27 rujna 2009

Prokletstvo turske kaldrme

Prekrasna rana jesen u Srijemu! Cijeli rujan protekao je u suncu okupanim vinogradima i voćnjacima, šuma pokraj Dunava počela je rumenjeti,...

Započeo sam ovaj post pravim kičerajskim opisom srijemskoga krajolika, poput onih anziskarti na kojima se dvoje ljube držeći za ruke, a negdje iznad nosa zalazi sunce i sve je obojeno rumenilom. Povod za post ovakvoga naslova jest mučna situacija u Srbiji, koja mora zabrinuti svakog civiliziranog čovjeka. Fašizam odavna maršira beogradskim ulicama, ali sada je, čini se, ušao u povijesno poznatu brutalnu fazu, već viđenu tijekom 90-ih godina.

Srpski tisak otkriva detalje za koje smo doznavali iz „dobro obavještenih krugova“, a sada ih se javno podastire pred čitatelje. Nekoliko „udruga“ zagovara fašizam i to ne krije od svoga osnutka, a država mirno promatra kako se po zlu poznata politika sve više otima kontroli. Evo izvatka iz programskih načela jedne od tih udruga, a slično se može naći i kod drugih (tekst prenosim u cijelosti, bez intervencija na pravopisu i gramatici).


Ustaše!

Vaša patološka mržnja prema svemu što je Srbsko i Pravoslavno jeste otrovni plod vaše državotvorne nesposobnosti i kulturne jalovosti. Svesni svoje duhovne bede i ništavila, vi ste od nas Srba pokrali sve ono što nemate, počev od jezika i istorije, pa do genija poput Ruđera Boškovića i Nikole Tesle. Pritom ste, samo u XX veku, pobili, prognali ili pohrvatili gotovo dva miliona Srba. Srbi vam nikada neće, i ne smeju, zaboraviti ni oprostiti vaša paklena zverstva nad stotinama hiljada jasenovačkih, jadovinskih, glinskih, prebilovačkih, medačkih i ostalih srbskih mučenika. Pravedno ćemo, uz Božiju pomoć, osvetiti „Bljesak“ i „Oluju“ i osloboditi sve zemlje Srbskog Otačastva koje ste uz podršku belosvetskih zlikovaca privremeno oteli i oskrnavili.


Priznat ćete koliko meni, srpskom poreznom obvezniku, može biti neugodno kad ovakve udruge mogu javno djelovati. Dakle, na ovakve programske ciljeve nije do sada imao potrebe reagirati nitko: ni tužiteljstvo, ni MUP, ni BIA, pače ni svi oni koji su definirani kao srpski neprijatelji kojima se prijeti. Pa zašto su sada te fašističke udruge u velikoj ofenzivi? Odgovor je jednostavan: pod svaku cijenu spriječiti i nagovještaj ulaska u EU! Ako su u Srbiji političke i sigurnosne prilike na razini fašističkih divljanja, ako država ne može garantirati sigurnost svim njezinim građanima i strancima koji ju posjećuju, onda ništa od kandidature za EU. Nije teško pogoditi tko stoji iz vala fašizacije Srbije. To su isti oni koji su jogurtima izbacili vojvođansko vodstvo iz zgrade Banovine u Novome Sadu, te poravnali put Miloševiću i sljedbenicima „memorandumske Srbije“, pojačani novim snagama koje u svom jadnom i ograničenom obrazovanju ne znaju upotrijebiti ni sva slova abecede. A takvih nije malo, ma koliko se službena Srbija trudila uljepšati sliku o sebi. Puštanje zla na slobodu, bacanjem jogurata po prelijepoj zgradi Banovine, najprije su osjetili u Hrvatskoj i BiH, dok su se patriJoti mirno obogatili u srpskom zaleđu i danas ne dopuštaju nikakve promjene, osobito one koje bi uvele pravni poredak i normalnu ekonomiju. I zato fašisti imaju i novaca i političke potpore da rade ovo što rade.

Sad je već posve razvidno da će SPC odigrati najvažniju ulogu u procesu definitivnog ustroja nove Srbije. Naime, ona je bila umiješana u ratna zbivanja, huškala na rat i poticala mladež da se prihvati oružja, a danas pruža svu potporu pripadnicima fašističkih udruga, pače mnoge od njih zapošljava u svojim institucijama, u samoj Patrijaršiji na primjer. Beogradski „Blic“ objavio je kako se priprema posjet ruskoga predsjednika Medvedeva Srbiji, te da mu vodstvo SPC kani napisati što će on reći srpskim dužnosnicima i javnosti. Ta je poruka od iznimne važnosti, čim se vrh SPC toliko podijelio oko toga, da su se počele davati i ostavke na najviša mjesta u Sinodu (vladi). Vođen vlastitim spoznajama, odavna već znam da SPC nije Crkva u onom smislu kako bi to vjernici očekivali, a ni njezino svrstavanje iza (ili ispred) fašističkih udruga ne čudi, ali ozbiljno upozorava. Upozorava manjine u Srbiji da ponovno mogu biti meta terora poput onoga iz 90-ih godina, ali i sve srpske susjede, ponajviše Hrvate.


Je li moguće da se nekom narodu toliko može promijeniti genetski kod, da nikako ne može izići iz začaranog kruga otpora svemu što dolazi sa njegovih zapadnih granica? Zanimljivo je promatrati kako Srbi vole voziti Mercedese, gledati Samsungove televizore, igrati se s najnovijim Nokiama, krstariti hrvatskim Jadranom, a istodobno prezirati (pače i mrziti) narode koji su „vlasnici“ tih ljepota i ne prihvaćati opće vrijednosti na kojima ta ista zapadna civilizacija gradi svoje odnose iznutra i izvana. Je li moguće da je petsto godina turske okupacije donijelo nenadoknadivi civilizacijski zaostatak, zbog koga se samo konačnim napuštanjem tog teritorija koji se danas naziva Srbijom može ući u civilizirani kulturni obrazac? Mnoga su pitanja na koja odgovori postoje, samo ih ljudi teško prihvaćaju: jedni zbog ispranih mozgova, a drugi jer ih uopće ne zanimaju. Jedno je sigurno, barem za mene: dok se u Srbiji ne bude napravila barem jedna normalna asfaltirana cesta i izvadila posljednja turska kaldrma, nema probitka ni za narod, niti za državu. Može zvučati apsurdno, ali Srbima su ponovno potrebni Turci i to da ih nauče (na primjeru Mustafe Kemala Ataturka, tvorca Republike Turske) kako se od feudalne stvara moderna kapitalistička država, zadržavajući sve nacionalne odrednice. Dok se prosvijetljenje ne dogodi, ne preporučam tamnoputim strancima čudnoga govora ili neobičnog ponašanja da hodaju Beogradom. To mogu posvjedočiti Britanac, Francuz, Australac, te najnovije Libijac prebijeni u posljednjih mjesec dana na beogradskim ulicama. Jesu li odmak od EU, dokazivanje nesposobnosti aktualne vlasti da osigura mir u državi i neugodna realnost na Kosovu dovoljni razlozi za nove izbore na kojima bi pobijedili patriJoti, ostaje da se vidi u nastavku prekrasne jeseni, kao na početku ovoga posta. Pomalo kičerajske.


Skoro zaboravih. Ostalo je još 95 dana do ostavke ministra Rasima Ljajića, koju je nagovijestio ukoliko u tom roku ne bude uhićen Ratko Mladić. Dakle, još 95 dana.

22 rujna 2009

Zamagljivanje stvarnosti

Bruje srpski mediji o splitskom gradonačelniku Željku Kerumu cijela dva dana, zapravo od trenutka kad je završena glasovita Stankovićeva emisija. Stalno se ponavlja onaj dio u kojem Kerum izražava stajališta glede svoje obitelji (znate već: "... ne bih volio imati Srbina za zeta..."). Došlo je do toga da službeni Beograd prosvjeduje zbog njegova nastupa na HRT-u.

Službenom je Beogradu, a preko njega i svim Srbima, Stanković podario najljepši mogući dar: dokaz kako Hrvati krše ljudska prava Srba!

U nedjelju, dakle istoga dana kad je Stanković razgovarao s Kerumom, srpska je država po tko zna koji put nečasno kapitulirala. Nije ovoga puta bila poražena od hrvatske niti albanske vojske, niti ju je na kapitulaciju primorao NATO, već nekoliko klero-fašističkih udruga, pod čijim je izravnim utjecajem država Srbija morala zabraniti Paradu ponosa. Svi su se okliznuli, od predsjednika Tadića, do ministra policije Dačića. Istoga dana, dok su po Beogradu šetali bijesni mladi Srbi razočarani što neće proliti homoseksualnu krv, jedan im se Australac učinio gayem, te su ga dobro izmlatili. Nekoliko dana prije, premlaćen je i francuski navijač, koji još uvijek leži u beogradskom Kliničkom centru u borbi za vlastiti život. Pokraj svega toga, mediji su puni Keruma i onog nesretnog doktora iz Otočca.
Ksenofobičnost i šovinizam (koji naginje ka fašizmu) nije strana pojava u Srbiji. Bilo je primjera i prije, kada predmet akcije takvih udruga nisu bili homoseksualci, već upravo antifašističke manifestacije, ali i već "provjereni" srpski neprijatelji, Romi i Hrvati. Pregledajući malo moju privatnu arhivu, pronašao sam zanimljive stvari o prebijanju mladih Roma, o ubojstvu jednog romskog dječaka u Beogradu, ali i meni najzanimljiviji slučaj: proslavu obljetnice jednog kulturno-umjetničkog društva. Naime, Srbija je Hrvatima priznala status nacionalne manjine tek 2002. godine, nakon pada Miloševića, u vrijeme Đinđićeve vlade, a iste je godine jedna hrvatska kulturna udruga trebala proslaviti 100. obljetnicu osnutka. Bila je to lijepa prilika za afirmaciju hrvatske kulture, ali i za otopljavanje odnosa između dva naroda nakon krvavoga rata i pokazivanje srpske tolerancije prema hrvatskoj manjini na njezinom teritoriju. No, dogodilo se da su fašističke udruge na sve načine pokušale spriječiti održavanje ove proslave u zatvorenom prostoru (!), čak su na goste (među kojima i na hrvatskog veleposlanika) bacali razne predmete iz zgrade bolnice (!). Dakle, progon manjina, apsolutni nedostatak tolerancije i fašističke metode korištene pri tome, nikada nisu ni prestajali u Srbiji. Od jedne takve države najmanje što se očekuje jest da učini sve kako bi se čim prije očitovala o događajima u XX. stoljeću, da pomogne mladeži u izgrađivanju zdravog odnosa prema svojim susjedima (i sebi samima), a ne da dijeli lekcije iz poštivanja ljudskih prava!
Poslušao sam pozorno snimku Kerumova gostovanja kod onog Stankovića. Jest, točno, rekao je kako ne bi volio da mu u obitelj uđe Srbin, kako su Hrvati doživjeli puno toga lošega od Srba, ali to je njegovo osobno stajalište. Kad je već bio upitan... Očita je bila namjera voditelja emisije da ga se predstavi kao primitivnu budaletinu koja je do bogatstva došla preko tuđih grobova. Dobio je ono što je htio, ali sad ne zna što će s tim. Kerum je prozvao novinare jugoslavenske provenijencije, rekao što misli o njihovim bezobraznim pitanjima, pa ako se Stanković prepoznao među njima, preostaje mu samo da se moli za što dulji ostanak ove vlasti na čelu HRT-a. Jer, ako je pokušao splitskome gradonačelniku spočitavati kako izrabljuje svoje namještenike za bijednih 3.500 kuna, što mogu građani Hrvatske reći za desetostruko veću plaću novinara Stankovića? Nije li to izrabljivanje hrvatskih poreznih obveznika?

Nije morao Kerum reći ništa, srpski bi političari i mediji već pronašli nešto drugo, samo da se zametne trag fašizma koji u Srbiji postaje vrlo opasan. Što je najgore, u pozadini (ili možda daleko ispred) stoji SPC i neke od političkih partija. Krajnje smiješno zvuči Tadićeva izjava, dana jučer, kako je "Srbija demokratska zemlja sa izgrađenim tolerantnim mehanizmima", te da se nikada neće dogoditi da bude zabranjeno javno izražavanje nečijeg političkog, seksualnog ili nacionalnog opredjeljenja! To izgovara predsjednik države koja je samo dan prije sramno kapitulirala!
Nije održana Parada ponosa, ali su svečano dočekani srebrni košarkaši s Eura u Poljskoj. Državna TV svečano objavljuje kako je bilo jako puno svijeta na dočeku, te da nije bilo incidenata. Vjerojatno zato što su ovaj skup "odobrile" fašističke organizacije i SPC, kao moralno i nacionalno podoban. Ali, nisu odobrile Statut Vojvodine, te se lideru LSV Nenadu Čanku i njegovu zamjeniku Kostrešu upućuju prijetnje smrću. Kako znamo, ovdje život političara koji zagovaraju drukčija politička stajališta od onih propisanim Načertanijem i Memorandumom ne vrijedi previše! Možda zato i nema pravih političara, nego samo običnih činovnika koji izvršavaju ono što im zapovijede pravi vladari, a njihov identitet je posve nepoznat. I zato, jedva čekam da čujem tko sve od srpskih gradonačelnika ima Hrvata, Albanca ili Roma u obitelji. Iz čiste znatiželje.

19 rujna 2009

Iluzionistička predstava

I dok zapadni lideri na sva usta viču kako je ekonomska kriza pri kraju, te da su ekonomski pokazatelji krenuli s dna, na srpskoj političkoj sceni uvelike se daje predstava kakva se ovdje jedino i može igrati. Društvo koje čini velika većina ljudi s ispranim mozgovima, odlično reagira jedino na ovakve predstave, budući one ne zahtijevaju angažiranje voljnog dijela sive moždane mase, nego samo jedan manji, instiktivni dio. Predstava nema ime, ali bih je mogao nazvati "Nebeski narod" i ne bih pogriješio. Evo sažetka.

1. čin: Zakon o informiranju.
Autor ovih redaka dobro se sjeća kako je srpska ratna vlada u vrijeme NATO-bombardiranja donijela zakon (ministar Vučić, dopredsjednik Šešelj) koji je u cjelini ukinuo slobodno informiranje. No, bio je rat, premda ne po definiciji (nedostajala je druga ratujuća strana, naime, jedino je NATO ratovao, a Srbija je služila kao bojišnica ili poligon), tako da je i takav zakon imao nekakvog smisla. Donositi sličan zakon 2009. godine ničim nije objašnjivo. Beogradom kruže priče kako je inicijalna kapsla pukla od ministra Dinkića koji već dulje trpi teror jedne žute novine (Kurir). Dakle, srpski novinari i pisci uopće moraju tri puta mjeriti što će napisati o srpskim dužnosnicima, budući su kazne vrlo visoke. Odredbe novoga zakona odavna primjenjuju neki manjinski mediji, tako da subotička "Hrvatska riječ" već nekoliko godina ima popis nepoželjnih autora i tema, sukladno naputcima "odozgo". Politika "ne talasaj" bit će od sada vodeća i u srpskim medijima koji nisu bliski vladajućem režimu. Opća je ocjena među novinarima da je ovo presedan među zakonima u civiliziranom svijetu, te da je restriktivniji nego Milošević-Šešelj-Vučićev ratni zakon.
Zakon, izgleda, ne obvezuje strance, poput Jergovića, koji mogu pljuvati po hrvatskim političarima do mile volje. I ne samo političarima, nego po hrvatskom narodu i to neargumentirano i bez posljedica. Dapače, uz bogatu novčanu nagradu. Posljednje što sam pročitao iz "pera" ovog srpskog kolumniste jest analiza hrvatsko-srpskih odnosa sa stajališta inferiornih Hrvata. Među ostalim, piše ovaj pisac, kako Srbi manje razmišljaju o Hrvatima zato što su dvostruko veći narod i zato što imaju višestruko stariju državnu tradiciju. Iluzionisti ovoga tipa zatvaraju prvi čin.

2.čin: Parada ponosa
Cijeli je Beograd našaran grafitima i porukama mržnje prema homoseksualcima. Neću ih spominjati, već su viđeni prije kad su neke druge socijalne ili narodne skupine bile na meti srpske mladeži ("ubij, zakolji, da xxxxxx ne postoji", "nož, žica, Srebrenica" i slične). Situacija je ozbiljna, te je policija odlučila zabraniti paradu, odnosno predložiti njezino izmještanje na Ušće, pa neka se ponosni pederi i lezbijke šeću po Srijemu. Dobro se je zakuhalo. Iluzija pravne sekularne države, u kojoj SPC donosi kapitalne odluke, svodi srpsku demokraciju na teokraciju feudalnoga tipa. Proglasivši paradu ponosa za Sodomu i Gomoru, angažirajući nekoliko fašističkih udruga, primorala je državu da ustukne. Kako je jadno zvučala izjava ministra policije, nekoć Miloševićeva "malog od palube", da ne može poduzeti ništa protiv klero-fašističkih udruga koje najavljuju nasilje, jer nisu poduzele konkretnu akciju u činjenju inkriminisanog djela, dok su na drugoj strani osuđene tzv. "vehabije" iz Sandžaka zbog osnovane sumnje da su pripremali terorističke napade. Dakle, fašisti otvoreno i direktno najavljuju nasilje i prođu nekažnjeno, a vehabije su osuđene na višegodišnje robijanje zbog osnovane sumnje. Nastavak predstave slijedi.

3.čin: Autonomija Vojvodine
Tijekom raspada SFRJ, svi su Srbi iz krajeva koji nisu mogli ući u Veliku Srbiju svoje utočište našli u Vojvodini, odnosno ponajviše u Srijemu i Novome Sadu. Nikada nije postojala želja niti prilika da se ovaj dio Srbije otcijepi i postane samostalna država. Ali, svaka srpska vlast, uključujući i ovu Tadićevu, ne dopušta Vojvodini ni disati, sve pod izlikom spriječavanja separatističkih namjera Vojvođana. Nevjerojatno! Stalno se daje potpora očevidno separatističkim vlastima srpskog entiteta u BiH, a unižavaju Vojvođani iz jedinog dijela SFRJ koji nije pobjegao od Srbije! Statut Vojvodine, koji nikako da se nađe pred srpskom Skupštinom, nije ništa posebno, ali i njega se Srbija boji kao đavo križa. Još kad netko iz Čankove LSV tiho spomene kako jedino Ustav Vojvodine u cijelosti rješava status "sjeverne srpske pokrajine", beogradski političari ne mogu zaspati.

4. čin: Stupovi oslonca.
Srbija je još uvijek članica "saveza" Srbija-Rusija-Bjelorusija, ponosna članica pokreta nesvrstanih, te vojno neutralni potencijalni kandidat za EU. Nedavno smo imali priliku čuti od vodećih Srba kako se srpska politika temelji na četiri stupa: Rusija, Kina, nesvrstani, te zemlje koje nisu priznale nezavisnost Kosova. Tadićev posjet Libiji, na proslavi obljetnice vojnog puča, kada je bio jedan od dvojice predsjednika (uz bosanskog) koji su nazočili proslavi, zorno pokazuje kako je četvrti oslonac čvrst.

Ova predstava se na ovome mjestu prekida, da bi gledatelji udahnuli malo zraka i, eventualno, popušili. Zatim se nastavlja, dopunjena novim i novim činovima, jer su scenaristi nebeski nadahnuti.

12 rujna 2009

Od Karađorđeva do Ljubljane

Težak je put Hrvatska prošla u posljednjih sto godina. Raspale su se nekoć velike države u kojima je hrvatski narod bio inkorporiran, a pokušaji obnove samostalne države bili su otežavani sa svih strana. No, evo, uspjelo nam je. "Imamo Hrvatsku", kako bi rekao prvi predsjednik RH, general Franjo Tuđman. Niti jedan veliki posao od nacionalnog interesa ne može se napraviti bez stanovitih žrtava i kompromisa, budući smo mali narod preko čijih su se leđa često namirivali veliki, pa je tako i stvaranje RH imalo svoju cijenu. Iz svega do danas dostupnog, posve je razvidno da je ta cijena bila dosta visoka, te da su ju unajvećma platili Hrvati iz Posavine i Srijema. Netko će proturječiti ovoj tvrdnji, ali dovoljno je samo sjetiti se slika razorenog Vukovara i Srijema općenito, pogledati popis poginulih branitelja i civila, te trenutačno stanje na terenu, pa da otpadnu svi kontraargumenti. Dosta toga se događalo u tajnosti, pa tako i susret Milošević-Tuđman u Karađorđevu, Titovom lovištu u Bačkoj, na kom je, prema jednim izvorima, dogovarana podjela BiH, te "humano preseljenje". Ovaj posljednji termin prije bi se mogao nazvati trgovina ljudima i teritorijem i ne dao Bog nikome da bude predmetom takve trgovine, jer ostavlja trajne posljedice na zdravom tkivu i nacije i pojedinca. Ali, to je bila cijena koju je netko ugovorio, a mnogi su morali platiti.
Od samoga početka stvaranja države, cilj hrvatske politike je biti u EU, odnosno u onom dijelu civilizacije u kom je većina europskih naroda. Do toga se cilja također ne može bez žrtava i plaćanja ugovorene cijene. Meni se već danas čini da su vodeći hrvatski političari pristali na preveliku cijenu. Ako griješim, već iduće godine vidjet će se po tome što će građani Hrvatske imati deblju lisnicu. Ne bude li tako, bit ću u pravu.
Veliki nam ponovno postavljaju svoje uvjete, pa kad neki od njih ispunimo, budemo nagrađeni manje ili više. Danas se slavodobitno obznanjuje kako je u Ljubljani postignut povijesni dogovor koji otvara posljednju kapiju k EU, nakon što su Slovenci pristali odblokirati pristupne pregovore. I to je točno, što će se uskoro i vidjeti. Ne budimo naivni: skupo smo platili za taj dogovor! Nije bilo dovoljno samo izgubiti od Engleza 5:1, iako je, izgleda, i to bilo potrebno, ali i to ćemo vidjeti.
Sjetio sam se jedne epizode Pervanove Večernje škole, te vam je podastirem kao ilustraciju ovoga o čemu sam upravo pisao. U vrijeme nacionalne žalosti zbog nogometne tragedije nakon koje je došao ovaj "povijesni dogovor", neka znamo kako ništa u životu nije slučajno, osobito ako se radi o tako krupnim pitanjima kao što je stvaranje države.


03 rujna 2009

Obilježavanje teritorija

Kad sam bio dječačić, osim nogometa i košarke, znali smo se igrati i klikerima. To su malene staklene loptice, za mladež koja će se možda upitati što je to. No, bila je još jedna igra koja se zvala "Osvajanje teritorija". Nacrta se oštrim predmetom na ravnom, mekanom, zemljištu (mi smo to radili u parku) krug radijusa oko pol metra. Igraju dva igrača. Igrač baca nožić iz visine, pa ako se isti zabode unutar kruga, povlači se crta u smjeru sečiva noža, te tako osvaja teritorij (prekriži se i drugi igrač ga više ne smije osvajati). Pobjeđuje onaj tko osvoji veći teritorij. Nešto slično se događalo u Americi tijekom naseljavanja Europljana.
Kako već znate, živim u Srijemu, a to je područje koje je često mijenjalo "vlasnika". Znamo se pohvaliti rimskim iskopinama, turskim kaldrmama, austrijskim fasadama, njemačkim mlinovima. Ipak, kad se malo ozbiljnije zagleda po Srijemu (i ne samo po njemu, ali to mi je najbliže) ono što ostavlja dojam nečije nazočnosti jesu - crkve. Povjesničari i povjesničari umjetnosti svakako o tome znaju puno više, pa ću samo prenijeti moja skromna zapažanja, čemu i služi ovaj blog. U bilo kojem srijemskom gradu ili gradiću, katoličke crkve su u centru, ili na mjestu na kome je prije bio centar, dočim su pravoslavne nekako na obodima. Tako je u Zemunu, Mitrovici, Šidu, Inđiji, Petrovaradinu i u drugim mjestima. U selima je situacija drukčija, budući je austrijsko plansko naseljavanje išlo za tim da se nikako u nizu ne spoji više hrvatskih (ili srpskih) sela. Danas shvaćamo zašto su tako radili. U selima je, dakle, u centru crkva i škola, a onda se pravokutno redaju "šorovi". Zemun je bio veliki i značajan pogranični grad, sa velikim udjelom njemačkog, hrvatskog, srpskog i židovskog stanovništva, tako da je bilo svakakvih bogomolja. U zemunskoj župi Frantztal živjeli su Nijemci, tako da je ondje izgrađena velika crkva s dva tornja u baroknome stilu, u kojoj je i misa bila gotovo uvijek na njemačkom jeziku, dočim su u ostalim katoličkim crkvama služene mise na hrvatskom. U Petrovaradinu, najhrvatskijem gradu s početka XX. stoljeća (98% Hrvata) bilo je nekoliko katoličkih crkava. Pravoslavnih nije bilo, jer nije bilo vjernika. Putniku koji je prvi puta dolazio u Srijem, lako je bilo prepoznati tko je "vlasnik" mjesta: pogleda koja je crkva u centru.
Tito je bio izuzetan obilježivač teritorija! On je najprije rušio crkve gdje god je trebalo (po njegovom mišljenju), a onda gradio svoje palače (vojarne, spomenike, vrtiće, škole, muzeje,...) na istim mjestima, kako bi se čim prije zaboravila prošlost, a budućnost počela računati od 1945. godine. Tako je srušena ona prelijepa crkva Sv.Vendelina u Zemunu, a na njezinom mjestu izgrađena osnovna škola koja i danas nosi ime "Rade Končar". Srušene su katoličke crkve u mnogim mjestima, ali su izgrađivani domovi kulture ili zemljoradničke zadruge.
Nakon rata 91-95 (ne znam više kako da ga nazovem, budući više nije "moderno" zvati ga Domovinski), u kome je rušenje crkava po Hrvatskoj bila jedna od važnijih aktivnosti, obnova ili izgradnja novih postala je prioritet. Jednako tako se dogodilo u Srbiji, u kojoj rata nije bilo, a NATO nije rušio crkve. Obilježavanje teritorija nema cijene, izgleda, pa se troše ogromni novci poreznih obveznika na izgradnju objekata koji služe sami sebi, a ne vjernicima. Sada govorim o Srbiji. U Petrovaradinu, u kome nije bilo niti jedne pravoslavne crkve, danas se gradi nekoliko (ne znam točno, ali vidio sam tri i čuo za još neke), na teritoriju grada Novoga Sada gradi se 25 pravoslavnih crkava (!). U Zemunu i okolici (Novi Beograd, Surčin, Nova Pazova, Batajnica,...) također nekoliko. Teritorij je obilježen, to je i bila namjera. Vjernika ovdje ionako ima tek simbolično, pa izgradnja i nije imala namjeru zadovoljiti njihove religiozne potrebe. Za to je dovoljan veliki hram Sv.Save u Beogradu i to dva puta godišnje.
Zanimljivo je promatrati popove kako se voze u velikim autima (najčešće Audi) dok obilaze gradilišta. Neki čak dolaze u konvoju, skupa sa fizičkim osiguranjem. Vladika bački Irinej već godinama sablažnjava svoje sugrađane luksuzom i ponašanjem nedoličnim jednog božjeg čovjeka (htio zabraniti Zmajeve dječje igre, zbog prevelike buke koju djeca rade u blizini njegove palače). Primjera je i odviše za jednu malu vjersku zajednicu. Ipak, Srbi više vole graditi crkve nego auto ceste, pa tako i nadalje imaju najlošije ceste u Europi. Svatko ima svoje prioritete, a obilježavanje teritorija zauzima počasno mjesto. Možda bi se mogla napraviti igrica u kojoj se teritorij zapadnog Balkana "resetira", pa započinje nova podjela po principu "tko sagradi više crkava, njegov je teritorij". Nazive škola i ulica smo odavna promijenili. Ipak, nešto je i ostalo i teško da će se promijeniti. Prijelaz preko Fruške Gore i danas se zove Banstol (banov stol, mjesto na kome je stolovao ban), pa mjesto Banovci kod Pazove, Kalvarija (dio Zemuna) i k tomu slično. Nije pronađena odgovarajuća zamjena.