31 prosinca 2012

Pozdrav iz zemlje platformi i memoranduma

Srbija, zemlja platformi

Nekakva pravila nalažu da se na koncu godine povuče crta, svede račun i zabilježi podsjećanje na najvažnije trenutke. Što da napiše autor ovoga bloga, kad mu pamćenje seže još u Titovo vrijeme, a sudionik je događanja s konca prošloga stoljeća i danas? Još kad k tomu dodamo i da živi u Srbiji kao pripadnik druge omražene manjine među Srbima u državi u kojoj ima manje od 1% njegovih sunarodnjaka, onda će ovo svođenje računa dobiti pravi smisao.

Nema se puno toga za reći iz kuta urbanog Hrvata. Vjerovanje i nada u promjenu srpske politike zakopana je  propašću navodne proeuropske političke opcije predvođene Demokratskom strankom i Borisom Tadićem. Niti je ona bila naklonjena Hrvatima, niti smo osjetili boljitak u vrijeme njihove vlasti, samo smo htjeli u to vjerovati. I nadati se. Tadić je, bezobrazno, uvukao u srpski parlament jednog hrvatskog zastupnika koji nikada nije izgovorio niti jednu riječ za govornicom, dok ga u srpskim medijima nije bilo čak ni u vrijeme krize u hrvatsko-srpskim odnosima. Petar Kuntić je ovo doživljavao kao osobni probitak i vidjelo se da uživa dok sjedi u srpskoj skupštini i prima masnu plaću. Zadovoljstvo jednog provincijalca i častohlepljivog kvazi intelektualca, koji je zadovoljio svoje primalne nagone. Druga bi bila priča (barem danas tako mislim) da je u skupštini Tomislav Žigmanov, sadašnji ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. Poznavajući njegov lik i djelo, ne vjerujem da bi mogao šutjeti 365 dana u godini. No, njega Tadić ne bi ni volio vidjeti u timu koji je tako glatko izgubio posljednje izbore od Miloševićevih i Šešeljevih učenika. Današnja srpska vlast upravo je ona koja je klasičnim terorističkim aktima protjerivala srijemske Hrvate i organizirala agresiju na Hrvatsku. Na sreću, nisam zaboravio ulogu sadašnjeg srpskog premijera Dačića i (možda pravog premijera) Vučića u teškim danima za Hrvate, tako da nema tog Štrbca niti Pusića koji me može uvjeriti u suprotno. Jednostavno, to sam doživio na vlastitoj koži.

Srbija nema druge politike osim Velike Srbije, ize koje stoji SPC i većina stranaka. Ovo sam pisao mnogo puta, pisat ću i nadalje, jer je to prava istina. Pisanje raznih memoranduma, rezolucija i platformi jednostavno je u biti srpskog političkog establishmenta, a krajnji cilj je isti kao i prije dvjesto godina. Stvaranje Jugoslavije najviše je sličilo idealnom rješenju, samo što su morali trpjeti nazočnost i puku biološku opstojnost Hrvata i još ponekih minornih naroda (minornih sa srpskoga stajališta). U izvornom četničkom programu u Srbiji nema mjesta manjinama, osobito Hrvatima. Jednako tako danas misli većina Srba, pače i onih najmlađih koji u školi uče o genocidnim Hrvatima-ustašama, te se odgajaju generacije novih hrvatskih neprijatelja. U takvoj sredini veoma je teško njegovati hrvatski identitet i kulturu, napose ako matična država ne pokazuje želju za tim. Dapače, voljela bi da nema Hrvata u Beogradu i Srijemu, pa da se skrb sažimlje na skupinu subotičkih Hrvata, koji i sami ne znaju jesu li Bunjevci ili Hrvati. Nije teško četničkom vojvodi i sadašnjem predsjedniku Nikoliću odsjediti jedan sat na Polnoćki u Beogradu, slušati nadbiskupa Hočevara i gledati fresku na glavnom oltaru na kojoj je predstavljen i Sveti Sava, ali bi mu bilo jako teško financirati izgradnju hrvatskog kulturnog centra u Beogradu i najmanje 1% Hrvata u svim državnim institucijama. Još mu je teže restaurirati rodnu kuću bana Jelačića u Petrovaradinu. Možda i najteže: priznati da su Srbi terorizirali Hrvate u Srbiji u vrijeme vlasti njegove partije dok joj je Šešelj bio predsjednik. Sve ostalo je folklor bez značaja za Hrvate ili bilo koga.

U takvom ozračju, dočekujemo novu 2013.godinu. Srpska vlast, suočena sa skorim ulaskom Hrvatske u EU i očitim fijaskom u Haagu, pritjerana je u tijesan sokak. Zato ne treba očekivati spektakularne poteze, jer je kosovska epizoda pred završnicom, ako je uopće bude bilo. Moje su oči uprte u Hrvatsku, budući prolazi kroz teško razdoblje u kome ima najgoru vlast od utemeljenja republike, a izazovi su nikad veći. Hrvatima ne treba nikakav memorandum, niti platforma, već normalni, demokratski izbori na kojima neće sudjelovati dosadašnja politička elita, nego novi, mladi, obrazovani ljudi čije mame i tate nisu bili članovi i simpatizeri SKJ. Dok se to ne dogodi, podsjetiću se Heine-ovih riječi: “Moramo oprostiti svojim neprijateljima, ali ne prije nego što barem neki od njih ne budu obješeni!”

Sretna vam nova godina!

Nema komentara: