31 listopada 2009

Ogoljena realnost ili - tko je oslobodio Beograd?


Bez kape, svi su osloboditelji jednaki!

Živ je Sloba, umro nije!
Bila je potrebna samo još jedna kapljica, da se srpska politička čaša ispuni do vrha, a ona je došla iz velike boce votke. Natočio ju je D.A. Medvedev, aktualni ruski predsjednik, mali čovjek iz velikog naroda, ali na način da potpuno ogoli srpsku realnost i razotkrije srpsku političku misao također do gola. Deset je dana prošlo od tog događaja, ali tek danas, mislim, Serbiland postaje svjestan značaja tog posjeta.
Naime, pregovori u Moskvi glede obećane "pomoći" još su u tijeku.
Odabrao je izvrsni ruski predsjednik najbolji datum za utjerivanje discipline među Srbe, 20. listopad, dan kada su, prije 65 godina, jugoslavenska i sovjetska vojska oslobodili Beograd od Nijemaca. Iako više nema niti jedne od tih država pod čijim su stijegom vojnici ginuli za slobodu srpske prijestolnice, povijesne su činjenice da su Crvena Armija i Prva proleterska skupa umarširale u Beograd baš na taj dan, 20. listopada.
Srpska politička elita odlučila je prekrojiti povijest u mnogim segmentima, pa i u ovom, tako da se Dan oslobođenja Beograda ne obilježava još od Slobinog doba. Međutim, zarad ruske "pomoći" (koja će, ispostavit će se, najmanje biti baš to), trebalo je obnoviti uspomenu na to doba, premda su u međuvremenu poništena mnoga sjećanja, uključujući i školske udžbenike. Ruski predsjednik, odrastao na Deep Purple, Led Zeppelin i sličnoj glazbi, nije bio zainteresiran za trubače, te su mu Tadić & Co. priredili prigodno podsjećanje na zajedničke svijetle trenutke Srba i Rusa. Zapušteni, skoro uništeni spomenik osloboditeljima Beograda, obnavljan je vjerojatno i dok je Medvedev sletao u Surčin, a uzbuđeni skupštinski poslanici dotjerivali frizure i dekoltee. Uslijedio je pragmatični govor u skupštini, puno manje od očekivanog, te opetovana puna suradnja dvije države, uz podaničko klimanje glavama srpskih dužnosnika. Glavno dolazi na svečanoj akademiji.
Prigodni program, bez trubača, imao je veliki problem, budući nije smio pokazati sve antifašiste. Da podsjetim: službena Srbija izjednačila je u pravima sve sudionike antifašističke borbe tijekom WW2, a to su Titovi partizani i četnici Draže Mihajlovića. Za očekivati je bilo da se na akademiji, ili barem na prikazanom filmu, pojave skupa partizani i četnici, kako skupa s Crvenoarmejcima oslobađaju Beograd od njemačkih fašista. Toliki bezobrazluk se ipak nije smio dopustiti, kad se zna da je D.A. Medvedev doktor prava, te su se u prigodnoj koreografiji pojavljivali samo neki vojnici bez zvijezde, kako bi se moglo posumnjati da među antifašistima nije bilo ideologije, nego samo čiste i iskrene želje za slobodom, što je, je li, bila odlika i četnika i partizana. Medvedev i Lavrov su se vjerojatno samo nasmijali. Nije bilo eksplicitnih scena ulaska osloboditelja u Beograd. Zašto? Pa, osim sovjetskih generala (Birjuzova i Ždanova), morali bi pokazati i Peku Dapčevića i Tita, a to bi vrlo štetilo Tadićevom ugledu u zemlji. Dakle, smiješna uporaba nove srpske povijesti.
Za vrijeme Tadićeva govora, u pozadini je bila slika srpskog vojnika sa solunske bojišnice, dakle I. svjetski rat. Falili su još samo Marko Kraljević i Miloš Obilić.
Medvedev je toliko ogolio suvremenu srpsku stvarnost, da više nema potrebe za sumnjom u iskrenost onoga što Tadić i svi njegovi prethodnici govore. Dok Tadić ponavlja mantru o neminovnosti ulaska Srbije u EU, Jeremić tuli o Kosovu, pri tome ne zaboravljajući da spomene kako su Srbi najviše stradali u posljednjem građanskom ratu. A zapravo, iza opcije vojno neutralne države, krije se razotkrivena želja i namjera za stajanje pod ruski kišobran kojega je nevješto rastvorio Medvedev, najavljujući izgradnju interventnog centra za izvanredne situacije u Nišu, vrlo blizu NATO-baze na Kosovu. Tu bi, navodno, trebalo da se usele ruski vatrogasci.
Nisam zaboravio i drugoga srpskog predsjednika, Dodika, koji redovito sjedi uz prvoga Tadića, na utakmicama, pa i na raznim proslavama. Dodik se može pohvaliti da je sjedio tik uz Medvedeva, dakako u vrijeme dok je Tadić govorio na pozornici Sava Centra. Njegovim avionom doletjela je Biljana Plavšić u Beograd, što samo potvrđuje ovo što sam prije napisao da je Dodik drugi srpski predsjednik koji predstavlja Tadićev alter ego.
Orgazmični trans u Srba prekinut je jučer, kad su počele stizati vijesti iz Moskve o pregovorima oko ruske pozajmice, koja će izgleda biti poprilično nepovoljna i svakako jako daleko od bratske pomoći. Sva je sreća što je ministar policije, Slobin mali od palube, Dačić, pohvatao čitavu hrpu narko-dilera, te Srbija danas može zaboraviti na Medvedeva i oslobođenje Beograda. Dok ne dođe novi ruski predsjednik na otvorenje neutralne ruske vojne baze.
Jučer mi je susjed pokazao novi crkveni kalendar SPC. Malena knjižica u kojoj su obilježeni i katolički i muslimanski blagdani, a na čijim su zadnjim stranicama datumi važnijih sajmova (vašara) u Srbiji. Po prvi puta, kaže susjed-pravoslavac, nema vašara u Rumi, Irigu i ostalim mjestima u Vojvodini. Kaže da mu sve to govori kako će i Vojvodina uskoro napustiti majčicu Srbiju. Gledam ga i divim se njegovoj lakovjernosti. Mora da mu nikad nije dosadno, ako čita samo srpski tisak i crkvene kalendare, jer po njima u Serbilandu vlada blagostanje i jednoumlje koje jedino remete predstavnici tzv. Druge Srbije, a to su oni koji se nisu pomirili s činjenicom da je Đinđić mrtav, a s njime i njegova vizija i energija.
Ipak će se pokazati točnim da su rijeke granice civilizacija, u ovom slučaju Drina, Sava i Dunav. S ovom konstatacijom sve vas pozdravljam i idem na ubrzani tečaj ruskoga jezika.

16 listopada 2009

Ime trga ili nešto više?

Photobucket

Glasoviti Srijemac

Svaki je narod ponosan na svoje uzorite pretke, njeguje uspomenu na njih, ugleda se na njih i nastoji ostati dostojnim sljedbenikom. Hrvati imaju puno uglednih prvaka iz područja znanosti i umjetnosti, ali nekako se najrađe sjećaju onih koji su donosili slobodu svojim smjelim pothvatima, najčešće ratnim. Nije teško pogoditi na koju su osobu Hrvati ponajviše ponosni ili bi barem trebali biti.

Photobucket

Rodna kuća bana Josipa Jelačića, Petrovaradin

O Banu Josipu Jelačiću možete pročitati u tisućama izvora, te neću davati posebne linkove, ali ću osvijetliti jedan aktualni dio koji "žulja" Srijemce već desetljećima. Banova rodna kuća nalazi se u Petrovaradinu, podno glasovite tvrđave, i pretvorena je u privatne stanove. Srijemski su Hrvati oduvijek željeli da se ovo zdanje pretvori u njihov dom, u ustanovu koja bi bila kulturno i političko središte i predstavljalo simbol hrvatske opstojnosti u Srijemu i diljem hrvatskog povijesnog prostora. To se, naravno, nikada nije dogodilo (zlobnici tvrde da nikada i neće), a tolika obećanja su padala od strane najviših hrvatskih i srpskih političara.
Možda je nesretna okolnost ta što je istoga dana, 16. listopada, obljetnica smrti Tošeta Proeskog, te dan koji kao svoj obilježava srpska BIA (bivša udba, DB,...), da je već slijedećeg dana bio Severinin beogradski koncert, pa ionako ignorirani Hrvati ne mogu očekivati da se njihov blagdan svečanije obilježi. Što "obilježi"? Da se uopće i spomene!
Pogledao sam malo po medijima. Na portalima hrvatskih stranaka u Srbiji - ništa. U srpskim medijima - ništa. U hrvatskim -ništa. Ispričavam se ako se negdje pojavio i jedan jedini članak o tome. Jedino na stranici Sandre Skanderlić postoji informacija o banovom rođendanu, kao i na stranici HMI.

Ovaj je dan službeno prihvaćen od strane države Srbije kao hrvatski blagdan 2006. godine, a iste je godine u Novome Sadu upriličena svečana akademija. Te je večeri prepuna dvorana u centru Novoga Sada pljeskala bogato spremljenom programu, gostima iz Hrvatske i ponajboljim hrvatskim umjetnicima iz Srbije, a bogati domjenak za sve nazočne priredio je predsjednik vojvođanske skupštine. Na žalost, među gostima su izostali "visoki" (uredno, na vrijeme i s poštovanjem pozvani) čija bi nazočnost u ovakvim prigodama bila poželjna i skoro obavezna. Istoga dana, u Karađorđevu, samo nekoliko desetaka kilometara od mjesta događanja hrvatske proslave, hrvatski je predsjednik Mesić sudjelovao u nekakvom regionalnom skupu protiv terorizma. Nije ni kanio istoga dana posjetiti Hrvate prigodom prve proslave njihovog blagdana, a bila je izvrsna prilika učiniti korak ka poboljšanju hrvatsko-srpskih odnosa, tim prije što je na istom skupu u Karađorđevu nazočio i srpski predsjednik Tadić. No, Hrvatima je još teže pala informacija da je Tadić napustio skup i otišao do Vršca posjetiti nekakvu svečanost koju su organizirali Rumunji u Srbiji. Pri tome treba znati da Rumunja ima nekoliko puta manje nego Hrvata u Vojvodini, a Vršac je sto kilometara dalje od Novoga Sada!
Već četvrtu godinu ovaj se hrvatski blagdan obilježava nezamjetno, skoro zatajno, baš kao što živi i ova nekoć slavna grana hrvatskog naroda. Jedino ga petrovaradinski Hrvati obilježavaju najbolje što mogu i zasigurno se toga dana osjećaju ponosnim na svog slavnog sugrađanina, pa su tako i ove godine upriličili koncert u crkvi Sv. Jurja. Još mi je u živom sjećanju moj odlazak u Zagreb, 1990. godine, kad je ponovno otkrivan Jelačićev spomenik i kad smo svi očekivali da je napokon pred vratima definitivno oslobođenje Hrvatske u svakom smislu. Danas je očevidno da je taj cilj još predaleko i da se je s povratkom bana na središnji zagrebački trg vratilo samo ime, ali ne i Jelačićev duh. Ipak, želim čestitati svima onima koji su se svečanije osjećali ovoga 16. listopada. To je najbolji znak da nisu zaboravili tko su i što su.

04 listopada 2009

Žrtve antifašizma

Dne 3.listopada 2009. godine trebalo je doći do posjeta udruge hrvatskih logoraša Srbiji, radi postavljanja spomen-obilježja u logorima Stajićevo i Begejci. Budući je Srbija država utemeljena na partizansko-četničkom antifašizmu, nije dopustila ovaj posjet niti postavljanje bilo čega što bi narušilo njezin antifašistički image. Na drugoj strani, genocidna i fašistička Hrvatska njeguje iste takve temelje, pa održava logor Jasenovac i kani podići spomenike i na drugim mjestima. U cilju boljeg razumijevanja ove situacije, preporučam čitanje ovoga teksta koji opisuje stradanja u logorima, te novinarskog izvješća u svezi s otkazanim posjetom. Cinici bi rekli da ćete čitanjem ovih tekstova razumjeti što je srpski antifašizam u svojoj biti.

02 listopada 2009

Zakon malih brojeva

U Beogradu je umro jedan mladi Francuz zbog povreda koje su mu nanijeli huligani. Budući se radi o kapljici koja je prepunila čašu nasilja što se valja beogradskim ulicama, predsjednik Tadić je najavio odlučnu borbu protiv nasilnika i fašizacije Srbije, po prvi puta priznavši kako sve to neprekinuto traje još od 90-ih godina. Da je, nekim slučajem, na isti način i od istih ruku, nastradao Hrvat ili Albanac, teško da bi se bilo što dogodilo. Ali, Francuz,...
Jučer su, pored Tadića, mnogi Beograđani prošetali centrom grada, odavajući poštu ubijenom Francuzu. Da ironija bude veća, šetnja se produžila do Kalemegdana, do spomenika zahvalnosti Francuskoj, koji je (ne tako davno) bio omotan crnim plaštom zbog sudjelovanja Francuske u bombardiranju Srbije. Vremena se mijenjaju, pa tako i namjena istog spomenika. U prosvjednoj šetnji bilo je nekoliko tisuća ljudi. Danas su također protiv nasilja prosvjedovali članovi nekoliko NGO, ali je na tom skupu bilo tek nekoliko stotina ljudi.

To je točno onaj omjer u kome su Srbi opredijeljeni za pojedine političke opcije.

Kad je trebalo poći u rat protiv Hrvatske, na Ušću i Gazimestanu grmjeli su milijuni, dajući potporu najavljenom vojnom angažmanu. Također i nakon proglašenja nezavisnosti Kosova, stotine tisuća Srba prosvjedovalo je i pokazivalo svoju političku volju, doduše usput su palili i veleposlanstva. A kad se prosvjeduje protiv fašizma i nasilja - onda je to (pre)skromna brojka.
Ne sumnjam da će počinitelji ovoga ubojstva biti kažnjeni, ali mi je teško i pomisliti kako su zvjerski bili ubijani Hrvati po Srijemu, a da nikada nitko za to nije odgovarao, niti je javnost bila upoznata. Od mnogih primjera, spomenut ću samo tragičnu smrt djevojke Marije Purić iz Golubinaca koja je zaklana u svojoj sobi na katu obiteljske kuće. Danas se političari i mediji u Srbiji natječu u nabrajanju zlodjela koje su razne fašističke udruge radile tijekom proteklih dvadeset godina, ali se nitko ne usudi spomenuti zločine nad srijemskim Hrvatima, a bilo ih je onoliko. Čak se i Nenad Čanak, veliki zagovornik zabrane tih udruga, sjetio slučaja pretučenog Mađara u Novom Sadu, ne spomenuvši niti jedan zločin nad Hrvatima.
To se, vjerojatno, ne računa, ili se zaboravilo, ili se - nije ni dogodilo.
Vrlo je blijeda slika prosvjednika protiv nasilja, iako su među njima vrlo ugledni i civilizirani ljudi. Sjetio sam se jednog kolege s posla koji mi je, u vrijeme Miloševićeva uzleta, vrlo lijepo savjetovao: "Stari moj, nemoj mnogo premišljati, nego bježi odavde. Kad ne bude više "ostalih", mi ćemo se (Srbi op.a.) potući međusobno." Ne prizivam vraga, ali ovolika količina negativne energije previše je za jednu ovakvu sredinu u kojoj je polovica stanovništva funkcionalno nepismena. Žao mi je ubijenog Francuza, ali još mi je više žao što i danas nitko u Srbiji ne želi priznati da su puno gori teror doživjeli Hrvati samo zbog nacionalne pripadnosti. Mladoga francuskog navijača ubili su na ulici, a Mariju Purić u vlastitome domu. Pitam se, je li se može mjeriti težina učinjenog zločina?