninova plana o etnički čistoj Srbiji. U to sam vrijeme bio svjedokom beogradskih događanja. Malo je bilo onih koji nisu vjerovali da će, nakon kraćeg ratovanja, Srbi ostvariti pobjedu. Malo, jako malo. Ogromna većina je davala apsolutnu potporu Miloševiću da se napokon ostvari srpski san. Tko danas tvrdi da nije tako, samo ne želi pogledati istini u oči.

JNA kreće u ratni pohod na Hrvatsku, ispraćena oduševljenim narodom

Uništen je Vukovar, za primjer Hrvatima i upozorenje
što ih čeka, ako ne prihvate srpske uvjete "suživota"

Pravo lice SPC, ideološke predvoditeljice srpske elite

Završetak rata, 1995.
Srbi bježe s okupiranog hrvatskog teritorija

Jedinstvenu priliku imaju Srbi, sad ili nikad. Svoj vojni i politički poraz trebali bi iskoristiti za novi početak, na isti ili sličan način kao nacistička Njemačka. Treba okriviti Miloševića i njegovu pogubnu politiku, staviti točku na sve što barem malo liči na tu politiku, a onda započeti iznova stvaranje jedne nove Srbije koja nema bilo kakve pretenzije prema susjednim državama. Ako u Srbiji ima pameti. Sve što ne bude bilo na tragu ovakvih političkih poteza, vjerojatno će Srbe odvesti u nove poraze. A nikome, pa ni Hrvatima, ne odgovara da za susjeda ima takvog nepopravljivog gubitnika.