16 listopada 2011

Tko je važniji: Proeski ili Jelačić?



Ispravljanje povijesnih pogrešaka i očitih nepravdi uvijek je teška zadaća za svaku vlast, napose za vlast koja nema utemeljenje u demokratskim tečevinama suvremenoga svijeta. Nakon pada Berlinskoga zida i društvenoga uređenja kojeg je on bio simbolom, započeo je proces rehabilitacije nepravedno osuđenih, ubijenih, ili ekonomski upropaštenih pojedinaca, žrtava komunističkoga terora. Naravno, nasljednicima tih režima najteže je bilo vratiti imovinu. Pred bivšu jugoslavensku republiku Srbiju postavljena je ozbiljna zadaća restitucije oduzete imovine, na pravedan i pravičan način. No, ovdje se svaki očekivani potez koji vodi u krilo civiliziranoga svijeta dočeka na nož.
Treba donijeti zakon koji bi ovu oblast uredio. Znaju dobro Tadić i njegovi da su u Srijemu, Bačkoj i Banatu komunisti pobili, protjerali i opljačkali na tisuće autohtonih Nijemaca, Hrvata i Mađara, te da bi rehabilitacijom i povratom imovine država priznala svoje teške zločine. A Srbinu je teško i pomisliti na to, tim prije što će nakon takvoga čina Srbija ostati bez velikoga imetka. Ipak, pritjerani uza zid, srpski vlastodršci pripremaju donošenje zakona. I onda, da sve bude u njihovom stilu, imovina će se vratiti svima koji nisu bili pripadnici okupatorskih snaga. To znači, ako je nečiji djed bio u njemačkoj, hrvatskoj ili mađarskoj vojsci, neće imati pravo na konačnu  pravdu. Može, ali ako može dokazati da je nasilno mobiliziran, da nije počinio niti jedan zločin, te da svoju današnju državu Srbiju neizmjerno voli i poštiva. Mađari su već reagirali, Nijemci također, ali Hrvati –ne. Vjerojatno se Jadranka i Ivo slažu s time da su svi oštećeni Hrvati bili ratni zločinci, te da im kao takvima imovinu ne treba vraćati. Jedno od reagiranja možete pročitati ? Ovdje.
Pitam se je li moguće isti takav zakon donijeti i u Hrvatskoj, pa oduzeti imovinu svima koji su četiri godine držali Hrvatsku pod okupacijom, te počinili stravične zločine?
Sjedili su ponovno nasljednici SFRJ u Beogradu, na sesiji tzv. Igmanske inicijative. Niti jednu riječ nisam čuo od hrvatskoga predsjednika na tragu aktualne situacije. Samo tapšanje po Tadićevu ramenu i obećanja neizrecive vjernosti.
A dok se Hrvatska i Srbija pripremaju za izbore, nezamjećeno prolazi 16. listopada, dan koga bi svi Hrvati trebali s ponosom slaviti. Ne,ne radi se o obljetnici tragične smrti mladoga makedonskog pjevača, nego o rođendanu jednog od najvećih hrvatskih sinova, bana Josipa Jelačića. Brzi pregled hrvatskih medija jasno daje na znanje kako je ovo posve obična nedjelja, uz pokoji trač s estrade,crnu kroniku, te sportske rezultate. Jedino će u Lisinskome biti održana priredba pod nazivom „Srijemci Hrvatskoj“, u povodu dvadesete obljetnice progonstva iz svog zavičaja. Siguran sam da su organizatori sretni što će ovu priredbu upriličiti baš na banov rođendan, ali sam razočaran zbog promjene naziva. Naime, prije devet godina, Srijemci su organizirali sličnu priredbu pod nazivom „Srijem Hrvatskoj“, što su fašističke stranke i mediji u Srbiji protumačili kao želju Hrvatske za povratom Srijema u državni sustav. Vjerojatno je promjena naziva trebala zadovoljiti srpske fašiste.
Kako bilo, ponosan sam što danas mogu privatno obilježiti banov rođendan, uz dobru večeru i bocu vina, te čestitam svim Srijemcima i ostalim Hrvatima koji se diče svojim časnim pretkom. Jelačića nam nikada nije falilo, ali smo ih, na žalost, brzo zaboravljali.

06 listopada 2011

Lijepa naša lisnica

Miholje u Slankamenu. Na sam spomen kirbaja u nekoć najhrvatskijem mjestu u Srijemu, mnogim Slankamencima i Srijemcima krenu suze. Doista, taj je događaj iščekivan tjednima, planirani su preostali dani godišnjeg odmora, ili neka druga mogućnost, samo da se toga dana bude u Slankamenu. Proslava je tradicionalno obilježavana svetom misom, u obiteljima, a vrhunac slavlja bila je zabava u Hrvatskome domu, jedinoj hrvatskoj kulturnoj instituciji koja je uspjela preživjeti Titovo čišćenje svega hrvatskog.
Ovo je podsjećanje na period do Domovinskoga rata.
Vjerujem da je većini posjetitelja ovoga bloga poznato da je Slankamen bio prvo hrvatsko mjesto u Srijemu koje je osjetilo Miloševićev šovinistički bič, te da je u njemu danas tek 20% Hrvata, s tendencijom opadanja, budući u ovome mjestu godišnje umre tridesetak Hrvata, a rodi se jedno ili nijedno dijete. Poznato je i da je Slankamen prvi uspio obnoviti rad najstarije kulturne udruge u Srijemu (osnovana 1902.), kao i da je prva ozbiljnija manifestacija s predznakom "hrvatska" bila 100. obljetnica osnutka društva. Sve što se događalo nakon te proslave, već je viđeno u komunističkom periodu. Najprije se diskreditiraju nositelji kulturnog i političkog života, zatim se na njihova mjesta postave nesposobni poslušnici, a onda čitava zajednica ode u materinu.
Upravo tako se dogodilo.
Tomislav Žigmanov (prvi s desna) u Slankamenu
Evo Miholja 2011. godine. Nema naznaka da se nešto ozbiljno događa, budući Crkva nema volju "buditi" svoje vjernike, a "kulturnim djelatnicima" se ne da potruditi ni oko čega. Čak se nitko nije udostojio niti otključati i otvoriti vrata nekadašnjeg Hrvatskoga doma, a o nekakvom programu da i ne govorim. Međutim, na svečanoj misi ipak su se pojavili političari, ovoga puta hrvatski. Nazočni svećenici nisu ih htjeli za stolom, Hrvatski dom je bio zaključan, te su jedino u crkvi mogli pokazati svu svoju bezosjećajnost i licemjerje. U svoje udobne naslonjače nazočna gospoda zasjeli su i preko slankamenske žrtve, svojim izravnim zauzimanjem da hrvatski kulturni i nacionalni identitet u ovome mjestu (a i šire) zamre. Ne drži se bradati gospodin za srce kod pjevanja "Lijepe naše", nego za punu lisnicu, i vjeruje da će tako i ostati, po cijenu da u Srijemu ne bude niti jednoga Hrvata. U svojoj častohlepljivosti, doveli su i televiziju koja služi jedino njihovoj promidžbi, tako da ih se može nazvati "hrvatskim zastupnicima".
Među njima je bio i izvrsni hrvatski intelektualac, vjerojatno jedan od ponajboljih publicista iz Subotice, Tomislav Žigmanov. Ne mogu vjerovati da si je ovaj vrsni intelektualac dopustio biti u takvome društvu. Vjerujem da može pronaći posao adekvatan njegovoj naobrazbi, tako da se ne mora spuštati tako nisko da ga se trpa u isti koš s Groznicom ili Kuntićem. Pojavljivanje istinskoga bunjevačkog bluesera u KGB-društvu razočarala me je i potresla, te uvjerila da je hrvatska zajednica u Srbiji ostala bez možda ponajboljeg člana. To svakako može veseliti samo hrvatske neprijatelje, kojih nije malo.