29 ožujka 2009

Prisluškuju nas, pa što?

         „Hajde, znam da si doma. Podigni već jednom tu slušalicu...“, ljutito je  cupkao pokraj telefona Vinko. No, sugovornik s druge strane žice nije se javljao. Ovo je već treći puta ovoga jutra kako ga pokušava dozvati, ali bezuspješno. A stvar je vrlo hitna. Ništa, pozvat će susjeda.

            Otipkao je Vinko drugi broj. Telefon je zvonio dva puta i onda se netko javio:

            - Halo?

            - Halo, jeste li vi susjedi Mojerovih? – upitao je i dobivši pozitivni odgovor produžio – Gledajte, zovem vaše susjede cijelo dopodne i nitko mi se ne javlja. Htjeli biste otići do njih i vidjeti jesu li doma? Znate, radi se o važnoj stvari.

            Nakon nekoliko trenutaka, pozvonio je Vinkov telefon.

            - Halo, Franjo je ovdje. Tražio si me?

            - Što „tražio“? Cijelo te dopodne zovem! Gdje si, čovječe? Jesi li zaboravio na naš dogovor? – ljutito mu je odbrusio Vinko.

            - Ne, naravno da nisam, samo nešto mi je iskrslo, pa...

            - Nisi se predomislio?

            - Ne, nisam, ali nisam još čuo tvoju ponudu.

            - Gledaj, ja sam razmislio i držim da je pet tisuća jako dobra cijena. Nitko ti više od toga neće dati.

            - Pet tisuća? Ma, daj, Vinko, znaš li ti kakav je to auto? Znaš i sâm da je malo prešao, da je uvijek bio u garaži...

            - To je točno, ali –  star je. Prošla mu je šesta godina, ne?

            - Čuj, Vinko, imam sad nekog posla, pa moram prekinuti. Čuo sam tvoju ponudu. Pet tisuća, veliš?

            - Pet tisuća!

            - Dobro, čut ćemo se večeras. Moram ti reći da sam imao i boljih ponuda, pa ćemo vidjeti. Ajde zbogom.

            Vinko je spustio slušalicu i zadovoljno se nasmiješio: „Ha, samo ti razmišljaj. Neće ti nitko ponuditi veću cijenu.“

 

***

 

            - Rođeni, jesi li doma?

            - Da. Imaš li novosti?

            - Ma, ne bih preko telefona. Hajde dođi do mene. Imam hladno pivo i dobru volju za razgovor.

            - Čuj, imam goste. Poslovne. Trebam napraviti neki posao, pa... Ako me razumiješ...

            - Kužim. Ako gosti odu do ponoći, doći ćeš?

            - Ma, daj...

            - Ozbiljno ti velim. Doći ćeš?

            - No, dobro. Doći ću ako mi gosti odu do ponoći.

            - Čekam! Bok!

 

***

 

            Vinko je baš bio zainteresiran za Franjin auto. Ali, vremena su loša, velika inflacija, pa nije zgodno nepromišljeno trošiti novce. Tko zna što će sutra biti? Hej, Srbija je to! Ali, auto je bio prekrasan. Šteta da ga Franjo proda negdje na strani. Ponovno ga je pozvao.

            - Halo, Franjo, jesi li razmislio?

            - Dobro, vidim da si uporan – prihvatio je Franjo igru – pa ću ti reći moju posljednju cijenu. Sedam tisuća. Ako nemaš, nemoj me više zvati. Već imam kupca, ali tebi bih prodao prije, budući smo si dobri.

            Vinko grize usne. Ne zna je li u pitanju Franjino blefiranje, ili doista ima kupca. Ako blefira, smijat će mu se godinama, ali ako ne... Doista je na mukama. Odlučio je prelomiti.

            - U redu je. Prihvaćam. Dolazim s novcima po auto.

            Franjo je otvorio kapiju, istjerao auto na sredinu dvorišta i čekao Vinka. Uskoro je ovaj i došao. Ušao je u kuću, Franjo ga je ponudio pićem, ali je Vinko najprije stavio na stol hrpu novaca.

            - Na, nemoj misliti da nemam. Samo, još uvijek mislim da si me preveslao.

            Franjo se samo nasmiješio.

            Onda su sjeli i počeli piti gemište. Nakon druge litre, Franjina je žena Ružica narezala šunke i kulina, a dečki su zaboravili i na auto i na cijenjkanje.

            - Gledaj, ja bih volio otići u Hrvatsku. Samo, kako ću ostavit ovoliko bogatstvo? – jadao se Franjo.

            - Da, da, doista si bogat. A što tek ja da kažem? Imam barem dvadeset jutara više od tebe. Imam i dva sina. Što mi je činiti? – prihvatio je Vinko.

            - Ne znam. Novce sam prebacio u Švicarsku, ali... kako ću prebaciti ovu kuću, zemlju,...

 

***

 

            Ponoć je prošla za deset minuta. Zvonko ispraća goste i odlazi kod prijatelja. Zvoni na vratima.

            - Ulazi! – progovara Hugo otvarajući vrata, očito presretan što mu je prijatelj došao.

            - Malo je nezgodno... Kasno je – započinje Zvonko razgovor.

            - Ma, daj! Imam ti nešto važno za reći. Znaš, pozvao me šef i predložio mi da preselim u Hrvatsku. Dobivam novu službu, bolje plaćenu, a i neću više imati problema u Srbiji. Što ti misliš?

            - Čuj, to si mi mogao reći i preko telefona. Nisam morao dolaziti kod tebe. Znaš što mi je žena rekla? „Ti nisi normalan! Znaš li koliko je sati? To nije pristojno vrijeme za posjet.“

            - Uh, ne smijem preko telefona. Prisluškuju nas. – veli Hugo.

            - Prisluškuju nas, pa što? Kao da se neće veseliti što kaniš otići odavde?

 

***

 

            - Mojerovi? – netko je pozvao telefonom.

            Uslijedila je kratka šutnja. Očito je Franjo Mojer pokušao skužiti tko ga to zove u pol noći, ali osim tog upita „Mojerovi?“, njegov sugovornik nije rekao ništa. No, Franjo je bio strpljiv i čekao.

            - Jesam li dobio kuću Mojerovih? – uslijedio je novi upit. – Franjo, javi se, Stipo je ovdje.

            Franjo je prepoznao svog prijatelja i odahnuo:

            - Ah, Stipo, ti si? Oprosti, nisam te odmah prepoznao. Znaš, skoro sam zaspao...

            - Oprosti, znam da je kasno, ali sad sam u Madžarskoj, pa te mogu dobiti. Čuj, kako je tu kod vas? Mislim, kakva je situacija?

            - A, što veliš, u Madžarskoj si? Kako su tvoji?

            - Dobro smo, koliko se može biti dobro. Vama je tu sigurno mnogo teže. Zbilja, kako je? Daj mi malo pojasni...

            - Dobro ste, veliš. E, baš mi je drago što si nazvao. Pozdravi svoje, pa se čujemo.

            Nakon što mu je Franjo spustio slušalicu, Stipo je ostao zaprepašten. Morao je voziti dvjesto kilometara da bi ga pozvao, a on mu ovako spusti slušalicu. Ma, pozvat će ponovno. Nakon nekoliko trenutaka, Franjo se ponovno javio.

            - Halo? Tko je?

            - Franjo, prijatelju, ja sam, Stipo. Zovem te iz Madžarske. Znaš da te više ne mogu dobiti iz Zagreba. Čuj, zabrinuti smo za vas. Ovdje se svašta priča, čujemo svakakvih vijesti, pa me interesira...

            - Čuj, Stipo,... Ne bih o tomu... Ako me razumiješ...

            - Što? Netko stoji pokraj tebe, pa ne možeš govoriti?

            - Ne, ne. Samo... Znaš, nije zgodno... Ovako preko telefona... Razumiješ? Ajde Bok!

 

***

 

            Već je skoro dva sata iza ponoći, a dvojica prijatelja, Zvonko i Hugo, ne mogu se rastati. Tema je jedna ista, ona što ih muči već mjesecima: otići ili ostati?

            - Daj, Hugo, ti imaš puno prijatelja u Hrvatskoj. Što će biti sa nama?

            Hugo je najprije šutio, očito smišljajući dobar odgovor, a onda uvjerljivo posavjetovao prijatelja:

            - Gledaj, rođeni, ja mislim da će se ovo brzo smiriti. No, istina je da može biti i neugodnih događaja. Znaš što? Ako nemaš prevelikih problema, malo se strpi i – proći će to.

            - Kako nemam problema? – buknuo je Zvonko – Pa, znaš li da me svake noći zovu telefonom i prijete, djecu mi prozivaju u školi, a vojska mi je stalno za vratom. Kud ćeš većih problema!

            - Znam, znam, – umirivao ga je Hugo – ali ipak mislim da treba dobro promisliti. Pa, ako se baš mora...

            - Pa, upravo to te i pitam! – prekinuo ga je Zvonko – Trebamo li i dokle ćemo trpjeti? Što ako poslije bude kasno? Hej, imam veliku obitelj!

            - Tko to može znati?

            - A... što veli tvoj šef? Doista ti je ponudio novu službu? – upitao je na koncu Zvonko.

            - Šef veli... zapravo ne zna niti on što će biti, ali... Šef misli da, ako se može ostati, da ostanem. – odgovorio je Hugo neodređeno.

            Očito razočarani Zvonko, iskapio je još jedan gemišt i izašao van na ulicu. Nikoga nije bilo, ali svejedno mu je bilo strašno hodati gradskim ulicama, dok je u neposrednoj blizini bjesnio rat. „Što sam ja napravio večeras? Bio sam kod Huge, misleći da će mi pomoći u odluci, a idem doma još neodlučniji nego što sam došao. A, ono, mislim da bi mi rekao nešto konkretnije, samo da zna. Pa, prijatelji smo! Barem tako mislim. Vjerojatno niti njemu njegov šef ništa ne govori. E, moj Zvonko, morat ćeš odlučiti sâm.“, pojašnjavao si je dok je hodao pustom i mokrom ulicom.

 

***

 

            - Halo? Jesam li dobio Jovanoviće? – smješkao se Franjo u telefon, kao da ga sugovornik može vidjeti.

            - Da, a tko je to?

            - Franjo Mojer. Mogu li dobiti Zorana?

            - Zoran nije trenutačno doma. Probajte malo kasnije pozvati. – hladno je odgovorila žena.

            - A kamo je otišao? Znate, mi radimo skupa, znate, pa sam htio...

            - Ne znam, velim Vam, otišao je prije dva sata i nije mi rekao kad će se vratiti.

            Šutnja. Samo nekakvo tiho pucketanje u slušalici. Loše veze. Napokon, žena se oglasila:

            - Doviđenja.

            - Doviđenja, gospođo.

 

***

 

            - Halo, faljen Isus. Hugo je ovdje. Je li Zvonko doma?

            - O, uvijek faljen! – obradovala se sirota Anica, budući da već dugo nije čula da ju netko pozdravi tim lijepim kršćanskim pozdravom. – Da, tu je Zvonko. Odmah ću ga pozvati.

            - Ne trebaš ga zvati. Upravo sam krenuo do vas. Nešto sam vas trebao, pa...

            - ... ne može preko telefona, ne? – dovršila je Anica.

            - Ma, tako nekako.

            Uskoro je Hugo došao do Zvonka, nasmijan i raspoložen. Dva sata su sjedili i ugodno razgovarali. Onda je Hugo ustao i krenuo prema vratima. Na izlazu iz kuće, Zvonko ga je upitao:

            - Daj, stari, rekla mi je Anica da si imao nešto važno sa mnom razgovarati. Što je? Što se dogodilo?

            - Ma, ništa osobito. Jučer mi je bila policija.

            Zvonko je protrnuo.

            - Što su htjeli?

            - Ništa, samo su razgovarali sa mnom, raspitivali se za neke ljude...

            - Pa, što su pitali?

            - Ma, velim ti, ništa osobito. I ja sam se malo uplašio kad sam ih vidio na vratima, ali – sve je prošlo mirno. Malo su sjedili, pa su otišli.

 

***

 

- Halo? Jesam li dobio kuću Mihanovića? – smješkao se Franjo u telefon, kao da ga sugovornik može vidjeti.

            - Da, a tko je to?

            - Franjo Mojer. Mogu li dobiti Stjepana?

            - Stevo nije trenutačno doma. Probajte malo kasnije pozvati. – hladno je odgovorila žena.

            - A kamo je otišao? Znate, mi radimo skupa, znate, pa sam htio...

            - Ne znam, velim Vam, otišao je prije dva sata i nije mi rekao kad će se vratiti.

            Šutnja. Samo nekakvo tiho pucketanje u slušalici. Loše veze. Napokon, žena se oglasila:

            - Doviđenja.

            - Doviđenja, gospođo.

 

***

 

            - Čuj, Zvonko, ja više ovako ne mogu živjeti! Pa, trebamo li mi biti zadnji koji će spasavati živote naše djece? Vidiš li što se oko nas događa? I, što ti veli taj tvoj prijatelj Hugo? – bila je bijesna Anica na svog neodlučnog muža.

            - Što veli? Što mi može on pomoći? Njegov je šef u Hrvatskoj, sjedište njegove firme je u Hrvatskoj, nije oženjen, nema obitelj, pa što mi može on savjetovati?

            - Znam, ali, toliko ste godina skupa, a on ima stanovitih veza i sigurno ima više informacija od nas. Neka ti kaže iskreno kako stoje stvari.

            - On veli neka ostanemo, ako možemo.

            - Pa, da, lijep odgovor: „Ako možeš – ostani, ako ne možeš – odi!“. To znamo i bez njega.

            - Pa, zaboga, Anica, vidiš li da je i on ostao i ne kani seliti? Zar bi mi savjetovao da ostanem, a on planira otići?

 

***

 

            - Halo Franjo. Ovdje je Vinko. Mogu doći do tebe?

            - Što je? Nešto nije u redu s autom?

            - Ne. Hoću s tobom razgovarati... Znaš, u svezi situacije...

            - No, dobro. Dođi, doma sam.

            Uskoro, Vinko dolazi kod Franje, sjedaju vani, na dvorište i započinju razgovor:

            - Franjo, daj molim te, reci mi: hoćeš li seliti? Možeš li izdržati?

            - Hoćeš iskreno? Na pamet mi ne pada! Znaš li ti koliko vrijedi moje imanje? Kuća, zemlja, strojevi,... Tri su generacije ovo stvarale, a sad ja to trebam spiskati. Ne, nek me ubiju na pragu, ako treba, samo neću pobjeći, a pogotovu neću seliti.

            - Hm, i ja tako mislim, ali... Vidiš li da je sve gore i gore. Što ćemo ako...

            - Ma, ne interesira me. Nek nas pobiju, ako hoće! Na koncu, eto ti Huge. Niti on neće seliti, a ništa ga ne vezuje za ovaj kraj. Firma mu je u Hrvatskoj, nema obitelj,... A ipak ne bježi! Ima dosta imovine, moglo bi se reći da je bogat, ali – ostaje ovdje.

            - Jest, točno, imaš pravo. – potvrdio je Franjo i zadovoljan otišao doma.

 

***

 

            - Jesam li dobio Zvonka? – kroz lošu vezu čuo se poznati glas.

            - Da, da, Anica je pri telefonu. Ma ti si Stipo? Odavna te nisam čula. Otkuda zoveš?

            - Opet sam u Madžarskoj. Slušaj, ne treba mi Zvonko, možeš mi i ti reći: što se kod vas događa? Možeš li mi reći preko telefona?

            - Ma,... nije dobro. Nemoj me više pitati. Prisluškuju nas, zasigurno. A i nemam ti što više reći! Jednostavno – nije dobro.

            - Mnogi su već ovdje. Vi ćete ostati?

            - Ne znam... Eto, jučer nam je bio Hugo. Niti on ne kani seliti. Vidjet ćemo...

            - Kako „ne kani seliti“? Pa, on je zamijenio stan u Novom Sadu za stan u Zagrebu. Vidio sam ga nekoliko puta ovdje, čak smo i razgovarali.

            Anicu je izdao glas. Neko vrijeme je šutjela, a onda zamolila Stipu da joj ponovi:

            - Što... što si rekao? Hugo je zamijenio stan?

            - Ma, da, ima tomu već mjesec dana.

            Anica je ubrzo privela kraju ovaj razgovor, pozdravila Stipu i istrčala na dvorište.

            - Zvonko! Zvonko!

            - Što je bilo? – potrčao je Zvonko prema Anici, misleći da se nešto dogodilo.

            - Hugo će seliti!

 

***

 

            - Halo, Hugo, što radiš?

            - O, rođeni, baš mi je drago što si se javio. Htio sam te nazvati sinoć, imao sam neke zanimljive goste, ali...

            - Mogu li doći do tebe? Hitno je.

            - Naravno. Samo požuri, moram u tri sata biti na jednom sastanku.

            Zvonko je uletio u Huginu kuću i odmah s vrata, još zadihan, viknuo:

            - Seronjo! Tajiš da si zamijenio stan! Kako možeš?

            - Gledaj, Zvonko, da ti objasnim...

            - Što mi imaš objašnjavati? Jesi li ga zamijenio, ili nisi?

            - Jesam, zapravo – još nisam. Dao sam odvjetniku da mi završi papire. Ma, taj mi je stan, zapravo, uvijek bio višak. Firma mi je uvijek plaćala stanovanje u lijepim kućama, pa sam ga se odlučio riješiti.

            - I baš se ga se riješio! Zamijenio ga za Zagreb!

            - Misliš da ću seliti? Evo, sad ću pozvati svog šefa, pa ćeš čuti što on veli. On je danas u Beču, na nekakvom sastanku, pa ću ga pozvati i moći ćeš čuti što on veli.

            Počeo je Hugo tipkati po telefonu, dok se napokon nije javio njegov šef.

            - Halo, dobar dan. Hugo je ovdje.

            - O, Hugo, dragi moj, što ima kod tebe? Razmislio si o premještaju?

            - Upravo zato Vas i zovem. Znate, htio bih znati kako firma stoji i što planirate ubuduće učiniti na ovom prostoru? Ponešto ste mi već i rekli, ali... Ako može malo eksplicitnije.

            - Čuj, Hugo, znaš i sâm da će tu još zadugo biti gusto. Mi ne kanimo odreći se tog tržišta, ali posve smo sigurni da bi ljude poput tebe trebali promaknuti i dati im bolja mjesta. Na koncu, to dolje je jedna obična vukojebina, oprosti na izrazu, i savjetujem ti da bježiš odatle čim prije!

            - Otkuda Vam to, šefe, kad velite da će firma i nadalje postojati na ovom prostoru?

            - Pa, da, naravno, ali tko zna koliko će trebati da se tu stanje stabilizira? Pa i kad se to dogodi, poslat ćemo nekoga tko nije tvog kalibra. Ionako će poslovi biti preskromni i nimalo zahtjevni. Bježi iz te vukojebine, dok još možeš, to ti je moj savjet. Ali, ako hoćeš ostati – ostani. Samo, nećeš poslije imati dobru priliku za izvlačenje.

            Zvonko je slušao razgovor preko interfona.

            - Eto, čuo si mog šefa. – progovorio je Hugo spustivši slušalicu. –  Vidiš li što on govori?

            - Da, razumio sam da ti predlaže selidbu na zapad. I još sam razumio da je ovo za njega vukojebina.

            - Što? A kao nije?

            Zvonko je ušutio. Još mu se vrtjelo u glavi saznanje da mu je prijatelj već pripravio teren za preseljenje, a onda i ovaj telefonski razgovor...

            - I, što sad? Nemaš više stan u ovoj državi. Ako te i budu otjerali, nećeš otići s vrećicom, a i dobit ćeš bolji posao. A što ću ja?

            Sad je Hugo šutio. Izgledao je poput ljubavnika kojega je muž zatekao spuštenih hlača. Napokon je progovorio.

            - Kako hoćeš. Neću ti više ništa reći, ni odi, niti ostani.

            - Krasno! Hvala na savjetu.

            Došavši doma, zatekao je Anicu s telefonom u ruci. Razgovarala je s nekim, očito zainteresiranim za zamjenu njihove kuće.

            - Tko je to bio?

            - Neki čovjek iz Zagreba. Ima katnicu, poput naše, blizu je pošte, ima...

            - I ti si s njime tako razgovarala? Znaš li da nam prisluškuju telefon?

            - Pa što? Sve se, na koncu, svodi na isto: otišli ili ostali, nas ovdje više biti neće!

 

***

 

- Halo? Hugo, ti si? – smješkao se Franjo u telefon, kao da ga sugovornik može vidjeti.

            - Da, a tko je to?

            - Daj, „tko je“? Zvonko! Što radiš večeras?

            - Upravo se spremam na put. Neće me biti nekoliko dana. – hladno je odgovorio Hugo.

            - A kamo ideš? I, koliko ćeš ostati?

- Ne znam, velim ti, iznenada mi je nešto iskrsnulo, pa ne znam točno kad ću se vratiti.

            Šutnja. Samo nekakvo tiho pucketanje u slušalici. Loše veze. Napokon, Hugo se oglasio:

            - Doviđenja.

            - Zbogom. Sretan put.

 

23 ožujka 2009

Vrijeme zmija i guštera

Holm Zundhausen: Istorija Srbije od XIX. do XX. stoljeća (2008)

Treći dio

 

Pravoslavlje

McDonald je u svojoj raščlambi dotakao jednu važnu točku, ali se nije upuštao u dalje objašnjenje. Veliki dijelovi srpskoga društva nisu svoj identitet pozitivno zasnivali na pravoslavlju, nego negativno, na religiji protivnika. Pojednostavljeno rečeno: naciju ujedinjuje ne vlastita religija, nego religija i prijetnja povezana s njom: antisrpske zavjere Vatikana i protestantskih država, genocidni katolicizam Hrvata, islamski fundamentalizam bosanskih i albanskih muslimana, podrška koju im pružaju arapske zemlje. (Od slučaja do slučaja bi uz to išla i židovska zavjera.) Srpski antikatolicizam i antiislamizam bili su manje rezultat pravoslavne pobožnosti, a više predstave o neprijatelju i ugroženosti od njega, koja je imala dugu predhistoriju kroz nacionalni scenarij ugroženosti s konca 19. stoljeća.

Filtar sjećanja

Nacionalistički indoktrinirano društvo nakon ratova devedesetih bilo je iscrpljeno i pogrešno orijentirano; mnogi mladi, naobrazovani ljudi napustili su zemlju ili čekali priliku da to učine, dočim je polovica ili tri četvrtine milijuna izbjeglica iz Hrvatske, Bosne i s Kosova potražilo utočište u osiromašenoj Srbiji. Svijest o zločinima koji su počinili Srbi u ime Srbije i spremnost da se ispune ugovorom prihvaćene obveze o suradnji s Međunarodnim sudom u Haagu, postojala je samo u malom dijelu društva i političkog spektra. Kao Nijemci 1945, i veliki je dio srpskoga društva  nakon rušenja Miloševićeva režima tvrdio  da ne zna za zločine počinjene tijekom devedesetih. O kolektivnoj amneziji može se govoriti samo uz veliku rezervu. Gubitak pamćenja pretpostavlja da je ono što se zaboravilo najprije bilo zapamćeno. Ono što nije zapamćeno ne može biti zaboravljeno. Tu je od presudnog značaja ne pitanje jesu li ljudi mogli to znati, nego jesu li doista znali. Prema mom mišljenju, oni to nisu znali, jer njihov filtar percepcije uopće nije propuštao odgovarajuće informacije. Nevladine organizacije, kao što je Fond za humanitarno pravo u Beogradu, podsticale su rasprave o svladavanju najnovije prošlosti i o „transnational justice“, ali bez jačeg odjeka u društvu. Proza i poezija potencijalnih ratnih zločinaca i ubica visoko je rangirana na listama bestselera, a shvaćanje „prava“ kod stanovništva ostalo je upadljivo etnizirano. Rasprave i presude Međunarodnog suda u Haagu prosuđivane su isključivo iz nacionalne perspektive, pri čemu dokazni postupak i zakonitost tu nisu igrali nikakvu ulogu. Bit će potrebna desetljeća da se izađe na kraj sa svime što se dogodilo nakon Titove smrti i pitanjem zbog čega se to dogodilo.

Bezakonje koje je započelo s krizom i raspadom Jugoslavije i njezinog modela socijalizma s jedne, i „pobjeda“ Zapada nad Istokom i ostatkom svijeta s druge strane, izazvala je duboku krizu sistema normi i vrijednosti i potakla vraćanje na, navodno, pouzdane obrasce po kojima se društvo treba orijentirati. Paradoksalno, ta je tendencija  pojačana nakon 5. listopada 2000, jer je otvaranje Srbije koje je zagovarao Đinđić provociralo  reakciju koju analitičari opisuju kao prevlast „palanačkog duha“.

Velike ideje

Time dolazim do kraja ovoga teksta, iako tu nije i kraj povijesti. Moje je izlaganje  privremena rekapitulacija dva stoljeća s otvorenim krajem. U središtu razmatranja bili su stvaranje nacije i nacionalne države i njihove posljedice: formiranje nacionalnih obrazaca, tumačenja i „sjećanja“, napetosti između prošlosti i povijesti, između tradicije i moderne, između grada i sela, između „europske“ i „prave“ Srbije, između Srbije kao realnosti i Srbije kao volje i predstave i sučeljavanja „zapadnjaka“ i „antizapadnjaka“ u redovima elita, koje se neprestano ponavljaju. Postoji snažan transfer ideja između Srbije i drugih dijelova Europe. Mnoge ideje koje su odredile i opteretile razvoj srpskoga društva – od koncepta podrijetla nacije do rasizma – stigle su u nju sa zapada, naročito iz Njemačke. Neke druge ideje došle su iz Francuske, Velike Britanije i Rusije, naročito iz redova ruskih duhovnika i slavenofila. U više navrata strane su se sile žestoko miješale u unutarnja pitanja Srbije i drugih balkanskih država (kao što su se i balkanske države ponekad mješale u pitanja susjednih država). A ipak, u povijesti Srbije strani čimbenik nije bio najznačajniji. Osim u malobrojnim, dramatično zaoštrenim situacijama, srpski rukovodeći slojevi sami su donosili odluke – sa sličnim ograničenjima i pod sličnim „pritiscima“ kao i rukovodeći slojevi drugih društava. Pol stoljeća nakon njemačkog, uništeno je i srpsko društvo. Ni blizu tako dramatično kao u Njemačkoj, ali tako da su to na svojoj koži osjetili svi ljudi u Srbiji.

U težnji za koherentnim i dosljednim prikazom, istorija Srbije u ovoj knjizi izgleda mnogo jednostavnija nego što je to zaista bio slučaj. Izvan razmatranja sam ostavio mnoge alternative koje se nisu realizirale. Na pitanje – šta bi bilo kad bi bilo... nemam odgovor. Ali sa izvjesnom sigurnošću može se reći da bi se istorija Srbije i srpskoga društva odvijala drukčije da su se elite prije oko sto godina više zainteresirale za konsolidaciju države i društva, nego za teritorijalnu ekspanziju. S Pirovom pobjedom u balkanskim ratovima 1912/1913. srpska je država  natovarila sebi na vrat hipoteku s kojom nikada nije uspela izić na kraj. Srbija je mogla postati  visokorazvijena zemlja. Potencijal za to je postojao. Ali on je žrtvovan u ime „velike ideje“, koja je Srbiju devedesetih godina prošlog stoljea unazadila za cielo jedno stoljeće. Srbi nisu „tragičan narod“, kako je to formulisao Dobrica Ćosić, niti su „nebeski narod“, nego posve „normalno“ društvo, koje su zasjenili i zaveli narcisoidni propovjednici, proroci i političari (kao i mnoga druga društva prije njih).

Onaj tko danas još uvijek podržava pozicije srpskih nacionalista, čini lošu uslugu srpskom društvu. Ono što je tom društvu potrebno – uz (priznajemo spornu) premisu da se ne želi zabarikadirati u samoizolaciju –jesu: više građanske svjesti, novo definiranje odnosa između pojedinca i društva, crkve i države, prava i pravednosti, novi pristup svojim mitovima, kritičko bavljenje svojom poviješću, kraj bjekstva od stvarnosti i izlazak iz samosažaljenja (patim, dakle postojim). Pri tome se ne radi o podvlačenju crte ispod prošlosti, nego o dekonstrukciji onih slika prošlosti koje su izazvale toliku pometenost i donijele toliku nesreću

Dan sveopćeg poniženja

Žeželjev most u Novome Sadu, proljeće 1999.
Most Slobode u Novome Sadu, proljeće 1999.


Vojna komanda u centru Beograda

Danas se u Srbiji "svečano" obilježava deseta obljetnica početka "Milosrdnog anđela", bombardiranja koje je okončalo srpsko ratovanje u XX. stoljeću. Izbornom voljom srpskoga naroda, na vlasti su danas isti oni koji su vodili Srbiju iz poraza u poraz, zaključno s NATO-bombardiranjem, s izuzetkom Miloševića. Posve je razvidno da nije MIlošević bio diktator, nego upravo izabrani vođa koji je samo artikulirao narodnu volju, jer da nije tako, nakon njegova pada (čemu je u mnogome pridonijeo Milosrdni anđeo) srpska politika bi krenula u drugom smjeru. A nije i to se danas jako dobro vidi. Urlaju sirene diljem Srbije, kao što su nekoć zavijale svakog 4. svibnja Maršalu u počast. Srbi ne mogu pobjeći od mita, to im je duševna i svaka druga hrana,  ali i onaj koji je vjerovao Slobi da je "pobijeđen NATO" (čudan naziv za kapitulaciju), i onda i danas osjeća se krajnje poniženo. Ovo i jest datum koga Srbi ne bi trebalo da stavljaju u agendu proslava, jer je to dan njihova sveopćeg narodnog poniženja. Nerazumno mi danas zvuče izjave mnogih srpskih dužnosnika koji ustrajavaju na politici koja je cijeli narod i državu dovela na ivicu pogibelji. Srbija je dobar primjer vođenja loše nacionalne i sveukupne politike posljedice čega će srpski narod i građani Srbije osjećati još mnogo, mnogo godina.



Holm Zundhausen: Povijest Srbije od XIX. do XX. stoljeća (2008.)

Drugi dio

 

Dvojba: osuda drugog ili pregovori

Na koji način su se odvijala etnička čišćenja u Bosni i pojedinosti u vezi s njima nisu tema ove knjige. Ali treba reći da su tamošnja zbivanja imala malo veze s „ratom“ u uobičajenom smislu riječi. Armije su jedna drugoj nanosile mlake udarce. Povijest bosanskoga rata pozna samo protjerivanja i masakre, ali niti za jednu jedinu bitku, za borbe kuću po kuću, niti za neku bitku nakon koje je jedna od armija napredovala. Tipični ratni scenarij bio je razmjena granata između brdskih položaja. Neprestano granatiranje stambenih područja, kao u Sarajevu ili Mostaru, nije bilo namijenjeno drugoj armiji, nego civilnom pučanstvu. Opsada Sarajeva, neopisiva patnja civila i beskrajne povorke izbjeglica, postupno su započele uznemiravati međunarodnu javnost.

Tadeusz Mazowiecky, bivši predsjednik poljske vlade, koga su UN imenovale za opunomoćenog izaslanika za ljudska prava u bivšoj Jugoslaviji, u svom izvješću koncem 1992. izrijekom je ukazao na to da etnička čišćenja u Bosni nisu bila posljedica nego cilj rata. Mazowiecky je povukao razliku između dva pristupa vođenju rata: diskriminacije i zločina koje su činile sve strane i etničkog čišćenja, koje su unajvećma provodili Srbi. I prilikom masovnih silovanja žena, prije svih muslimanskih djevojaka i žena, radilo se o usmjerenoj i sustavno provedenoj akciji ponižavanja i uništavanja protivnika. Putem seksualnog nasilja i zlostavljanja muslimani (žene i muškarci) trebalo je da budu poniženi i demoralizirani.

UN su, doduše, formirale jednu komisiju koja je trebalo da pripremi proces ratnim zločincima, ali predsjednik komisije, Nizozemac Fritz Kalshoven, izjavio je da su mu „mjerodavne osobe“ u UN naložile da ne provodi istragu protiv srpskih političara poput Slobodana Miloševića ili Radovana Karadžića. Veleposlanik SAD u UN u Ženevi, Moris Abram, dao je slijedeće objašnjenje: „Veoma je teško odlučiti treba li optužiti ljude, ili  sjesti i pregovarati s njima. Kao pravnik bih, naravno, rado kazneno gonio svakoga tko je kriv za gnjusne zločine. Kao diplomata ili političar radije bih zaustavio ubijanje. Postoji stvarni konflikt između te dvije pozicije. Ne znam što je pravo rješenje.“

Bombardiranje

Za međunarodnu zajednicu sve se neumitnije postavljalo pitanje – treba li veću važnost pridati zabrani miješanja u unutarnja pitanja suverene države (Savezne Republike Jugoslavije, sastavljene od Srbije i Crne Gore) ili obvezi članica UN da se suprotstave masovnim povredama ljudskih prava. Je li suverenitet država veće dobro od „suvereniteta“ ljudi? I što se događa kad jedna država neprekidno krši ljudska prava, a UN, slijedom strukturalnih deficita, ne mogu da deluju? U konkretnom slučaju igrala je ulogu i okolnost da su eskalaciji sukoba na Kosovu prethodili kršenja ljudskih prava i ratni zločini u drugim dijelovima nekadašnje Jugoslavije. Uporaba specijalnih jedinica srpske tajne službe i zločini paravojnih bandi iz Srbije na ratnim poprištima u Hrvatskoj i Bosni bili su opće poznati. Propagator etničkih čišćenja, Vojislav Šešelj, bio je izvjesno vrijeme tijesno povezan s Miloševićem i obavljao je funkciju dopredsjednika srpske vlade. On nikada nije krio svoje planove o etnički čistoj „velikoj Srbiji“. Jedna anketa provedena u Srbiji 1998. pokazala je da se trećina ispitanika izjašnjava za nasilno rješenje „problema Albanaca“. 16 odsto bilo je za to da se Albanci „očiste“, „izoliraju“ u veliki logor ili „unište atomskom bombom“. Ostalih 17 odsto predlagalo je nasilno iseljenje. Kako se je, dakle, u toj situaciji trebala ponašati međunarodna zajednica?

Vojna akcija NATO-a u kojoj su prvi puta aktivno sudjelovali vojnici Bundeswehra, izvedena je bez odobrenja UN, jer se Rusija i Kina, zbog sličnih vlastitih problema, nisu suglasile s mandatom UN. Zračni napadi NATO-a, tijekom kojih su ubijani i srpski civili („kolateralna šteta“), izazvali su žestoke međunarodnopravne kontroverze, koje su nepreciznim ili pogrešnim tvrdnjama zapadnih političara dodatno podgrijevane. Proklamirani cilj akcija  također je bio promašen, jer je nakon početka zračnih napada protjerano više od milijun Albanaca, od kojih su mnogi pobjegli u strahu od srpske osvete. Na tisuće Albanaca ubijeno je i zakopano u masovnim grobnicama. Miloševićeva očekivanja da će međunarodna javnost prisiliti NATO da prestane s napadima i da će Rusija otvoreno stati na stranu Srbije nisu se ispunila. On se 3. lipnja 1999. suglasio s mirovnim planom, tako da je NATO 10. lipnja, nakon 35.000 zračnih napada, obustavio svoje vojne akcije. Rezolucijom UN 1244, donesenom istoga dana, bilo je predviđeno i stacioniranje međunarodnih mirovnih trupa na Kosovu (KFOR), kao i privremena uprava UN (UNMIK). Budući status Kosova tom rezolucijom nije bio reguliran i to je područje  i dalje smatrano dijelom Jugoslavije, odnosno Srbije. Okončanjem rata nastupilo je iseljavanje i protjerivanje kosovskih Srba i Roma. Jednako kao u Krajini, i na Kosovu se klatno etničkog čišćenja zaklatilo u obratnom smjeru. Oko 150.000 kosovskih Srba  izbjeglo je ili  protjerano, dok se većina kosovskih Albanaca izbjeglih u drugoj polovici 1999. vratila u svoje zavičajno područje. Time se zatvorio krug naizmjeničnih uzajamnih razaranja. Taj krug  započet je s Kosovom i završen s Kosovom. Za ljubitelje mitova vrijeme od trijumfalističke proslave šestogodišnjice Kosovske bitke 1989. do kraja zračnih napada NATO snaga deset godina kasnije, ličilo je na uzlet i pad Ikara.

Nasilje i narod ne događaju se sami od sebe

Nasilje ne izbija samo od sebe; ono se „ne događa“ (kao što se ni „narod ne događa“). Nasilje se generira. Istaknutu ulogu u ratovima devedesetih igrale su paravojne postrojbe i bande gospodara rata (Arkan Ražnatović, Šešelj i drugi), kao i specijalne postrojbe (tajne) policije. Nisu to bili zatucani, zaostali seljaci koji su krenuli na žitelje gradova, nego bande koje su dolazile iz gradova kako bi inscenirale nasilje, koje je onda – jednom pokrenuto – razvilo vlastitu dinamiku. Nisu u pitanju spontane reakcije marginaliziranih rubnih grupa nego od vođa organizirano i sračunato nasilje nalik terorizmu. „Terorizam je onaj vid nasilja čiji su fizički ciljevi podređeni svojim simboličkim, komunikacijskim efektima.“ Nacionalistički artikulirano nasilje ispunjava „mnogobrojne funkcije u ostvarivanju jedinstva i identiteta“ i ono se sasvim promišljeno aktivira da bi se u multikulturnoj sredini putem nacionalne solidarizacije i/ili izdvajanja tuđeg i drukčijeg, ljudi u određenoj sredini međusobno razdvajali. Način na koji se to odvija razmeno je jednostavan. Nakon prvih nasilnih činova „normalni“ građani su šokirani i očekuju neko objašnjenje. „Objašnjenja“ koja daju nacionalisti vrše pritisak na građane, jer su tako formulirana da vode polarizaciji. Čak i oni koji ne vjeruju u „objašnjenja“ vlastitih nacionalista, bit će odbačeni od nacionalista druge strane. Tko je Srbin, taj je, po sebi, četnik, svaki Hrvat je ustaša, svaki musliman je mudžahedin. Onaj tko se suprotstavi takvom izjednačavanju, trpi pritisak obiju strana. U vlastitim je redovima (potencijalni) izdajnik, a za one druge je neuvjerljiv. I na koncu, čovjek se mora odlučiti za jednu ili drugu stranu. Tertium non datur. Na kraju nastupa etnonacionalna „solidarizacija“ (često protiv volje). Onaj tko iz tog rezultata izvlači zaključak da je u pitanju erupcija pradrevne etničke mržnje, upada u klopku nacionalista.

Autohipnoza

Primarni egzekutori sile novačeni su iz redova „etničkih poduzetnika“, ratnih pustolova i kriminalaca. Ljudi takve vrste mogu se naći u svim društvima. U normalnim okolnostima oni sjede iza rešetaka, ali u fazama erozije i preoblikovanja državne moći njima se otvaraju nova – ratna i ekonomska – područja djelovanja. Prišipetlje u mnogim slučajevima potječu iz kruga „normalnih“, pokatkad marginaliziranih građana. Budući su svladali i prešli prvi prag sputanosti, oni ubijanje shvaćaju kao neku vrstu posla koji se obavlja kao i svaki drugi posao. Veliki dio publike, od nacionalističkog preokreta u osamdesetim godinama, bio je pod konstantnim utjecajem medija i vidio je sebe isključivo u ulozi žrtve. Većina ljudi bili su žrtve jedne vrste autohipnoze. Mitovi o žrtvama i „ratna sjećanja“, naročito „sjećanja“ na 1389. i na Drugi svjetski rat, naprosto su zaokupili javno mišljenje te poništili sve što je bilo u suprotnosti s tim obrascem tumačenja. Mnogi suvremenici shvatili su postjugoslavenske ratove kao nastavak Drugoga svjetskog rata i kao „revanš“ za Kosovo, zakašnjelu odmazdu za poraz iz 1389. Bez „doživljaja“ Drugog svjetskog rata i bez „sjećanja“ na „Kosovo“, koja su prizivale elite baveći se „tumačenjima“, možda ratovi devedesetih ne bi razvili autodinamiku koju su od prvog časa inicirale skupine primarnih egzekutora.

Na kulturnoj razini napokon ulazi u igru „software“ skupine, koji se usvaja u sklopu socijalizacije i/ili medijske indoktrinacije: društveno posredovane percepcije, obrasci tumačenja i „iskustva“ (u znanstveno-sociološkom smislu); Pandorina kutija sa svojim scenarijem pretnji, teorijama krivaca i zavjera, predstavama o žrtvovanju, fantazijama o obrani i klišeima junaka. Pri tome određenu ulogu mogu odigrati zajednički traumatični doživljaji, ali to nije nužno. Prijetnje mogu  biti prizvane bez osnova u nekom konkretnom iskustvu (grupno mišljenje). Ono što je nacionaliste svih sukobljenih strana u nekadašnoj Jugoslaviji ujedinjavalo u njihovoj kolektivnoj paranoji bila je predstava da su svi u svojoj borbi za život i budućnost vodili isklučivo obrambeni rat; da su,  obzirom na opasnost koja im je prijetila od protivnika, radili ono što su „morali“ i što bi učinio svaki „pristojan“ čovjek.

Sve zavađene strane bile su, i još su, uvjerene kako su njihove vođe „junaci“ i da su ti „junaci“ na pravdi Boga optuženi pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu. „Ratni zločini? Tako nešto naši ljudi ne rade! To je čista neprijateljska propaganda.“ To znači da su prestupnici u bivšoj Jugoslaviji (kao nekad u nacionalsocijalističkoj Njemačkoj) delali uz „načelnu suglasnost jedne socijalne sredine koja je od njih očekivala preuzimanje "posla" neophodnog ubijanja žrtava fiksiranih u procesu desolidarizacije, markiranih kao „neprijatelja“ i time isključenih iz zajednice „Načelna spremnost za sudjelovanjem u svim mogućim vrstama isključenja, obespravljenja i pljačkanja“ nije „nikakav individualnopsihološki fenomen – i to se odnosi i na stvaranje kolektivne spremnosti na ubijanje, iako su izvršitelji ubijanja individualci."

Krivi su svi

Vratimo se još jednom pitanju političke odgovornosti za ratove devedesetih. Teza „krivi su svi“ (povezana s tezom o vjekovnoj mržnji), koja je na početku postjugoslavenskih ratova trebalo da obrazloži pasivnost američke i europske politike, predstavlja maksimum površnosti, mješavinu arogancije i ignoriranja.  Britanski veleposlanik u Beogradu, Peter Hall, rekao je na početku sukoba Johnu Majoru: „Gospodine predsjedniče, osnovna stvar koju trebate  znati o tim ljudima jest da oni uživaju u tome da jedni drugima sijeku glave.“ A britanski ministar vanjskih poslova, Daglas Hurd, izjavio je srpnja 1991: „Narodi Jugoslavije žele građanski rat; to će biti sramota za Europu, ali to nije moguće spriječiti.“ Teza „krivi su svi“ bi se ponajprije mogla  odnositi na Tuđmana i njegove sljedbenike, čije su se političke ambicije razlikovale od onih Miloševićevih i njegovih pristalica po tome što je Tuđman imao manje mogućnosti da ostvari svoje ciljeve, pa je otuda morao opreznije djelovati. Filipika francuskog filozofa Alena Finkelkrauta (nadimak „Finkel – Croate“) protiv Srba i u prilog Tuđmanove Hrvatske diktirana je istim sljepilom kao Handkeova Pravda za Srbiju. Teza „krivi su svi“ ne odnosi se na Izetbegovića, ni na Rugovu, niti na vođe sandžačkih muslimana. Što, dakle, ostaje? Ako se – sa one strane svake metafizike – prihvati načelo: ne poželi drugome ono što ne želiš sebi, i ako odbijemo prihvatiti dvostruke standarde po kojima za Srbe iz Krajine važi ono na što kosovski Albanci imaju pravo, i ako se odustane od pozivanja na granice koje su postojale dvjestopedeset ili petsto godina (zašto ne i tisuću?), i ako se umjesto toga prihvati načelo samoopredjeljenja, onda se sve ono što su zamislili nacionalistički nastrojeni srpski intelektualci i Miloševićeva propaganda urušava u sebe kao kula od karata.

Teza „krivi su svi“  prihvatljiva je u smislu duhovno-moralne odgovornosti za ratove. Propagandnu ofenzivu  sve su zaraćene strane vodile sličnom žestinom, sličnim mitovima i sličnim predstavama o neprijatelju. To se osobito odnosi (ali ne samo na njih) na protagoniste na srpskoj i hrvatskoj strani. Samožrtvovanje, prizivanje genocida i holokausta, kao i instrumentalizacija religije u Hantingtonovom smislu „clashes of civilisations“, sudara civilizacija, bili su standardni repertoar propagandnog rata. „Svaka strana uporno je sebe predstavljala kao žrtvu, ili moguću žrtvu, a drugu kao prijetnju, ili kao moguću prijetnju, te se nijedna nije neposredno obraćala drugoj, već svojoj predstavi o njoj. Svaka strana je reagirala na drugu stranu kao na prijetnju, a reakcije druge strane na to samo su uvećavale taj doživljaj. Oni koji su se sve više identificirali sa vlastitim ’narodom’ nisu se suprotstavljali takvim stajalištima. Viktimizacija je postajala svemoćni pokretač etničke solidarnosti.“

 

Sve je to Nijemac smislio

Globalna svjetska ekonomska kriza (pesimističkog li naziva!) tema je o kojoj govore svi, od seljaka do akademika, mediji su puni škandala u SAD i pričama o „malom čovjeku“ koga je, čini se, najviše kriza i pogodila, kao i uvijek uostalom. Znanstvenici, političari, povjesničari, novinari, upinju se iz sve snage pojasniti uzroke i posljedice, koristeći pri tome stručnu terminologiju posve nerazumljivu običnome čovjeku koga zanima hoće li ostati bez posla, ili će raditi bez plaće i k tomu slično. U moru raščlambi i komentara, čuju se i pojašnjenja izrečena prostim konstatacijama, ili predmnijevanim zaključcima. Evo kako sam, sjedeći u jednom bircu u mom kraju, doznao što je to globalna ekonomska kriza.

- Ma, kakva kriza! Sve je to Nijemac izmislio! Nakupilo se u Njemačkoj toliko ološa, da ne znaju što bi s njima. Pobiti i protjerati ih ne mogu, a nadnice su tolike da se ne može izdržati. Probali su Nijemci premještati tvornice na istok, ali svejedno – nitko se nije vratio u zemlju iz koje je došao. Zašto? Zato što u Njemačkoj ima satnicu pet puta veću nego u Turskoj ili Srbiji.

- Točno. Poznam jednoga Cigu koji radi već trideset godina u Njemačkoj. On je bauštelac, žena radi u javnom WC-u (baba-sera), a četvero djece posvršavali neke školice  i svi se zaposlili. Svi imaju dobre aute, izgradili ogromnu kuću,... I ja sam ovdje teško radio, pa nisam mogao imati ni dobar auto, niti novu kuću. Sad će ih Nijemac spustiti na zemlju.

- Da, da, mojoj sestri i zetu gazda smanjio plaću za 30 posto, te sad imaju tisuću eura manje mjesečno. K tomu još i sestra mora raditi jedan sat dulje, jer ako neće... Zna se – otkaz!

- Vidiš, nisam o tome razmišljao, a doima se logičnim. Izjednačit će se nadnice na zapadu i istoku, pa će biti svejedno gdje ćeš raditi, u Poljskoj ili Njemačkoj. A režije su u Njemačkoj veće, pa...

- Griješite! To je Amerikanac napravio da upropasti Ruse i Kineze. Odveć su se podigli! Sad će ih spustiti kamo pripadaju, pa sve ispočetka.

 

Ovo je samo sažetak. Razgovor je bio zanimljiv, a govornici su često padali u vatru. Onda su si naručili po kavu i razišli kućama. U prolazu, čuo sam još jednoga sa zanimljivim komentarom.

- Ljudi moji, ne može Nijemac tako dugo bez rata! Opet će napraviti neko sranje, vidjet ćete. Uostalom, kad god je bio rat, prije je bila ekonomska kriza, pa su ga započeli Nijemci, ne? Zašto bi sad bilo drukčije?

21 ožujka 2009

U inat Janezima

Dan poslije Sanaderova nedomišljena posjeta Beogradu, uzeo sam si vremena te pregledao što su mediji javljali o tom ničim izazvanom činu. U srpskim medijima unajvećma se spominje kako su hrvatski i srpski gospodarstvenici dogovorili suradnju radi prevladavanja globalne ekonomske krize, minimizirajući ostatak razgovora (povratak izbjeglica, stanarska prava, priznanje Kosova, tužba i kontratužba). Po meni, nuditi Srbiji dokumenta za stjecanje statusa kandidata prevedena na hrvatski, isto je što i prodavati svinjetinu u Teheranu. Niti Srbija želi u EU, a niti ispunjava minimum uvjeta. Drugo je ono što se može čuti od dužnosnika, od Tadića pa nadalje. "Na terenu" je posve drukčije. U hrvatskim medijima, osim službenih izjava, dosta je bilo fotki prosvjednika ispred srpske vlade. Bilo je zanimljivih transparenata i izjava, poput one da je i Sanader Srbin, te da bi srpska vlada trebala priznati RSK, jednako kao što je Hrvatska priznala Kosovo i k tomu slično. Prosvjed je organizirala tzv. vlada tzv. RSK u egzilu, te njihov tzv. predsjednik Milorad Buha.
To bi bilo sve o sadržini posjeta, uz slikanje i nježno osmjehivanje. Baš su se Slovenci nasmijali!
Jedno je promaklo medijima, ali ne i oštrom pogledu (poput onoga sa zaglavlja bloga): Sanader se susreo s predstavnicima hrvatske manjine u Srbiji. I premda ih nitko nije poslikao, niti su na bilo koji način spomenuti, uspio sam vidjeti na Glasu Amerike (VOA) tri sekunde "izvješća" s ovoga susreta. Sa sjevera, iz Subotice, bio je Petar Kuntić, zastupnik u srpskom parlamentu sa Tadićeve liste, vjerojatno još netko iz njegove partije koja se pogrešno zove Demokratski savez Hrvata u Vojvodini (trebalo bi stojati "na sjeveru Bačke"), te dvojica svećenika iz Srijema. Toliko sam uspio vidjeti. A silno sam želio čuti barem teme o kojima su razgovarali, barem neki naslov,... No, ništa od toga. Vjerojatno će u Kuntićevu biltenu, kroz tjedan dana, izaći na vidjelo pripremljeno izvješće, puno hvalospjeva, ali o tome ćemo kad ga pročitam. Dakle, ni u hrvatskome tisku nije bilo riječi o Hrvatima u Srbiji.
Potpisan je sporazum o jezičnoj i književnoj suradnji, ma što to značilo!
Možda široj javnosti nije poznato da Hrvati u Srbiji imaju četiri (!?) političke partije, te ću ih nabrojiti: DSHV (gore spomenuti), DZH (da ne bude HDZ, pa je ovo kratica za Demokratsku zajednicu Hrvata koju čine odbjegli članovi DSHV-a), HBŠS (Hrvatsko bunjevačko šokačka stranka, stranka jedne subotičke ulice), te HSI (Hrvatska srijemska inicijativa). Ova posljednja je najveća nepoznanica, te sam pomislio da će možda njihov prvak biti nazočan susretu sa Sanaderom. Nisam vidio niti jedno lice koje bi odgovaralo opisu "predsjednik HSI", osim srijemsko-mitrovačkog župnika, ali ne vjerujem da bi se on prihvatio vodstva političke stranke.
Pokušao sam i Google-ati. Ma, što sve nisam pronašao u Srbji pod HSI, od tvornica šećera, do zastupništava inozemnih firmi, ali političke partije - nema. Pokušao sam preko nekih prijatelja. Ne znaju. Doduše, ne znaju niti za hrvatski poslovni klub u Novome Sadu, a on redovito traži novce za nekakve svoje "projekte". Pomislih: Bože, pa što je to sa mnom? Ne znam što mi se događa u susjedstvu, a od egzistencijalnog mi je značenja. Prvi bih se učlanio u tu HSI partiju, samo da imaju web-site, da mogu pročitati program i upoznati čelništvo. I onda, pronađoh u jednom građanskom listu kratki članak s prošlogodišnjih lokalnih izbora. Jedan član HSI iz Mitrovice uspio (opet preko liste Tadićevih demokrata) ući u lokalnu vlast na općini. Tako, sad barem znam što je to HSI i čemu služi. Onda još kratka crtica: HSI je uspostavio suradnju s DSHV-om. Sad mi je sve jasno kao dan.
I tako, Ivo je pokazao Slovencima kako se treba voljeti istočni susjed, kako mu treba pomoći u jezičnim problemima, i kako srpsko tržište (a onda i rusko) nije prepušteno samo Slovencima. Ne, dok je Polančeca.
Ne, nije kraj! Dogodilo se nešto veličanstveno. Prvi puta, od kako je izabran za zastupnika u srpskoj skupštini, oglasio se Petar Kuntić i to u živoj emisiji  u kojoj je bio gost skupa sa Savom Štrbcem, šefom nekakvog Veritasa, dokumentacijskog centra za ne znam što. Taj Savo ima vrlo pripremljen nastup (slušao sam ga nekoliko puta) i točno zna da je skoro pol milijuna Srba "protjerano" iz Hrvatske, znade i gdje su im stanovi, kuće, gdje su radili... Nije spominjao u kojim su postrojbama i iz kog su oružja djelovali za vrijeme hajdučije. Na drugoj strani, Pero Kuntić je zamuckivao i kod najosnovnijih pitanja. Odgovori su mu bili konfuzni, stalo se je oblizivao, djelovao je uplašeno, kao kad bi nekoga s beogradske ulice pokupili i odveli ispred kamera. Dok je Savo brzometno ispaljivao cifre, Pero se nije uspio sjetiti kako to da se broj Hrvata u Srbiji prepolovio, te kako to da se ne poštuje međudržavni sporazum i još mnogo toga. Zanimljivo je bilo i to da je Savo govorio skoro besprijekornim hrvatskim jezikom, dočim je Pero govorio srpskim (uspio je reći nekoliko puta "suradnja" i, čini mi se, dva puta "mjesec"). Sreća što je emisija trajala kratko, te smo se spasili daljnjih muka, i Pero, a i mi gledatelji.

19 ožujka 2009

Tužba ili tužbalica

U Srbiji se euforično očekuje da hrvatski premijer Sanader, za posjeta 20. ožujka 2009. godine,  prihvati prijedlog Srbije o međusobnom povlačenju tužbe i protutužbe pred međunarodnim sudom u Haagu. Kako smo bili svjedocima događanja koji su predmet hrvatske tužbe, čini se nevjerovatnim da Hrvatska odustane, ako je ozbiljna država. U prilog tome, evo nekoliko ulomaka iz knjige Nijemca Holma Zundhausena pod nazivom Povijest Srbije od XIX. do XX stoljeća, izdane prošle godine. Ulomci su objavljeni na web site-u Peščanik (moj je hrvatski prijevod).

 

Holm Zundhausen: Povijest Srbije od XIX. do XX. stoljeća (2008.)

Prvi dio

 

Eksplozija sukoba 1990.

Odlučna politička, pa onda i vojna podrška Srbima iz Hrvatske od strane Miloševića i JNA dovele su do eksplozije sukoba. Natjerana u defanzivu, hrvatska je vlada Srbima ponudila kulturnu autonomiju i lokalnu samoupravu i obvezala se, pod međunarodnim pritiskom, poštivati prava manjina. Ali te su se ponude  istopile od proljeća 1990. godine, u ozračju pojačane svakodnevne konfrontacije srpske manjine s hrvatskom državom. Na usvajanje novoga hrvatskog Ustava u prosincu 1990, Srbi u Krajini reagirali su otcjepljenjem od Hrvatske i organiziranim oružanim otporom koji je ubrzo prerastao u otvoreni građanski rat.

Decentralizacija Jugoslavije postala je nerealna, te se Milošević  posvetio stvaranju velikosrpske države. Srpski Ustav, usvojen u rano ljeto 1990, sadržavao je iste nacionalno-državne atribute kao i ustavi Hrvatske i Slovenije. Ali dok se Tuđman, budući mu je vojna pozicija bila slaba, u javnim nastupima uzdržavao od huškanja na rat i pominjao mogućnost revizije granica (na primjer na štetu BiH), vođa Srba Milošević posve je otvoreno govorio o novom povlačenju granica u slučaju raspada Jugoslavije. Buduća srpska država po njemu trebalo je da zauzima sve oblasti u kojima žive Srbi, kao većina ili manjina. Realizacija tog programa značila je rat.

Poplava referenduma

Pregovori o novom uređenju Jugoslavije tijekom 1990. nisu uspjeli zbog nepomirljivih stajališta pojedinih republika. Političari spremni na dijalog svuda su bili marginalizirani i nastupila je prava poplava narodnih referenduma. Prvi referendum su organizirali Srbi iz Krajine, u Hrvatskoj, kolovoza 1990. Stanovništvo Jugoslavije, koje nikada nije doživjelo i prakticiralo funkcionalnu, pluralističku demokraciju, svakoga je dana sučeljavano s dalekosežnim odlukama. Po pravilu, referendumi su održavani na brzinu, pa su građani i građanke bili nedovoljno informirani o posljedicama svog glasovanja. U Sloveniji, Hrvatskoj, Makedoniji, BiH i Crnoj Gori stanovništvo se izjašnjavalo o suverenosti svoje republike i/ili secesiji od jugoslavenske savezne države. Osim odgovora „da“ i „ne“, nije bila predviđena treća alternativa. Nacionalne manjine koje nisu imale šansu znakovitijeg utjecaja, poglavito su ga bojkotirale. Za razliku od rezultata parlamentarnih izbora, rezultati ovih narodnih referenduma imali su karakter popisa naroda. Nacionalna pripadnost postala je gotovo jedini kriterij za odluku pri glasovanju. Obim suglasnosti (u pravilu iznad 90%) za secesiju određene republike od jugoslavenske savezne države, odnosno odgovarajuće regije od odgovarajuće republike, sličio je izbornim rezultatima iz socijalističkih vremena. To je bilo iznenađujuće, jer se većina stanovništva u svim jugoslavenskim republikama, u reprezentativnim anketama neposredno prije održavanja prvih slobodnih izbora, izjasnila za opstanak jedinstvene države.

Jedno suludo ljeto

„Počinje jedno suludo ljeto“, pisala je srpska književnica Biljana Jovanović 3. lipnja 1991. svojoj slovenskoj prijateljici u Berlin. „Milošević je dozvolio (radikalnu) partiju (Vojislava) Šešelja. Šešelju se žuri da ’svoje momke’ pošalje u Hrvatsku. Na Ravnoj gori su se fotografirali sa zastavom: lobanja s prekriženim kostima; iznad zastave su dvojica dugokosih s kokardama i podignutim nožem. Pred saveznom skupštinom ih je 15. svibnja bilo oko pet stotina. Parole: Sloboda ili smrt. Sloga i jedinstvo Srba. Mir i granice velike Srbije, ali prvo sloga. To znači rat za Veliku Srbiju. Jedan fašist iz Nove Pazove, Mirko Jović, vlasnik korpare, obećao je okupljenima: ’Žrtvovaćemo nekoliko milijuna Srba, ali u ovoj državi neće biti ni Cigana niti Hrvata. Svi oni koji sada govore da je mir u svakom slučaju bolji nego rat, izdajnici su srpstva. Rat je u svakom slučaju bolji nego lažni mir.’ Sve su to riječi tog tipa iz Nove Pazove.“

Međunarodni faktor

Mnogobrojne inicijative Europske zajednice u cilju rješavanja sukoba pregovorima nisu imale uspjeha do konca 1991. Ostali akteri međunarodne politike, prije svih SAD, zauzeli su naspram razvitka događaja u Jugoslaviji stajalište iščekivanja, jer je zemlja izgubila svoj prijašnji strateški značaj za zapad i američki interesi nisu bili ugroženi ovim sukobom. Kraj hladnoga rata, ujedinjenje dvije Njemačke, zaljevski rat i raspad Sovjetskog saveza, zaokupili su svu pozornost zapadnih diplomata i političara. Najšire prihvaćena ocjena međunarodnog sudjelovanja u sukobima u Jugoslaviji jest da je ono bilo nedovoljno i zakašnjelo. Zaključeno je kako je svijetu potreban bolji sistem ranog upozorenja. Ali u slučaju Jugoslavije bilo je dovoljno ranih upozorenja – nedostajala je volja da se nešto učini. Izostala je jedinstvenost nastupa i koncepta. I u samoj Evropskoj zajednici – osobito između ponovno ujedinjene Njemačke i Francuske – pojavile su se razlike, čiji su korijeni u sjećanjima na protivničke alijanse u prošlosti. Svijest o tome odigrala je važnu ulogu u Miloševićevoj računici. Signale koje su međunarodni akteri odaslali zavađenim stranama u Jugoslaviji nisu bili jedinstveni i ostavljali su prostora različitim interpretacijama.

Činjenica je da su Milošević i vodstvo JNA, izjave zapadnih političara davane od polovice siječnja 1991.  kako neće prihvatiti podjelu Jugoslavije, tumačili kao ohrabrenje za svoje vojne akcije. Također, činjenica jest da ratna dejstva nisu bila izazvana priznanjem nezavisnosti republika (nego obratno: da je primjena sile ubrzala politiku priznavanja) te da je srpska strana (Srbi iz Krajine, JNA i paravojne formacije) ne mareći za međunarodne napore, i dalje radila na ostvarenju svog ratnog cilja – osvojanje kompaktnih srpskih područja u Hrvatskoj i protjerivanje tamošnjeg hrvatskog stanovništva. Najkasnije od 1. kolovoza 1991, između predstavnika Srbije i Krajine bilo je pripremljeno ono što je Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu klasificirao kao „joint criminal enterprise“ (JCE), zajednički zločinački pothvat, usmjeren k sustavnom i nasilnom protjerivanju nesrba (odnosno Hrvata) iz Krajine.Kad je taj cilj bio ostvaren, Milošević je kao predstavnik Srba 2. siječnja 1992. potpisao primirje uz posredovanje pregovarača SAD-a Sajrusa Vensa i suglasio se sa stacioniranjem trupa UN (UNPROFOR) u spornim područjima. Jugoslavenska armija se potom povukla na sljedeće ratno poprište, u Bosnu.

Demontaža jugoslavenske kulture

Paralelno sa krizom države i sistema odvijala se demontaža jugoslavenske kulture sjećanja i historiografije – u Srbiji, u srpskim područjima Hrvatske i kod nesrba u drugim republikama. Na mjesto junaka NOB-a došli su kosovski junaci i junaci četničkog pokreta. Nakon aktiviranja Srpske pravoslavne crkve i naročito trijumfalne rehabilitacije vladike Nikolaja Velimirovića uslijedila je koncem osamdesetih godina prava renesansa Draže Mihajlovića i četnika. Neobična mješavina „vjerske renesanse“, Miloševićevog socijalizma, četnika i folklora podilazila je raspoloženju mnogih srpskih građana. Ona ih je oslobodila straha od promjene sistema i  socijalnih posljedica, pružala im zamjenu za istrošene ideale Titove ere, nudila jednostavno „objašnjenje“ za nevolje u kojima se našlo srpstvo i nagovještavala „izlaz“ iz prijeteće katastrofe. Stari četnički plan o stvaranju „Velike Srbije“ i njezinom etničkom čišćenju dobio je novu aktualnost raspadom Jugoslavije i početkom postjugoslavenskih ratova. Ravna gora u centralnoj Srbiji, sa spomenikom Draži Mihajloviću autora Dragana Nikolića, podignut 1992, ubrzo je postala omiljeno mjesto hodočašća srpskih nacionalističkih političara (iz vlade i iz opozicije). Četnički simboli krasili su javni prostor i uniforme postjugoslavenskih ratnika. Kiosci „etničkih poduzetnika“ bili su zasuti slikama „novočetnika“ (sa šubarom i bradom). A od 1945. zabranjene četničke pjesme osvojile su estradu. I spisi Nikolaja Velimirovića postali su bestselerima (od sredine osamdesetih navodno je prodato pol milijuna primjeraka). Poznate rok grupe komponirale su glazbu na njegove religiozne stihove (Pjesme Istoka i Zapada, 2001).

 

17 ožujka 2009

Turci ponovno u Petrovaradinu

Prije nekoliko godina, nakon Miloševićeva pada s vlasti, imao sam zadovoljstvo upoznati jednu srijemsku njemačku obitelj koja je dobro upamtila II. svjetski rat i sve što se nakon njegova završetka događalo. Njihovo svjedočanstvo doista je potresno. Naime, nakon što im je zapovjeđeno da moraju napustiti svoj dom u roku 24 sata, mjesecima su putovali na zapad, preživljavajući svakovrstno šikaniranje i torturu pobjednika u ratu. No, tko je preživio, snašao se nekako, ali uspomenu na svoj rodni kraj njegovali su s tolikim žarom da bi im na tome mnogi mogli pozavidjeti. I napokon, uspjeli su obilježiti jedno od stratišta na kome su njihovi sunarodnjaci stradavali nakon „oslobođenja“, te su na starom katoličkom groblju u Srijemskoj Mitrovici postavili križ. Bilo je političkih zapreka, ali oni su bili uporni i na koncu su uspjeli. Sad imaju želju da slična obilježja postave i u drugim mjestima u kojima su prije šest desetljeća živjeli. Vjerojatno će uspjeti, samo im treba vremena.

Turski ambasador u Beogradu pokrenuo je inicijativu za postavljanje spomen-obilježja izginulim turskim vojnicima u bici kod Petrovaradina 1716. godine, koju su Osmanlije izgubile. Na mjestu bitke, podignuta je crkva posvećena Gospi Sniježnoj, kojoj vjernici hodočaste svakog 5. kolovoza (vidi sliku). Srpska se javnost podijelila, kao i obično. Gradonačelnik Novoga Sada Igor Pavličić načelno nema ništa protiv da se o tome dogovara s turskom stranom, također i predsjednik općine Petrovaradin, Petar Mudri, ali srpski se povjesničari s time ne slažu. To je, vele, nečuveno, da se podiže spomenik onima koji su harali ovim krajevima, nabijali na kolac i čerečeli, kao spomenik nacistima. Jedna mi je rečenica zapela za oko.

– Grob treba biti  obilježen, odnosno mogla bi biti postavljena spomen-ploča, ali mi ne odlučujemo o tome, već Gradsko vijeće, odnosno gradonačelnik. Savjet ima ingerencije samo oko izbora mjesta na kome će spomenik biti postavljen – naveo je Miloš Pankov,  član novosadskog Savjeta za kulturu.

 

Grob treba biti obilježen.

 

Da, tu je bit. I dok je Turska već osigurala novce za izgradnju spomenika u bitci koju je neslavno izgubila, na području koje su okupirali i pljačkali nekoliko stoljeća, Hrvatskoj na pamet ne pada da obilježi brojna grobišta u kojima leže kosti Hrvata na svom povijesnom prostoru, kako bi se trebao doživljavati Srijem. Možda i griješim? Možda će to biti jedna od tema u razgovorima premijera Sanadera sa srpskim dužnosnicima? Zar su Turci civiliziraniji od Hrvata i Srba?!