24 lipnja 2012

Još jedan post o šupčinama

Francuske šupčine zapalili Pariz




Civilizirani francuski navijači nakon poraza od Španjolske

Ja ću reći tko smije biti hooligan!
Nakon zasluženog poraza od Španjolske, u Parizu su
divljali francuske šupčine, u daleko većem broju i puno brutalnije nego hrvatske. Tako valjda i dolikuje jednoj kulturnoj i velikoj europskoj naciji. Nakon tekme, Samir Nasri se obratio jednom francuskom novinaru riječima: "J.bi se! J.... ti majku, dijete i tebe također! Sad slobodno piši da sam prost i neobrazovan!"

Fala Bogu da do kraja EURA 2012 nećemo gledati francuske šup... Ne, neću biti prost. Ni Platini!

23 lipnja 2012

Crta preko koje se mora prijeći




Volim hrvatske šupčine ispod crte
Pomalo mi je već dosadno pratiti medije u lipnju i srpnju. Da nije nogometa i sprdačine od srpskih izbora, sve ostalo bi se moglo spakirati u reklamno-promidžbenu kampanju turističkih agencija. Gdjekoji dan mi uljepšaju hrvatski  “novinari” svojim već poznatim iskrivljavanjem slike o državi u kojoj zarađuju za kruh, ali neponovljivi užitak predstavljaju “blagdani” koji se u Hrvatskoj obilježavaju ovih prvih ljetnih mjeseci. Radi se, da ne bude zabune, o antifašističkim blagdanima, od kojih je jedan partizanski, a drugi četnički. O njima je povijesna znanost sve rekla i dokazala, te nije potrebno na ovome mjestu o tim faktima reći bilo što. 

Ipak, postoji crta koju aktualna vlast i većina medija u Hrvatskoj ne želi prijeći, a ona razdvaja zločince od žrtava.

Ostarjeli ustaški zločinac?
 Naime, ustaški je pokret osuđen, kao i rezultati njegove vladavine, te o tome više nije potrebno dvojiti. Onaj beznačajni postotak ustaških “nostalgičara” ne bi bio niti primjećen, da nije stranih novinara koji samo takve i traže, kako bi Hrvatima zadržali osjećaj vječite ustaške krivnje. Ovi strani novinari često su Hrvati, što je još nevjerojatnije i tragičnije. Dakle, ustaše smo smjestili na svoje mjesto,osudili njihovo vodstvo i zločine, te podigli monumentalni spomenik u Jasenovcu da nas  opominje na četiri godine njihove ratne vladavine. Pomalo smo zaboravili na činjenicu: da nije bilo zločina nad hrvatskim prvacima u beogradskoj skupštini 1928. godine, vjerojatno ne bi bilo ni ustaša.

Ostarjeli komunistički zločinac?
S druge strane crte nalaze se antifašisti. U tu skupinu Hrvatska je ravnopravno ubrojila partizane i četnike, iako ne formalno poput Srbije, ali na terenu svakako. Ta je skupina vladala Hrvatskom 45 godina, a njezini nasljednici i danas. Postoje neoborivi dokazi o zločinima koju je ta skupina počinila u ratu i miru.  Istočno-europske države jasno su stavile točku na zločine tzv. antifašista i smjestile ih u isti koš s fašistima protiv kojih su se borili, jer su za vrijeme vladavine iza gvozdene zavjese pobili na milijune svojih sunarodnjaka. Hrvatska to nije napravila i ostala je iza crte koja ju razdvaja od civiliziranoga svijeta. Nije to vraćanje u prošlost, niti pokušaj revizije povijesti, nego jasno i glasno nazivanje događaja pravim imenom. Zašto se to u Hrvatskoj nije dogodilo? Zato što su na vlasti bili i još uvijek su nasljednici Titova režima u kojem su oni i njihovi roditelji imali sve privilegije besklasnoga društva. Zbog toga je ova Hrvatska u velikoj opasnosti, na što ukazuje sve veći broj intelektualaca, budući sadašnjoj vlasti uopće nije stalo do države, nego samo do privilegija.

Pod stijegom zločinačke vojske
Prelaskom crte koja vodi u civilizaciju, riješili bi se,vjerujem, i ekonomski problemi, jer kad uklonite bolesno tkivo, organizam se počne oporavljati. Kad su srpski fašisti, pod Miloševićevim vodstvom, htjeli očistiti Zemun i cijeli Srijem od Hrvata, nije bilo dana da nisam pomislio na bijeg zbog dobra obitelji. Gledali smo u Hrvatsku kao ostvarenje sna hrvatskoga naroda, kao državu nacionalne i socijalne pravde i povratak Hrvata u skupinu civiliziranih europskih naroda. Ipak sam ostao. No, danas više ne žalim zbog toga, budući je Hrvatska postala totalna suprotnost svemu čemu smo se nadali. Njome vladaju lupeži, strani i domaći tajkuni, uništeno je gospodarstvo, rasprodano nacionalno blago, a skorim ulaskom u EU od njezinog suvereniteta neće ostati ni “s”. Tisuće su ju napustile, tisuće (poglavito mladih i naobrazovanih) jedva čeka zaposlenje u Zapadnoj Europi ili Americi, što znači da Hrvatska ima sumornu perspektivu. Zemlja koju napusti mladost i pamet mora propasti.

Ako hoćete najjednostavniju usporedbu Srbije i Hrvatske, pogledajte njihove predsjednike. Hrvatski je predsjednik nedefinirana osoba, navodni ljevičar, agnostik, privržen EU-kabadahijama, anacionalan, ali finih manira. Srpski predsjednik je četnički vojvoda, neobrazovan, rusofil, s fašističkom prošlošću. U Srbiji se živi s plaćama i do 150 eura, sve je kormpirano i naglavačke postavljeno i tako funkcionira, ali je restauriran jednopartijski politički sustav i postoji samo jedna nacionalna politika, premda je vanjština demokratska. Srbija je daleko od crte koja je dijeli od civilizacije, ali bit vladavine isti je kao u Hrvatskoj: važno je sjesti u dobro plaćeni naslonjač. U Srbiji znate s kim i s čim imate posla. U Hrvatskoj ne! Vjerujete li da će ulaskom u EU Hrvatska napokon prijeći crtu? Vjerujte i vjera će vas vaša spasiti!

19 lipnja 2012

Veliki se šupci boje malih šupčina


Nemojte misliti da sam se šalio


Zar moramo slušati šupačku himnu?
Ponosno sam dogledao posljednju tekmu hrvatske nogometne reprezentacije na EURO 2012, unaprijed vjerujući u ishod koji me neće baš razveseliti. Nisam zagovornik teorija urote, ali posve sam siguran da velikim sustavima (a UEFA je svakako jedan od najvećih) upravlja krupni kapital, a on ima svoje zakone od  kojih svakako neće odustati.  Nije se smjelo dopustiti da jedna malena Hrvatska, ma koliko imala talentirane nogometaše, izbaci iz daljeg natjecanja jednu Španjolsku ili Italiju. Samo je trebalo napraviti scenarij, po kome će se Hrvatska eliminirati na prividno zakonit način.


Namjestimo šupcima, Marcelo Lippi
Pripravu je napravio Marcello Lippi, glasoviti talijanski trener, javnim obznanjivanjem navodnog dogovora između Španjolaca i Hrvata o rezultatu njihova međusobna susreta, tako da naprave štetu Italiji. Tri dana mediji su brujali o famoznih 2:2 i korupciji neviđenih razmjera. Ulje je podgrijao Michel Platini vrijeđajući hrvatske navijače i najavljujući kako će ostatak EURA proteći bez njih, „hrvatskih šupčina“. Samo su još trebali Talijani pobijediti Irce, a Španjolci Hrvate. Ovo drugo nije išlo, budući Hrvatska nije bila lošija momčad od Španjolaca. Kad se pokazalo da se doista može dogoditi da Hrvatska pobijedi (nekoliko promašenih zicera), aktiviran je posljednji adut – sudac. Samo pet minuta bilo je potrebno njemačkom sucu Wolfgangu Starku da zaradi honorar, premda se trudio od početka meča. Jedan očigledni penal za Hrvatsku nije dosudio, ali zato nije vidio zaleđe Španjolaca i to je bilo dovoljno da hrvatske šupčine prestanu biti prijetnjom ostatku nogometne Europe.

Slobodan Šarenac, navijač Vatrenih
Lijepo mi je bilo u Zemunu, u svom stanu, navijati s prijateljima za Vatrene. Tekme smo pratili na srpskoj državnoj TV, budući nas je sve zanimalo kako će Srbi komentirati. Superiornost Hrvatske teško je padala srpskim novinarima, a posebno Slobodanu Šarencu, koji je (nakon završetka utakmice sa Španjolskom) s olakšanjem odahnuo: „Napokon smo svi zadovoljni!“, na što je jedan od gostiju u studiju nadodao: „Osim Hrvata!“. Šarenac je prihvatio dodavši kako je netko morao ispasti.
Prijatelj mog neprijatelja moj je neprijatelj!
Danas je srpski tisak prenio udarnu vijest iz Beča, u kom se dogodio incident. Neki hrvatski „navijači“ pretukli su Srbina i prijetili njegovom sinu koji je imao na sebi Zvezdin dres. Ni govora o namještanju utakmice, o odličnoj partiji hrvatskih nogometaša, o sucu,... Samo o tome kako su Hrvati pretukli nevinog Srbina u Beču! A još jučer nije bilo medija u Srbiji koji nije najavljivao rezultat Hrvatska-Španjolska 2:2!

Jesam li vam rekao da ćete ispasti?
Nisam razočaran, samo sam žalostan, jer je očito da ćemo sudbinu nogometaša doživjeti i mi, obični Hrvati, kad svoju teško stečenu nezavisnost predamo u ruke nekakvim šupčinama poput Platinija ili Lippija. Šteta za ovako lijepu zemlju i njezin narod, što nikako ne može pronaći svoje pravo mjesto. O vječitim medijskim idiotima, koji su se i danas našli rugati nastupu naših nogometaša, ne želim posvetiti niti jedan redak. Gnjide su se, izgleda, usmrdile u svom gnijezdu.

12 lipnja 2012

Stup slave koje više nema



Na svakom natjecanju na kom sudjeluje Hrvatska, jedna složna ekipa skupa promatra svaku tekmu naših, a da se ne mora štimat glede navijanja. Besmisleno je i pomisliti da bi netko u Zemunu navijao za Hrvatsku, a da nije Hrvat! Igrom slučaja, u subotu je trebala biti nekakva fešta u Slankamenu, te smo odlučili vikend provesti ondje, kod staroga prijatelja koji također voli nogomet i Hrvatsku. Pozvao sam ga telefonom radi dogovora i rekao mi je: „Čuj, kod nas će u subotu biti proslava 150-te obljetnice župe. Mogao bi doći na misu, a navečer ćemo gledati Nijemce.“
O, kakav događaj! Stopedeset godina bilo čega, a osobito neke župne zajednice u Srijemu, velika je stvar. Znajući dobro Slankamen i krvave godine kroz koje je prošao, s oduševljenjem sam prihvatio poziv i u subotu izjutra stigao kod prijatelja. Očekivanja su bila velika, te smo s uzbuđenjem krenuli put crkve. Crkva je friško okrečena, kao i župni stan, prostrano dvorište uređeno poput scena iz Dinastije, u pozadini je uređeno nogometno igralište, a sama crkva prekrasno urešena cvijećem i svečarskim ukrasima, kako i dolikuje velikom jubileju. Nismo htjeli sjediti u klupama, budući se očekivao veliki broj gostiju, nego smo ostali ispod kora. Promatrali smo i slušali prigodni program, zatim misu, pod kojom je moj prijatelj stalno komentirao. Pretvorio sam se u uho.
Bilo je očito da je u uređenje crkve, župnoga stana i okolnog prostora uloženo puno truda i novaca. Doista, sve je izgledalo lijepo i raskošno, puno ljepše nego prije neku godinu kad je restauriran krov crkve, pa je zbog nestručnih radova skoro uništena unutrašnjost. Na portalu crkve ugrađena je mramorna ploča na spomen ovoga jubileja. Zgrada koja se nekoć zvala Hrvatski dom, a koja je danas sjedište lokalne kulturne udruge imena Stjepana Radića, također je našminkana. Vanjština je, dakle, bila besprijekorna. Obrazac ovakvih proslava poštivan je do najmanje sitnice: doček biskupa, prigodni program, sveta misa, ručak i veselje. Pomislili biste da ovom kratkom izvješću ne treba ništa dodavati. Ipak, konačni sud stječe se analizom sadržaja proslave, a zbog toga je moj prijatelj iz Slankamena skoro zaplakao.
Velika i lijepa slankamenska crkva bila bi poluprazna, da nije bilo gostiju iz Slavonije, što bivših Slankamenaca protjeranih u vrijeme Domovinskog rata, što pozvanih gostiju iz Štitara. Svećenika također nije bilo više nego o kirbaju. A onda, ono što svaku svečanost ove razine treba izdignuti na pijedestal, predstavljaju takozvani VIP gosti. A oni su izostali i to – napadno. Nije bilo niti jednoga predstavnika hrvatske diplomacije, te niti jednoga predstavnika službene državne vlasti. Dok smo se pripravljali za misu, prijatelj se hvalio: „Doći će gosti iz Veleposlanstva, onda Pajtić (predsjednik vojvođanske vlade), pa Ješić (predsjednik općine), a vjerojatno i bivša ministrica Dulić.“ Njegovo razočarenje bilo je ogromno kad je vidio da nitko od nabrojanih nije došao. Nitko! Biskup Gašparović, inače Srijemac iz Golubinaca, bio je prilično oštar u homiliji, spominjući teške dane stradanja slankamenskih i srijemskih Hrvata, istodobno vjerujući da će ljepši dani doći u ovaj prelijepi kraj.
Sve ostalo bilo je kao i svake nedjelje.

Zapravo, bilo bi, da nije bilo domaćega župnika, šefa ove proslave.

Župnik pozdravlja Dr. Vučenovića
Slankamen je i u vrijeme rata imao sjajnog župnika, Edu Španovića, zatim njegova nasljednika Dinka Kalmara, a onda je na župu došao Berislav Petrović. Njegova je „zasluga“ što je župa postala predmetom podsmijeha susjeda, a to se očitovalo na proslavi jubileja. Župnik je imao dovoljno novaca dobivenih iz Srbije i Hrvatske da napravi veličanstvenu proslavu, dostojnu slavne povijesti Slankamena. On je uspio urediti vanjštinu, prirediti bogati ručak, a napraviti neoprostive propuste u najvažnijem segmentu ovakvih jubileja: zahvali i duhovnoj obnovi. Moj dragi prijatelj nije prestajao komentirati.
Program koji su izvela djeca bio je na srpskom (!) u najvećem svom dijelu. Nismo mogli ne primjetiti kako se uporno govori „hiljada“ umjesto tisuća. Poslije sam čuo da su program pripremili članovi HKPD „Stjepan Radić“, što nije točno. Među djecom je bilo i članova srpske kulturne udruge iz Slankamena, ali i djece koja nisu članovi niti jedne udruge. Dakle, nova laž. Tko su bili VIP gosti? Pa, kako sam razumio, Petar Kuntić ( šef DSHV-a), Zlatko Načev (DSHV-Mitrovica), Mato Groznica (DSHV-Novi Sad) i Tomislav Žigmanov (šef ZKVH, Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata). To su VIP gosti? Još da su pozvali četvrtog zamjenika pomoćnika portira u vojvođanskoj skupštini, lista bi bila cjelovita. Ali , mog je prijatelja više zaboljelo predstavljanje i pozdravljanje nekih gostiju kojih bi se Slankamenci trebali sramiti. Župnik Petrović posebno pozdravlja Dr. Miru Albot i njezinog supruga, te Dr. Vučenovića.
Šutnja.
Prijatelj se okreće i veli: „Oslobodi Bože! Morat ću van. Znaš li tko je to?“
Sliježem ramenima.
„Mira Albot i njezin suprug Josip uopće nisu katolici, premda je on Hrvat. Ne prima svećenika u kuću, nije krstio djecu, a u crkvu naravno nikada ne idu. Njih je pozdravio? Sad ću sagriješiti.“
Upitam ga: „A tko je Dr. Vučenović?“
Krv mu udarila u glavu: „Liječnik u Starom Slankamenu. Vjerojatno župnikov osobni prijatelj, ali nikakve veze nema s crkvom!“
Među VIP gostima primjećujem i dva svećenika na desnoj strani. Jedan je očito pravoslavni, a drugi... Ne znam ga, nikada ga nisam vidio, ali nosi reverendu i kolar. Upitam: „Tko su ona dvojica?“
Prijatelj mi je na ivici živčanoga sloma: „Onaj pravoslavni je domaći paroh, poznat po organiziranju dragovoljaca za rat u Hrvatskoj. Znamo i kakva je njegova uloga bila u protjerivanju Hrvata iz Slankamena. Ovaj drugi... Ma, ne mogu izdržati, a da ne opsujem. On je Hrvat, katolik, kršten, krizman i vjenčan u ovoj crkvi. Zatim je napustio našu vjeru, postao članom nekoliko sekti, da bi od nedavna postao svećenikom neke reformatorske crkve. I stoji pokraj oltara! VIP gost! Bljuvat ću.“
Ne mogu vjerovati! Što je doživila slavna župa Slankamen! I to baš na ovu veliku obljetnicu. Pokušavam pronaći neko opravdanje za župnika Petrovića, ali ne nalazim.
„Pogledaj Edu. Pozelenio je. Eh, da je on ostao...“

Zbor za jubilej
Svako misno slavlje, u ovakvim prigodama, praćeno je prekrasnim pjevanjem zbora. Upamtio sam slankamenski zbor kao jedan od boljih u Srijemu, ako izuzmemo gradove osobito Mitrovicu. Očekivao sam nešto veličanstveno, znajući da je na proslavi stote obljetnice ove župe pjevao zbor od točno stotinu pjevača, te da su se pripravljali za taj događaj cijelu godinu. Sve to je zapisano u župnoj spomenici, a kasnije publicirano u knjizi „Slankamen kroz povijest“. Za ovaj zbor nema druge kvalifikacije nego –očaj! Tek desetak neuvježbanih pjevača, očajni orguljaš i zborovođa, izbor pjesama na razini večernje svete mise u srpnju, bili su dovoljni da pokažu svu bijedu u kojoj se nalazi Petrovićeva župna zajednica. Prosto je nevjerojatno da se, nakon nekoliko godina od kako je došao novi župnik, od organizirane skupine pjevača koji su znali pjevati i četveroglasnu misu, napravi zbor koji zvuči jednako kao da su sa ulice pokupili prvih desetak prolaznika. O orguljašu i zborovođi da i ne govorim. No, zamjetno je bilo kako je izbor pjesama bio takav da se izbjegne bilo kakvo spominjanje Hrvata, premda je ovo pretežito hrvatska župa. Doznajem od prijatelja da je orguljaš ortodoksni antihrvat. Sad razumijem. Pitam. „Jesi li pozvan na svečani ručak?“ Odmahuje rukom i dodaje: „Eto, vidio si. Župnik je pozdravio goste koji ovdje nikako ne bi smjeli biti pozdravljeni, jer je to uvreda za sve nas. Također, nije pozvao niti jednog od nekadašnjih istaknutih članova župe (orguljaše, sakristane, zvonare), a mnogi su se veselili tome. Nadalje, vidio si onu babu što je čitala poslanicu? Na temelju čega ona ima tu čast stati iza anbona za 150-tu obljetnicu župe, a ne netko od čitača koji su čitali i po trideset godina neprekidno? Dvije sam vidio danas, jedna je došla iz Virovitice, Jadranka, a druga i danas živi ovdje, Dubravka. Od živih orguljaša, jedan od ponajboljih živi ovdje, ali još su tri orguljašice u Zagrebu. Nitko od njih nije imao mjesta za stolom, a imao je neki Dr. Vučenović, ili Joca Albot koji je u crkvi bio posljednji puta za krizmu, a desetljećima svećenika niti ne prima za blagoslov kuća. Ili otpadnik od vjere Miroslav Crvenka! Sramota!“

Otpadnik katoličke crkve, počasni gost (čovjek u crnom)
Moj je prijatelj sve više padao u vatru. Nisam ga htio gasiti, budući sam vidio gorčinu u njegovim očima i želju da si dade oduška.  Jedno je posve sigurno: za ovo je isključivi krivac aktualni župnik Petrović. Ovako u Slankamenu nikada nije bilo, pa je njegova krivnja očita. Jedino ne znam je li to uradio samostalno, na nečiji nagovor, ili je jednostavno nesposoban?

Po tko zna koji puta pokazalo se da svatko može nahraniti i napojiti nekoliko stotina ljudi, svatko može okrečiti kuću, svatko može lijepo aranžirati cvijeće, ali ne može svatko svirati i pjevati, niti napisati knjigu. Ah, da: i knjiga je izostala! Ovo je bila prigoda da Slankamen dobije monografiju, koju bi svi Slankamenci držali u svojim kućama s ponosom  i radošću, što je običaj i pravilo kod ovakvih jubileja. Župnik Petrović i njegovi suradnici očito nisu bili tog mišljenja. Jednako kao i monografija, izostale su i zahvale i pohvale zaslužnim župljanima, tako da se stekao dojam kako su najistaknutiji župljani gore spomenuti liječnici.

Fala Bogu, u nedjelju smo promatrali utakmicu u kojoj je naša repka pobijedila Irsku. Upitao sam prijatelja: „Možda smo mogli gledati tekmu u Hrvatskom domu? Vjerojatno će ondje biti organiziranoga gledanja.“ Prijatelj se nasmijao. Gorko. „Tko da navija za Hrvatsku? Vodeći ljudi udruge su častohlepljivi licemjeri, nesposobni za bilo kakvu kulturnu djelatnost, a osobito za onu koja bi afirmirala hrvatstvo.  Veliki broj njih bio je među osnivačima srpskoga KUD-a u Slankamenu, a njihova djeca ondje aktivno sudjeluju. Imaš nekih koji su po rođenju Hrvati, a djeca im nisu Hrvati! Ne vjeruješ? Nemoj da ti navodim imena, jer lista nije kratka. Hrvatski dom je zatvoren cijele godine, osim ako umre netko od članova obitelji dužnosnika udruge, kad se ondje organizira objed. Bolje bi bilo da od velike dvorane naprave hladnjaču. To im je potrebno, a ne kulturna udruga.“

Da je ovo točno, uvjerio sam se nakon razgovora s jednim Slankamencem koji danas živi u Hrvatskoj, ali se našao na proslavi nakon poziva župnika. Naravno, prije im je traženo da svojim novčanim prilogom „uzveličaju proslavu svoje bivše župe“. Posjetio me u Zemunu i izrekao slijedeće: „Kako je bilo lijepo u Slankamenu. Praseće pečenje, janjetina ispod peke, kolači,... Ma, sve je bilo super. Kako sam sretan što sam nakon dvadeset godina ovo doživio u mom Slankamenu.“ I to je iskreno svjedočanstvo. Oni koji nisu nazočili proslavi u Slankamenu, pomogla je novinarka TV Novi Sad, programa na hrvatskom jeziku, izjavivši kako je na svetoj misi nazočilo „oko dvadeset sveštenika“. Čini se da je falio jedino srpski patrijarh.

Nije mi namjera bila umanjiti veličinu slankamenskoga jubileja, no nisam htio prešutjeti ono što je očito, što je ubolo u srce mog prijatelja, ali i mnoge slične njemu koji znaju misliti. Htio sam pokazati kako je jako važno tko se nalazi na mjestima od značaja za život zajednice, tko su mu suradnici, a tko je dužan sve to nadzirati.  Ne vjerujem da je biskup bio sretan što je na dva metra pokraj njega stojao otpadnik od vjere i crkve, i to kao počasni gost, a još manje vjerujem da su zbog toga bili sretni i dvojica slankamenskih župnika, Petrovićevi prethodnici. Ostalo je nekoliko velikih mrlja na proslavi, pa je možda i zbog toga, u svojoj izjavi za TV NS, „ratni“  slankamenski župnik Edo Španović izrekao i ovu misao: „Slankamen je danas stup slave koje više nema.“ Čini se da je ovo uljepšana inačica sumornog osjećaja boravka u Slankamenu na proslavi koja će biti upamćena jedino po odličnom pečenju i ukusnim kolačima.
I doktoru Vučenoviću!

09 lipnja 2012

Izostao prosvjed antifašista


Ekumenizam prije svega
Izgleda da su u Hrvatskoj svi zaokupljeni početkom nogometnoga spektakla i nabavom piva za pomoć kod navijanja za „vatrene“, jer se dogodio iznimno važan posjet, a javnost nije reagirala. Naime, u službeni posjet Hrvatskoj došao je šef najekstremnije desničarske srpske političke organizacije, SPC, njezin patrijarh Irinej sa svitom. Uloga SPC u ratu protiv Hrvatske nedvojbeno je bila zločinačka, to se može pokazati (i pokazalo se) na nizu primjera, pa sam ostao zaprepašten nereagiranjem hrvatskih antifašista. Znajući kako su oštro prosvjedovali uoči (neostvarenog) posjeta desnih političkih partija iz centralne i istočne Europe, karakterišući ih kao neonacističke i fašističke, izostanak prosvjeda prije posjeta Irineja dokazuje da kriterij fašizma dobija smisao u zavisnosti odakle fašisti dolaze. Zapravo, jedini poželjni fašisti su Srbi, zarad razvitka „dobrosusjedskih odnosa u regiji“.
Žestoko su prosvjedovali svi hrvatski antifašisti protiv Jobbik-a, mađarske parlamentarne partije, koja je nedavno na svojoj facebook-stranici objavila „igricu“ kojoj je cilj stvaranje Velike Mađarske. Mediji su bili zapjenjeni, dokle god službeni Zagreb nije zabranio njihov dolazak u Hrvatsku. SPC se na sve načine zauzimala (i još uvijek to čini) za Veliku Srbiju i četnički nacionalni program, čije su  rezultate Hrvati dobro upamtili u posljednjih sto godina, a hrvatski mediji tu činjenicu ignoriraju predstavljajući Irinejev posjet kao doprinos ekumenizmu i poboljšavanju odnosa između Hrvata i Srba. Tko zaboravi vlastitu prošlost, ona mu se ponovno dogodi, svaki puta s još većim tragičnim posljedicama. Razumijem da je politika ljudska djelatnost u kojoj sudjeluju (i) osobe bez morala, ali svakako moraju postojati barem ujednačeni kriteriji. Ako je Jobbik nepoželjan u Hrvatskoj, SPC je još nepoželjnija, barem dok ne podastrije dokaze o odustajanju od otimačine hrvatskoga teritorija, dok se ne ispriča za sudjelovanje u ratnim zločinima nad Hrvatima i barem na jednak način tretira u Srbiji pripadnike hrvatskoga naroda. Eto, za početak, neka pomogne izgradnju Hrvatskoga kulturnog centra u Beogradu ili Zemunu, jer tako nešto ne postoji, što bi značajno doprinijelo razvitku dobrosusjedskih odnosa. Neka potakne pretvaranje rodne kuće bana Jelačića u Petrovaradinu u Hrvatski dom i neka ne priječi izgradnju nove katoličke crkve u Novom Beogradu.
Možda je upravo ove zahtjeve iznio predsjednik Josipović za Irinejeva posjeta Pantovčaku?
Bit ćete obavješteni o tijeku realizacije ovih projekata, što bi rekao pok. Milošević – malo morgen.
Dok hrvatska diplomacija priprema, izgleda, feštu koja se ima dogoditi 1. srpnja 2013. godine, Srbija se nagrađuje mjestom predsjedavajućeg Genaralne skupštine UN-a. Naravno, niti je Vuk Jeremić ekselencija, niti stoji sve ono što je napisano u obrazloženju, nego je u pitanju neka trgovina između Rusa i SAD. Račun nismo vidjeli (a vidjet ćemo), no nisam razumio zašto je Josipović morao uputiti čestitku? Kurtoaznu, službenu, kakvu god, ali – čestitku. Čudan čovjek taj Josipović, pa ili ne čita ono što mu donesu na potpis, ili njegovi savjetnici isti potpis krivotvore. U istom košu za čestitanje su i Dodik, i Jeremić, i Nikolić,... Da bi oprao vlastitu prošlost, ali i skorašnje izjave, vojvoda Toma od Bajčetine izjavljuje za tisak kako je za njega posve razvidno da je „Vukovar grad u Hrvatskoj u onim granicama u kojima je priznata od strane UN-a“. Nikako nije htio izgovoriti „hrvatski grad“, jer to uistinu ne misli, jednako kao i ogromna većina njegovih sunarodnjaka. Na isti način „pere“ i izjavu o Srebrenici, pa navodno ondje su neki Srbi počinili zločin, ali ga on ne može okarakterizirati drukčije nego srspka skupština, a ta ista skupština tvrdi kako se nije radilo o genocidu. Naravno, ne mogu Srbi počiniti djelo genocida. To mogu Nijemci, Hrvati, Mađari,... I zbog toga su Srbi nagrađeni mjestom predsjedavajućeg Generalnoj skupštini UN-a.
Irinej, dakle, hodočasti po Hrvatskoj. Zapravo, po srpskim zemljama, kako veli službena srpska himna. Isti taj Irinej ne želi vidjeti papu u Srbiji, pa ni za predstojeće proslave 1700-te obljetnice Milanskoga edikta, što će se održati u Nišu. Svaki papa je, u tumačenju SPC, srbomrzac i predvoditelj zapadne alijanse koja ima za cilj uništenje pravoslavlja. Upitajte svako dijete u srpskim školama i dobit ćete ovaj odgovor. Pokazivanje dobre volje, civilizirano ponašanje i uvažavanje susjeda –da svakako. Ali, opetovano podmetanje drugog obraza, pa sve do skidanja gaća – nikako. A čini se da hrvatska vlast ima sklonosti k ovom drugom.