Od kolijevke pa do groba...

Nisam konzervativac! Dapače, moji se svjetonazori nalaze u umjetničkoj sferi, dakle veoma su slobodoumni, pače i kad je u pitanju moderna politička misao. Da nije bilo tako ogavnih iskustava tijekom raspada bivše države, vjerojatno nikada ne bih napisao niti jedno slovo o politici, svjetskoj ekonomiji, EU,... No, dok topovi gruvaju - muze zašute, pa je tako bilo i sa mnom. Volim pripovijedati u prispodobama, a još više volim kroz konkretne primjere navesti čitatelja ili slušatelja da sam donese zaključak. Uspijevam u tome, premda neki puta znam izazvati žestoke reakcije onih koji se prepoznaju u mojim pripovijestima. Po zlu, dakako. I uvijek se pitam: kako se ti moralni čistunci ne prepoznaju u latino-američkim serijama, pa prosvjeduju kod pisaca scenarija?
Ponovno ću nešto o školi.
Školovanje mladeži mora ići ispred vremena u kojemu ti mladi žive, a nikako usporedo ili, ne daj Bože, otraga. Dok sam pohađao gimnaziju (u Titovo doba), nije bilo PC-ja niti Interneta i sve je znanje bilo isključivo u knjigama. Knjige su se stoga morale čitati i iz njih učiti. Može izgledati staromodno, ali to me je natjeralo na autentični način učenja, bez prevelikih mogućnosti provjere vlastitoga znanja uspoređivanjem s kolegama u, primjerice, Americi. Ali, naučio sam programirati u nekoliko jezika, znao sam riješiti nekakav matematički model, pa makar se svi programi i podaci pohranjivali na kartonske kartice i magnetne trake (dečki i cure, to su vam osamdesete). Neki moji prijatelji naučili su raditi na tokarskom stroju, pa su znali napraviti vijke, osovine, a tko nije htio studirati, imao je dovoljno znanja za jednostavne poslove u okvirima svoje struke.
Danas iz srednje škole izlaze generacije nesposobnih mladih ljudi, koji su jedino naučili kako se preko "bubice" dobije petica. Na studij se upisuju djeca bogatih roditelja, koji obično kupe diplomu. Neki na početku, neki na kraju studija, ali svejedno: sa faksa izlaze kao nesposobni. Na državnim fakultetima vlada brutalna korupcija, a na privatnim treba samo platiti i već imaš diplomu u džepu. I titulu na pločici ulaznih vrata. I onda imamo situaciju da nesposobni liječnici trebaju liječiti, nesposobni arhitekte trebaju projektirati nebodere, a filozofa, psihologa i politologa ima na tisuće.
A sve ide k vragu, kako vidimo!
Poznam jednoga mladića koji je 1993. godine za 70 tisuća njemačkih maraka kupio liječničku diplomu, svjestan svog neznanja, ali željan onoga Dr. ispred imena i privatne ordinacije. I danas radi u vlastitoj poliklinici, ima visoki položaj u društvu, a kod njega rade liječnici koji su zbilja studirali medicinu, ali nemaju novaca za ispunjavanje (ženskih!) želja. Kad se nađemo na kavi, otvaramo umjetničke teme. Nikada zdravstvene! Ne pada mi na pamet spočitavati dečku kako je njegovo Dr. ispred imena samo farsa. Neka živi s tim.
Poznam i jednoga koji je bio najgori učenik u osnovnoj, završio najgoru zemunsku srednju školu (automehaničarsku), a danas si je na ulaznim vratima postavio Dr. Bog zna (a i ja) kako je do toga došlo. No, on je imao cilj napraviti političku karijeru, a za to je vrlo važno imati akademsku titulu. Ovisi komu je važno.
Imam jako dobrog susjeda, a on ima kćer. Završila ekonomiju s odličnim ocjenama. Jako volim komunicirati s mladim, pametnim ljudima, pa tako i s njom. Prije neki dan radosno me izvjestila kako ide na interview u zastupništvo neke strane kompanije u Beogradu. Pripremala se temeljito. Onda je došla k meni i rekla: "Ma, sve sam smislila što ću reći o kamatnim stopama, o burzi, o globalnoj ekonomiji i recesiji, kad ono... U povjerenstvu sjedi pet osoba. Pitaju me kad sam bila u kazalištu, što mislim o nekom filmu, kakav dojam na mene ostavlja Dalaj Lama... A onda mi kažu da sve to ponovim na engleskom. Ništa o ekonomiji!" Zamislio sam se i sjetio što je moja kćer upravo učila u četvrtom razredu osnovne škole. Učila je o ustašama i kako su oni bili jako zločesti. I uz to su išle i vrlo slikovite prezentacije (vidi fotku).
Nemaju sreće nove generacije. Doduše, uvijek im je na raspolaganju copy/paste operacija, samo to nije kreativno i ne može napraviti most, niti izliječiti bolesnika, niti voditi državu... Ali, zato će naučiti kako je neprijatelj uvijek budan, kako remeti njihov mir, kako se treba bojati svega drukčijeg,...
Prevedite ovo na situaciju u Hrvatskoj. Skoro da je isto, barem koliko je meni poznato. Jedina razlika je što je Hrvatskoj na zapadu EU, a Srbiji - BiH!
Učite djecu da poštivaju one civilizacijske vrijednosti za koje se ne mora plaćati novcima diploma, ugled i mjesto u društvu i stol u prestižnim restoranima. I pločica na ulaznim vratima. Zato je logična nova inačica narodne poslovice slijedeća: "Od kolijevke, pa do groba, najljepše je . u kolijevci!"

Umro je drug Tito.

Čitam na stranicama RTV Vojvodina kako je u Subotici održan znanstveni skup na temu ugroženosti nacionalnog identiteta vojvođanskih Hrvata. Temeljno je pitanje bilo zašto se Hrvati odriču svog identiteta bježanjem u "neopredijeljeni" ili već poznato: Jugoslaveni, Vojvođani, Sremci, Bunjevci, Šokci,... Nema, naravno, u medijima opširnijih izvješća s ovoga skupa, osim šturih informacija prenijetih u Večernjaku. Barem nisam pronašao više. No, i ono što sam pročitao bilo mi je posve dovoljno da sklopim cjelovitu sliku.
Poznato je s koliko se ignorancije srpska država odnosi naspram Hrvata u svojoj državi, jer je njezin strateški interes da ova zajednica bude beznačajna u političkom, kulturnom i svakom drugom smislu. O tome sam pisao, pisali su i drugi prije mene, pa ne bih sada zalazio u daleku prošlost tražeći uzroke takvom stanju. Osvrnut ću se na posljednjih nekoliko godina, kako je Hrvatima u Srbiji priznat status nacionalne manjine. Taj se čin dogodio 2002. godine, nakon pada Miloševića. Hrvati s dobili Hrvatsko Nacionalno Vijeće (HNV), u koje su ušli posvađani Subotičani, te poneki entuzijast iz Srijema i Podunavlja. Dobro se sjećam da je jedan od članova HNV-a odmah inicirao održavanje znanstvenoga skupa čija bi tema bila vezana uz probleme nacionalne opstojnosti Hrvata u Srbji, a čiji bi zaključci obvezivali javne djelatnike na dosljedno provođenje, s ciljem očuvanja istog tog identiteta, osobito kod mladeži. Neću mu spominjati ime, ali čovjek je doživjeo osude od strane "kulturne elite" prije svega u Srijemu. Danas, kad se u birački popis u Srijemu prijavilo svega nekoliko stotina Hrvata (a procjena je da nas ima pedeset puta više!), kad Hrvata nema čak ni u lokalnim medijima, a kulturne manifestacije se svode na proslavu Božića, pokazuje se da je znanstveni skup u Subotici došao prekasno najmanje sedam godina. Kad se u startu stvari nisu postavile na svoje mjesto, poslije je teško ispravljati, kao kad se na kući ne naprave dobri temelji.
Cijenjeni profesor Đuro Vidmarović rekao je, kako mediji navode, da kriza identiteta vodi tihoj asimilaciji, ili političkim zlouporabama i tomu neću ništa dodati. Mogu samo potvrditi moje već poznate zaključke da je za trenutačno stanje jedini krivac subotička politička elita, sastavljena od nekompetentnih i nesposobnih osoba, koja se vodi vlastitim materijalnim interesima i čiji domet jedva da prelazi granice subotičke općine. Ne čudi što su dali potporu sličnim likovima iz ostalih dijelova države, prije svih iz Srijema i Beograda, te tako postali sudionicima procesa kojega prof. Vidmarović točno naziva tihom asimilacijom. Da nije bilo kratke vijesti na RTV portalu, ne bih ovome posvetio niti jedan redak. Ali, možda će netko od Hrvata podrijetlom iz Srijema pročitati ovaj tekst, pa sam morao na kratko reagirati. Jedina ozbiljna i profesionalna udruga kulture "Hrvatska riječ" (koju financira država) ima svoju uređivačku politiku u kojoj posljednju riječ imaju politčki prvaci, a ovi ne dopuštaju kritičke tonove na svoj račun. Cenzura u izvornom obliku! Sve je lijepo, cvijeće, ljubičice, Hrvati smiju tamburati i pjevati (bolje ako je na srpskom, nego na hrvatskom), imaju i jedan Zavod za kulturu u kom opet neki zaslužni Hrvati zarađuju svoj kruh, a po biračkom popisu ispadne da Hrvata, zapravo, i nema. Možda zato u nekim kulturnim udrugama s hrvatskim predznakom voditelji pojedinih odjela nisu Hrvati, ne može se čuti hrvatska riječ, ali se redovito dobivaju sredstva za "promicanje i njegovanje hrvatskog jezika i kulture" od matične "domovine" Hrvatske.
Kasno je, dakle, za znanstveni skup s ovakvom temom, osobito kad se radi o Srijemu. Možda i ne bi bilo kasno, kad bi s toga skupa do svakoga Hrvata u Srbiji stigao glas kako ga se nije odrekla njegova država i njegov narod, pod uvjetom da se ni on njih nije odrekao. A takvoga glasa nema, niti je izgledno da će ga biti. Ostaje samo onima koji su svjesni svog identiteta da u svojim obiteljima naprave ono što bi trebale učiniti političke i kulturne elite, jer njima je lijepo uživati u blagodatima srpskog establishmenta potajno se busajući u hrvatska prsa u intimnom krugu obožavatelja. I nek mi nitko ne kaže ništa loše za Hercegovce, kad vidim kakvi su ovi "pravi" Bunjevci, Šokci, Sremci,... kojima sam posvetio naslov ovoga posta. Možda ih trgne iz dubokog sna!