29 studenoga 2009

Postolarska revolucija

Pažljivi promatrači društvenih zbivanja definirali su početak raspada SFRJ (Memorandum SANU), uvod u izvršenje plana predviđenog u tom spisu (VIII. sjednica srpskih komunista), ali prva prava proba bila je nasilna promjena državnog uređenja od strane Srbije, izvedena ukidanjem autonomija dvjema jugoslavenskim pokrajinama, Kosovu i Vojvodini. Jest, točno je, Kosovari su znali prosvjedovati, zatvarati se u rudnike, pucati po miliciji, ali u Vojvodini nije bilo nikakvih incidenata. Ipak, Milošević je, u želji da si osigura trostruku ravnopravnost u federaciji, maknuo autonomije. Vlada u Novom Sadu istjerana je jogurtima iz zgrade Banovine. Uslijedio je etnički inžinjering, čiji su rezultati bili vidljivi već pri kraju ratova koje je Srbija izgubila, a u Vojvodini je to značilo doseljavanje najvećeg broja Srba iz Hrvatske i BiH. Sva sreća (po Srbiju) da je Hrvatska vojska, političkom odlukom, zaustavljena kod Banja Luke.
No, time nije ništa rješeno! Srbija je izgubila Kosovo i ono je danas, faktički, nezavisno, dakle besmisleno ga je nazivati "Južna srpska pokrajina", iako taj naziv rabe i mediji i političari. Ostala je, dakle, "Sjeverna srpska pokrajina".
A ta ista pokrajina, u kojoj je, kako rekoh, nasilno promijenjena etnička struktura, dobiva svoj Statut. Naravno, oporba je protiv i svoje stajalište argumentira time da su slično postupale i ostale članice bivše federacije kad su bježale od Srbije. Sve, ali baš sve! Malo su začuđeni srpski ekstremisti: otkud silna želja za samostalnošću u Vojvodini, kad u njoj danas živi 75% Srba. Očito ništa nisu naučili iz povijesti, ali niti iz ekonomije. Neće revoluciju započeti sit čovjek, nego onaj praznoga trbuha, a očito da su Vojvođani (gle apsurda!) sve gladniji, premda žive na prostoru koji bi (teorijski) mogao hraniti cijelu Europu. Iz te gladi, ali i sve žešćih napada iz Beograda, stvara se kritična masa nezadovoljnika, pretežito Srba, koji (za sada) ne razmišljaju o samostalnoj državi, ali o samostalnom novčaniku - svakako.
A tako je uvijek i bilo, od Slovenije, Hrvatske, pa sve do Kosova.

Rasprava u srpskom parlamentu sve je zanimljivija. Tadićevi podanici (ups: poslanici) šute i čekaju glasovanje, dočim oporba puca iz svih rječnika izdanih od Memoranduma naovamo: izdajnici, sluge, bitange,... Jedna je Šešeljeva zastupnica izula cipelu i njome gađala predsjedavajuću nezadovoljna uskraćivanjem (nedoličnog) govora. Bilo je na Istoku raznih revolucija: baršunastih, narančastih, listopadskih, ali ovo što se događa u Vojvodini (ako se ikada ispostavi da je revolucija) mogla bi se nazvati postolarska.
Ako se u međuvremenu ne dogodi još neko čudo.
Jogurt je već isproban.
Srpska vlast kani "vezati" Vojvodinu tako što će Ustavni sud Srbije ubuduće imati sjedište u Sremskim Karlovcima. Taj potez, kao ni velika vojna baza nadomak granice s Kosovom, neće biti tumačeni kao akti dobre volje. Dapače, Albanci iz Preševske doline već gunđaju zbog vojne baze. Mijenjaju se garniture srpskih vladara, ali svi prave istu grešku: svoju volju utjeruju silom. To se redovito, kako rekoh, završavalo neuspjehom. Još kad se začini glupavim medijskim nasiljem tipa "Hrvatska kupuje Vojvodinu" (naslov iz jednih novosadskih novina), neuspjeh je zagarantiran.
Ako u Beogradu jest glavna tema vojvođanski statut, u samoj Vojvodini malo tko o tome govori. Ekonomska situacija je odveć jadna da bi se "laloši" bavili visokom politikom.
S druge strane, treba zaklati svinje i praviti kobasice, a nikako da zahladi.
E, da. Još mjesec dana ostalo je do ostavke vječitog srpskog ministra Rasima Ljajića, kako je obećao, budući nema naznaka da će haaški bjegunci biti uhićeni.

18 studenoga 2009

Trojedno Kraljevstvo

Dok Hrvatska ima temeljni problem ustrojstva države, premda joj je Ustav posve precizan i ne ostavlja puno mjesta za slobodno interpretiranje, Srbija je ovoga tjedna napokon definirala državno ustrojstvo, javno, bez rezerve i mogućeg drukčijeg tumačenja. Možda to neće biti dovoljno objašnjeno ovome tekstu, ali sve činjenice idu tome u prilog. Srbija je, po Ustavu, sekularna država, no to uopće nije točno. Ona je polagano prerastala u feudalnu despotiju, čiji je prvi despot bio Milošević, a danas je po svim elementima postala klerikalna kraljevina sa trojednom diobom vlasti (zvuči li poznato?). Vrhovni vladar je SPC, odnosno elita u SPC. oličena u patrijarhu i njegovom timu i niti jedna odluka države ne smije se donositi bez suglasnosti (a često i na inicijativu) vrhovnog poglavara. Drugi temelj kraljevine predstavlja krupni kapital, nastao iz sveopće pljačke narodne imovine (a i ona je nastala pljačkom) i prepoznatljiv je u liku srpskih oligarha među kojima zamjetno mjesto pripada Miroslavu Miškoviću, ali nije on jedini. I, na koncu (i doista na koncu), tu je predsjednik države, onaj koji ima zadaću artikulirati sve odluke koje prve dvije poluge kraljevine donesu. Nema drugih ovlasti za predsjednika države, osim ceremonijalnih. Zapravo, ne bi se ni trebao zvati predsjednikom, nego glasnogovornikom.
Netko će reći kako su ovo riječi razočaranog i gnjevnog građanina. Prosudite sami prema slijedećem profilu.
Srbija mi nije dala ništa! Školovao sam se i kupio stan vlastitim novcima, nemam državni posao, nemam privilegije koje proistječu od države, dakle, živim od vlastitoga znanja i rada. S druge strane, država mi uzima najviše što može! Tjerala me u rat, kožu s leđa mi dere preko poreza, a osobito me cijeni kao pripadnika gnjusne manjine. Nemam za što zahvaliti državi Srbiji, osim što mi je poštedila život u jednom kritičnom trenutku kad on nije vrijedio više od života plosnatog crva.
U ovom trenutku kad je inaugurirano trojedno kraljevstvo, Srbija je i formalno postala pravoslavna džamahirija, u izvornom obliku.
Sprovod srpskoga patrijarha bio je završni čin krunisanja. Država je prekršila vlastiti republikanski Ustav i brutalno uspostavila despotsku vlast. Tek sad nemam poštovanje prema ovoj državi i nitko me neće natjerati na izbore, ma koliko to predstavljali kao vrhunski demokratski doseg (jedan čovjek - jedan glas).
Hrvatska će uskoro dobiti novoga predsjednika. Nije svejedno tko će sjesti na stolac u Pantovčaku, osobito u ovome trenutku kad se lomi budućnost Hrvatske u okvirima EU. Euro skeptici (među kojima sam i ja) ne trebaju praviti bilo kakvu usporedbu sa Srbijom. Nije RKC u toj mjeri retrogradna sila u Hrvatskoj koja ju vuče unatrag, iako se ponekad čini kako se više bavi politikom nego je to normalno. Konformistički pristup hrvatskih glasača vjerojatno će ići u prilog pobjedi kandidata SDP-a, a njemu će pripasti čast ("čast") da postane predvodnik hrvatskim guskama. Nije nam to prvi puta. Samo, u tom slučaju ponovno ćemo morati poduzimati mjere na nacionalnom osvješćivanju, a taj će "posao" imati nove generacije neopterećene komunističkom prošlosti. Samo neka se ne ugledaju na istočne susjede i njihovo trojedno kraljevstvo srednjevjekovnoga tipa.

15 studenoga 2009

Knockin' On Heavens Door

Nema za mene tužnijeg dana od 18. studenog, eto, već osamnaest godina. Opkoljen ruljom sa sviju strana, koja je uzvikivala parole mržnje prema Hrvatima, mogao sam samo ridati nad zlosrećnom sudbinom dragog mi Vukovara i Domovine Hrvatske, te moliti za sve pobijene branitelje i civile. Salve oduševljenja orile su Beogradom, proslavljajaući "povijesnu" pobjedu i početak stvaranja Velike Srbije na starim grobištima i posve novim tjelesima Hrvata.
Boljelo je silno!
Rana je duboka i nikako ne zarasta.
Svoje veliko razočaranje u poznanike i kolege s posla nisam imao kad oplakati, budući su etnički čistači već nasrtali na naše domove i radna mjesta. Tih smo se dana, poput prvih kršćana, sastajali potajice, u strahu, prikupljali ono malo snage što nam je bilo ostalo kako bi sačuvali obitelji, pri tome bili posvema svjesni kako naši životi vrijede jednako poput života Vukovaraca ili kišnih glista.
Vrvjelo je od orlova, tigrova i ostalih krvoločnih zvjeri.
Nasuprot njima stajala je samo jedna golubica.
I Istočni Srijem.
Teško je promatrati kako danas, nakon osamnaest godina, baštinici zločina zauzimaju važna mjesta u društvu, često se nazivaju uglednicima, a sami nastoje izbrisati iz životopisa tu kratku sekvencu zvanu agresija na Hrvatsku. Relativiziranje zločina, pače i njegovo nijekanje, novo je ubijanje starih žrtava. Ima li sudbine ili ne, pitanje je o kom često polemiziram s prijateljima, ali vrlo je znakovito što će srpski patrijarh biti ukopan baš ovih dana. Naime, pokojni Pavle bio je glavni u SPC tijekom rata, a javnosti je malo poznato da su mu se srijemski katolički svećenici, vapijući do Neba, obraćali pismom za pomoć kao poglavaru sestrinske Crkve, u vrijeme brutalnih progona Hrvata-katolika diljem Srijema. Nikada nije patrijarh spomenuo to necivilizacijsko i antikršćansko ponašanje svojih vjernika, niti pružio riječi utjehe progonjenim Hrvatima. Odgovora na pismo, dakako, nije bilo, ali je bilo ovakvih izjava:
„Srbi ne mogu da žive sa Hrvatima ni u kakvoj državi. Ni u kakvoj Hrvatskoj“ (u pismu lordu Karingtonu, kolovoz 1991.)


Neka je vječna hvala i slava braniteljima Vukovara.
Onima koji su ga ubijali, na bilo koji način, želim samo pravicu. Pravda je na ovim prostorima nedostižna i veoma, veoma relativna. Za razliku od pravde, istina je jedna i jedina i ne može ju promijeniti ljudska manipulacija. S njom se suočavaju samo hrabri i časni ljudi.
Danas će na Zemunskom groblju, kod križa, biti zapaljenih svijeća. Neka njihov titraj osvjetli put k Nebu dušama koje zbog silne patnje još uvijek lutaju Dunavom, od Zemuna do Vukovara.

08 studenoga 2009

Topla sjećanja na hladni rat

Za ne vjerovati je da je prošlo dvadeset godina od rušenja Berlinskoga zida i formalnog završetka hladnoga rata! Kao da je jučer bilo. Puno je tekstova, evociranja uspomena i povijesnih analiza na tu temu, pa ću pokušati osvijetliti vrijeme prije pada Zida.
Jedan od mojih susjeda i danas žali za tim vremenom. Evo njegovih razloga. Završio je neku strojarsku školu i uposlio se preko veze u velikoj tvornici. Bio je zaštićen poput bijeloga mede: radio je koliko je htio, nitko ga nije mogao izbaciti s posla, a plaća je bila redovita. Sustav je dopuštao da se za vrijeme jedne smjene radna norma prebaci za 300 posto, sukladno tome je bila veća i plaća. Bolovanje je uzimao kad god je trebalo pomoći ocu u poljoprivrednim radovima, što će reći sezonski: tjedan dana u vrijeme sjetve i najmanje tjedan u vrijeme žetve. Ukrasti dio iz tvornice? Nikakav problem. Za njega je bio kraj svijeta kad je tvornica propala, samo godinu nakon pada Zida. Čudio se susjed kako se to dogodilo? Pa, tvornica s nekoliko tisuća uposlenih, s proizvodnim programom koji nema konkurenciju... Ostavši bez radnoga mjesta, neko je vrijeme pokušavao kod oca na selu, zatim je otišao u rat iz koga nije uspio izići kao ratni profiter, već se kao totalni looser pokušao uposliti u privatnoj tvrtki, što ju je otvorio jedan od njegovih bivših poslovođa iz propale državne tvrtke. Nije dugo izdržao. "Moram raditi po deset sati, samo s jednom pauzom za ručak, a plaća jedva da mi pokriva režije...", žalio se tih dana. Za njega je prijelaz u kapitalizam bio tragičan zbog spoznaje da se za plaću mora raditi. Danas teško živi, mijenja poslove, radi na crno, često mu radni dan traje i osamnaest sati, novaca je sve manje. Dakako, ima za čim žaliti.
Evo primjera jednoga kolege s faksa. Član SKJ od osamnaeste godine, uvijek poslušan, svjestan svoje profesionalne inferiornosti, ali željan moći, slave, pod bilo koju cijenu. Vječito u nekim odborima, forumima, radnim grupama,... komunističkim glupostima izmišljenim upravo radi takvih. Odijelo, kravata, patijska knjižica koja viri dva centimetra iznad gornjega džepa i naučene fraze kojima se fascinira prost svijet. Dakako, nikada nije smio ulaziti u stručne raspre, ali to mu nije ni trebalo kad je uvijek i o svemu mogao govoriti puno, svjestan svoga neznanja, ali uvjeren da će ona crvena knjižica bosti oči slušateljima, pa mu se neće usuditi oponirati. U nekakvom Institutu dočekao je pad Zida i početak rata. Skužio je kud treba - ponovno u partiju! Vladajuću, razumije se, kako ne bi pao u nemilost zbog svoga neznanja. No, sad se od njega tražilo aktivno znanje egleskog jezika, korištenje računala i još puno toga, kako bi sačuvao poziciju. Ipak, ostala je ona partijska knjižica kao najvažniji rekvizit koji je otvarao sva vrata i pokraj slabe engleske spike i nerazumijevanja kako radi Internet. Pliva drug Član, samo više mu nije mjesto sigurno, te se stalno mora potvrđivati, ovaj puta nadnaravnom odanošću partiji i predanim radom na promociji iste. Spomenut ću jednu anegdotu u svezi ovoga druga Člana. Prije nekoliko godina, dok je još ulazio u tajne rukovanja PC-jem, pozvao me telefonom i upitao mogu li doći do njega da mu napravim vaskir na novome računalu. Nisam razumio, pa mi je ponovio: "Možeš li doći i napraviti mi vaskir na računalu?". I ponovno nisam razumio, te sam rekao da ću doći sutradan do njega. Kad sam ga napokon posjetio, pokazao mi je uputstvo za uporabu u kojem doslovce piše: "Preporučamo svakih mjesec dana napraviti backup hard-diska, radi sigurnosti pohranjenih podataka." Ništa neobično, reći ćete. Ali, upute su pisane na ćirilici, pa se ono BACKUP može pročitati i kao VASKIR. I Članu je žao za vremenima prije rušenja Zida.
Žal za hladnoratovskim vremenom imaju i poljodjelci. Jedan moj dobar prijatelj, proizvođač voća u okolici Beograda, veli: "Prije sam imao samo jedan hektar bresaka, pa je moja obitelj od njega lijepo živjela. Danas imam deset, a imam manje novaca." Prošlo je vrijeme kad je za kilu bresaka mogao kupiti deset litara benzina. Jednako tako žale i industrijski radnici, jer su im vrijedne Kineskinje koje šivaju odjeću i sklapaju mobitele i računala u brodovima koji putuju k Europi zauvijek spustile cijenu rada.
Barem u mom susjedstvu, nitko ne spominje pad Zida kao događaj koji je ogolio svu nemoć komunističkoga sustava, kao i njegovo zločinačko lice. Dakako, kad se sjećaju putovanja u Poljsku sa sto njemačkih maraka koje za vikend nisi mogao potrošiti, a zaradio si ih za jedan dan (i manje). Nitko se ne usudi usporediti kvalitetu života u funkciji političkih promjena, te se teško priznaje zašto je Poljska (i ostale zemlje s one strane Zida) danas solidna država zadovoljnih ljudi.
Pitajte Poljake dok odmaraju po hrvatskom Jadranu žale li za hladnim ratom! Imam poslovnog suradnika iz Poljske i mogu prenijeti što on veli. "Od kad smo se riješili Rusa, u Poljskoj je zavladalo blagostanje, raj na Zemlji!", veli moj prijatelj Kazimir sjedajući u novoga BMW-a.
Sretno bilo svima koji su u rušenju Zida prepoznali veliki civilizacijski pomak unaprijed!