29 siječnja 2011

(Ne)predvidljivi scenarij

„Prema Ustavu, Balkanija je savez nezavisnih država u čijem su sastavu: Republika Srbija, Republika Srpska, Republika Hrvatska, Republika Crna Gora, Republika Albanija, Republika BH Federacija, Republika Kosovo te Republika Makedonija.“

Noćna mora za sve, osim za Srbe!

Ali, ide li doista politika tzv. međunarodne zajednice k tome cilju?

Ako je suditi po ponašanju hrvatske diplomacije u Beogradu, to je već svršena stvar. U vrijeme najveće političke krize od utemeljenja (posljednje) hrvatske države, nikad nije bilo toliko upucavanja Srbiji kao u posljednja dva mjeseca. Hrvatski veleposlanik rado se pojavljuje na javnim mjestima u vrijeme praznika u društvu srpskih političara ili gospodarstvenika, pače i u dane kad je to bilo krajnje neprimjereno (uhićenje Purde, primjerice). Ne smeta službenom Zagrebu ni to što su napokon objavljena svjedočanstva iz srpskoga logora u Nišu, u kome su tijekom „građanskoga rata“ zatvarani, mučeni i ubijani hrvatski vojnici i civili, te ponosno i s ushićenjem predstavlja „prvu damu mediteranske glazbe“ koja se, zapravo, ne sjeća svoga obećanja da u Srbiji zapjevati neće, budući su joj (neki) Srbi iščupali dušu. Hrvatska žurno priprema svoj nastup na predstojećem Sajmu turizma u Beogradu, na kome će biti glamurozno predstavljena njezina turistička ponuda. Već nekoliko godina unazad, u Zemunu se održavaju Dani Hvara, pa će tako biti i ove zime. Ima toga još. Ne pada na pamet gospodi s Dedinja niti spomenuti srijemske Hrvate, a kamoli posjetiti ih u trenucima kada polagano izdišu, osim skoro inkognito na Božićnoj misi u Zemunu. No, srijemskim je Hrvatima već pun kufer hrvatske diplomacije, još od Markovića (financijske makinacije), preko Staničića (u vrijeme obnašanja dužnosti u Bugarskoj davao neprimjerene izjave o „toplim“ i „hladnim“ Hrvatima), te Kuprešaka (promicatelj kulturnih vrjednota poput Tereze), tako da se doima kako se u Beograd dolazi na višegodišnji nagradni odmor.

Sve se to događa u trenutku kad se prijeti hrvatskim braniteljima, a preko njih i čitavoj naciji. Prijeti se s ciljem poništavanja rezultata rata u kom se hrvatski narod izborio za samostalnu državu i revidiranjem povijesnih činjenica. To više uopće nije upitno. Primjer njemačko-francuske pomirbe uopće nije vjerodostojan, budući su se Nijemci najprije pokajali, zatim i platili za svoje zločine, pa tek onda tvorili dobrosusjedske odnose s Francuzima. Katarzu proživljavaju i današnje generacije Nijemaca.

O čemu razmišljaju hrvatski politički prvaci, dok su Mladić i Hadžić na slobodi i dok se cijela Srbija smije Brammertzovim kritikama o nesuradnji s Haagom? Da ironija bude veća, srpski je sud donio presudu dečkima koji su u navijačkoj tuči u centru Beograda prebili jednoga Francuza (koji je, na žalost, preminuo) na kazne do 35 godina zatvora, a za zločine u Vukovaru Šljivančanin dobiva samo deset. Hrvatsko vodstvo srlja u novu zajednicu sa Srbima tolerirajući njihovu unisonu rehabilitaciju srpskoga fašizma, gdje treba očekivati i iskapanje kostiju Draže Mihajlovića i vjerojatno davanje statusa sveca. Kako bi uopće mogla funkcionirati ta nova zajednica u kojoj bi gubitnici pisali udžbenike povijesti? Moglo bi se dogoditi da jedan od pisaca takvog udžbenika bude i Miljenko Jergović, koji đenerala Dražu doživljava kao trodimenzionalnu osobu.

Proces ujedinjavanja se nastavlja. Ceca bi na Maksimir, uvjerena kako će ju doći slušati (i gledati) deseci tisuća razdraganih Hrvata, kojima ne smeta što je ona bila supruga Miloševićeva krvoloka Arkana. Partybreakersi su najavljeni s dva koncerta u Zagrebu. Frontman banda, Cane, tim je povodom dao interview zagrebačkom tisku u kome govori o globalnoj politici i tekućim problemima među umjetnicima. Vrlo odmjeren nastup, što ne čudi, budući je njegova mati Hrvatica iz Srijema. Proces "ujedinjenja" mogao bi biti okončan koncertom Olivera Dragojevića na beogradskom Ušću, na istom mjestu sa koga je Milošević odapeo svoje otrovne strijele put Hrvatske. Ovo je, dakako, samo predmnijevanje, ali se u beogradskim „kulturnim krugovima“ i ovo spominje kao mogućnost.

Vratimo se izmišljenom citatu s početka teksta. Nova zajednica, u koju Hrvati svjesno srljaju i bez magle, bit će zajednica pod srpskom dominacijom, koja će se, ponovno, morati raspadati u krvi. Ovoga puta, Hrvati će dati legitimitet toj „državi“, pa će dakle i njihova odgovornost za krvavi raspad biti najveća, jednako kao što su Srbi skrivili krvavi raspad SFRJ. Što je sve bilo na stolu za kartanje, kad se je morala donijeti ovakva odluka – kasno ćemo doznati.

Danas su prosvjedovali hrvatski branitelji u Vukovaru. Srpski mediji sa smiješkom komentiraju taj prosvjed, uz skriveni komentar: „Tko se zadnji smije...“.

16 siječnja 2011

Samo je ime ostalo

Svaka sličnost je slučajna: nositelji Next-Yu politike

Nema više nepoznanica, kad je aktualna hrvatska vlast u pitanju. Ova garnitura povlači očajničke poteze, po dikatatu izvana, koji imaju za cilj ispunjenje krajnjeg cilja: ostati na vlasti pod svaku cijenu pristajanjem na sve što izvana zapovijedaju.

Vratili smo se u 1945. godinu, kad je trebalo plaćati prevelike račune što ih je poglavnik napravio, a oni su se odnosili na odricanje od nacionalnog i državnog suvereniteta, te znatnog dijela teritorija. Posljedice su poznate: ne samo da je izgubljena država, nego i veći dio naroda. Uz to, sve što je mislilo i htjelo progovoriti hrvatski, ušutkano je i osuđeno na podaništvo i duboki naklon pred pobjednicima.

Zašto smo dopustili da se ponovno nađemo na strani poraženih, kad se to nije dogodilo? To je jedino pitanje koje mi se postavlja ovih dana, kad je očito da su hrvatski politički prvaci istaknuli bijelu zastavu. Moglo bi se, čak, reći – skinuli gaće.

Beogradski mediji s užitkom daju prostora provjerenim srpskim „borcima za pravdu“, ali puno je zanimljivije sve ono što se događa među prostim pukom, na ulici, na pijaci, na radnim mjestima. Nakon stanovite stanke, ponovno se čuje retorika iz devedesetih o ustaškim zločinima, o tome kako će pravda napokon pobijediti, a Srbija dobiti nagradu koja je nekada imala ime „svi Srbi u jednoj državi“, samo što bi se ta država sutra mogla zvati EU. U čitavoj priči osnovna ideja je ta da se zaboravi fašistička prošlost Srbije, a istakne ista takva prošlost Hrvatske. Jedina smetnja takvom slijedu događaja bila je Hrvatska i Hrvati, ali to se danas promijenilo.

Rekao bih, s ogromnim nestrpljenjem očekuje se presuda generalu Gotovini, jer će to biti točka na Domovinski rat (vjerojatno ga tako više nećemo smjeti zvati), potvrda definicije da se radilo o građanskome ratu, te oduzimanje prava Hrvatskoj da tuži Srbiju za genocid (i bilo što drugo), kao i utiranje puta Velikoj Srbiji. Slučaj Purda samo je lakmus, pokusni balon, kako bi se vidjela reakcija Hrvatske, a ona je bila više nego zadovoljavajuća, gledano iz Beograda.

Na krilima novog srpskog nacionalizma, osokolili su se razni Štrbci, pa se čini kao da je Hrvatska izvršila agresiju na Srbiju, te ju stiže zaslužena kazna, poput one nakon WW2. Nitko, ali baš nitko nije za to kriv – osim hrvatskih vlasti. Osjećao sam se poniženo gledajući reportažu RTS-a sa dočeka "srpske nove godine" (13. siječnja) iz jedne beogradske kavane, na kome je nazočio i hrvatski veleposlanik u Beogradu (ime nebitno, ali spomenut ću ga: Željko Kuprešanin). Veselo okruženje, alkohol, srpski narodnjaci, a Srbija zapovijeda uhićenjem hrvatskih branitelja. Nazdravlje, Željko!

Je li mogao tko zamisliti da (poražena) Njemačka tuži Englesku ili SAD za prekomjerno granatiranje njemačkih gradova i ubijanje civila? Ili, nama bliže, možete li zamisliti da NDH tuži SFRJ za neselektivno ubijanje njezinih državljana? Ili, još bliže: može li Srbija tužiti NATO za dvije tisuće poginulih u bombardiranju 1999. godine? Odgovori su poznati i društveno prihvatljivi. Ali, zato je moguće da Srbija traži uhićenje Hrvata iz onih područja koje je držala pod okupacijom i to ova Srbija koja svoje ratne zločince (najveće nakon WW2) ne želi predati sudu u Haagu. Tako će se dogoditi da pobjedniku sude, a agresora nagrade! Srbi su se uzoholili, pa neke svoje „kulturne“ programe nazivaju NEXT-YU, aludirajući na sve ubrzanije procese „reintegracije“ prostora ex-yu.

Neć biti iznenađenje ako se, kroz koju godinu, na automobilima u „regionu“ pojave i ovakve pločice. To će biti kazna svima koji apstiniraju u političkom životu Hrvatske (napose na izborima), koji uživaju u svojim hedonističkim navikama, a drugima prepuštaju donošenje strategijskih nacionalnih odluka. Dakako, to je i nagrada Srbima za dosljednost u provođenju nacionalne strategije. Na koncu, prenosim i pismo što su ga najvišim državnim dužnosnicima RH uputili branitelji Splita. Držim da su pogodili i adresu i temu, a odjek toga pisma bit će vidljiv vrlo brzo, čak i prije presude generalu Gotovini. Bojim se da je, u ovom trenutku, od Hrvatske ostalo samo ime i ponešto državnih (grafičkih) obilježja.

Poštovani ministre pravosuđa RH gospodine Dražene Bošnjakoviću,

odlučno odbijamo mogućnost procesuiranja hrvatskih branitelja na temelju iskaza pripadnika četničkih hordi, od kojih su neki nosili kokarde na glavi i drugi petokraku jugosoldateske, a čiji je jedini cilj bio u krvi slomiti rađanje hrvatske države.

Gospodine ministre,

hrvatski branitelji Grada Splita Vam poručuju da od Vaše kolegice iz Republike Srbije zatražite popis svih hrvatskih branitelja koji su napadali i ratovali na području Republike Srbije i možete im dati jamstvo za njihovo izručenje, dok istodobno zatražite izručenje svih njihovih državljana koji su napadali Republiku Hrvatsku ratujući na njenom teritoriju.

Obraćamo se i predsjedniku Republike Hrvatske gospodinu Josipoviću da isti prijedlog iznese i gospodinu Tadiću na službenim bilatelarim susretima, a ne da cijelu problematku razvodnjava sa pitanjem oko objave registra branitelja, dok ne pokazuje interes za objavom registra svih onih agresora koji su razarali i ubijali diljem Lijepe Naše.

Poručujemo gospodinu Josipoviću da je njegova prvenstvena zadaća štititi interese Republike Hrvatske i svih njenih građana, što bi se nedvosmisleno trebao očitovati i u ovom slučaju, a ne dodvoravati se agresoru i onima koji nikada nisu željeli stvaranje slobodne, neovisne i suverene hrvatske države.

Koordinacija braniteljskih udruga Grada Splita

06 siječnja 2011

Vremenska anomalija

Više nije potrebno dokazivati kako je Srpska pravoslavna crkva (SPC) zapravo politička organizacija koja tek u minornim vanjskim pojavnim oblicima ima dodirnih točaka s vjerom, odnosno kršćanstvom. Ova se tvrdnja može vrlo lako dokazati, a ovoga puta ću na tu hrpu dokaza nabaciti i tri najnovija.

Već svi znaju (službeno i neslužbeno) kako će Sveti Otac ove godine posjetiti Hrvatsku, ali i Srbiju, odnosno krajnji njezin sjever, Suboticu, dio s najvećim postotkom katolika u Srbiji. Već svi znaju kako će službeni posjet uslijediti za proslave 1700-te obljetnice Milanskoga edikta, ali malo tko zna kako se Srbija priprema za taj događaj. Dakako, sve mora biti megalomanski, pa će takav biti i kompleks građevina u Nišu, s križem visokim nekoliko desetaka metara. U utrku se uključilo i Užice, gradić u zapadnoj Srbiji, koje je nekoć slovilo za partizanski kraj (ne znam samo zašto), pa je svoju partizanštinu dokazalo i promjenom imena. Za one koji ne znaju, do prije Miloševića ovo se mjesto zvalo Titovo Užice. E, dakle, to je mjesto odlučilo izgraditi najviši križ na svijetu, visok tristo trideset i tri metra (333 metra!), dakle viši i od Eiffelova tornja. Križ će biti postavljen na najviši vrh planine Zlatibor, a njegova izgradnja koštati će cca 20 milijuna eura. Imat će Papa što i vidjeti. Tako će Srbi pokazati da, ne samo da su skloni brzoj promjeni ideologije, nego i da vole podilaziti aktualnim političkim događanjima. Ako treba u četnike – svi u četnike, kad to propadne – svi u partizane, malo poslije – ponovno u četnike. Neki duhoviti Srbi ovih dana nagovještavaju kako bi nekadašnje Titovo Užice trebalo promijeniti ime u Hristovo Užice. Barem za narednih nekoliko godina do promjene aktualne političke situacije.

Novi patrijarh SPC, Irinej, prvi puta čestita Božić i odmah podastire dokaz da organizacija na čijem je čelu ne baštini kršćanske vrijednote s ostatkom kršćanskoga svijeta. On osuđuje međunarodnu zajednicu zbog šutnje dok su se događali zločini nad Srbima (misli na nove, nedokazane sumnje u svezi prodaje ljudskih organa u vrijeme rata na Kosovu). Tek pri kraju božićne poslanice, čestita Božić već otrcanim frazama o miru, jedinstvu, slozi,...

Mora da je vrlo nezgodno biti Srbin. Po jednom kalendaru primaš plaću, po drugom proslavljaš vjerske blagdane, pa čovjek zna izgubiti računicu. Eto, većina je dočekala Novu Godinu, a onda započela pripreme za Božić. U kršćanskom svijetu, kada nekomu čestitate blagdane, kažete „Sretan Božić i Nova Godina“, jedino Srbi rade obratno.Kad već spominjem proslavu... Danas sam imao priliku prošetati gradom. Tisuće badnjaka (suhoga lišća koje se unosi u kuću i ritualno spaljuje, samo što se to u gradu ne radi), užurbane domaćice, kavane pune, a glazba trešti kako da su sve turbo-folk zvijezde dobile svoj dan za pokazivanje talenta. Izgleda da su ostali nakon proslave nove godine zabludjeli Slovenci i Hrvati. Na jednom mjestu vijore barjaci i to oni četnički, poznati iz okupacije Hrvatske, nalik piratskim (lubanja s kostima i prigodnim koljačkim natpisom). Veseli simpatizeri stranke koja je barjake izvjesila očito su se držali nekog trećeg kalendara, jer ovakvom znakovlju zasigurno nije mjesto o proslavi Božića. Čuo sam i razgovor između dvojice pripitih.

- Jesi li postio?

- Da, naravno, a danas postim na vodi.

- Zbilja?

- Da, idem na splav da napravim roštilj!

I tako, dok očekujemo posjet Svetoga Oca, pomalo sam zabrinut. Što ako papa najavi svoj dolazak u subotu, a Tadić ga zaboravi dočekati, jer će mu patrijarh savjetovati da se drži srpskoga kalendara?

Jedan drugi Irinej, episkop Bački (koga u Novome Sadu od milja zovu Pit Bulović), također pred Božić, daje izjavu u povodu najnovijeg istraživanja komunističkih zločina tijekom i nakon WW2. Parafrazirat ću: „Nije normalno izjednačiti zločine koje su radili fašisti (Nijemci, ustaše...) i komunisti, premda svaki zločin Crkva osuđuje. Međutim, fašisti su zločine radili sustavno, a komunisti radi osvete i tom prilikom su stradali i oni fašisti koji su bili najveći zločinci!“ Razumjeli ste? Ima dobrih i loših zločina! Nazdravlje, gospon popo! Ovakav stav jednog od vodećih ljudi iz SPC nagovještava mogući ishod istrage komunističkih zločina, odnosno, zataškavanje ili (još gore) opravdavanje nekih zločina. No, već je prikupljeno više od 20 tisuća imena pobijenih diljem Srbije i zakopanih u masovne grobnice. Radi se o Srbima. Mogu s velikom vjerojatnošću prognozirati da se zločini nad Hrvatima neće procesuirati. Sjetite se: nisu svi zločini isti!

Ipak, zbog mojih prijatelja Srba, koji spadaju u malobrojne vjernike koji shvaćaju značaj Božića, želim im od srca čestitati Božić. Neka vlastiti mir grade skupa s nama koji imamo samo jedan kalendar i neka im Bog dadne obilje blagoslova.