19 veljače 2012

Njezino veličanstvo - hrvatska putovnica

- Problem s hrvatskim putovnicama traje od 2006. godine kada je Sretko Kalinić zatražio taj dokument u zagrebačkoj policiji koristeći se lažnim podacima. Od tada kontinuirano radimo na tom problemu, ali ne možemo iznositi detalje kako ne bismo ugrozili istragu - rekla je za srbijanski Blic glasnogovornica hrvatskog MUP-a Marina Mandić. Rezultati istrage očekuju se uskoro. Podsjetimo se, kod uhićenih nađene stare putovnice, izdane prije 1. siječnja 2010. godine, nova vrsta putovnica, takozvane biometrijske putovnice, smanjile su mogučnost falsificiranja. Za spomenutu trojku se smatra da su putovnice izrađene u susjednoj Bosni i Hercegovini. Naime, kod uhićenih Petrića, Bojovića i Milisavljevića, koji su uhićeni u Španjolskoj, pronađene su tri hrvatske osobne iskaznice te tri važeće putovnice. Jedna putovnica, izdana 31. prosinca 2008. godine,  glasila je na ime Marijana Barišića, koji je prije četiri godine nestao.
Hrvatski MUP obmanjuje javnost. Hrvatske putovnice dijelile su se šakom i kapom još od uspostave diplomatskih odnosa između RH i ondašnje SRJ ili “krnje Velike Srbije”, dakle od 1996. godine. Maleno konzularno predstavništvo, zapravo ured, u Čakorskoj uličici na Dedinju upamtili su dobro Hrvati iz Zemuna, Beograda, Srijema i Bačke, ali i iz Crne Gore, jer je to bilo mjesto njihova sveopćeg ponižavanja. Da pojasnim. U vrijeme trajanja viznoga režima, vizu za ulazak u RH morali su tražiti (i platiti!) autohtoni Hrvati koji su političkim igrama ostali izvan granica RH, premda na tisućljetnom hrvatskom povijesnom prostoru. Kako bi dokazali svoje hrvatsko podrijetlo, trebalo je predati na uvid službenicima Ureda toliko papira, kao da se radi o kupnji zgrade hrvatskoga Sabora. U istom redu za čekanje na prijam radi dobivanja vize, stojali su i Srbi, unajvećma oni koji su iz Hrvatske došli u Srbiju ili na traktorima, ili na tenkovima, ili na neki drugi način. Jedini hrvatski stijeg koji je vijorio na zgradi Ureda Hrvati su gledali s ljubavlju i poštovanjem, dočim su Srbi glasno pljuvali i po njemu, i po činjenici što moraju od ustaša tražiti vizu za ulazak u “svoju” državu.
Nije najgore to što su Hrvati beskrupulozno provjeravani radi dobivanja vize, nego što su to morali činiti svaki puta kad zatrebaju putovati u Hrvatsku. Naime, vize su bile jednokratne. Kao da nije postojao elektronički sustav koji bi napravio bazu podataka o Hrvatima u Srbiji (i Crnoj Gori), tako da bez ponižavajućeg čekanja mogu dobiti (platiti!) vizu. Kad su se neki od nas odvažili da to prigovore u Uredu, bili su grubo odbijeni uz obrazloženje kako su pred zakonom svi jednaki, te da je RH napokon pravna uređena država.
Jest, kad ne bismo doznali za putovnice koje su dobivali Srbi koji nisu na to imali pravo.
U nekoliko navrata susretao sam se s dečkima koji su bili uposleni u transportnim poduzećima kao vozači kamiona ili autobusa. Njihovi šefovi su im “sredili” da dobiju hrvatske putovnice, kako bi mogli voziti diljem Europe. Ova spoznaja boljela je i još uvijek boli svakoga srijemskog Hrvata. Molili smo i pisali da nam se olakša ionako težak položaj barem preko lakšeg dobivanja putovnica, ali bez uspjeha. “Ne smijemo diskriminirati ostale srpske državljane”, bio je odgovor. A srce nas je boljelo dok smo gledali kako srpske cajke preko reda ulaze u Ured po vizu, dok mi, Hrvati, mrznemo čekajući posve neizvestan ishod naše zamolbe.
Još od toga doba, dakle od 1996. godine,  poznavali smo mnoge Srbe koji su do hrvatske putovnice došli na nepoznat način i putovali s njom po svijetu. Ako i nije umiješana hrvatska diplomacija u ovaj kriminalni posao, onda je svakako bilo lako provjeriti na koji način su putovnice krivotvorene. Sad se netko sjetio, kad srpski kriminalci jedan drugoga cinkare, da provjeri otkuda im putovnice. Još se nitko ne sjeća da provjeri kupnju stanova i kuća po Hrvatskoj od strane istih tih kriminalaca, budući je Hrvatska bila za njih sigurna kuća.
O ovoj pojavi masovne “podjele” hrvatskih putovnica već je pisano na ovom blogu, ima tome već nekoliko godina, tako da nije novost. A odnos naspram vlastitih sunarodnjaka je,  u najmanju ruku, sramotan i nedopustiv. Navest ću primjer Njemačke. Oni su, nakon pada Miloševića, pozvali sve etničke Nijemce koji žive u Srbiji da se jave u veleposlanstvo s dokazom o pripadnosti njemačkome narodu. U vrlo kratkom roku svi su dobili njemačke putovnice i ponude za školskim stipendijama ili zaposlenjem u Njemačkoj. To se zove materinski odnos države prema svojim sunarodnjacima.
Još nešto. Nikada neću oprostiti hrvatskom vodstvu što jedan konzulat nije na području Srijema, odnosno konkretno u Zemunu, iako smo mi Hrvati to žarko željeli i predlagali. Onaj u Subotici je OK, ondje živi polovica Hrvata. Druga polovica živi u Novom Sadu i Srijemu i sva je logika da konzulat bude u Zemunu. Nema niti jednoga razloga da to ne bude ondje. Ipak, hrvatska država ga je smjestila na nepristupačno Dedinje, tako da dolazak do njega bude maksimalno otežan. A toliko bi nam značilo da svakoga dana prolazimo pokraj hrvatskoga stijega!


13 veljače 2012

Najurili Jurakića!

Najureni urednik
Jedna posve obična vijest o promjeni urednika hrvatske redakcije na TV Novi Sad glasila bi ovako: Dragan Jurakić ustupio mjesto Ivanu Benašiću. RTV Novi Sad postavila je na to mjesto g. Benašića vodeći se strogo profesionalnim kriterijima, te diskrecijskim pravom generalnog direktora Siniše Isakova, navode dužnosnici RTV Novi Sad.
I bila bi to obična vijest, da nije uzburkane političke pozadine. Na žalost, obistinile su se moje slutnje glede (katastrofalno loše) procjene aktualnog političkog vodstva Hrvata u Srbiji o strateškim potezima koji su trebali osigurati status i značajno bolji položaj ove autohtone zajednice u Srbiji (Vojvodini). Za čitatelje koji ne prate (jer nemaju odakle) događanja u bačko-srijemskom dijelu hrvatskoga naroda, dat ću samo osnovne informacije od značaja za razumijevanje najnovijeg napada srpskog establishmenta na hrvatsku zajednicu u Vojvodini.  U vrijeme raspada SFRJ i pred prve višestranačke izbore u Srbiji, utemeljena je stranka Hrvata u Vojvodini pod nazivom DSHV (Demokratski Savez Hrvata Vojvodine) s ciljem da postane politički zastupnik hrvatske zajednice u Srbiji. Izuzev dobrim dijelom srbiziranih kulturnih udruga, drugih institucija s hrvatskim predznakom nije bilo. Srpska politika „odlično“ je reagirala na osnutak hrvatske političke stranke, proglasila ju ustaškom organizacijom, te stvorila uvjete za opću osudu u javnosti. Osobito su na udaru bili srijemski članovi stranke, jer je političko organiziranje Hrvata u Srijemu strogo kontrolirano još od Radićeva ubojstva u beogradskoj skupštini, napose nakon WW2. Rezultat takve harange na Hrvate dobro je poznat: pod organiziranim sustavnim terorom, iz Srijema je odselio veliki broj Hrvata.  Subotički dio DSHV-a realno nije imao snage ni instrumenata da im pomogne, ali imali su i svojih vlastitih interesa prije svega materijalne naravi da to ne učine. I tako je bilo sve do Miloševićeve smrti i iznuđene barem prividne demokratizacije u Srbiji, kad je utemeljeno Hrvatsko nacionalno vijeće (HNV), krovna institucija čije su ovlasti nikakve u političkom smislu, a službeno bi trebala skrbiti o jeziku, informiranju,... Drugim riječima, svirajte Hrvati, pjevajte, samo se ne pačajte u politiku. No, DSHV je od prvoga dana htio imati prevlast u HNV-u, jer je bilo očito da će država Srbija s njime više surađivati. Ni onda, 2002.godine, a ni deset godina poslije, čelnici DSHV-a nisu shvatili intencije države Srbije: svirajte, Hrvati, pjevajte, samo se ne pačajte u politiku. Bilo je među Hrvatima i onih koji su zagovarali drukčija stajališta glede odnosa naspram domicilne države, ali su brutalno skrajnuti s političke i javne scene baš onako kako su to željeli srpski vladari. Možda nije najzaslužniji, ali zasigurno dobrim dijelom i jest, sadašnji predsjednik DSHV-a Petar Kuntić, koji je upravo prije deset godina zasjeo na tron jedine političke stranke Hrvata u Srbiji, praktički najurivši s tog mjesta osnivača i dugogodišnjega predsjednika Belu Tonkovića. Još su mi u svježem sjećanju razni „dokazi“ o tobožnjim financijskim Tonkovićevim malverzacijama, koji su samo poslužili da se hrvatski puk uvjeri u veliku potrebu za promjenom na vrhu stranke. Dakle, borba za upravljanje HNV-om bila je prioritet Kuntićevom klanu, dokle god se svi ne namjeste u udobne naslonjače i za to, naravno, dobiju dobre plaće.
Jedan od tih naslonjača bio je i urednički u novosadskoj televiziji, namijenjen uredniku tek osnovane hrvatske redakcije. Kuntić je pronašao čovjeka iz Vrbasa (?), o kome su njegovi sumještani znali jedino da je bio aktivni sudionik u Domovinskom ratu na srpskoj strani na slavonskoj bojišnici. Drugo ništa. Nit je pisao, nit je glumio, nit svirao, nit pjevao na hrvatskom jeziku. Ali, bio je član DSHV-a i vrlo blizak s Kuntićem. Dovoljan razlog da Dragan Jurakić bude predložen za prvoga urednika hrvatske redakcije TV Novi Sad. Drugi kandidat bio je Franjo Petrinović, književnik iz Novoga Sada. Pod Kuntićevim pritiskom i usmenim obećanjem da je to najbolje za Hrvate, vijećnici HNV-a dali su potporu Jurakiću i on je izabran na tu dužnost vrlo brzo.
Vrlo brzo se obračunao i sa onima koji su ga na to mjesto predložili i povjerovali Kuntiću kako je to u nacionalnom interesu.  U provjerenoj maniri kleveta i laži, letjeli su pojedini članovi HNV-a koji nisu bili „na liniji“ Kuntić-Jurakić politike i tako je u hrvatskoj zajednici zavladala despotija nekolicine častohlepljivih i koristoljubivih političara, surovih demagoga. Takvu situaciju iskoristio je Tadić i platio šutnju i klimanje glavom zastupničkim mjestom u srpskoj skupštini, te redovitom mjesečnom apanažom za stranku koja je miljama daleko od zacrtanih ciljeva svojih osnivača. Međutim, uskoro će biti izbori, vrlo važni izbori, na kojima će se lomiti koplja između ruske i europske struje među srpskim strankama. Demokratskoj stranci, očito, nije u interesu bolja i kvalitetnija zastupljenost Hrvata u novom sazivu skupštine, pa su sa dužnosti urednika maknuli Kuntićeva čovjeka, a postavili svoga. Logički potez, politički opravdan, premda izrazito nedemokratski. Upravo na ovu situaciju mnogi dobronamjerni Hrvati  upozoravali su Kuntića i njegove ljude, ali njihovo političko sljepilo donijelo je isto takvu odluku.
Srpska vlast je u samo deset godina „demokratske“ vladavine uspjela napraviti nekoliko bitnih stvari za minoriziranje hrvatske zajednice u Srbiji. Najpre im je dala institucionalnu zastupljenost kao privid uvažavanja i jednakopravnosti, zatim je iz te iste institucije (putem insider-a) maknula sve one koji bi mogli biti smetnja njezinom „uspješnom“djelovanju, za ovu akciju pridobila i pristanak hrvatske diplomacije, a sada se obračunava i sa samom institucijom.
Možda je i pravedno da Jurakić, osoba bez ijedne kompetencije za mjesto televizijskoga urednika, bude najuren s tog mjesta. Ruku na srce, dok je Jurakić bio urednik hrvatske redakcije, to je bio očajno loš program, najgori od svih manjinskih programa na novosadskoj televiziji. Možda je to zadovoljština za sve one koje je Jurakić svojim smicalicama udaljio iz javnog života, ali svakako nije dobro po čitavu hrvatsku zajednicu u Vojvodini. Na njegovo mjesto postavljen je Tadićev čovjek, što znači samo jedno: Hrvatima se ne dopušta samostalnost u donošenju odluka od vitalnog značaja za zajednicu, pače i kad su one loše po njih same! Dobili su poruku i Kuntić i svi pripadnici njegova klana s dobrim namještenjima, da će svoja radna mjesta morati zaslužiti na drugi način. A taj drugi način isključuje zauzimanje za hrvatske nacionalne interese, već za interese Demokratske stranke. Nimalo nije slučajno odabran baš ovaj trenutak za postavljanje Tadićeva čovjeka na čelo hrvatske redakcije na državnoj TV. Bit će dovoljno vremena da se do izbora osigura nova garnitura Hrvata koja će „zastupati hrvatske interese“ i za taj posao dobivati plaću. Znam da u DSHV-u ima časnih ljudi koji se s Kuntićevom politikom nikako ne slažu i vjerujem da njihovo vrijeme tek dolazi. Pitanje je samo hoće li imati vremena da do svibanjskih izbora najure i ostale jurakiće koji su smetnja da se DSHV vrati svojim izvornim načelima. Poznavajući aktualne bosove, oni će skupo prodati svoju kožu.

12 veljače 2012

Utjerivanje katarze



Ovaj svijet funkcionira na uvriježenim stereotipima, koji se mijenjaju nakon što budu izraubovani, kako bi ustupili mjesto novim. Čitavo XX. stoljeće obilježeno je s dva svjetska i jednim hladnim ratom, u kojima su Hrvati imali podijeljene uloge. Rezultat prvoga je zamjena gospodara, a nakon drugoga smo jedva biološki  opstali. O diktaturi u kojoj smo živjeli 45 godina već je sve rečeno, pa bih ovaj puta taj period osvjetlio s umjetničke strane. Filmske.
Naime, kad spomenuh stereotipe, u jugoslavenskoj epizodi Hrvati su bili unajvećma negativci, barem kad se pogleda iz kuta „pobjednika“, odnosno onoga koji je povijest bilježio. Komunistički ideolozi su učili od najvećih svjetskih zločinačkih umova i stečeno znanje primjenili u svom diktatorskom okruženju. Najprije je pobijeno što se moglo pobiti, ono što je pobjeglo držalo se pod strogom prismotrom i nije se dopuštao nikakav pluralizam mišljenja. Jest, bili smo liberalniji od Rusije i njezinog rigidnog bloka, ali to što smo mogli otić do Trsta po traperice nije značilo da smo slobodni ljudi. Daleko od toga. Vraćam se na stereotipe. Dakako, snimani su na stotine filmova u kojima se partizanski pokret uzdizao u nebesa. Nijemci su bili glavni zločesti dečki, a uz njih su obavezno išle ustaše i četnici. Koliko su Bata Živojinović, Ljubiša Samardžić, Boris Dvornik i ostali filmski prvaci pobili Nijemaca, pravo je čudo da ih danas ima nekoliko desetaka milijuna. Na tim filmovima odgajane su generacije. Svi su navijali za „naše“, pače i onda kad su znali da scene u filmu baš i ne odgovaraju istini. Tako je bilo do raspada SFRJ. Onda su se otvorile neke pipe, pa je procurjelo i ponešto iz tog doba što se desetljećima tajilo, a odnosi se na zločine Titova režima. No, bio je rat i nije se stručna (a ni šira) javnost pozabavila tim prešućivanim događajima. Ostali su partizanski filmovi i Veljko Bulajić. Ostali su Nijemci kao osvjedočeni negativci.
Hrvatska kinematografija nije imala vremena, a izgleda ni motiva, slijediti oprobani recept iz Titova doba, te dramatičnu borbu za stjecanje nezavisnosti i povratak u civilizirani dio svijeta zabilježiti na filmskoj vrpci. Nije snimljena niti jedna bulajićevska epopeja, a imalo se materijala za barem pet. Sad je posve razvidno da neće biti snimljen niti jedan film nalik Sutjesci ili Bitci na Neretvi. Ali zato postoji Angelina Jolie!
Film „U zemlji krvi i meda“  je odličan, glumci također, produkcija ne baš najbolja, ali na zavidnoj razini. Promatrao sam piratsku verziju, znateželjan, kako bih usporedio vlastiti sud o filmu, sa srpskim omalovažavanjem. Jest, Srbi su u pravu: oni su u filmu loši dečki. Vjerojatno su tako reagirali i Nijemci kad su gledali partizanske filmove. Njihovi su komentari morali biti „zar smo samo mi radili zločine?“, „zašto nitko nije prikazao razrušene njemačke gradove?“. Ali, nitko, baš nitko normalan nije mogao nijekati agresorsku i zločinačku ulogu nacističke Njemačke, pa ni sami Nijemci. Srbi se moraju pomiriti s tim da je slika o njima u svijetu upravo onakva kako je prikazala Angelina Jolie u svom novom filmu  i da je bolje prihvatiti tu činjenicu i povijesnu istinu zdravo za gotovo, izvući konzekvence, a onda krenuti drugim, ljepšim putem u budućnost.

Problem je kod Srba što oni ne žele vidjeti ogoljenu istinu, već ju hoće krivotvoriti kako se ne bi promijenila slika o njima kao narodu-žrtvi. Ljubavni zaplet u Angelininome filmu samo je romantična nota u priči koja zorno prikazuje karakter rata kojeg je provodio srpski vojni i politički vrh, a da je bilo puno brutalnijih zločina od onih koje je ovjekovječila Angelina, to znaju preživjeli s Ovčare, Srebrenice i ostalih stratišta.
I tako, dok čekam reakcije nakon sarajevske premijere, čitam očekivane reakcije Nemanje Kusturice i većine srpskih kulturnih djelatnika, koji se nipošto ne odriču politike koja je i stvorila novi stereotip o Srbinu-zločincu. Komu do sada nije bilo jasno da niti četiri katastrofalno izgubljena rata i tisuće ubijenih i unesrećenih ljudi nisu dovoljan razlog za katarzu u Srba, sad može u to biti siguran. Srpska nacija, jednostavno, ne može razmišljati drukčije od svoje elite u posljednjih dvjesto godina, pa i po cijenu biološke opstojnosti. Prihvatili stvarnost ili ne, u narednih XY godina Holywood i ostali filmski centri imat će u raspodjeli uloga Šerbedžiju i još poneke glumce za uloge srpskih ili ruskih časnika, mafijaša ili žbirova, a veći dio svijeta osuđivat će Miloševića i njegovu vojsku na isti način kao što je to činio u XX. stoljeću s Hitlerom i Nijemcima. Iz uloge zločinca, koljača i silovatelja do finog i uglađenoga momka dolazi se prije svega radom na sebi, na izgradnji drukčijih svjetonazora i prihvaćanjem krivnje za sramnu prošlost. Tako su napravili Nijemci i danas uspravno hodaju i mogu pogledati svakoga u oči. Tako su napravili i Hrvati, osudivši ustaški režim i postavivši ga na svoje mjesto. Srbi očito to ne mogu, jer da mogu, ne bi rehabilitirali Dražu Mihajlovića i njegove četnike i ne bi pljuvali po prelijepoj glumici i redateljici.
A film je uistinu dobar i više nego dobar. I potreban.



03 veljače 2012

Ministrica vanjskih i srpskih poslova

Ne treba biti politički ekspert, niti odličan poznavatelj diplomacije, da bi shvatio što je značio službeni posjet nove hrvatske ministrice vanjskih poslova Beogradu i to na početku mandata. Prvi posjet, pa ravno k susjedu s kojim još zadugo neće biti zatvorena knjiga neprijateljstava, zločina i posezanja za (hrvatskim) teritorijem. Pokazana je srdačnost, te nediplomatska otvorenost, a zapravo iza svega stoji protežiranje jedne propale politike od koje je hrvatski narod plebiscitarno pobjegao glavom bez obzira, plativši tu svoju odluku vrlo visokom cijenom. Više od poruke koju je Vesna Pusić poslala ovim posjetom zaboljeo je interview za beogradsku medijsku kuću B-92. Čitav sat je ministrica odgovarala na izravna pitanja u svezi tužbe i protutužbe za genocid, povratku izbjeglih Srba u Hrvatsku, te o još nekim pitanjima od značaja za Srbe i Srbiju. Niti jednom riječi, dakle ponovno: NITI JEDNOM RIJEČI ministrica nije spomenula hrvatsku manjinu u Srbiji koja živi u totalnoj ignoranciji od strane srpskih vlasti, a to je za ministricu vanjskih poslova nedopustivo. Znao sam da će doći taj trenutak, da će nova šefica diplomacije zakoračiti na srpsko tlo, ali da će nas i ona poniziti u ovakvoj mjeri - nisam. I zbog toga me je na samom početku mandata jako razočarala.
Na drugoj strani, srpski mediji dali su priliku da o njezinom posjetu i nastupu koju riječ izrekne i Savo Štrbac, nekadašnji visoki fukcionar u okupiranom dijelu Hrvatske, ali ne i neki od hrvatskih političara, poput Kuntića ili Bačića. Dakle, nova hrvatska vlast baštini sve ono loše iz prijašnje, a to znade jako zaboljeti sve Hrvate koji ne žive u RH, ali na svom povijesnom prostoru.

Drugi najvažniji hrvatski dužnosnik, predsjednik Josipović, dogovara na Jahorini s Tadićem kako će se zločinci goniti do istrebljenja. Smiješak na Tadićevu licu sve je govorio. Srbi su napokon amnestirani od krivnje za agresiju i okupaciju Hrvatske, te na taj način započeli proces sveopće relativizacije povijesnih događaja u XX. stoljeću. Hrvatska još nije skinula gaće, ali ni taj dan nije daleko.