29 travnja 2010

Reciklaža medija - Super Mišković

Mediji su, to je opće poznato, moćno oružje kojim se postižu pače i oni ciljevi za koje ne postoje realne šanse za ostvarenje. Na žalost, ti ciljevi često (ili pretežito) nisu u službi boljitka čovječanstva, već upravo obratno: služe za potčinjavanje ljudi zarad neke ideje. Ovo "ideje" ne treba doslovno shvatiti u političkom ili filozofskom smislu. Čemu ovakav uvod? Pa, posljednji događaji u srpskom medijskom prostoru natjerali su me da napišem ovaj post, budući se neke pojave izravno tiču opstojnosti tzv. maloga čovjeka.
U vrijeme priprave za rat, srpska politička elita iskoristila je najbolje metode nacističke promidžbe, kako bi nacija prihvatila njegovu opravdanost. Krivotvorenje, svakodnevno opetovanje istih (lažnih) informacija, te ušutkivanje svakog različitog mišljenja. Zbilja ne znam kako su ondašnji srpski novinari (mnogi djeluju i danas) mogli raditi takve stvari, osim ako nisu bili ekstremno plaćeni ili na neki drugi način ucjenjeni. U fašističkom Beogradu 90-ih, postojala je jedna radio-postaja koja je slovila za objektivnu i nezavisnu. Radio B-92. Svakoga dana, kad bih se vratio s posla, slušao sam vijesti u 17 sati i dobio informacije iz Hrvatske, BiH, Srbije,... bez komentara ili s komentarom, ali uvijek u izvornome obliku. Imao sam povjerenje u B-92 kao u nijedan drugi medij. To povjerenje nisam izgubio do danas. Naravno, autokratski i fašistički režimi ne trpe ovakve medije, te je i B-92 doživio progone novinara, prekid emitiranja, prijetnje,... No, uvijek se vraćao u eter svojim vjernim slušateljima. Nemilosni srpski tajkuni, vladari Srbije, kojima također nije po volji slobodno informiranje, bojkotirali su B-92 tako što se nisu oglašavali u njegovom komercijalnom programu, pače niti kad je proradila TV B-92 i postala jedna od najgledanijih televizija u Srbiji. Nisu ga uspjeli slomiti. No, onda su pronašli pravu formulu: otimanje ponajboljih novinara kako bi se snizila kvaliteta programa. Posljednji "udarac" bio je prelazak poznatog voditeljskog para Nešovićeva-Ilić na državni RTS, medij koji su upravo njih dvoje tako uspješno izvrgavali sprdnji. Voditeljski tandem objašnjava ovaj "transfer" nezainteresiranošću kuće B-92 za njihove buduće projekte, te su morali osnovati vlastitu produkciju pod nazivom Supermiš čije će proizvode emitirati državni RTS.

Isprva sam razumio da se produkcijska kuća zove Super Mišković, što ne bi bilo čudno, budući je najveći srpski tajkun bio najveći protivnik B-92 koji ga je često znao nagaziti. Dakle, Supermiš, Gorica i Dragan, RTS - dobitna kombinacija.

Ali...

Nisu odlični novinari imali takav rejting zbog sebe samih, nego zbog kuće B-92 koja je njegovala istraživačko novinarstvo! Drugim riječima, da nije bilo B-92, ne bi bilo ni njih i u to će se uvjeriti vrlo brzo. Mogu reći i drukčije: nema uspjeha Gorici i Draganu izvan B-92. Neću spominjati mnoge izvrsne novinare, emisije i projekte devedesetdvojke koji su zasjenilli ostatak srpskoga medijskog prostora, samo želim propratiti ovaj pokušaj gašenja medija koji tako uspješno piša uz vjetar. Vrijeme će pokazati tko je jači: SuperMišković ili B-92. Borba tek što je započela.

19 travnja 2010

Hrvatski akademski minusi

Još su mi žive slike iz vojvođanskoga parlamenta, kad je hrvatski zastupnik Bela Tonković za govornicom podigao plakat velikoga formata, reprint jednog od posljednjih brojeva tjednika Hrvatska riječ koga su komunisti ukinuli, jer je trebalo zatomiti sve što je imalo hrvatska obilježja, a osobito hrvatsku riječ. Obnova izlaženja Hrvatske riječi nije se dogodila tako davno, prije desetak godina, i to je za vojvođanske Hrvate bio nagovještaj uskrsnuća, rehabilitacije, nakon preteških Miloševićevih godina. Događaji su se zatim redali takvom brzinom, da ih se prosto nije moglo propisno ispratiti. U međuvremenu, gospodin Tonković je doživio (i preživio) "toploga zeca" u vlastitoj stranci, te zadovoljštinu u obliku diplomatskoga angažmana, a nama je ostala Hrvatska riječ. I subotička hrvatska elita!


Novi početak Hrvatske riječi poklopio se s ustrojem Hrvatskoga nacionalnog vijeća (HNV), zastupničkog tijela srbijanskih Hrvata, koje je trebalo postaviti temelje svih budućih aktivnosti, zarad pridonošenja očuvanju nacionalnoga identiteta i afirmiranju hrvatske zajednice u svim segmentima srpskoga društva. No, pokazalo se da je Vijeće trebalo osigurati samo posao i kruh "zaslužnim Hrvatima", pod krinkom borbe za ostvarivanje rečenih ciljeva. Ponovno ću spomenuti, budući više nema potrebe skrivati ogorčenje, najveću krivnju snosi vodstvo DSHV-a, koje je, čisteći vlastite redove, uprljalo cijelu zajednicu, a rezultati su više nego pogubni.


Tri godine nakon uklanjanja mnogih koji su mislili, govorili i djelovali hrvatski, bez dokaza ili uz pomoć krivotvorina, često ne dopuštajući niti odgovor na nedokazane optužbe, KGB vodstvo (ime nadjenuo jedan od suradnika CroSirmiuma i nema izravne veze sa sovjetskom tajnom službom, ali ima s metodima djelovanja) postavlja svoje ljude na dobro plaćena mjesta, ne vodeći računa o kompetentnosti, već o slijepoj poslušnosti. Neeksponirani, neobrazovani ili slabo informirani Hrvati iz južnog dijela Srijema, iz provincijskih gradova poput Beograda, Zemuna i Novoga Beograda (namjerni sarkazam), udaljeni 200 km od Subotice, očekivali smo pozitivni zaokret nakon uklanjanja personalnih smetnji, imali smo i podosta strpljenja, ali ova lakrdija s biračkim popisom sve nas je osvijestila. Pred ključni trenutak, a to su neposredni izbori za manjinska vijeća u Srbiji, hrvatska politička elita odlazi k Jandrokoviću u Zagreb tražiti potporu (novce) kad je već bilo posve razvidno da se neće ostvariti očekivani rezultat. Po povratku u Suboticu, dobro plaćeni demagozi verglaju istu priču o "snažnoj potpori Hrvatske nastojanjima hrvatske zajednice u Srbiji...", ali se u Izvršnom odboru mora konstatirati veliki nedostatak novca i predmnijeva vrlo teška godina. Kao grom iz vedra neba pogodila je sve Hrvate u Srbiji informacija da je Hrvatska riječ (HR), profesionalna medijska kuća vojvođanskih Hrvata, ponos i dika, od dobivenih skoro 300 tisuća eura, u debelom minusu od 17 tisuća eura! Začudo je ovaj debeli minus, budući je Kuntić i u HR također napravio "pospremanje", napučio upravni odbor sve samim akademskim imenima i priznatim kulturnim djelatnicima, zaposlio ravnatelja na mjesto dotadašnjeg "rasipnog" i neposlušnog, te zabranio objavljivanje knjiga i tekstova svih koji ne sjede uz njegove ili skute nekoga iz klana KGB. Razočarani Hrvati, osobito mi koji smo daleko od Subotice, s pravom se pitamo: kako je moguće da takva sila akademaca i moralnih veličina napravi toliki minus? Ma, nije vrag da su zlouporabili službeni položaj i trošili novce za privatne potrebe? Ne, ne možemo u to povjerovati, ipak se radi o osobama čije titule često imaju više slova i znakova od njihovih vlastitih imena! No, ipak, ako je istina da je HR u tolikom minusu, trebamo li dobiti nekakvo objašnjenje u svezi grijeha bivšega ravnatelja koji je, nestručan, radio s dobitkom? Kako je moguće da Upravni odbor s takvim moralnim velikanima potroši za četiri mjeseca naše novce koji su trebali dostići do konca godine?!

U minusu je i najveća hrvatska (ili bunjevačka?) kulturna udruga, Bunjevačko kolo iz Subotice, te su morali otkazati probe pojedinih odjela. Ne znam je li ikome ondje palo na pamet da promjeni ime udruge, budući je postalo činjenicom da Bunjevci nisu Hrvati, nego poseban narod. I dok Tadić neprestance kliče "Kosovo je Srbija", Kuntić bi mogao tercirati "Bunjevci su Hrvati", obojica znajući da to nije istina i da su jednim dijelom zaslužni (krivi) što je tako.


U minusu je i birački popis hrvatske manjine u Srbiji. Bilo je potrebno upisati 28 tisuća Hrvata kako bi se proveli neposredni izbori, a nije se upisala niti polovica. Još jedan neuspjeh samozadovoljnih akademaca, očito prevelikih ljubitelja udobnih fotelja, besplatnih ručkova i putovanja, te laptopova na naš račun. Možda je krivnja u matičnoj državi koja je dosta kasno osigurala novce za popisivače i to 50 din po upisanom Hrvatu (3,5 kune ili 0,50 €). Možda su ti novci stigli prekasno, a možda je akademska popisivačka elita procijenila da su ti novci premali za njihov trud oko promidžbe i samog čina popisa, tek - rezultat je novi minus i veliko poniženje pred srpskim vlastima i vojvođanskim manjinama. Da su nam uspjeli osigurati izbore (poput Roma, Aškalija, Crnogoraca, Egipćana,...), jamačno ih Hrvati ne bi izabrali na te funkcije, zato su odabrali za njih bolji način: izbora neće ni biti. No, sada su u minusu i glede siromašnije i nedemokratskije, elektorske skupštine. Potrebno je prikupiti najmanje 6000 potpisa za 60 elektora od kojih će biti izabrana nova hrvatska elita u Subo... oprostite, u Vojvodini. Uvjeren sam da će DSHV-u poći za rukom, budući jedini ima novce i infrastrukturu u Subotici i okolici. Ta stranka ima manje od dvije tisuće članova, pa ako svaki član ima barem tri člana obitelji vjerojatno će nagrecati potrebni broj. Mi koji smo se sami upisali na (ne)birački popis, a živimo 200 km daleko od Subotice, ne želimo biti pokrićem za "uspješnu" elektorsku skupštinu, niti poslužiti kao dekoracija nekolicini unaprijed izabranih dužnosnika.


Srijemce je DSHV prevario već nekoliko puta. Iskoristio nacionalnu i domoljubnu euforiju 1990. godine, a onda se izmaknuo kad su nam prijetili, otpuštali s posla, tukli nas i protjerivali. Nije nas se sjetio deset godina, dok nije bilo one glasovite proslave u Slankamenu 2002. godine, dakle u vrijeme iza priznavanja statusa nacionalne manjine, kad su mnogi subotički "prvaci" pohrlili u Srijem na slikanje, među njima i neki koji su ondašnje retro-košulje i traperice danas zamijenili crnim odijelima i kravatama. No, ruku na srce, da nisu imali potporu matične države, njihova misija vlastitoga ustoličavanja nikada ne bi uspjela, bez obzira na akademske titule. Sad su nas prevarili uzaludnim upisom u birački popis. Doima se kako je ovo posljednja prijevara, ali budemo još vidjeli. Grijeh je prevariti slijepca!

Nemojte misliti da imam nešto protiv Petra Kuntića osobno, kao što su neki pomislili zbog kritika na njegov račun. Zapravo, teško mi je pisati njegovu podugačku funkciju, pa sam ju iz praktičnih razloga personalizirao. Čak mi je Pero i simpatičan i volim ga gledati u srpskoj skupštini kako se dosađuje slušajući često i vrlo prostačke diskusije srpskih zastupnika. Ali, glasovao sam za DS zbog njega, a on ne smije ništa reći za nas Hrvate, pače ni kad su nas neki zastupnici vrijeđali! Do skora sam mislio da su oni "stari", koje je KGB maknuo iz institucija, iz javnosti (još su živi, nadam se) bili smetnja napretku, uspješnom ostvarenju cilja jačanja hrvatske zajednice u Srbiji. Danas sam posve siguran da je cilj akademaca bio na drugome mjestu, samo što nije moralno od takvih veličina dobivati bezobrazna obrazloženja. Dakle, nije upitan Petar Kuntić, zastupnik DS-a u srpskoj skupštini, nego njegovo djelo i sveukupni učinak njegove stranke, što jako dobro vide i osjete Hrvati iz Beograda, Novoga Beograda, Zemuna i većeg dijela Srijema sa Novim Sadom. Mitrovčanima je očito nešto obećano, čim su se primili na osnutak podružnice stranke koja zastupa tek 2,6% Hrvata u Srbiji (ako se računa službeni popis, a realno je to ispod 1%)Da samo malo pogleda u susjedstvo, u Hrvatsku, kako djeluju Pupovac, Stanimirović, Uzelac i ostali Srbi u vrhu hrvatske vlasti, vjerujem da bi odavna Hrvati imali jednako kvalitetne kadrove u srpskoj vladi, policiji, sudstvu.
Još jedan neoprostivi minus KGB-a jest Jelačićeva kuća u Petrovaradinu. Za odustajanje od njezine adaptacije isključivi krivac je DSHV, budući je osudio zalaganje jednog od inicijatora i nositelja tog projekta, Josipa Zvonka Pekanovića, smjenio ga iz međuvladinog Mješovitog odbora RH i RS, te na taj način zakopao cijeli projekt u smeće. Srijemci trebaju znati tko je odgovoran što se na Jelačićevoj kući danas vijori talijanski barjak. Može li se takva stranka i takav "narodni zastupnik" nazivati hrvatskim?
Trebamo biti svjesni da akademska elita sa sjevera Bačke troši naše novce! Samo godišnji rad HNV-a (predsjednik, IO, tajnik) koštaju nas (službeno) 40 tisuća eura. To je ono što se zna. S druge strane, vojvođansko tajništvo za kulturu raspodijelilo je lani blizu 700 tisuća eura, a naša je elita uspjela osigurati za projekte u hrvatskoj zajednici manje od dvije tisuće! S pravom se pitamo: što će nam uopće ti ljudi na odgovornim mjestima, kad rade samo za sebe?


Dok završavam pisanje posta, pridružuju mi se moji prijatelji. Nekoliko njih. Oni su moji redoviti čitatelji i često mi znaju pomoći u odabiru teme. Među njima ima i visoko obrazovanih. Čitamo Kuntićev govor iz Monoštora (vjerojatno će ga u cjelosti objaviti njegove novine i TV, pa ne želim preuzeti funkciju javnog medija). Uhu zasmeta loš hrvatski, što nije primjereno najutjecajnijem Hrvatu u Srbiji, ali u biti, govor je onakav kakav u ovakvim prigodama i mora biti, očito temeljno pripreman i ne dotiče se ozbiljnih tema. Svima je upala u oči rečenica: "Sigurni mandat na listi druge stranke ne donosi pretjeranu samostalnost narodnom zastupniku iz redova DSHV-a, a važno je i znati da mandati u Srbiji nisu vlasništvo pojedinca već njime raspolaže politička stranka pa utjecaj na političke odluke nije velik." To gledamo svakoga dana kad skupština zasjeda. No, unatoč međunarodnim zakonima, hrvatska manjina u Srbiji ne smije biti u istome košu s ostalima, zato jer ni srpska manjina u Hrvatskoj nije "obična" manjina, upravo iz razloga posljedica posljednjega rata. Među ostalim (ili, na prvome mjestu) postoji Međudržavni sporazum čije odredbe u Srbiji, izgleda, ne vrijede. Tko, onda, treba na tome inzistirati? Predsjednik nekog kućnog savjeta u Zemunu? Premda Kuntić zastupa mišljenje da politička partija i nacionalno vijeće ne trebaju biti konkurenti jedan drugome, u stvarnosti se Vijeće doživljava samo kao servis DSHV-a, što nije teško dokazati nakon puča od prije tri godine. Subotičani mogu biti zadovoljni, budući nisu osjetili šovinistički bič tijekom 90-ih, te se teško mogu staviti u položaj prosječne hrvatske obitelji u Srijemu.
I moji se prijatelji slažu da se puno može naučiti od Pupovca i ostalih.


Neki ljudi prođu kroz školu, ali ne i škola kroz njih. Ovo se potvrdilo na slučaju obnašanja najviših dužnosti u hrvatskoj zajednici Srbije koja s pravom očekuje odgovore, objašnjenja, isprike, odgovornost, smjene,... A bit će tako do 6. lipnja, dok se ne završi lakrdijaška praizvedba predstave koja unaprijed podsjeća na onu komunističku "ćoravu kutiju". Sat na Gradskoj kući u Subotici (vidi sliku) otkucava i pokazuje vrijeme. A da je vrijeme - to znamo i tisuće nas i nekoliko njih!


Osobe na javnim funkcijama trebaju osluškivati glas javnosti, osobito glas kritičke javnosti - ako je uopće ima i ako je dopušteno govoriti disonantno. Ovaj je tekst proizvod promišljanja njegova autora i nekoliko prijatelja kojima hrvatstvo nije zanimanje, nego trajno opredijeljenje i koji znaju zbrojiti dva i dva, tako da za sada nema opasnosti po KGB glede njihovih plaća i namještenja. No, ima opasnosti i za njih i za sve nas ako na vrijeme, odnosno odmah, ne shvate da iza ovakvih promišljanja možda stoji većina Hrvata u Srbiji i diljem svijeta, samo što ih nemaju priliku izreći.

Kako bi rekli bivši Otporaši - samo vas promatramo!

16 travnja 2010

Jasne poruke iz Monoštora

Petak, 16. travnja 2010. godine bit će zabilježen kao dan kad su, na povratku sa službenoga trojnog sastanka u Pečuhu, u Bački Monoštor navratili dvojica predsjednika susjednih država, Hrvatske i Srbije. Ponovno se radilo o neformalnom posjetu, poput Mesićeva dolaska u Karađorđevo prije četiri godine i Tuđmanova u isto mjesto prije dvadeset godina. Dakle, trojica dosadašnjih predsjednika Hrvatske posjetili su dvojicu srpskih predsjednika, Miloševića i Tadića i uvijek u Bačkoj. Ovo su bili fakti i najkraće podsjećanje.

Za prosječno informiranoga promatrača (a držim da sam jedan od takvih) nije bilo teško razumjeti vrlo jasne poruke ovoga posjeta, pa ću si dati slobodu podijeliti ih s posjetiteljima bloga CroSirmium. Dakako, ovoga neće biti u srpskom i hrvatskom tisku niti na TV-u, što je razumljivo ako se uzmu u obzir tekuća događanja na međunarodnoj političkoj sceni i u "regionu".

  • Harmoniziranje hrvatsko-srpskih odnosa, započeto na brodiću koji je Tadića i Josipovića odvezao od Krka do Opatije, nastavlja se današnjim odličnim glumačkim ostvarenjem, kojim se želi pokazati kako su Hrvati i Srbi (uz snažnu potporu Mađara, budućih predsjedatelja EU) na putu prevladavanja zapreka koje stoje na tom putu. Epizoda u Monoštoru bila je uspješna i atraktivna, ne kao ona u Opatiji, ali - Srbija nema more, ne?
  • Nije daleko dan kad će doći do institucionaliziranja regije, do utemeljenja neke nove asocijacije država nastalih iz bivše SFRJ, prihvatljive EU-standardima. Policajci su već najavili osnutak regionalnog centra u Beogradu (?!) koji će koordinirati rad svih policija regije (svaka sličnost sa Saveznim SUP-om je očita). Drugim riječima, gospodo branitelji Hrvatske, smatrajte se sudionicima građanskog rata, a ne obrambenog i još manje domovinskog.

  • Posve je razvidno da od tužbe i kontratužbe neće biti ništa. Drugim riječima, i narednih xy godina Srbi će naricati nad Jasenovcem i dva-tri milijuna žrtava, dočim će Hrvati čim prije zaboraviti žrtve komunističkoga terora, Bleiburg i stradanje Vukovara, Škabrnje,... Udžbenici povijesti, kako je najavio srpski predsjednik, biti će jednaki za male Hrvate i Srbe i korigirani sukladno političkom dogovoru po principu "tko nas, bre, zavadi".

  • Odabir mjesta susreta, ma tko da je bio predlagač (a držim da je to bila hrvatska diplomacija), poslao je nekoliko poruka. Prvo, da je konačni razlaz Hrvata i Bunjevaca prihvaćen u Zagrebu i Beogradu; drugo, da se dalo do znanja subotičkim prvacima kako je njihov grad tek jedna od vojvođanskih općina; i treće, da stradanje srijemskih Hrvata neće biti predmetom isprike Borisa Tadića, niti potpore Ive Josipovića. Ovo je bio još jedan, možda i završni, udarac hrvatskoj zajednici u Srijemu, no posve očekivan ako se zna kojoj opciji pripada sadašnji predsjednik Republike.
  • Bio je ovo još jedan ponižavajući događaj za pučističko vodstvo na čelu s Kuntićem. Naime, za posljednjih predsjedničkih izbora u Hrvatskoj, njegova je stranka najprije dala potporu HDZ-ovom kandidatu, što je bilo totalno političko sljepilo, budući ni sam HDZ nije posebice podupirao vlastitoga kandidata znajući da nema šanse, ali da nema boljega. Možda je zato na državnoj TV vijest o susretu u Monoštoru predstavljena ovako: "Tadić i Josipović će posjetiti Bački Monoštor i tamošnje hrvatske predstavnike." Na jednoj privatnoj televiziji novinar je najavio razgovore dvojice predsjednika sa predsjednikom HNV-a Brankom Horvatom. To znači da će o položaju Hrvata u Srbiji izvjestiti poznati kulturni djelatnici iz Monoštora, primjerice Marija Turkalj ili Stipan Šimunov, dakle Šokci. KGB-ovci se niti ne spominju, ali će svakako sjediti za objedom.

Dok se čekao dolazak dvojice predsjednika u Monoštor, na državnoj TV emitirala se emisija o Titu, uspješnom državniku i političaru,... Sasvim u suglasju s aktualnim integracionim procesima između Hrvata i Srba. I onda, izvješća na srpskim TV-postajama kao da ih je napravio jedan novinar i podijelio svima, kao u "dobra stara vremena". Susret dvojice predsjednika bio je iza zatvorenih vrata, ali dovoljna je bila i jedna skromna snimka velikog, bijelog stola u lokalnoj školi da se vidi sve što je potrebno. Razdragani Šokci u nošnjama, ogromno osiguranje, te hrvatski prvaci, Kuntić, Horvat, msgr. Kopilović,...

Konstatirano je kako Hrvati u Srbiji uživaju vrhunska manjinska prava. A što ste očekivali? Ako se mislilo na nazočne, onda je konstatacija točna.

U današnjem tisku i internetskim portalima ovaj je susret posve marginaliziran, budući je Josipović napravio još jedan od gafova (ako je to uopće i bio gaf) u bosanskome parlamentu, te tako izazvao hrvatsku premijerku da stane u obranu domovinskoga rata, o čijem se preimenovanju Ivo vjerojatno već dogovorio s Borisom. To je tema dana, a ne Monoštor! Ondje ionako sve štima: Hrvati su presretni u Srbiji, zauzimaju vrhove vlasti, školovanje malih Hrvata financira domicilna država, a u policiji sve vrvi od Hrvata. Tako nam i treba kad nas (formalno) u skupštini zastupa mutavi čovjek. No, unaprijed se radujem novom broju HKGB-ovske Hrvatske riječi i hvalospjevima monoštorskom petku, budući je lako predvidljivo što može napisati strogo kontrolirani i cenzurirani medij. Prijatelji iz Monoštora i sa sjevera Bačke već su se javili s prvim dojmovima, ali neću ih podijeliti s vama. Imaju oni svoje medije, pa neka izreknu njima ono što su meni. Bilo bi vrlo, vrlo zanimljivo.

12 travnja 2010

Travanjsko podsjećanje

Povjerenik Vijeća Europe za ljudska prava Thomas Hammarberg u četvrtak je posjetio Vukovar gdje razgovarao s vukovarsko-srijemskim županom Božom Galićem i gradonačelnikom Željkom Sabom i poručio kako bi, ako bi od Vukovara uspjeli načiniti simbol tolerancije, postigli sigurno nešto što bi impresioniralo cijelu Europu.
»Obnova Vukovara znak je i političke volje da se krene u izgradnju bolje budućnosti za taj grad i sve njegove stanovnike«, kazao je Hammarberg tijekom razgovora u palači Srijem. Posebice se zanimao za obrazovanje i zapošljavanje pripadnika nacionalnih manjina.
Izvijestivši povjerenika s pravima nacionalnih manjina da se obrazuju na jeziku i pismu nacionalnih manjina kojima pripadaju, župan Galić istaknuo je kako on osobno podržava model zajedničkoga integriranog školstva, ali i kako nema ništa protiv da nacionalne manjine, ako to žele, imaju vlastite škole.
»Ako govorimo o nacionalnim manjinama kao bogatstvu, zašto se onda većina ne bi upoznala s običajima manjine, pa čak i njihovim pismom«, poručio je, uz ostalo, gradonačelnik Sabo, dodajući kako su prije rata na području Vukovara živjeli pripadnici 26 nacionalnih manjina, a danas živi samo njih 15. Sabo je najavio ostvarenje projekta izgradnje Centra za mir i toleranciju u Vukovaru.
Tijekom boravka u Vukovaru povjerenik Hammarberg posjetio je Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata i Spomen-dom Ovčaru, a zatim obišao i dio obnovljenih više stambenih objekata u gradskoj četvrti Borovo naselje, te posjetio dvije srpske obitelji. (Hina)


Premijer RS Milorad Dodik izjavio je u Donjoj Gradini da je "odsustvo istine onemogućilo sud i pravdu, a nedostatak suda i pravde pomirenje", ističući da je "krvnik ostao krvnik, a žrtva je ostala žrtva uprkos decenijama prećutkivane istine o ovom stratištu i nasilnog zaborava u ime nekadašnjeg jugoslovenskog društva".
"Žrtve ustaškog genocida u Jasenovcu, Donjoj Gradini, Prebilovcima, kao i ostale žrtve ustaške NDH proglašavane su žrtvama fašizma bez vere i nacionalnosti i tako se desilo da je istina postala najveća žrtva Jasenovca", naglasio je Dodik.
Logor Donja Gradina nalazio se na teritoriji BiH, preko puta Jasenovca, i formiran je 1941. godine. Prema nekim procenama, u Donjoj Gradini ubijeno je više od 360 hiljada ljudi, uglavnom Srba. (Blic)


Spomen područje Jasenovac objavilo je Poimenični popis žrtava koncentracijskog logora Jasenovac. Prikupljeni su podaci za 72.193 osobe - za 59.376 osoba kao mjesto smrti naveden je logor III Ciglana u Jasenovcu, za 12.790 logor u Staroj Gradiški, dok je za 27 žrtava mjesto izvršenja zločina ostalo nepoznato. U koncentracijskom logoru Jasenovac umoreno je 33. 860 muškaraca, 19.327 žena i 19.006 djece do 14 godina starosti. Među njima je 40. 251 Srba, 14.750 Roma, 11.723 Židova, 3583 Hrvata, 1063 muslimana, 233 Slovenaca, 99 Slovaka, 99 Čeha, 55 Ukrajinaca, 26 Crnogoraca, 20 Mađara, 13 Talijana, šest Rusa, šest Nijemaca, četiri Poljaka i 262 osobe neutvrđene nacionalne pripadnosti.

Dok se čeka na Šešeljev povratak u Srbiju, u koji njegovi sljedbenici uopće ne sumnjaju budući nije ni za što kriv, dok se čeka da netko napokon predoči topničke dnevnike o prekomjernom granatiranju Knina u vrijeme Oluje, podsjetimo se što je to bilo prekomjerno, a da se uporno pokušava prepustiti zaboravu. Ne znam o čemu razmišljaju hrvatski najviši dužnosnici dok srpski predsjednik Tadić zahtijeva ukidanje proslave 5. kolovoza i unaprijed osuđuje generala Gotovinu. Ako im je na pameti Zapadni Balkan i zajednički ulazak u EU, onda bolje neka se ne objavljuje popis branitelja, jer bi ih se onda lako moglo osuditi.


HRVATI NEMAJU ŠTA DA TRAŽE U SRBIJI (Apatin, 4. aprila 1991.):

- Tuđman je iz Hrvatske proterao nekoliko stotina hiljada Srba i mi treba da proteramo sve Hrvate iz Srbije. Nemaju Hrvati šta da traže u Srbiji. Onaj ko se poziva na ljudska prava i građanske slobode, neka ih traži u Zagrebu, i neka tamo traži uzroke, a posle razmišlja o posledicama. Hrvati, zna se, potpomažu upade
Tuđmanovih gerilaca na srpsku teritoriju i pomažu bekstva ustaša iz Vukovara u
Mađarsku. Optužuju nas da proterivanje Hrvata ne bi bilo demokratsko rešenje.
Međutim, taj metod je primenjivan već u svetu i pokazao se kao dobar u situaciji
gde narodi ne mogu da podnesu zajednički život
- rekao je danas na promociji
Srpske radikalne stranke u Apatinu dr Vojislav Šešelj, govoreći pred nekoliko
stotina građana Apatina i okolnih mesta. Šešelj je rekao da mu na ovakvom stavu
zamera vladajuća stranka, koja je za poštovanje građanskih prava.

- I mi ćemo ih poštovati. Nikoga nećemo ubiti, jednostavno ćemo ih potrpati u autobuse i ispratiti do granice - naglasio je Šešelj.

Govoreći o aktuelnoj situaciji u Bosni i Hercegovini, predsednik SRS je kazao:

- Rat u Bosni i Hercegovini nismo želeli niti isprovocirali. On nam je nametnut. Nudili smo Muslimanima da budu federalna jednica, da budu konstitutivni element u suženoj Jugoslaviji, ali nisu prihvatili. Sada im nudimo da se podelimo. Neka oni osnuju svoju džamahiriju. Nemam ništa protiv, ali ono što je srpsko, neka i bude srpska država. Ni po koju cenu ne damo ni Bosansku krajinu, srpsku Semberiju i
Majevicu, srpsku Hercegovinu, delove srpskog Sarajeva... Ne damo im ništa što je
srpsko. Ako pokušaju da nam uzmu, skupo će platiti još jednu lekciju
- naglasio
je između ostalog, dr Vojislav Šešelj. (J. Backović)








08 travnja 2010

Duvanje, puhanje, duhanje,... nepotrebno prekrižite

Ako bi netko i mogao pomisliti kako je vrijeme mržnje naspram vojvođanskih Hrvata prošlo, tu su dežurni promicatelji nikad napuštene ideje o Srbiji bez Hrvata (i još nekih naroda) koji doziraju svoje djelovanje tako da ne upadaju odveć u oči javnosti, ali da ipak drže Hrvate pod pritiskom da se ovi ne bi odveć opustili. Tko nije vidio i čuo vijest, ponovit ću: na stranačke prostorije DSHV-a u Subotici netko je napisao "Marš iz Srbije". Plavim sprejom, za razliku od fotografije lijevo, koja je snimljena na drugome mjestu, ali je također naslovljena Hrvatima.

Kako se to vidjelo u srpskim medijima? Na državnoj televiziji vijest je objavljena, uz već ofucano objašnjenje kako se radi o neodgovornim pojedincima. I točka. Novinarski i politički korektno, no svakako ne dostatno. No, uspio sam pogledati snimku informativne emisije TV Novi Sad na hrvatskom jeziku, koja se od nedavna svakodnevno emitira u kasno poslijepodne. Već sam čuo komentare o veoma niskoj kvaliteti "hrvatskoga dnevnika", a gledajući ga u dan kad se je ovaj incident u Subotici dogodio, shvatio sam i zašto je tome tako. Emisija je trajala cijelih 12 minuta. Prva tri minuta bila su posvećena incidentu, dakle snimljena je zgrada sa natpisom, novinar je izdeklamovao službeno priopćenje, a onda je ispred zgrade govorio Martin Bačić, jedan od dopredsjednika DSHV-a, siva eminencija, za koga dobri poznavatelji prilika u Subotici vele kako je upravo taj čovjek odgovoran za neuspjehe koje hrvatska politička elita bilježi na svim poljima. Ne mogu ponoviti što je rekao, budući mu je rečenica bila dugačka, nepovezana i nedefinirane sadržine. Emisija je nastavljena prilogom o nemirima u Kirgiziji (?), zatim je išao vrlo kratki prilog iz kulture, da bi se sve završilo vremenskom prognozom. Hrvatski dnevnik, u danu u kome se je imalo što reći, imao je tek 25 posto sadržaja od značaja za hrvatsku zajednicu. A jezik? Sliči hrvatskom, ali vrlo čudna inačica u kojoj se veli "prijedsednik" ili "duvati će vjetar" ili "tri hiljade dinara". Spikerica, očito, uz veliku muku čita napisano, pa ili su joj loše napisali, ili ona ne zna pročitati, tek - smiješno ju je slušati. Ako je trebalo imati pod svaku cijenu dnevnik na hrvatskom, onda je cijena previsoka.

Ono što me začudilo (i ne samo mene) jest činjenica da se u dnevniku iznose neistine poput one da je DSHV jedina parlamentarna stranka Hrvata u Srbiji. Potpuno netočno, budući ova stranka nije imala svoju vlastitu izbornu listu, što se može provjeriti na službenoj prezentaciji državnoga povjerenstva. Mi koji smo glasovali za koaliciju ZES (za europsku Srbiju - Boris Tadić) nismo morali znati da je na toj listi i Petar Kuntić. Očekivao sam ga barem na dva mjesta u vrijeme predizborne kampanje: negdje u Beogradu (primjerice Zemun ili Novi Beograd, gdje žive deseci tisuća Hrvata), ili u Inđiji. Iz izvora bliskih DS-u doznao sam kako su na takve ideje samo odmahnuli rukom, budući nitko nije uzimao Kuntića za ozbiljnog kandidata, izuzev u subotičkom kraju.
Nigdje Kuntića, predsjednika DSHV-a, na dan kad mu je "našarana" stranka, čak ni u dnevniku koga uređuju njegovi kadrovi. A lijepo se vidi kako sjedi u skupštini, malo iznad Nade Kolundžije, šefice zastupničkoga kluba DS-a. Ako je mogao cijelu noć sjediti i čekati da pritisne zeleni gumb za deklaraciju o Srebrenici, morao je imati vremena za ozbiljno političko reagiranje na pravu fašističku manifestaciju, koja je već nanijela ogromnu štetu ponajprije srijemskim Hrvatima. Nigdje Kuntićevih udarnih pesnica, Jurakića i Groznice, kojima informiranje stoji u opisu radnoga mjesta. Dužnost im je bila reagirati, budući nitko od nas nije u prilici dobiti medije! No, Kuntić je šutio, kao što šuti već treću godinu.

Poštovani čitatelji, dužan sam vas izvjestiti kako su četiri punoljetna člana moje obitelji dobila Rješenje o upisu u posebni birački popis Hrvata. Vrlo sam ponosan na to, iz dva razloga: prvi, što me veseli da država Srbija u ovom slučaju funkcionira na zadovoljavajući način, a drugi, što smo pokazali političku i nacionalnu zrelost da svoj status podignemo na višu razinu. No, od izbora dakako neće biti ništa, za što krivim isključivo DSHV. Na slijedećim izborima politička opcija u kojoj će biti bilo tko iz te partije koja sebe pogrešno naziva hrvatskom, a osobito KGB-skupina, neće dobiti moj glas. Za ostale ću tek vidjeti.


04 travnja 2010

Ništa nije kao prije

Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije (HBK) i đakovačko-osječki nadbiskup msgr. Marin Srakić naglasio je u nedjelju u Osijeku kako je ''uskrsnuće Isusa Krista središnja, sastavna i odlučna činjenica naše vjere, odnosno našeg kršćanskog bića, pa i same Crkve''.
Predvodeći uskrsno euharistijsko slavlje u osječkoj konkatedrali Sv. Petra i Pavla msgr. Srakić u svojoj je propovijedi istaknuo kako je svojim uskrsnućem Isus ljudima navijestio mir božanskoga života te da bez njegova uskrsnuća ''ne bi bilo naše kršćanske vjere, niti crkve'', dodavši kako se ne radi o nečemu što je rubno ili nevažno, nego o samoj sudbini našega života.
Kako onda u srcu ne osjetiti gorčinu kad vidimo kako za tolike kršćane ovaj blagdan nema više onu glavnu važnost i središnje mjesto koje mu nužno pripada, na temelju životnoga odnosa, koji postoji između Isusova uskrsnuća i kršćanske vjere, zapitao je nadbiskup Srakić. Dodao je kako je danas ''više nego ikad'' potrebno učvrstiti uvjerenje da je ovaj blagdan ''u središtu naše vjere, kako bismo je mogli odlučno izraziti u životu crkve i kršćanina''. (dalje.com)


Pročitavši nekoliko puta nadbiskupovu izjavu, odlučio sam ju pribilježiti i nikako ne propustiti njezino komentiranje. Isti taj nadbiskup sjeo je u stolac đakovačkog i srijemskog biskupa (dok je postojala biskupija pod tim imenom do 2008.) umjesto Ćirila Kosa. Dragi Ćiro, čovjek iz naroda i za narod, koga smo mi Srijemci upamtili po tome što je službovao u Mitrovici, u kojoj je bio i žrtvom komunističkoga terora, znao je izreći one misli koje su mučile prostoga čovjeka, zauzimajući se za njega u vremenima kad je život vrijedio 1 dinar, pa u vrijeme rata u Slavoniji kad je puščano zrno vrijedilo 1 kunu. Nije bilo lako prošetati preko đakovačkoga trga i sam otići na pregovore sa srpskim vojnim zapovjednicima. Dapače, to je mogao napraviti samo čovjek koji je potpuno spreman položiti svoj život za druge.


Njegova nasljednika, msgr. Srakića, poznam kao strogoga profesora koji se ne zna nasmiješiti, koga je teško zamisliti kako sjedi u autu manjem od Audija, a za čijeg je biskupovanja Srijem bespovratno pušten niz vodu. Za njegovih posjeta Srijemu, nikad nije izgovorio niti jednu riječ koju narod može razumjeti, već su mu propovijedi bile poput profesorskih predavanja. Naravno, morale su biti i politički ispravne, kako si ne bi navlačio na vrat srpske vlasti. A Narod, tj. mi, gledali smo u njega i osluškivali riječi potpore i ohrabrenja. Umjesto toga, dobivali smo dosadna teološka predavanja. Držim da je Srakić posljednja osoba iz Crkve koja smije izraziti svoju ogorčenost nedoličnom proslavom Uskrsa. Ako je zadaća Crkve očuvanje vjere kod povjerenog stada, ona tu zadaću često nije izvršavala, nego je samo učvršćivala svoj strateški geopolitički položaj. Ako je tako, a teško da me netko može uvjeriti u suprotno, onda je besmislena priča o gorčini koja se osjeća zbog toga što Uskrs više nema onu važnost koju bi trebao imati. Kršćanska vjera je i inače na velikoj kušnji. Tradicionalne vrijednosti pokleknule su pred surovim zahtjevima okruženja, te više nema ni govora o stereotipu "praktičnoga vjernika-katolika" kakvog smo poznavali do pada komunizma. To su unajvećma bile osobe koje nisu obnašale visoke dužnosti u društvu, najčešće su živjeli na selu i odgojili djecu u bogobojažljivim uvjetima. Oni koji u tome nisu uspjeli, ugurali su djecu u SKJ i danas spokojno gledaju kako su uspjeli u životu. Svećenici su ovisili dobrim dijelom o materijalnim prilozima svojih župljana, te su bile na cijeni bogate župe u Srijemu ili Slavoniji i ondje je župnik mogao voziti kakvoga Peugeota ili Opela. Dakako, nije se obrađivala zemlja na Veliki Petak, niti na Uskrsni ponedjeljak, Grob su čuvala djeca, vatrogasci, poljodjelci,... Surovi liberalni kapitalizam lupeškoga tipa donio je nove "vrijednosti", a vjernik bi ispao budala ako ih ne bi prihvatio, premda su u suprotnosti s njegovim svjetonazorima, osobito ako se radi o starijim osobama. I tako, dućani rade neprekidno, mnogi i danas na Uskrs, a o masovnoj posvećenosti njegovanju uspomene na sam čin uskrsnuća, temelj kršćanske vjere, nema niti govora. Jednako kao i Božić, obilježavanje se svelo na folklornu proslavu, bez dubine, ali ne zato što je ne bi moglo biti, nego su primjeri iz okruženja surovi. Uzmite jadnika koji radi u PIK Zemun (aktualna afera u Srbiji), koji godinu dana radi bez plaće, a onda mu za Uskrs njegov duhovni vođa poruči kako je ogorčen što nije osjetio dubinu poruke uskrsloga Krista. A on, bez novaca, bez perspektive, ostaje i bez vjere, jer predugo nosi Križ i umoran je od nošenja. Još kad pokraj prazne trpeze vidi kako biskup sjeda u Audija...


Ako Crkva nije spremna podijeliti sudbinu svog naroda, ako neće podmetnuti rame pod njegov križ, onda ponajmanje ima prava kritizirati i inzistirati na vjerničkoj odanosti. Nije vjernik nepismena budala, niti bezosjećajan čovjek, pa da ne razumije surovost suvremenog načina življenja. Jer, ako će raditi na svojoj duhovnosti, na izgrađivanju čvrste vjere, neće imati čime platiti struju, plin i kredit, dobit će otkaz, a onda mu ni cijela HBK neće pomoći. Lakše je bilo u komunizmu, na žalost, biti vjernik, barem u materijalnim stvarima. Pa, kad već ništa nije kao prije i Crkva se mora mijenjati. Imao sam goste iz Njemačke ovoga Uskrsa. Katolici. Vele da kod njih više nema klasične ispovijedi, nego prije mise postoji vrijeme određeno za "nutarnju ispovijed grijeha", nakon čega se može pristupiti Svetoj Pričesti. Ako je to točno, ako je isključena obaveza javne ispovijedi pred svećenikom, onda su katolici u Njemačkoj promijenili bit crkvenoga djelovanja. Vjerujem da će se tim putem morati ići, jer inzistirati na tradiciji, na još dogmatskijim svjetonazorima, na odricanju od materijalnih dobara uz istodobno korištenje najboljih laptopova, mobitela i Audija i kod nepismenih bi proizvelo otpor. Nisu vjernici toliko gluhi i slijepi da ne znaju za svećeničke žene, za malverzacije s novcem i za mnoge druge makinacije radi kojih ispovijed na stari način doista nema smisla.


Podsjetio sam se vica iz vremena Milke Planinc. Došla Milka (predsjednica Titove Vlade) u jednu tvornicu i zaputila se u radnički restoran vidjeti što radnici jedu u vrijeme ekonomske krize (koja izgleda nikada ovdje nije niti prestajala). Jednome je sugerirala da umjesto tri komada kruha, pojede samo jedan radi štednje. Drugome je savjetovala da veliki komad špeka podijeli s kolegom. A trećega je upitala: "Što to jedeš, druže?" Ovaj odgovori: "Mažem drek na kruh." A Milka će: "Maži tanje, druže."