02 prosinca 2012

Sad ili nikad

Dok u Hrvatskoj polagano prestaje trijumfalizam nakon definitivnog stjecanja slobode, Srbija stoji na raskrižju i ima izbor skrenuti na tri strane. Nije teško pogoditi kamo srpsko društvo želi otići, k Rusiji, ali postoji put k EU i onaj neutralni, "nesvrstani". Odluku će donijeti suvremena srpska elita, a ona je očito nesposobna i odgojena na mitovima i krivotvorenim povijesnim činjenicama. Držim da bi se Srbi morali dobro zamisliti nad budućnošću svoje nacije i države, budući da su najnovija događanja pokazala kako su već trideset godina radili kardinalne greške. Ovaj post namijenio sam Srbima koji imaju snage i hrabrosti poslušati dobronamjerne savjete. Slika govori kao tisuću riječi, pa ću kroz nekoliko fotografija pokušati predstaviti svoje gledanje izbora puta.

Demonstracije Albanaca, Priština, 1.4.1981.


Nakon Titove smrti, na Kosovu su izbile prve antijugoslavenske (antisrpske) demonstracije. Albanci su tražili status republike u ondašnjoj federaciji. Odgovor je bio brutalan i krvav, s brojnim albanskim žrtvama. Udariti na Albance takvom represijom siguran je znak da će osveta biti još gora. Dakle, propuštena je prva prlika za demokratizaciju društva i miran izlazak iz krize.

Početak velikosrpske histerije, Novi Sad, 1988.
Nekoliko godina bilo je potrebno da Srbi donesu konačnu odluku što će poduzimati nakon Titove smrti. Odluka je bila: sačuvati hegemonistički sustav, kao najbrojnija i najpovlaštenija nacija u SFRJ, ali redefiniranjem državnog uređenja. Prva članica federacije koja je nasilno promijenila ustav bila je upravo Srbija ukidanjem autonomija pokrajina Vojvodine i Kosovo. U to vrijeme, niti u jednoj od članica federacije nisu postojali slični planovi, već su prije svega bili fokusirani na rješavanje ekonomskih poteškoća.


Vođa kojega je odabrala SPC za provođenje projekta Velika Srbija

Titov sljedbenik, okorjeli komunist, Milošević, zapaljivim nacionalističkim govorima potiče masovnu histeriju i obećava kako će Srbi svoje ciljeve ostvariti silom, ako već ostali narodi (a prije svih Hrvati) ne pristanu na uvjete koje postavlja Srbija. Još uvijek nema sličnih reakcija u ostatku države.

Najava rata za Veliku Srbiju, Gazimestan 1989.

Na čelo savezne vlade dolazi Ante Marković, pokušava ekonomskim mjerama umiriti krizu, pa i onu političku, ali očito da Srbi ne žele odstupiti od plana. Nakon masovne profašističke demonstracije nove srpske politike, bilo je posve razvidno da je na pomolu propast države. Tek nakon ovoga događaja, Slovenija i Hrvatska predlažu razdruživanje, dakako mirnim putem. To je i trenutak kad JNA pravi ratne planove, u kojima glavnu ulogu imaju Srbi u Hrvatskoj i BiH. Onda nisam znao, ali već nakon nekoliko godina jesam: Srbi su tajno naoružavani od strane JNA, vjerujući da će im novi rat donijeti blagostanje i, u konačnici, ostvarenje Garašaninova plana o etnički čistoj Srbiji. U to sam vrijeme bio svjedokom beogradskih događanja. Malo je bilo onih koji nisu vjerovali da će, nakon kraćeg ratovanja, Srbi ostvariti pobjedu. Malo, jako malo. Ogromna većina je davala apsolutnu potporu Miloševiću da se napokon ostvari srpski san. Tko danas tvrdi da nije tako, samo ne želi pogledati istini u oči.


JNA kreće u ratni pohod na Hrvatsku, ispraćena oduševljenim narodom


Uništen je Vukovar, za primjer Hrvatima i upozorenje
što ih čeka, ako ne prihvate srpske uvjete "suživota"


Pravo lice SPC, ideološke predvoditeljice srpske elite



Završetak rata, 1995.
Srbi bježe s okupiranog hrvatskog teritorija

Jedinstvenu priliku imaju Srbi, sad ili nikad. Svoj vojni i politički poraz trebali bi iskoristiti za novi početak, na isti ili sličan način kao nacistička Njemačka. Treba okriviti Miloševića i njegovu pogubnu politiku, staviti točku na sve što barem malo liči na tu politiku, a onda započeti iznova stvaranje jedne nove Srbije koja nema bilo kakve pretenzije prema susjednim državama. Ako u Srbiji ima pameti. Sve što ne bude bilo na tragu ovakvih političkih poteza, vjerojatno će Srbe odvesti u nove poraze. A nikome, pa ni Hrvatima, ne odgovara da za susjeda ima takvog nepopravljivog gubitnika.

Nema komentara: