25 prosinca 2009

Čestit Božić!

Zima je bila, sedamdesetih godina prošloga stoljeća, snijegom zatrpani Srijem, nekoliko godina iza velike Titove čistke političkih protivnika. Bio sam gimnazijalac, jedva sam čekao dan kad će neka lijepa cura primjetiti kako sam se svježe obrijao. Komunistički Zemun imao je dušu koju ni sustavno gušenje nije uspjelo ubiti, te su neke kršćanske vrijednosti ostale očuvane i njegovale su se poskrivečki, u domovima Zemunaca koji nisu pristajali na odkršćavanje, a nije im bila neophodna crvena knjižica za probitak u službi.
U našem domu, uvijek se slavio Božić. Nismo to činili tajno, poput prvih kršćana, nego "normalno". No, nismo smjeli udarati u talambase, nego smo u miru kojega može imati samo obiteljska kuća ili stan, molili i slušali božićne pjesme sa kaseta što smo ih nabavili preko prijtelja iz Njemačke. Dakako, polnoćka se podrazumijevala.
Ah, zemunska polnoćka u Titovo doba! Puna crkva vjernika, znatiželjnika i udbaša, a trg ispred crkve (zapravo otvorena tržnica) ispunjen ljudima koji su znali poštivati vjeru svojih susjeda. Provokatori su brzo odustajali od "miniranja" polnoćke, te je ona doživljavana kao kulturno događanje u gradu.
Redovito su mi prijatelji čestitali Božić.
Redovito su se "oni drugi" sprdali i upirali prstom u nas.
No, nije me bilo briga. Otac, majka, sestra i brat bili su uz mene, a ta mi je potpora i zaštita jedino bila važna.
Proslava Božića, u to vrijeme, imala je smisla, imala je dubine i nikada me nije ostavljala ravnodušnim, i pokraj spoznaje da mi to neće biti ni od kakve koristi u svakodnevnom životu, dapače, mogao bih samo imati štete. Znali smo, svi mi koji smo proslavljali Božić, da činimo nešto lijepo i pametno, pa osuda naših svjetonazora od strane većine nije utjecala na promjenu stila života. Cijena je plaćana već idućega dana. I to je trajalo do 90-ih.
Nisam htio u ovom božićnom postu spominjati moje prijatelje pravoslavce, ali ću samo u dvije rečenice spomenuti nešto bez čega nema razumijevanja daljnjeg teksta. Moji prijatelji Srbi, koji su proslavljali Božić 13 dana poslije, imali su veći problem, budući nisu odgajani u duhu odlaska u crkvu, te se je sve što se odnosilo na Božić događalo u kući. Moj školski drug, druga klupa do vrata, sin visokog Titovog dužnosnika, pozivao me na večeru, znajući da ga "neću izdati". I nisam, kao što nije ni on mene. Tamo sam mu susretao i oca, predanoga komunista, koji je imao izliku kako "stari otac, zaostala generacija, proslavlja pravoslavne blagdane, pa ga ne želi uvrijediti". To je, uistinu, bila samo izlika. Dakle, tko je htio slaviti, slavio je, a cijena je plaćana već prema tomu koliko si bio ambiciozan.
Dolazili su mi i prijatelji iz SR Hrvatske, budući su običaji u Srijemu izuzetno lijepi, a to se nije moglo doživjeti primjerice u Zagrebu. Imali smo osjećaj kako radimo nešto nedopušteno, ili barem nepoželjno, ali mi to ipak radimo i ponosni smo sami na sebe što nismo zaboravili vjeru naših pređih.
Danas nemam taj osjećaj, ono što mi je nekada ispunjalo grudi i izlazilo iz mene svakim dahom. Ne, nisam (toliko) ostario. Vidim i po mojoj djeci, i po djeci mojih prijatelja. Komercijalizirani Božić nije "onaj" Božić.

Svejedno, svima koji se zateknu na ovoj stranici u ovih nekoliko Božićnih dana želim čestit Božić!

I neka svatko pokuša pronaći Božić unutar sebe, unutar svoje obitelji, ne gledajući što rade susjedi i što ima na TV-u, jer ondje ga zasigurno neće doživjeti.

19 prosinca 2009

Bezvezni režim

Razumljivo zaostajanje za ostatkom Europe očitovano je ovih dana u Srbiji u neobjašnjivoj euforičnoj atmosferi u povodu ukidanja viza za ulazak u države Schengenskoga ugovora, tzv. bijela lista. Dakle, svi državljani Srbije (koji su uspjeli napraviti novu biometričnu putovnicu) mogu putovati bez vize po EU. Autoriteti kažu kako je uspostavljanje bezviznog režima sa EU veliki korak za državu i njezine građane.
A istina je miljama daleko, kao i obično.
Dok su građanima Srbije trebale vize, do njih su lako dolazili tajkuni, mafijaši, političari i cajke. Zašto? Zato što su imali novaca. Sad kad više nisu potrebne vize, u inozemstvo će opet lako putovati tajkuni, mafijaši, političari i cajke.
U čem je razlika između viznog i bezviznog režima za građane Srbije?
Razlike nema, jer će opet putovati samo oni koji imaju novaca.
Ukidanje viza, dakle, ima samo simbolički značaj. Osjećaj slobode. "Možemo pobjeći kad zagusti".
Svatko znade da se u Srbiji izuzetno cijenila hrvatska putovnica, upravo zbog bijele liste. Da biste dobili pristojan posao, bilo je važno imati hrvatsku putovnicu, a do nje se dolazilo na razne načine: ili ste hrvatski Srbin, ili ste srbijanski Hrvat, ili ste ju kupili na sumnjiv način. Sad više nema potrebe za hrvatskom putovnicom, budući se može putovati sa crvenom srpskom.
Ala euforije!
Srpske su vlasti napravile medijsku kampanju kao da je jedino Srbija dospjela na bijelu listu!
Bio je čak i vatromet!
Čega se pametan stidi...
Vjerujem da je ćirilična putovnica posljednja karta na koju je zaigrao Tadić prije nego li padne u duboki jendek. Hvaliti se time što se može "normalno" putovati isto je što i slaviti Teslu za trofazni motor.

15 prosinca 2009

Zažmiri, broj do sto

Došao je i taj ponedjeljak, 14. prosinca 2009. godine, kad je u sali vojvođanskog parlamenta (u dvorištu stare zgrade Dunavske banovine) proglašen Statut Autonomne Pokrajine Vojvodine, te sam mogao usporediti moja predviđanja od prije dvadesetak godina s činjeničnim događanjem. Ovaj dio današnje Republike Srbije svoju je autonomiju imao još u Austrougarskoj, dakako onda su Srbi htjeli zaštititi svoja kulturna i ostala prava, a razlozi za autonomijom nikada nisu prestajali. U toj regiji živi na desetine (mislim 28) naroda i svi su autohtoni, dakle starosjedioci, ljudi koji su ostali živjeti na svojim imanjima i nakon promjena državnih granica. Manjina Srba iz XIX. stoljeća uspjela je (poglavito ratovima) doći do apsolutne većine koncem XX. stoljeća, a pri tome je potpuno zaboravila posebnosti regije. No, i među tom većinom ima onih kojima obiteljski odgoj ne dopušta isključivost i netoleranciju. Taj dio Srba odigrao je prijesudnu ulogu u djelomičnom povratu autonomnih prava Vojvodine.
Da se razumijemo: Statut ne daje ništa osobitoga Vojvodini. Najbogatiji dio Srbije iz proračuna dobiva jedva 7 posto friške love, dakle Beograd je i dalje neprikosnoveni gazda. Takav je bio, takav je htio i ostati. Srbi iz Vojvodine (onaj dio kojega sam gore spomenuo) nisu zadovoljni takvim položajem. Zato je Statut potreban Vojvođanima, jer definira jedan teritorij, ma koliko uprava nad njim bila ograničena iz Beograda.
Manjine su, dakako, za autonomiju, pače i za nešto više. Toga se Beograd boji više nego NATO bombi. Jer, ako se SFRJ dosljedno raspadne po šavovima, jedino je Vojvodina regija u kojoj Srbi žive u većini i u kojoj nije bilo rata (osim što se pucalo po hrvatskim kućama u Srijemu). Manjine imaju ideje kako od Vojvodine napraviti mjesto bolje za život od primjerice Slovenije, ali nemaju poluge moći. Razboriti Srbi slažu se s tom filozofijom, ali ne smiju se javno očitovati, budući im slijedi etiketa izdajnika. I tako, od 14. prosinca 2009. godine Novi Sad je glavni grad Autonomne pokrajine Vojvodina.
Glavni grad? Sad obožavatelji Miloševićeva lika i djela (a to su većina Srba) škrguću zubima predmnijevajući slijedeće događaje: incidenti, zahtjevi, isključivost i arogancija Beograda, međunarodna arbitraža,... Zvuči poznato, ne?
Ajmo zagristi malo dublje. Zašto bi Vojvodina trebala biti nezavisna? Odgovor se može naći u svakoj od bivših federalnih jedinica SFRJ, iako su u njima narodi bili vlasnici suvereniteta. Zašto bi trebala ostati u Srbiji? Odgovor je jedino u Beogradu. Beograd, naime, treba kravu muzaru (kako Čanak veli) i teritorij sa vrijednim i civiliziranim stanovništvom koje lako prihvaća sve europske standarde. Uz sve to, proizvodnja hrane svakoj je državi stup koji se mora učvrstiti. Ili, u srpskom slučaju, držati u stisci radi jeftine hrane. Ne treba zaboraviti da su Vojvođani (dok nisu bili u Srbiji) napredovali jednakom brzinom kao i ostatak Europe, dok je Srbija stenjala pod Turcima.
Prvoga dana Nove Autonomne Vojvodine, snijeg ju je okovao. No, nije isprana boja sa bilboarda Čankove stranke LSV na kojem piše Čestitamo, Novi Sad je glavni grad! Neki će biti ponosni, neki ogorčeni, ali zasigurno niti jedan Mađar, Hrvat,... nije propustio primjetiti da jučer na svečanosti proglašenja Statuta nije bilo Tadića niti ikoga iz Beograda. Nikoga! To je prvi šamar najdosljednijim poreznim obveznicima u Srbiji. No, nije Tadić bio daleko. U isto vrijeme kad je vojvođanski parlament imao što proslavljati, Tadić je u Srijemskoj Mitrovici promatrao rimske iskopine, u Laćarku razgovarao s mještanima, a u Šidu posjetio izložbu slika Save Šumanovića. Ako je i od predsjednika države - mnogo je.
Strah od novoga poraza i gubitka teritorija, kod prosječnog Srbina izaziva paranoju. Jučer me je jedan kolega upitao: Ako se Vojvodina otcijepi, hoće li Zemun pripasti Srbiji? Ne vjerujem da postoji potreba za Vojvodinom kao nezavisnom državom. Ali, i bivša SFRJ je trebala biti preustrojena kao konfederacija, bez rata, pa je srpski vožd odlučio problem riješiti silom.
Tadićeva gesta ignoriranja vojvođanske autonomije, sprdanje s njezinim zastupnicima i parlamentom i poigravanje s manjinskim partnerima u koalicijskoj vlasti, neće ostati neprimjećeni. A onda se može dogoditi, kao u pjesmi Bijelog Dugmeta (Bebekovo vrijeme) Zažmiri, broj do sto/kad otvoriš oči bit ću daleko!

11 prosinca 2009

Cenzura, oblik vladavine

Na srpskoj postaji B92 započela je nova serija istraživačkih emisija pod nazivom Insajder, ovoga puta o navijačkim skupinama. Zapravo o "navijačkim" skupinama. Mlada autorica i prije je imala problema s javnošću, zapravo s onim nekritičkim dijelom javnosti koji jaše na valu posttitovske Srbije, što će reći memorandumske ili miloševićevske. Bajka o nebeskom narodu čvrsto je utemeljena i u novim generacijama, zahvaljujući politici koja ništa nije učnila kako bi i Srbi (osobito mladi) doživjeli katarzu i zatim krenuli naprijed. Obrazovni sustav, mediji,... Ma, sve već poznato. Kritički dio javnosti, koji se često naziva Druga Srbija, ponekad zabljesne i zasjeni samoga sebe, ali to je preslaba svjetlost u tmini. Tako su i ovoga puta predstavnici Druge Srbije stali u obranu mlade novinarke koja se usudila objelodaniti istinu (ili barem dio) o "navijačima", pa zatim dobila ozbiljne prijetnje smrću. Jedna je, čak, glumica, imala neugodnost na ulici od strane jednoga "navijača" samo zato što je nosila kišobran sa znakom B92.
Nimalo se nisam uznemirio, premda suosjećam s mladom novinarkom i njezinim kolegama.
Iste metode primjenjivane su kad god je trebalo ušutkati neugodnu istinu. Hrvati su kroz toga "toploga zeca" prošli i mogu samo posvjedočiti da nema spontanog nasilja, već da je ono uvijek dobro organizirano i ima pred sobom jasne ciljeve. "Navijači" su odradili posao na svim bojišnicama u Hrvatskoj, Bosni i Kosovu, a rezultat njihova od države organiziranog djelovanja jest sveopća propast. Poraz do poraza.
Kako za koga. Za nekoga je to bila i pobjeda, ako se uzme u obzir imovina stečena "navijanjem".
Promatram opušteno kako se zvjeri obrušavaju na medijsku kuću, na jednu novinarku i ne bi me iznenadilo da i ovaj "izlet" u obračun s prošlošću završi neuspjehom. Kako očekivati drukčiji ishod, kad u vlasti sjede zastupnici totalno oprečnih ideologija, a zapravo svi pušu u istu tikvu već sto godina. Već sam pisao o tome kako Srbi ne žele u EU, jednako kako neće priznati svoju ulogu u XX. stoljeću, zbog čega Mladić može biti spokojan. Jer, ako je jučer izrečena kazna od 30 godina zatvora za momka koji je ubio jednoga navijača u Beogradu, a Radić biva oslobođen krivnje nakon vukovarske klaonice, kriterija u sudstvu više nema. Knin je prekomjerno granatiran, a Vukovar temeljito i to se ni u međunarodnom sudstvu ne primjećuje. Dakle, Srbi imaju pravo što ne daju Mladića.
No, da se na trenutak vratim na lijepu novinarku koja ovih dana vjerojatno spava na nepoznatoj adresi. Ako preživi i Srbija postane normalna država, trebat će joj podići monumentalni spomenik na sred Beograda. Tolika m... nema nitko u Srbiji!

Da ne zaboravim: nema više Talibana na internetskom nebu. Cenzori svih boja imaju odličan osjećaj za opasnost, te tako miču sve što uzburkava ustajalu žabokrečinu. Slagao se ili ne s tekstovima na blogu Taliban, čovjek se treba zapitati: tko je tako moćan da vlastiti strah liječi brutalnom cenzurom?

Još je samo dvadeset dana do ostavke vječnoga ministra Rasima Ljajića.

05 prosinca 2009

Posljednje Mesićevo pokajanje

Imala je Hrvatska puno promašenih investicija, izgubljenih ljudskih resursa i pogrešnih političkih procjena i odluka, puno toga što je njezine građane skupo koštalo, pa ova avantura s predsjednikom Mesićem nije ništa iznenađujuća. Moram priznati da mi je ovaj smiješni čovjek bio čak i drag, u vrijeme dok je, u svojstvu predsjednika predsjedništva SFRJ, dolazio u Beograd i polemizirao s Borom Jovićem. Samo drag i ništa više. Jer, poznavajući njegovu prošlost, jasno je bilo i pticama na grani kako se radi o provjerenom kadru koji je imao i poneku zatvorsku epizodu u karijeri, što ga svakako opredjeljuje za visoke državne dužnosti. Jučer sam slušao interview kojega je Mesić dao jednoj beogradskoj medijskoj kući. Da mu je ženina obitelj stradala u Jasenovcu znao sam otprije, ali da su se komunisti opravdano osvećivali Hrvatima=ustašama, to sam čuo prvi puta. Javno. Mesić opravdava pokolj Hrvata (među kojima su, kako veli, Pavelićev zdrug, Bobanovi bojovnici,...) kao izvršenje revolucionarne pravde. Takvih postrojbi nije bilo u Srijemu, ali su svejedno Hrvati ubijani na micanje prsta partizanskih odličnika. Osobno sam slušao svjedočanstvo jednoga od Titovih bojovnika koji se hvalio kako je osobno pogubio "najmanje stotinu bandita", među kojima su bili njegovi susjedi čija je jedina krivnja bila u tome što nisu htjeli pristupiti partizanima. Evo jednog dijela njegova svjedočenja:

"Drug X mi je objasnio kako trebam prijaviti sve koje poznam, a da su bili ustaše, domobrani ili članovi njihovih obitelji. Sjedili smo dugo i pravili popis. Onda smo ih pošli loviti, budući su neki već bili pobjegli iz zemlje. Zatvorili smo ih u školskoj zgradi, u podrumu. Svakoga sam dana ulazio barem pet puta u podrum i vikao: 'Di ste, bando, di vam je sad Pavelić?', a onda sam ih mlatio redom, kako sam prolazio između njih. Osobito sam uživao dok sam tukao Stipu, mog školskog druga. On je bio ustaša. U neko vrijeme, dolazili su drugovi iz Komiteta i provjeravali je li se tko izvukao. Neki su već umrli u podrumu, pa smo ih bacali u bunar u dvorištu. Nismo smjeli pozvati obitelj da preuzme tijelo. Tako su nam zapovijedili. Nakon mjesec dana, više nikoga nije bilo u podrumu. Svi su završili u bunaru. Bilo ih je, ako se dobro sjećam, više od pedeset."

Drugo svjedočenje:

"Ja i drugarica X imali smo zadaću sprovesti u djelo zapovijed okružnog komiteta i prijaviti sve njemačke suradnike. U jednom trenutku, u zgradi Suda nakupilo ih se skoro dvjesto. Netko je predlagao da im se sudi, no ja sam bio protiv. Što imamo suditi bandi, kad je sve poznato? Nego, po kratkom postupku - uza zid i... Načelnik komiteta se složio s tim. Tri su noći bile dovoljne da ih sprovedemo do livade pokraj groblja i ondje pobijemo i zatrpamo. Šutjeli su, vjerojatno zbog iscrpljenosti, gladi i batina što su pretrpjeli, ali su zasigurno osjećali i krivnju. Samo je posljednje večeri jedan, izuzetno snažan i hrabar momak, vikao: 'Ej, narode, vode Hrvate na strijeljanje!' Udarali smo ga maljem, ali ga nismo mogli ubiti. Onda je došao jedan od zapovjednika i pucao mu u glavu. Tek je onda pao. Bilo nam je zabranjeno o svemu govoriti. Šutio sam, jer mi je obećana kuća i zaposlenje za sina."

Treće svjedočenje:

"Imao sam susjeda Nijemca. Pošten čovjek. Nije sudjelovao u ratu. Kad je došlo 'oslobođenje' došli su mu u kuću partizani i zapovijedili da mora seliti. On nije htio napustiti svoj dom, ali su mlađi, zbog straha za vlastite živote, ipak otišli. Nakon nekoliko dana, trojica su ušla u njegovu kuću i ubila ga na dvorištu. Gledao sam preko ograde kako mu ubice izvode iz štale dva rasna konja i ostavljaju ga mrtvog na sred dvorišta. Zatim su došli kod mene i pitali jesam li što vidio? Slagao sam. Nasmijali su se i otišli. Navečer su došli neki Cigani i odneli tijelo. Nikad nisam imao tako dobrog i poštenog susjeda."

Predsjednik Mesić je propustio da spomene Hrvate u Srbiji. Ponovno! Kao da ne postoje! Bljunuo je vatru na Hrvate u BiH (što je njegov poznati politički manir), osvrnuo se na RKC i Dodika, ali srbijanske Hrvate nije niti spomenuo.Mogao je, barem na odlasku, jednom srbijanskom mediju.

Neću se prijaviti za glasovanje za predsjednika Hrvatske, premda me je Veleposlanstvo pozvalo da to učinim. Držim da nemam moralnog prava birati predsjednika države u kojoj ne živim, iako je to moja matična država, tim prije što sam na posljednjim izborima sudjelovao, a rezultati su bili katastrofalni. Zar ću ponovno glasovati za predsjednika koji me se odriče? Odustajem. Neka Hrvati u Hrvatskoj izaberu predsjednika za kog misle da će najbolje zastupati njihove interese, jer moje sigurno neće. Nisam čuo niti jednoga predsjedničkoga kandidata da me je i spomenuo, a tu prestaje i moj interes za izborima. Ne zamjeram nikomu! Ovo je ionako otpisana zajednica u kojoj mogu prosperirati samo poslušni i asimilirani Hrvati spremni na kompromise koji negiraju nacionalni identitet.
Još su samo tri tjedna ostala do ostavke Rasima Ljajića, vječnog ministra u srpskoj vladi.

29 studenoga 2009

Postolarska revolucija

Pažljivi promatrači društvenih zbivanja definirali su početak raspada SFRJ (Memorandum SANU), uvod u izvršenje plana predviđenog u tom spisu (VIII. sjednica srpskih komunista), ali prva prava proba bila je nasilna promjena državnog uređenja od strane Srbije, izvedena ukidanjem autonomija dvjema jugoslavenskim pokrajinama, Kosovu i Vojvodini. Jest, točno je, Kosovari su znali prosvjedovati, zatvarati se u rudnike, pucati po miliciji, ali u Vojvodini nije bilo nikakvih incidenata. Ipak, Milošević je, u želji da si osigura trostruku ravnopravnost u federaciji, maknuo autonomije. Vlada u Novom Sadu istjerana je jogurtima iz zgrade Banovine. Uslijedio je etnički inžinjering, čiji su rezultati bili vidljivi već pri kraju ratova koje je Srbija izgubila, a u Vojvodini je to značilo doseljavanje najvećeg broja Srba iz Hrvatske i BiH. Sva sreća (po Srbiju) da je Hrvatska vojska, političkom odlukom, zaustavljena kod Banja Luke.
No, time nije ništa rješeno! Srbija je izgubila Kosovo i ono je danas, faktički, nezavisno, dakle besmisleno ga je nazivati "Južna srpska pokrajina", iako taj naziv rabe i mediji i političari. Ostala je, dakle, "Sjeverna srpska pokrajina".
A ta ista pokrajina, u kojoj je, kako rekoh, nasilno promijenjena etnička struktura, dobiva svoj Statut. Naravno, oporba je protiv i svoje stajalište argumentira time da su slično postupale i ostale članice bivše federacije kad su bježale od Srbije. Sve, ali baš sve! Malo su začuđeni srpski ekstremisti: otkud silna želja za samostalnošću u Vojvodini, kad u njoj danas živi 75% Srba. Očito ništa nisu naučili iz povijesti, ali niti iz ekonomije. Neće revoluciju započeti sit čovjek, nego onaj praznoga trbuha, a očito da su Vojvođani (gle apsurda!) sve gladniji, premda žive na prostoru koji bi (teorijski) mogao hraniti cijelu Europu. Iz te gladi, ali i sve žešćih napada iz Beograda, stvara se kritična masa nezadovoljnika, pretežito Srba, koji (za sada) ne razmišljaju o samostalnoj državi, ali o samostalnom novčaniku - svakako.
A tako je uvijek i bilo, od Slovenije, Hrvatske, pa sve do Kosova.

Rasprava u srpskom parlamentu sve je zanimljivija. Tadićevi podanici (ups: poslanici) šute i čekaju glasovanje, dočim oporba puca iz svih rječnika izdanih od Memoranduma naovamo: izdajnici, sluge, bitange,... Jedna je Šešeljeva zastupnica izula cipelu i njome gađala predsjedavajuću nezadovoljna uskraćivanjem (nedoličnog) govora. Bilo je na Istoku raznih revolucija: baršunastih, narančastih, listopadskih, ali ovo što se događa u Vojvodini (ako se ikada ispostavi da je revolucija) mogla bi se nazvati postolarska.
Ako se u međuvremenu ne dogodi još neko čudo.
Jogurt je već isproban.
Srpska vlast kani "vezati" Vojvodinu tako što će Ustavni sud Srbije ubuduće imati sjedište u Sremskim Karlovcima. Taj potez, kao ni velika vojna baza nadomak granice s Kosovom, neće biti tumačeni kao akti dobre volje. Dapače, Albanci iz Preševske doline već gunđaju zbog vojne baze. Mijenjaju se garniture srpskih vladara, ali svi prave istu grešku: svoju volju utjeruju silom. To se redovito, kako rekoh, završavalo neuspjehom. Još kad se začini glupavim medijskim nasiljem tipa "Hrvatska kupuje Vojvodinu" (naslov iz jednih novosadskih novina), neuspjeh je zagarantiran.
Ako u Beogradu jest glavna tema vojvođanski statut, u samoj Vojvodini malo tko o tome govori. Ekonomska situacija je odveć jadna da bi se "laloši" bavili visokom politikom.
S druge strane, treba zaklati svinje i praviti kobasice, a nikako da zahladi.
E, da. Još mjesec dana ostalo je do ostavke vječitog srpskog ministra Rasima Ljajića, kako je obećao, budući nema naznaka da će haaški bjegunci biti uhićeni.

18 studenoga 2009

Trojedno Kraljevstvo

Dok Hrvatska ima temeljni problem ustrojstva države, premda joj je Ustav posve precizan i ne ostavlja puno mjesta za slobodno interpretiranje, Srbija je ovoga tjedna napokon definirala državno ustrojstvo, javno, bez rezerve i mogućeg drukčijeg tumačenja. Možda to neće biti dovoljno objašnjeno ovome tekstu, ali sve činjenice idu tome u prilog. Srbija je, po Ustavu, sekularna država, no to uopće nije točno. Ona je polagano prerastala u feudalnu despotiju, čiji je prvi despot bio Milošević, a danas je po svim elementima postala klerikalna kraljevina sa trojednom diobom vlasti (zvuči li poznato?). Vrhovni vladar je SPC, odnosno elita u SPC. oličena u patrijarhu i njegovom timu i niti jedna odluka države ne smije se donositi bez suglasnosti (a često i na inicijativu) vrhovnog poglavara. Drugi temelj kraljevine predstavlja krupni kapital, nastao iz sveopće pljačke narodne imovine (a i ona je nastala pljačkom) i prepoznatljiv je u liku srpskih oligarha među kojima zamjetno mjesto pripada Miroslavu Miškoviću, ali nije on jedini. I, na koncu (i doista na koncu), tu je predsjednik države, onaj koji ima zadaću artikulirati sve odluke koje prve dvije poluge kraljevine donesu. Nema drugih ovlasti za predsjednika države, osim ceremonijalnih. Zapravo, ne bi se ni trebao zvati predsjednikom, nego glasnogovornikom.
Netko će reći kako su ovo riječi razočaranog i gnjevnog građanina. Prosudite sami prema slijedećem profilu.
Srbija mi nije dala ništa! Školovao sam se i kupio stan vlastitim novcima, nemam državni posao, nemam privilegije koje proistječu od države, dakle, živim od vlastitoga znanja i rada. S druge strane, država mi uzima najviše što može! Tjerala me u rat, kožu s leđa mi dere preko poreza, a osobito me cijeni kao pripadnika gnjusne manjine. Nemam za što zahvaliti državi Srbiji, osim što mi je poštedila život u jednom kritičnom trenutku kad on nije vrijedio više od života plosnatog crva.
U ovom trenutku kad je inaugurirano trojedno kraljevstvo, Srbija je i formalno postala pravoslavna džamahirija, u izvornom obliku.
Sprovod srpskoga patrijarha bio je završni čin krunisanja. Država je prekršila vlastiti republikanski Ustav i brutalno uspostavila despotsku vlast. Tek sad nemam poštovanje prema ovoj državi i nitko me neće natjerati na izbore, ma koliko to predstavljali kao vrhunski demokratski doseg (jedan čovjek - jedan glas).
Hrvatska će uskoro dobiti novoga predsjednika. Nije svejedno tko će sjesti na stolac u Pantovčaku, osobito u ovome trenutku kad se lomi budućnost Hrvatske u okvirima EU. Euro skeptici (među kojima sam i ja) ne trebaju praviti bilo kakvu usporedbu sa Srbijom. Nije RKC u toj mjeri retrogradna sila u Hrvatskoj koja ju vuče unatrag, iako se ponekad čini kako se više bavi politikom nego je to normalno. Konformistički pristup hrvatskih glasača vjerojatno će ići u prilog pobjedi kandidata SDP-a, a njemu će pripasti čast ("čast") da postane predvodnik hrvatskim guskama. Nije nam to prvi puta. Samo, u tom slučaju ponovno ćemo morati poduzimati mjere na nacionalnom osvješćivanju, a taj će "posao" imati nove generacije neopterećene komunističkom prošlosti. Samo neka se ne ugledaju na istočne susjede i njihovo trojedno kraljevstvo srednjevjekovnoga tipa.

15 studenoga 2009

Knockin' On Heavens Door

Nema za mene tužnijeg dana od 18. studenog, eto, već osamnaest godina. Opkoljen ruljom sa sviju strana, koja je uzvikivala parole mržnje prema Hrvatima, mogao sam samo ridati nad zlosrećnom sudbinom dragog mi Vukovara i Domovine Hrvatske, te moliti za sve pobijene branitelje i civile. Salve oduševljenja orile su Beogradom, proslavljajaući "povijesnu" pobjedu i početak stvaranja Velike Srbije na starim grobištima i posve novim tjelesima Hrvata.
Boljelo je silno!
Rana je duboka i nikako ne zarasta.
Svoje veliko razočaranje u poznanike i kolege s posla nisam imao kad oplakati, budući su etnički čistači već nasrtali na naše domove i radna mjesta. Tih smo se dana, poput prvih kršćana, sastajali potajice, u strahu, prikupljali ono malo snage što nam je bilo ostalo kako bi sačuvali obitelji, pri tome bili posvema svjesni kako naši životi vrijede jednako poput života Vukovaraca ili kišnih glista.
Vrvjelo je od orlova, tigrova i ostalih krvoločnih zvjeri.
Nasuprot njima stajala je samo jedna golubica.
I Istočni Srijem.
Teško je promatrati kako danas, nakon osamnaest godina, baštinici zločina zauzimaju važna mjesta u društvu, često se nazivaju uglednicima, a sami nastoje izbrisati iz životopisa tu kratku sekvencu zvanu agresija na Hrvatsku. Relativiziranje zločina, pače i njegovo nijekanje, novo je ubijanje starih žrtava. Ima li sudbine ili ne, pitanje je o kom često polemiziram s prijateljima, ali vrlo je znakovito što će srpski patrijarh biti ukopan baš ovih dana. Naime, pokojni Pavle bio je glavni u SPC tijekom rata, a javnosti je malo poznato da su mu se srijemski katolički svećenici, vapijući do Neba, obraćali pismom za pomoć kao poglavaru sestrinske Crkve, u vrijeme brutalnih progona Hrvata-katolika diljem Srijema. Nikada nije patrijarh spomenuo to necivilizacijsko i antikršćansko ponašanje svojih vjernika, niti pružio riječi utjehe progonjenim Hrvatima. Odgovora na pismo, dakako, nije bilo, ali je bilo ovakvih izjava:
„Srbi ne mogu da žive sa Hrvatima ni u kakvoj državi. Ni u kakvoj Hrvatskoj“ (u pismu lordu Karingtonu, kolovoz 1991.)


Neka je vječna hvala i slava braniteljima Vukovara.
Onima koji su ga ubijali, na bilo koji način, želim samo pravicu. Pravda je na ovim prostorima nedostižna i veoma, veoma relativna. Za razliku od pravde, istina je jedna i jedina i ne može ju promijeniti ljudska manipulacija. S njom se suočavaju samo hrabri i časni ljudi.
Danas će na Zemunskom groblju, kod križa, biti zapaljenih svijeća. Neka njihov titraj osvjetli put k Nebu dušama koje zbog silne patnje još uvijek lutaju Dunavom, od Zemuna do Vukovara.

08 studenoga 2009

Topla sjećanja na hladni rat

Za ne vjerovati je da je prošlo dvadeset godina od rušenja Berlinskoga zida i formalnog završetka hladnoga rata! Kao da je jučer bilo. Puno je tekstova, evociranja uspomena i povijesnih analiza na tu temu, pa ću pokušati osvijetliti vrijeme prije pada Zida.
Jedan od mojih susjeda i danas žali za tim vremenom. Evo njegovih razloga. Završio je neku strojarsku školu i uposlio se preko veze u velikoj tvornici. Bio je zaštićen poput bijeloga mede: radio je koliko je htio, nitko ga nije mogao izbaciti s posla, a plaća je bila redovita. Sustav je dopuštao da se za vrijeme jedne smjene radna norma prebaci za 300 posto, sukladno tome je bila veća i plaća. Bolovanje je uzimao kad god je trebalo pomoći ocu u poljoprivrednim radovima, što će reći sezonski: tjedan dana u vrijeme sjetve i najmanje tjedan u vrijeme žetve. Ukrasti dio iz tvornice? Nikakav problem. Za njega je bio kraj svijeta kad je tvornica propala, samo godinu nakon pada Zida. Čudio se susjed kako se to dogodilo? Pa, tvornica s nekoliko tisuća uposlenih, s proizvodnim programom koji nema konkurenciju... Ostavši bez radnoga mjesta, neko je vrijeme pokušavao kod oca na selu, zatim je otišao u rat iz koga nije uspio izići kao ratni profiter, već se kao totalni looser pokušao uposliti u privatnoj tvrtki, što ju je otvorio jedan od njegovih bivših poslovođa iz propale državne tvrtke. Nije dugo izdržao. "Moram raditi po deset sati, samo s jednom pauzom za ručak, a plaća jedva da mi pokriva režije...", žalio se tih dana. Za njega je prijelaz u kapitalizam bio tragičan zbog spoznaje da se za plaću mora raditi. Danas teško živi, mijenja poslove, radi na crno, često mu radni dan traje i osamnaest sati, novaca je sve manje. Dakako, ima za čim žaliti.
Evo primjera jednoga kolege s faksa. Član SKJ od osamnaeste godine, uvijek poslušan, svjestan svoje profesionalne inferiornosti, ali željan moći, slave, pod bilo koju cijenu. Vječito u nekim odborima, forumima, radnim grupama,... komunističkim glupostima izmišljenim upravo radi takvih. Odijelo, kravata, patijska knjižica koja viri dva centimetra iznad gornjega džepa i naučene fraze kojima se fascinira prost svijet. Dakako, nikada nije smio ulaziti u stručne raspre, ali to mu nije ni trebalo kad je uvijek i o svemu mogao govoriti puno, svjestan svoga neznanja, ali uvjeren da će ona crvena knjižica bosti oči slušateljima, pa mu se neće usuditi oponirati. U nekakvom Institutu dočekao je pad Zida i početak rata. Skužio je kud treba - ponovno u partiju! Vladajuću, razumije se, kako ne bi pao u nemilost zbog svoga neznanja. No, sad se od njega tražilo aktivno znanje egleskog jezika, korištenje računala i još puno toga, kako bi sačuvao poziciju. Ipak, ostala je ona partijska knjižica kao najvažniji rekvizit koji je otvarao sva vrata i pokraj slabe engleske spike i nerazumijevanja kako radi Internet. Pliva drug Član, samo više mu nije mjesto sigurno, te se stalno mora potvrđivati, ovaj puta nadnaravnom odanošću partiji i predanim radom na promociji iste. Spomenut ću jednu anegdotu u svezi ovoga druga Člana. Prije nekoliko godina, dok je još ulazio u tajne rukovanja PC-jem, pozvao me telefonom i upitao mogu li doći do njega da mu napravim vaskir na novome računalu. Nisam razumio, pa mi je ponovio: "Možeš li doći i napraviti mi vaskir na računalu?". I ponovno nisam razumio, te sam rekao da ću doći sutradan do njega. Kad sam ga napokon posjetio, pokazao mi je uputstvo za uporabu u kojem doslovce piše: "Preporučamo svakih mjesec dana napraviti backup hard-diska, radi sigurnosti pohranjenih podataka." Ništa neobično, reći ćete. Ali, upute su pisane na ćirilici, pa se ono BACKUP može pročitati i kao VASKIR. I Članu je žao za vremenima prije rušenja Zida.
Žal za hladnoratovskim vremenom imaju i poljodjelci. Jedan moj dobar prijatelj, proizvođač voća u okolici Beograda, veli: "Prije sam imao samo jedan hektar bresaka, pa je moja obitelj od njega lijepo živjela. Danas imam deset, a imam manje novaca." Prošlo je vrijeme kad je za kilu bresaka mogao kupiti deset litara benzina. Jednako tako žale i industrijski radnici, jer su im vrijedne Kineskinje koje šivaju odjeću i sklapaju mobitele i računala u brodovima koji putuju k Europi zauvijek spustile cijenu rada.
Barem u mom susjedstvu, nitko ne spominje pad Zida kao događaj koji je ogolio svu nemoć komunističkoga sustava, kao i njegovo zločinačko lice. Dakako, kad se sjećaju putovanja u Poljsku sa sto njemačkih maraka koje za vikend nisi mogao potrošiti, a zaradio si ih za jedan dan (i manje). Nitko se ne usudi usporediti kvalitetu života u funkciji političkih promjena, te se teško priznaje zašto je Poljska (i ostale zemlje s one strane Zida) danas solidna država zadovoljnih ljudi.
Pitajte Poljake dok odmaraju po hrvatskom Jadranu žale li za hladnim ratom! Imam poslovnog suradnika iz Poljske i mogu prenijeti što on veli. "Od kad smo se riješili Rusa, u Poljskoj je zavladalo blagostanje, raj na Zemlji!", veli moj prijatelj Kazimir sjedajući u novoga BMW-a.
Sretno bilo svima koji su u rušenju Zida prepoznali veliki civilizacijski pomak unaprijed!

31 listopada 2009

Ogoljena realnost ili - tko je oslobodio Beograd?


Bez kape, svi su osloboditelji jednaki!

Živ je Sloba, umro nije!
Bila je potrebna samo još jedna kapljica, da se srpska politička čaša ispuni do vrha, a ona je došla iz velike boce votke. Natočio ju je D.A. Medvedev, aktualni ruski predsjednik, mali čovjek iz velikog naroda, ali na način da potpuno ogoli srpsku realnost i razotkrije srpsku političku misao također do gola. Deset je dana prošlo od tog događaja, ali tek danas, mislim, Serbiland postaje svjestan značaja tog posjeta.
Naime, pregovori u Moskvi glede obećane "pomoći" još su u tijeku.
Odabrao je izvrsni ruski predsjednik najbolji datum za utjerivanje discipline među Srbe, 20. listopad, dan kada su, prije 65 godina, jugoslavenska i sovjetska vojska oslobodili Beograd od Nijemaca. Iako više nema niti jedne od tih država pod čijim su stijegom vojnici ginuli za slobodu srpske prijestolnice, povijesne su činjenice da su Crvena Armija i Prva proleterska skupa umarširale u Beograd baš na taj dan, 20. listopada.
Srpska politička elita odlučila je prekrojiti povijest u mnogim segmentima, pa i u ovom, tako da se Dan oslobođenja Beograda ne obilježava još od Slobinog doba. Međutim, zarad ruske "pomoći" (koja će, ispostavit će se, najmanje biti baš to), trebalo je obnoviti uspomenu na to doba, premda su u međuvremenu poništena mnoga sjećanja, uključujući i školske udžbenike. Ruski predsjednik, odrastao na Deep Purple, Led Zeppelin i sličnoj glazbi, nije bio zainteresiran za trubače, te su mu Tadić & Co. priredili prigodno podsjećanje na zajedničke svijetle trenutke Srba i Rusa. Zapušteni, skoro uništeni spomenik osloboditeljima Beograda, obnavljan je vjerojatno i dok je Medvedev sletao u Surčin, a uzbuđeni skupštinski poslanici dotjerivali frizure i dekoltee. Uslijedio je pragmatični govor u skupštini, puno manje od očekivanog, te opetovana puna suradnja dvije države, uz podaničko klimanje glavama srpskih dužnosnika. Glavno dolazi na svečanoj akademiji.
Prigodni program, bez trubača, imao je veliki problem, budući nije smio pokazati sve antifašiste. Da podsjetim: službena Srbija izjednačila je u pravima sve sudionike antifašističke borbe tijekom WW2, a to su Titovi partizani i četnici Draže Mihajlovića. Za očekivati je bilo da se na akademiji, ili barem na prikazanom filmu, pojave skupa partizani i četnici, kako skupa s Crvenoarmejcima oslobađaju Beograd od njemačkih fašista. Toliki bezobrazluk se ipak nije smio dopustiti, kad se zna da je D.A. Medvedev doktor prava, te su se u prigodnoj koreografiji pojavljivali samo neki vojnici bez zvijezde, kako bi se moglo posumnjati da među antifašistima nije bilo ideologije, nego samo čiste i iskrene želje za slobodom, što je, je li, bila odlika i četnika i partizana. Medvedev i Lavrov su se vjerojatno samo nasmijali. Nije bilo eksplicitnih scena ulaska osloboditelja u Beograd. Zašto? Pa, osim sovjetskih generala (Birjuzova i Ždanova), morali bi pokazati i Peku Dapčevića i Tita, a to bi vrlo štetilo Tadićevom ugledu u zemlji. Dakle, smiješna uporaba nove srpske povijesti.
Za vrijeme Tadićeva govora, u pozadini je bila slika srpskog vojnika sa solunske bojišnice, dakle I. svjetski rat. Falili su još samo Marko Kraljević i Miloš Obilić.
Medvedev je toliko ogolio suvremenu srpsku stvarnost, da više nema potrebe za sumnjom u iskrenost onoga što Tadić i svi njegovi prethodnici govore. Dok Tadić ponavlja mantru o neminovnosti ulaska Srbije u EU, Jeremić tuli o Kosovu, pri tome ne zaboravljajući da spomene kako su Srbi najviše stradali u posljednjem građanskom ratu. A zapravo, iza opcije vojno neutralne države, krije se razotkrivena želja i namjera za stajanje pod ruski kišobran kojega je nevješto rastvorio Medvedev, najavljujući izgradnju interventnog centra za izvanredne situacije u Nišu, vrlo blizu NATO-baze na Kosovu. Tu bi, navodno, trebalo da se usele ruski vatrogasci.
Nisam zaboravio i drugoga srpskog predsjednika, Dodika, koji redovito sjedi uz prvoga Tadića, na utakmicama, pa i na raznim proslavama. Dodik se može pohvaliti da je sjedio tik uz Medvedeva, dakako u vrijeme dok je Tadić govorio na pozornici Sava Centra. Njegovim avionom doletjela je Biljana Plavšić u Beograd, što samo potvrđuje ovo što sam prije napisao da je Dodik drugi srpski predsjednik koji predstavlja Tadićev alter ego.
Orgazmični trans u Srba prekinut je jučer, kad su počele stizati vijesti iz Moskve o pregovorima oko ruske pozajmice, koja će izgleda biti poprilično nepovoljna i svakako jako daleko od bratske pomoći. Sva je sreća što je ministar policije, Slobin mali od palube, Dačić, pohvatao čitavu hrpu narko-dilera, te Srbija danas može zaboraviti na Medvedeva i oslobođenje Beograda. Dok ne dođe novi ruski predsjednik na otvorenje neutralne ruske vojne baze.
Jučer mi je susjed pokazao novi crkveni kalendar SPC. Malena knjižica u kojoj su obilježeni i katolički i muslimanski blagdani, a na čijim su zadnjim stranicama datumi važnijih sajmova (vašara) u Srbiji. Po prvi puta, kaže susjed-pravoslavac, nema vašara u Rumi, Irigu i ostalim mjestima u Vojvodini. Kaže da mu sve to govori kako će i Vojvodina uskoro napustiti majčicu Srbiju. Gledam ga i divim se njegovoj lakovjernosti. Mora da mu nikad nije dosadno, ako čita samo srpski tisak i crkvene kalendare, jer po njima u Serbilandu vlada blagostanje i jednoumlje koje jedino remete predstavnici tzv. Druge Srbije, a to su oni koji se nisu pomirili s činjenicom da je Đinđić mrtav, a s njime i njegova vizija i energija.
Ipak će se pokazati točnim da su rijeke granice civilizacija, u ovom slučaju Drina, Sava i Dunav. S ovom konstatacijom sve vas pozdravljam i idem na ubrzani tečaj ruskoga jezika.

16 listopada 2009

Ime trga ili nešto više?

Photobucket

Glasoviti Srijemac

Svaki je narod ponosan na svoje uzorite pretke, njeguje uspomenu na njih, ugleda se na njih i nastoji ostati dostojnim sljedbenikom. Hrvati imaju puno uglednih prvaka iz područja znanosti i umjetnosti, ali nekako se najrađe sjećaju onih koji su donosili slobodu svojim smjelim pothvatima, najčešće ratnim. Nije teško pogoditi na koju su osobu Hrvati ponajviše ponosni ili bi barem trebali biti.

Photobucket

Rodna kuća bana Josipa Jelačića, Petrovaradin

O Banu Josipu Jelačiću možete pročitati u tisućama izvora, te neću davati posebne linkove, ali ću osvijetliti jedan aktualni dio koji "žulja" Srijemce već desetljećima. Banova rodna kuća nalazi se u Petrovaradinu, podno glasovite tvrđave, i pretvorena je u privatne stanove. Srijemski su Hrvati oduvijek željeli da se ovo zdanje pretvori u njihov dom, u ustanovu koja bi bila kulturno i političko središte i predstavljalo simbol hrvatske opstojnosti u Srijemu i diljem hrvatskog povijesnog prostora. To se, naravno, nikada nije dogodilo (zlobnici tvrde da nikada i neće), a tolika obećanja su padala od strane najviših hrvatskih i srpskih političara.
Možda je nesretna okolnost ta što je istoga dana, 16. listopada, obljetnica smrti Tošeta Proeskog, te dan koji kao svoj obilježava srpska BIA (bivša udba, DB,...), da je već slijedećeg dana bio Severinin beogradski koncert, pa ionako ignorirani Hrvati ne mogu očekivati da se njihov blagdan svečanije obilježi. Što "obilježi"? Da se uopće i spomene!
Pogledao sam malo po medijima. Na portalima hrvatskih stranaka u Srbiji - ništa. U srpskim medijima - ništa. U hrvatskim -ništa. Ispričavam se ako se negdje pojavio i jedan jedini članak o tome. Jedino na stranici Sandre Skanderlić postoji informacija o banovom rođendanu, kao i na stranici HMI.

Ovaj je dan službeno prihvaćen od strane države Srbije kao hrvatski blagdan 2006. godine, a iste je godine u Novome Sadu upriličena svečana akademija. Te je večeri prepuna dvorana u centru Novoga Sada pljeskala bogato spremljenom programu, gostima iz Hrvatske i ponajboljim hrvatskim umjetnicima iz Srbije, a bogati domjenak za sve nazočne priredio je predsjednik vojvođanske skupštine. Na žalost, među gostima su izostali "visoki" (uredno, na vrijeme i s poštovanjem pozvani) čija bi nazočnost u ovakvim prigodama bila poželjna i skoro obavezna. Istoga dana, u Karađorđevu, samo nekoliko desetaka kilometara od mjesta događanja hrvatske proslave, hrvatski je predsjednik Mesić sudjelovao u nekakvom regionalnom skupu protiv terorizma. Nije ni kanio istoga dana posjetiti Hrvate prigodom prve proslave njihovog blagdana, a bila je izvrsna prilika učiniti korak ka poboljšanju hrvatsko-srpskih odnosa, tim prije što je na istom skupu u Karađorđevu nazočio i srpski predsjednik Tadić. No, Hrvatima je još teže pala informacija da je Tadić napustio skup i otišao do Vršca posjetiti nekakvu svečanost koju su organizirali Rumunji u Srbiji. Pri tome treba znati da Rumunja ima nekoliko puta manje nego Hrvata u Vojvodini, a Vršac je sto kilometara dalje od Novoga Sada!
Već četvrtu godinu ovaj se hrvatski blagdan obilježava nezamjetno, skoro zatajno, baš kao što živi i ova nekoć slavna grana hrvatskog naroda. Jedino ga petrovaradinski Hrvati obilježavaju najbolje što mogu i zasigurno se toga dana osjećaju ponosnim na svog slavnog sugrađanina, pa su tako i ove godine upriličili koncert u crkvi Sv. Jurja. Još mi je u živom sjećanju moj odlazak u Zagreb, 1990. godine, kad je ponovno otkrivan Jelačićev spomenik i kad smo svi očekivali da je napokon pred vratima definitivno oslobođenje Hrvatske u svakom smislu. Danas je očevidno da je taj cilj još predaleko i da se je s povratkom bana na središnji zagrebački trg vratilo samo ime, ali ne i Jelačićev duh. Ipak, želim čestitati svima onima koji su se svečanije osjećali ovoga 16. listopada. To je najbolji znak da nisu zaboravili tko su i što su.

04 listopada 2009

Žrtve antifašizma

Dne 3.listopada 2009. godine trebalo je doći do posjeta udruge hrvatskih logoraša Srbiji, radi postavljanja spomen-obilježja u logorima Stajićevo i Begejci. Budući je Srbija država utemeljena na partizansko-četničkom antifašizmu, nije dopustila ovaj posjet niti postavljanje bilo čega što bi narušilo njezin antifašistički image. Na drugoj strani, genocidna i fašistička Hrvatska njeguje iste takve temelje, pa održava logor Jasenovac i kani podići spomenike i na drugim mjestima. U cilju boljeg razumijevanja ove situacije, preporučam čitanje ovoga teksta koji opisuje stradanja u logorima, te novinarskog izvješća u svezi s otkazanim posjetom. Cinici bi rekli da ćete čitanjem ovih tekstova razumjeti što je srpski antifašizam u svojoj biti.

02 listopada 2009

Zakon malih brojeva

U Beogradu je umro jedan mladi Francuz zbog povreda koje su mu nanijeli huligani. Budući se radi o kapljici koja je prepunila čašu nasilja što se valja beogradskim ulicama, predsjednik Tadić je najavio odlučnu borbu protiv nasilnika i fašizacije Srbije, po prvi puta priznavši kako sve to neprekinuto traje još od 90-ih godina. Da je, nekim slučajem, na isti način i od istih ruku, nastradao Hrvat ili Albanac, teško da bi se bilo što dogodilo. Ali, Francuz,...
Jučer su, pored Tadića, mnogi Beograđani prošetali centrom grada, odavajući poštu ubijenom Francuzu. Da ironija bude veća, šetnja se produžila do Kalemegdana, do spomenika zahvalnosti Francuskoj, koji je (ne tako davno) bio omotan crnim plaštom zbog sudjelovanja Francuske u bombardiranju Srbije. Vremena se mijenjaju, pa tako i namjena istog spomenika. U prosvjednoj šetnji bilo je nekoliko tisuća ljudi. Danas su također protiv nasilja prosvjedovali članovi nekoliko NGO, ali je na tom skupu bilo tek nekoliko stotina ljudi.

To je točno onaj omjer u kome su Srbi opredijeljeni za pojedine političke opcije.

Kad je trebalo poći u rat protiv Hrvatske, na Ušću i Gazimestanu grmjeli su milijuni, dajući potporu najavljenom vojnom angažmanu. Također i nakon proglašenja nezavisnosti Kosova, stotine tisuća Srba prosvjedovalo je i pokazivalo svoju političku volju, doduše usput su palili i veleposlanstva. A kad se prosvjeduje protiv fašizma i nasilja - onda je to (pre)skromna brojka.
Ne sumnjam da će počinitelji ovoga ubojstva biti kažnjeni, ali mi je teško i pomisliti kako su zvjerski bili ubijani Hrvati po Srijemu, a da nikada nitko za to nije odgovarao, niti je javnost bila upoznata. Od mnogih primjera, spomenut ću samo tragičnu smrt djevojke Marije Purić iz Golubinaca koja je zaklana u svojoj sobi na katu obiteljske kuće. Danas se političari i mediji u Srbiji natječu u nabrajanju zlodjela koje su razne fašističke udruge radile tijekom proteklih dvadeset godina, ali se nitko ne usudi spomenuti zločine nad srijemskim Hrvatima, a bilo ih je onoliko. Čak se i Nenad Čanak, veliki zagovornik zabrane tih udruga, sjetio slučaja pretučenog Mađara u Novom Sadu, ne spomenuvši niti jedan zločin nad Hrvatima.
To se, vjerojatno, ne računa, ili se zaboravilo, ili se - nije ni dogodilo.
Vrlo je blijeda slika prosvjednika protiv nasilja, iako su među njima vrlo ugledni i civilizirani ljudi. Sjetio sam se jednog kolege s posla koji mi je, u vrijeme Miloševićeva uzleta, vrlo lijepo savjetovao: "Stari moj, nemoj mnogo premišljati, nego bježi odavde. Kad ne bude više "ostalih", mi ćemo se (Srbi op.a.) potući međusobno." Ne prizivam vraga, ali ovolika količina negativne energije previše je za jednu ovakvu sredinu u kojoj je polovica stanovništva funkcionalno nepismena. Žao mi je ubijenog Francuza, ali još mi je više žao što i danas nitko u Srbiji ne želi priznati da su puno gori teror doživjeli Hrvati samo zbog nacionalne pripadnosti. Mladoga francuskog navijača ubili su na ulici, a Mariju Purić u vlastitome domu. Pitam se, je li se može mjeriti težina učinjenog zločina?

27 rujna 2009

Prokletstvo turske kaldrme

Prekrasna rana jesen u Srijemu! Cijeli rujan protekao je u suncu okupanim vinogradima i voćnjacima, šuma pokraj Dunava počela je rumenjeti,...

Započeo sam ovaj post pravim kičerajskim opisom srijemskoga krajolika, poput onih anziskarti na kojima se dvoje ljube držeći za ruke, a negdje iznad nosa zalazi sunce i sve je obojeno rumenilom. Povod za post ovakvoga naslova jest mučna situacija u Srbiji, koja mora zabrinuti svakog civiliziranog čovjeka. Fašizam odavna maršira beogradskim ulicama, ali sada je, čini se, ušao u povijesno poznatu brutalnu fazu, već viđenu tijekom 90-ih godina.

Srpski tisak otkriva detalje za koje smo doznavali iz „dobro obavještenih krugova“, a sada ih se javno podastire pred čitatelje. Nekoliko „udruga“ zagovara fašizam i to ne krije od svoga osnutka, a država mirno promatra kako se po zlu poznata politika sve više otima kontroli. Evo izvatka iz programskih načela jedne od tih udruga, a slično se može naći i kod drugih (tekst prenosim u cijelosti, bez intervencija na pravopisu i gramatici).


Ustaše!

Vaša patološka mržnja prema svemu što je Srbsko i Pravoslavno jeste otrovni plod vaše državotvorne nesposobnosti i kulturne jalovosti. Svesni svoje duhovne bede i ništavila, vi ste od nas Srba pokrali sve ono što nemate, počev od jezika i istorije, pa do genija poput Ruđera Boškovića i Nikole Tesle. Pritom ste, samo u XX veku, pobili, prognali ili pohrvatili gotovo dva miliona Srba. Srbi vam nikada neće, i ne smeju, zaboraviti ni oprostiti vaša paklena zverstva nad stotinama hiljada jasenovačkih, jadovinskih, glinskih, prebilovačkih, medačkih i ostalih srbskih mučenika. Pravedno ćemo, uz Božiju pomoć, osvetiti „Bljesak“ i „Oluju“ i osloboditi sve zemlje Srbskog Otačastva koje ste uz podršku belosvetskih zlikovaca privremeno oteli i oskrnavili.


Priznat ćete koliko meni, srpskom poreznom obvezniku, može biti neugodno kad ovakve udruge mogu javno djelovati. Dakle, na ovakve programske ciljeve nije do sada imao potrebe reagirati nitko: ni tužiteljstvo, ni MUP, ni BIA, pače ni svi oni koji su definirani kao srpski neprijatelji kojima se prijeti. Pa zašto su sada te fašističke udruge u velikoj ofenzivi? Odgovor je jednostavan: pod svaku cijenu spriječiti i nagovještaj ulaska u EU! Ako su u Srbiji političke i sigurnosne prilike na razini fašističkih divljanja, ako država ne može garantirati sigurnost svim njezinim građanima i strancima koji ju posjećuju, onda ništa od kandidature za EU. Nije teško pogoditi tko stoji iz vala fašizacije Srbije. To su isti oni koji su jogurtima izbacili vojvođansko vodstvo iz zgrade Banovine u Novome Sadu, te poravnali put Miloševiću i sljedbenicima „memorandumske Srbije“, pojačani novim snagama koje u svom jadnom i ograničenom obrazovanju ne znaju upotrijebiti ni sva slova abecede. A takvih nije malo, ma koliko se službena Srbija trudila uljepšati sliku o sebi. Puštanje zla na slobodu, bacanjem jogurata po prelijepoj zgradi Banovine, najprije su osjetili u Hrvatskoj i BiH, dok su se patriJoti mirno obogatili u srpskom zaleđu i danas ne dopuštaju nikakve promjene, osobito one koje bi uvele pravni poredak i normalnu ekonomiju. I zato fašisti imaju i novaca i političke potpore da rade ovo što rade.

Sad je već posve razvidno da će SPC odigrati najvažniju ulogu u procesu definitivnog ustroja nove Srbije. Naime, ona je bila umiješana u ratna zbivanja, huškala na rat i poticala mladež da se prihvati oružja, a danas pruža svu potporu pripadnicima fašističkih udruga, pače mnoge od njih zapošljava u svojim institucijama, u samoj Patrijaršiji na primjer. Beogradski „Blic“ objavio je kako se priprema posjet ruskoga predsjednika Medvedeva Srbiji, te da mu vodstvo SPC kani napisati što će on reći srpskim dužnosnicima i javnosti. Ta je poruka od iznimne važnosti, čim se vrh SPC toliko podijelio oko toga, da su se počele davati i ostavke na najviša mjesta u Sinodu (vladi). Vođen vlastitim spoznajama, odavna već znam da SPC nije Crkva u onom smislu kako bi to vjernici očekivali, a ni njezino svrstavanje iza (ili ispred) fašističkih udruga ne čudi, ali ozbiljno upozorava. Upozorava manjine u Srbiji da ponovno mogu biti meta terora poput onoga iz 90-ih godina, ali i sve srpske susjede, ponajviše Hrvate.


Je li moguće da se nekom narodu toliko može promijeniti genetski kod, da nikako ne može izići iz začaranog kruga otpora svemu što dolazi sa njegovih zapadnih granica? Zanimljivo je promatrati kako Srbi vole voziti Mercedese, gledati Samsungove televizore, igrati se s najnovijim Nokiama, krstariti hrvatskim Jadranom, a istodobno prezirati (pače i mrziti) narode koji su „vlasnici“ tih ljepota i ne prihvaćati opće vrijednosti na kojima ta ista zapadna civilizacija gradi svoje odnose iznutra i izvana. Je li moguće da je petsto godina turske okupacije donijelo nenadoknadivi civilizacijski zaostatak, zbog koga se samo konačnim napuštanjem tog teritorija koji se danas naziva Srbijom može ući u civilizirani kulturni obrazac? Mnoga su pitanja na koja odgovori postoje, samo ih ljudi teško prihvaćaju: jedni zbog ispranih mozgova, a drugi jer ih uopće ne zanimaju. Jedno je sigurno, barem za mene: dok se u Srbiji ne bude napravila barem jedna normalna asfaltirana cesta i izvadila posljednja turska kaldrma, nema probitka ni za narod, niti za državu. Može zvučati apsurdno, ali Srbima su ponovno potrebni Turci i to da ih nauče (na primjeru Mustafe Kemala Ataturka, tvorca Republike Turske) kako se od feudalne stvara moderna kapitalistička država, zadržavajući sve nacionalne odrednice. Dok se prosvijetljenje ne dogodi, ne preporučam tamnoputim strancima čudnoga govora ili neobičnog ponašanja da hodaju Beogradom. To mogu posvjedočiti Britanac, Francuz, Australac, te najnovije Libijac prebijeni u posljednjih mjesec dana na beogradskim ulicama. Jesu li odmak od EU, dokazivanje nesposobnosti aktualne vlasti da osigura mir u državi i neugodna realnost na Kosovu dovoljni razlozi za nove izbore na kojima bi pobijedili patriJoti, ostaje da se vidi u nastavku prekrasne jeseni, kao na početku ovoga posta. Pomalo kičerajske.


Skoro zaboravih. Ostalo je još 95 dana do ostavke ministra Rasima Ljajića, koju je nagovijestio ukoliko u tom roku ne bude uhićen Ratko Mladić. Dakle, još 95 dana.

22 rujna 2009

Zamagljivanje stvarnosti

Bruje srpski mediji o splitskom gradonačelniku Željku Kerumu cijela dva dana, zapravo od trenutka kad je završena glasovita Stankovićeva emisija. Stalno se ponavlja onaj dio u kojem Kerum izražava stajališta glede svoje obitelji (znate već: "... ne bih volio imati Srbina za zeta..."). Došlo je do toga da službeni Beograd prosvjeduje zbog njegova nastupa na HRT-u.

Službenom je Beogradu, a preko njega i svim Srbima, Stanković podario najljepši mogući dar: dokaz kako Hrvati krše ljudska prava Srba!

U nedjelju, dakle istoga dana kad je Stanković razgovarao s Kerumom, srpska je država po tko zna koji put nečasno kapitulirala. Nije ovoga puta bila poražena od hrvatske niti albanske vojske, niti ju je na kapitulaciju primorao NATO, već nekoliko klero-fašističkih udruga, pod čijim je izravnim utjecajem država Srbija morala zabraniti Paradu ponosa. Svi su se okliznuli, od predsjednika Tadića, do ministra policije Dačića. Istoga dana, dok su po Beogradu šetali bijesni mladi Srbi razočarani što neće proliti homoseksualnu krv, jedan im se Australac učinio gayem, te su ga dobro izmlatili. Nekoliko dana prije, premlaćen je i francuski navijač, koji još uvijek leži u beogradskom Kliničkom centru u borbi za vlastiti život. Pokraj svega toga, mediji su puni Keruma i onog nesretnog doktora iz Otočca.
Ksenofobičnost i šovinizam (koji naginje ka fašizmu) nije strana pojava u Srbiji. Bilo je primjera i prije, kada predmet akcije takvih udruga nisu bili homoseksualci, već upravo antifašističke manifestacije, ali i već "provjereni" srpski neprijatelji, Romi i Hrvati. Pregledajući malo moju privatnu arhivu, pronašao sam zanimljive stvari o prebijanju mladih Roma, o ubojstvu jednog romskog dječaka u Beogradu, ali i meni najzanimljiviji slučaj: proslavu obljetnice jednog kulturno-umjetničkog društva. Naime, Srbija je Hrvatima priznala status nacionalne manjine tek 2002. godine, nakon pada Miloševića, u vrijeme Đinđićeve vlade, a iste je godine jedna hrvatska kulturna udruga trebala proslaviti 100. obljetnicu osnutka. Bila je to lijepa prilika za afirmaciju hrvatske kulture, ali i za otopljavanje odnosa između dva naroda nakon krvavoga rata i pokazivanje srpske tolerancije prema hrvatskoj manjini na njezinom teritoriju. No, dogodilo se da su fašističke udruge na sve načine pokušale spriječiti održavanje ove proslave u zatvorenom prostoru (!), čak su na goste (među kojima i na hrvatskog veleposlanika) bacali razne predmete iz zgrade bolnice (!). Dakle, progon manjina, apsolutni nedostatak tolerancije i fašističke metode korištene pri tome, nikada nisu ni prestajali u Srbiji. Od jedne takve države najmanje što se očekuje jest da učini sve kako bi se čim prije očitovala o događajima u XX. stoljeću, da pomogne mladeži u izgrađivanju zdravog odnosa prema svojim susjedima (i sebi samima), a ne da dijeli lekcije iz poštivanja ljudskih prava!
Poslušao sam pozorno snimku Kerumova gostovanja kod onog Stankovića. Jest, točno, rekao je kako ne bi volio da mu u obitelj uđe Srbin, kako su Hrvati doživjeli puno toga lošega od Srba, ali to je njegovo osobno stajalište. Kad je već bio upitan... Očita je bila namjera voditelja emisije da ga se predstavi kao primitivnu budaletinu koja je do bogatstva došla preko tuđih grobova. Dobio je ono što je htio, ali sad ne zna što će s tim. Kerum je prozvao novinare jugoslavenske provenijencije, rekao što misli o njihovim bezobraznim pitanjima, pa ako se Stanković prepoznao među njima, preostaje mu samo da se moli za što dulji ostanak ove vlasti na čelu HRT-a. Jer, ako je pokušao splitskome gradonačelniku spočitavati kako izrabljuje svoje namještenike za bijednih 3.500 kuna, što mogu građani Hrvatske reći za desetostruko veću plaću novinara Stankovića? Nije li to izrabljivanje hrvatskih poreznih obveznika?

Nije morao Kerum reći ništa, srpski bi političari i mediji već pronašli nešto drugo, samo da se zametne trag fašizma koji u Srbiji postaje vrlo opasan. Što je najgore, u pozadini (ili možda daleko ispred) stoji SPC i neke od političkih partija. Krajnje smiješno zvuči Tadićeva izjava, dana jučer, kako je "Srbija demokratska zemlja sa izgrađenim tolerantnim mehanizmima", te da se nikada neće dogoditi da bude zabranjeno javno izražavanje nečijeg političkog, seksualnog ili nacionalnog opredjeljenja! To izgovara predsjednik države koja je samo dan prije sramno kapitulirala!
Nije održana Parada ponosa, ali su svečano dočekani srebrni košarkaši s Eura u Poljskoj. Državna TV svečano objavljuje kako je bilo jako puno svijeta na dočeku, te da nije bilo incidenata. Vjerojatno zato što su ovaj skup "odobrile" fašističke organizacije i SPC, kao moralno i nacionalno podoban. Ali, nisu odobrile Statut Vojvodine, te se lideru LSV Nenadu Čanku i njegovu zamjeniku Kostrešu upućuju prijetnje smrću. Kako znamo, ovdje život političara koji zagovaraju drukčija politička stajališta od onih propisanim Načertanijem i Memorandumom ne vrijedi previše! Možda zato i nema pravih političara, nego samo običnih činovnika koji izvršavaju ono što im zapovijede pravi vladari, a njihov identitet je posve nepoznat. I zato, jedva čekam da čujem tko sve od srpskih gradonačelnika ima Hrvata, Albanca ili Roma u obitelji. Iz čiste znatiželje.

19 rujna 2009

Iluzionistička predstava

I dok zapadni lideri na sva usta viču kako je ekonomska kriza pri kraju, te da su ekonomski pokazatelji krenuli s dna, na srpskoj političkoj sceni uvelike se daje predstava kakva se ovdje jedino i može igrati. Društvo koje čini velika većina ljudi s ispranim mozgovima, odlično reagira jedino na ovakve predstave, budući one ne zahtijevaju angažiranje voljnog dijela sive moždane mase, nego samo jedan manji, instiktivni dio. Predstava nema ime, ali bih je mogao nazvati "Nebeski narod" i ne bih pogriješio. Evo sažetka.

1. čin: Zakon o informiranju.
Autor ovih redaka dobro se sjeća kako je srpska ratna vlada u vrijeme NATO-bombardiranja donijela zakon (ministar Vučić, dopredsjednik Šešelj) koji je u cjelini ukinuo slobodno informiranje. No, bio je rat, premda ne po definiciji (nedostajala je druga ratujuća strana, naime, jedino je NATO ratovao, a Srbija je služila kao bojišnica ili poligon), tako da je i takav zakon imao nekakvog smisla. Donositi sličan zakon 2009. godine ničim nije objašnjivo. Beogradom kruže priče kako je inicijalna kapsla pukla od ministra Dinkića koji već dulje trpi teror jedne žute novine (Kurir). Dakle, srpski novinari i pisci uopće moraju tri puta mjeriti što će napisati o srpskim dužnosnicima, budući su kazne vrlo visoke. Odredbe novoga zakona odavna primjenjuju neki manjinski mediji, tako da subotička "Hrvatska riječ" već nekoliko godina ima popis nepoželjnih autora i tema, sukladno naputcima "odozgo". Politika "ne talasaj" bit će od sada vodeća i u srpskim medijima koji nisu bliski vladajućem režimu. Opća je ocjena među novinarima da je ovo presedan među zakonima u civiliziranom svijetu, te da je restriktivniji nego Milošević-Šešelj-Vučićev ratni zakon.
Zakon, izgleda, ne obvezuje strance, poput Jergovića, koji mogu pljuvati po hrvatskim političarima do mile volje. I ne samo političarima, nego po hrvatskom narodu i to neargumentirano i bez posljedica. Dapače, uz bogatu novčanu nagradu. Posljednje što sam pročitao iz "pera" ovog srpskog kolumniste jest analiza hrvatsko-srpskih odnosa sa stajališta inferiornih Hrvata. Među ostalim, piše ovaj pisac, kako Srbi manje razmišljaju o Hrvatima zato što su dvostruko veći narod i zato što imaju višestruko stariju državnu tradiciju. Iluzionisti ovoga tipa zatvaraju prvi čin.

2.čin: Parada ponosa
Cijeli je Beograd našaran grafitima i porukama mržnje prema homoseksualcima. Neću ih spominjati, već su viđeni prije kad su neke druge socijalne ili narodne skupine bile na meti srpske mladeži ("ubij, zakolji, da xxxxxx ne postoji", "nož, žica, Srebrenica" i slične). Situacija je ozbiljna, te je policija odlučila zabraniti paradu, odnosno predložiti njezino izmještanje na Ušće, pa neka se ponosni pederi i lezbijke šeću po Srijemu. Dobro se je zakuhalo. Iluzija pravne sekularne države, u kojoj SPC donosi kapitalne odluke, svodi srpsku demokraciju na teokraciju feudalnoga tipa. Proglasivši paradu ponosa za Sodomu i Gomoru, angažirajući nekoliko fašističkih udruga, primorala je državu da ustukne. Kako je jadno zvučala izjava ministra policije, nekoć Miloševićeva "malog od palube", da ne može poduzeti ništa protiv klero-fašističkih udruga koje najavljuju nasilje, jer nisu poduzele konkretnu akciju u činjenju inkriminisanog djela, dok su na drugoj strani osuđene tzv. "vehabije" iz Sandžaka zbog osnovane sumnje da su pripremali terorističke napade. Dakle, fašisti otvoreno i direktno najavljuju nasilje i prođu nekažnjeno, a vehabije su osuđene na višegodišnje robijanje zbog osnovane sumnje. Nastavak predstave slijedi.

3.čin: Autonomija Vojvodine
Tijekom raspada SFRJ, svi su Srbi iz krajeva koji nisu mogli ući u Veliku Srbiju svoje utočište našli u Vojvodini, odnosno ponajviše u Srijemu i Novome Sadu. Nikada nije postojala želja niti prilika da se ovaj dio Srbije otcijepi i postane samostalna država. Ali, svaka srpska vlast, uključujući i ovu Tadićevu, ne dopušta Vojvodini ni disati, sve pod izlikom spriječavanja separatističkih namjera Vojvođana. Nevjerojatno! Stalno se daje potpora očevidno separatističkim vlastima srpskog entiteta u BiH, a unižavaju Vojvođani iz jedinog dijela SFRJ koji nije pobjegao od Srbije! Statut Vojvodine, koji nikako da se nađe pred srpskom Skupštinom, nije ništa posebno, ali i njega se Srbija boji kao đavo križa. Još kad netko iz Čankove LSV tiho spomene kako jedino Ustav Vojvodine u cijelosti rješava status "sjeverne srpske pokrajine", beogradski političari ne mogu zaspati.

4. čin: Stupovi oslonca.
Srbija je još uvijek članica "saveza" Srbija-Rusija-Bjelorusija, ponosna članica pokreta nesvrstanih, te vojno neutralni potencijalni kandidat za EU. Nedavno smo imali priliku čuti od vodećih Srba kako se srpska politika temelji na četiri stupa: Rusija, Kina, nesvrstani, te zemlje koje nisu priznale nezavisnost Kosova. Tadićev posjet Libiji, na proslavi obljetnice vojnog puča, kada je bio jedan od dvojice predsjednika (uz bosanskog) koji su nazočili proslavi, zorno pokazuje kako je četvrti oslonac čvrst.

Ova predstava se na ovome mjestu prekida, da bi gledatelji udahnuli malo zraka i, eventualno, popušili. Zatim se nastavlja, dopunjena novim i novim činovima, jer su scenaristi nebeski nadahnuti.

12 rujna 2009

Od Karađorđeva do Ljubljane

Težak je put Hrvatska prošla u posljednjih sto godina. Raspale su se nekoć velike države u kojima je hrvatski narod bio inkorporiran, a pokušaji obnove samostalne države bili su otežavani sa svih strana. No, evo, uspjelo nam je. "Imamo Hrvatsku", kako bi rekao prvi predsjednik RH, general Franjo Tuđman. Niti jedan veliki posao od nacionalnog interesa ne može se napraviti bez stanovitih žrtava i kompromisa, budući smo mali narod preko čijih su se leđa često namirivali veliki, pa je tako i stvaranje RH imalo svoju cijenu. Iz svega do danas dostupnog, posve je razvidno da je ta cijena bila dosta visoka, te da su ju unajvećma platili Hrvati iz Posavine i Srijema. Netko će proturječiti ovoj tvrdnji, ali dovoljno je samo sjetiti se slika razorenog Vukovara i Srijema općenito, pogledati popis poginulih branitelja i civila, te trenutačno stanje na terenu, pa da otpadnu svi kontraargumenti. Dosta toga se događalo u tajnosti, pa tako i susret Milošević-Tuđman u Karađorđevu, Titovom lovištu u Bačkoj, na kom je, prema jednim izvorima, dogovarana podjela BiH, te "humano preseljenje". Ovaj posljednji termin prije bi se mogao nazvati trgovina ljudima i teritorijem i ne dao Bog nikome da bude predmetom takve trgovine, jer ostavlja trajne posljedice na zdravom tkivu i nacije i pojedinca. Ali, to je bila cijena koju je netko ugovorio, a mnogi su morali platiti.
Od samoga početka stvaranja države, cilj hrvatske politike je biti u EU, odnosno u onom dijelu civilizacije u kom je većina europskih naroda. Do toga se cilja također ne može bez žrtava i plaćanja ugovorene cijene. Meni se već danas čini da su vodeći hrvatski političari pristali na preveliku cijenu. Ako griješim, već iduće godine vidjet će se po tome što će građani Hrvatske imati deblju lisnicu. Ne bude li tako, bit ću u pravu.
Veliki nam ponovno postavljaju svoje uvjete, pa kad neki od njih ispunimo, budemo nagrađeni manje ili više. Danas se slavodobitno obznanjuje kako je u Ljubljani postignut povijesni dogovor koji otvara posljednju kapiju k EU, nakon što su Slovenci pristali odblokirati pristupne pregovore. I to je točno, što će se uskoro i vidjeti. Ne budimo naivni: skupo smo platili za taj dogovor! Nije bilo dovoljno samo izgubiti od Engleza 5:1, iako je, izgleda, i to bilo potrebno, ali i to ćemo vidjeti.
Sjetio sam se jedne epizode Pervanove Večernje škole, te vam je podastirem kao ilustraciju ovoga o čemu sam upravo pisao. U vrijeme nacionalne žalosti zbog nogometne tragedije nakon koje je došao ovaj "povijesni dogovor", neka znamo kako ništa u životu nije slučajno, osobito ako se radi o tako krupnim pitanjima kao što je stvaranje države.


03 rujna 2009

Obilježavanje teritorija

Kad sam bio dječačić, osim nogometa i košarke, znali smo se igrati i klikerima. To su malene staklene loptice, za mladež koja će se možda upitati što je to. No, bila je još jedna igra koja se zvala "Osvajanje teritorija". Nacrta se oštrim predmetom na ravnom, mekanom, zemljištu (mi smo to radili u parku) krug radijusa oko pol metra. Igraju dva igrača. Igrač baca nožić iz visine, pa ako se isti zabode unutar kruga, povlači se crta u smjeru sečiva noža, te tako osvaja teritorij (prekriži se i drugi igrač ga više ne smije osvajati). Pobjeđuje onaj tko osvoji veći teritorij. Nešto slično se događalo u Americi tijekom naseljavanja Europljana.
Kako već znate, živim u Srijemu, a to je područje koje je često mijenjalo "vlasnika". Znamo se pohvaliti rimskim iskopinama, turskim kaldrmama, austrijskim fasadama, njemačkim mlinovima. Ipak, kad se malo ozbiljnije zagleda po Srijemu (i ne samo po njemu, ali to mi je najbliže) ono što ostavlja dojam nečije nazočnosti jesu - crkve. Povjesničari i povjesničari umjetnosti svakako o tome znaju puno više, pa ću samo prenijeti moja skromna zapažanja, čemu i služi ovaj blog. U bilo kojem srijemskom gradu ili gradiću, katoličke crkve su u centru, ili na mjestu na kome je prije bio centar, dočim su pravoslavne nekako na obodima. Tako je u Zemunu, Mitrovici, Šidu, Inđiji, Petrovaradinu i u drugim mjestima. U selima je situacija drukčija, budući je austrijsko plansko naseljavanje išlo za tim da se nikako u nizu ne spoji više hrvatskih (ili srpskih) sela. Danas shvaćamo zašto su tako radili. U selima je, dakle, u centru crkva i škola, a onda se pravokutno redaju "šorovi". Zemun je bio veliki i značajan pogranični grad, sa velikim udjelom njemačkog, hrvatskog, srpskog i židovskog stanovništva, tako da je bilo svakakvih bogomolja. U zemunskoj župi Frantztal živjeli su Nijemci, tako da je ondje izgrađena velika crkva s dva tornja u baroknome stilu, u kojoj je i misa bila gotovo uvijek na njemačkom jeziku, dočim su u ostalim katoličkim crkvama služene mise na hrvatskom. U Petrovaradinu, najhrvatskijem gradu s početka XX. stoljeća (98% Hrvata) bilo je nekoliko katoličkih crkava. Pravoslavnih nije bilo, jer nije bilo vjernika. Putniku koji je prvi puta dolazio u Srijem, lako je bilo prepoznati tko je "vlasnik" mjesta: pogleda koja je crkva u centru.
Tito je bio izuzetan obilježivač teritorija! On je najprije rušio crkve gdje god je trebalo (po njegovom mišljenju), a onda gradio svoje palače (vojarne, spomenike, vrtiće, škole, muzeje,...) na istim mjestima, kako bi se čim prije zaboravila prošlost, a budućnost počela računati od 1945. godine. Tako je srušena ona prelijepa crkva Sv.Vendelina u Zemunu, a na njezinom mjestu izgrađena osnovna škola koja i danas nosi ime "Rade Končar". Srušene su katoličke crkve u mnogim mjestima, ali su izgrađivani domovi kulture ili zemljoradničke zadruge.
Nakon rata 91-95 (ne znam više kako da ga nazovem, budući više nije "moderno" zvati ga Domovinski), u kome je rušenje crkava po Hrvatskoj bila jedna od važnijih aktivnosti, obnova ili izgradnja novih postala je prioritet. Jednako tako se dogodilo u Srbiji, u kojoj rata nije bilo, a NATO nije rušio crkve. Obilježavanje teritorija nema cijene, izgleda, pa se troše ogromni novci poreznih obveznika na izgradnju objekata koji služe sami sebi, a ne vjernicima. Sada govorim o Srbiji. U Petrovaradinu, u kome nije bilo niti jedne pravoslavne crkve, danas se gradi nekoliko (ne znam točno, ali vidio sam tri i čuo za još neke), na teritoriju grada Novoga Sada gradi se 25 pravoslavnih crkava (!). U Zemunu i okolici (Novi Beograd, Surčin, Nova Pazova, Batajnica,...) također nekoliko. Teritorij je obilježen, to je i bila namjera. Vjernika ovdje ionako ima tek simbolično, pa izgradnja i nije imala namjeru zadovoljiti njihove religiozne potrebe. Za to je dovoljan veliki hram Sv.Save u Beogradu i to dva puta godišnje.
Zanimljivo je promatrati popove kako se voze u velikim autima (najčešće Audi) dok obilaze gradilišta. Neki čak dolaze u konvoju, skupa sa fizičkim osiguranjem. Vladika bački Irinej već godinama sablažnjava svoje sugrađane luksuzom i ponašanjem nedoličnim jednog božjeg čovjeka (htio zabraniti Zmajeve dječje igre, zbog prevelike buke koju djeca rade u blizini njegove palače). Primjera je i odviše za jednu malu vjersku zajednicu. Ipak, Srbi više vole graditi crkve nego auto ceste, pa tako i nadalje imaju najlošije ceste u Europi. Svatko ima svoje prioritete, a obilježavanje teritorija zauzima počasno mjesto. Možda bi se mogla napraviti igrica u kojoj se teritorij zapadnog Balkana "resetira", pa započinje nova podjela po principu "tko sagradi više crkava, njegov je teritorij". Nazive škola i ulica smo odavna promijenili. Ipak, nešto je i ostalo i teško da će se promijeniti. Prijelaz preko Fruške Gore i danas se zove Banstol (banov stol, mjesto na kome je stolovao ban), pa mjesto Banovci kod Pazove, Kalvarija (dio Zemuna) i k tomu slično. Nije pronađena odgovarajuća zamjena.

30 kolovoza 2009

Jednostrana pomirba ili - bezćutni oprost

OK, bilo je očito da je s Titom umrla i Jugoslavija. Umrla je ona i prije, samo što to nismo znali mi, "običan" puk, nego samo odabrani među kojima su najspremniji bili srpski akademici, tvorci glasovitog Memoranduma. Kako provesti u djelo odrednice Memoranduma, kad unutar države koja je trebala nastati na porušenim temeljima lažnog bratstva-jedinstva žive i neki drugi narodi osim Srba, prije svih Hrvati? Odgovor je uslijedio s Miloševićem. Iako je sve poznato, premda Srbi tule jednu istu priču (i sami svjesni kako nije točna), ponovit ću kako bih sebi posvijetlio neke spoznaje. Jugoslaviju su napravila tri konstitutivna naroda: Hrvati, Srbi i Slovenci. Dakle, Hrvat je bio "konstitutivan" i na Bledu, i u Ohridu. I u Beogradu, dakako. Država se raspada, međunarodna zajednica priznaje administrativne granice za državne (odnosno za crte po kojima će se država raspasti), suverenitet unutar granica prebacuje na narode, ali samo Srbi ne prihvaćaju to pravilo. Zašto? Pa, iz istog razloga kao i puno puta prije: zbog silne želje za hegemonijom, zbog vjekovnog sna o Velikoj Srbiji, zato što su nebeski narod,... Slovenija ima novi Ustav, Hrvatska ima novi Ustav,... Srbi "puštaju" Slovence, ali ne i Hrvate. Razlog: izbrisani su iz novog hrvatskog ustava, odnosno nisu više konstitutivni narod u Hrvatskoj.

JNA organizira balvan-revoluciju, u Beogradu se vrši priprema za "konačni obračun" s ustašama, a to završava protjerivanjem hrvatskog stanovništva s područja buduće Velike Srbije. Sličnost sa stvaranjem Velikog Reicha je namjerna i očita. Srpsko stanovništvo u velikom broju uzima oružje i sudjeluje u ratu protiv svoje države Hrvatske, pri tome uživa obilatu pomoć Srba iz Srbije. Nakon prvotnog oduševljenja, dolazi konačni poraz i bijeg od zaslužene kazne koja slijedi svakome tko izgubi rat u kome je bio agresor.

U Srbiji žive Hrvati, također konstitutivni narod Jugoslavije. Srbi donose svoj Ustav u kome nema Hrvata, ali oni ne pucaju po Srbiji, nego ju prihvaćaju kao političku realnost. No, i pokraj toga, nad njima se vrši fizičko i svako drugo nasilje, na koje oni ne uzvraćaju kako bi se obranili, nego su primorani pobjeći sa svojih vjekovnih temelja. Najviše su stradali Hrvati u Srijemu.
Na RTS-u je sinoć bila reportaža o povratku Srba u zadarsko zaleđe. Onih Srba iz gornje priče, koji su uzeli oružje u ruke kako bi presudili Hrvatima zato što su se drznuli izići iz Jugoslavije. Pet godina se rade zločini na okupiranom području međunarodno priznate države! Znaju Zadrani kako je to izgledalo. Škabrnju da i ne spominjem. Poražena strana, kapitulirala u ratu kojeg je sama započela, sad hoće rješiti statusna i sva druga pitanja KAO DA SE NIŠTA NIJE DOGODILO! Kao da su jednoga dana napustili svoje kuće, otišli na ljetovanje u Vrnjačku Banju, a kad su se htjeli vratiti, država im oduzela i posao, i kuće i zemljište. Tako je zvučala izjava Slobodana Uzelca, dopredsjednika hrvatske vlade.
Pomirba, suživot, EU - sve su to riječi koje se rabe nekoliko godina s ciljem pomirbe Hrvata i Srba. Ali, očito je da jedino Hrvati povlače poteze koji idu u tom smjeru, amnestirajući stotine i tisuće Srba od odgovornosti za zločine pod krinkom "pravne države". Tito je, podsjetimo se, svoje političke protivnike u najvećem broju pobio nakon pobjede (ne tijekom rata, u oružanim borbama, već po završetku, u miru!), a zatim ih je konstantno ubijao, tamničio ili progonio skoro do svoje smrti. Protjerao je SVE NIJEMCE, bez obzira na sudjelovanje u WW2, one koji su slučajno htjeli ostati nemilosrdno pobio, oduzeo svu njihovu imovinu i dodijelio svojim zaslužnim pristašama. Isto je učinio s Hrvatima koji nisu bili uz njega. Nisam čuo od Titovih obožavatelja ovakvu usporedbu WW2 i Domovinskog rata, premda se može (i treba) napraviti.

I tako, pomirba je u tijeku, Zadar može mirno zaboraviti da su ga tukli, te napraviti još i spomendan u ime pomirbe, nešto poput fešte hrvatsko-srpskog jedinstva. Ako bih bio do kraja sarkastičan, trebalo bi dopustiti povratnicima da povremeno opale neku granatu po Zadru. U ime pomirbe, dakako. I, kako se čini, još se Zadrani moraju ispričati svojim "komšijama" s brda! Ako već tako "mora biti" zbog inozemnih pritisaka, zašto se ne uspostave jedinstveni kriteriji, pa neka i u Srbiji bude dopredsjednik vlade Hrvat, neka ih bude nekoliko stotina u državnoj administraciji, pa neka imaju svoje medije i plaćeno obrazovanje na hrvatskom jeziku, neka država financira otkrivanje masovnih grobnica i podizanje spomenika postradalim Hrvatima. Neka hrvatski novinari i intelektualci iz Beograda bez smetnje, svakoga dana, pljuju po Srbiji u hrvatskim medijima. Držim da bi se vrlo iznenadili koliko bi reciprocitet u ostvarivanju jednakih prava pokazao u kakvom su političkom okruženju Hrvati živjeli bezmalo sto godina. Ali, to se, naravno, neće dogoditi.

28 kolovoza 2009

Hrvatsko-srpska Pomirba u Golubiću

Nisu se još svi vratili s godišnjih odmora, pa ni novinari, tako da je propuštena prilika za glamuroznim izvještavanjem s "povijesnog sastanka" u Golubiću, pokraj Knina.Tko nije čuo ni vidio, radi se o međunarodnom znanstvenom skupu organiziranom od strane novosadskog Centra za istoriju, demokratiju i pomirenje, zagrebačkog Dijaloga, grada Novog Sada, općine Obrovac, Komesarijata za izbeglice Srbije, Srpskog narodnog vijeća, te Balkan fonda.

Ne znam što bih rekao o organizatorima, pa ću bolje prešutjeti.

Ono što je na mene ostavilo dojam (osim već spomenutog izostanka medijskog praćenja) jesu gosti, odnosno sudionici skupa, osobito gospoda Pupovac-Stanimirović sa srpske, te Kuntić-Runje sa hrvatske strane. S jedne strane, dakle, profesor Zagrebačkog sveučilišta, umjereni Srbin blizak svakoj vlasti u Hrvatskoj, te njegov kolega, nekoć uniformirani vođa Srba iz istočnoga dijela srpske paradržave u Hrvatskoj. Na drugoj strani, predsjednik jedne srpske političke partije s hrvatskim predznakom, te njegov dopredsjednik, upravitelj predškolske ustanove u Subotici.

Nevjerovatno! Jedna (doduše nevladina) organizacija iz Srbije organizira znanstveni skup u Hrvatskoj na temu hrvatsko-srpskih odnosa!

No, dobro, budući sam bio u prilici čuti samo štura izvješća, mogu reći da su Srbi ponovno daleko učinkovitiji od Hrvata. Eto, pucali su po Hrvatskoj, ubijali Hrvate, rušili kuće i tvornice, radili sve da Hrvatske niti ne bude, a danas im se obnavljaju kuće, pun ih je Sabor, Vlada i tijela lokalne samouprave. Veliki uspjeh za srpske političare. Na drugoj strani, od Hrvatske napuštena i ignorirana hrvatska manjina u Srbiji nema niti stoti dio prava koja Srbi uživaju u Hrvatskoj. Mogu "slobodno" svirati tamburice i kuhati fiš-paprikaš kao dokaz svoje opstojnosti. Osobe koje se predstavljaju kao hrvatski zastupnici (a zapravo su zastupnici malog broja Hrvata iz Subotice, te vlastitih materijalnih interesa) mogu se "pohvaliti" time da su uspjeli otjerati iz hrvatskog korpusa gotovo 30 tisuća Hrvata koji se danas izjašnjavaju kao Bunjevci (danas su priznata nacionalna manjina u Srbiji), te da nemaju utjecaja (niti članstva) u Srijemu i Banatu, što stavlja veliki upitnik na naslov stranke.

Iz medija sam izdvojio izjavu Milorada Pupovca. On veli kako nacionalne stranke u dvjema državama imaju dobru suradnju. One mogu i moraju biti most između dviju država jer ih osim vlastitih vežu i zajednički interesi i projekti, rekao je Pupovac i predložio da rodna kuća bana Jelačića u Petrovaradinu pripadne Hrvatima u Vojvodini gdje bi imali svoj hrvatski kulturni dom. Istodobno traži od Hrvatske vlade da vrati Prosvjetine prostore u Preradovićevoj ulici u Zagrebu, gdje bi bio kulturni dom hrvatskih Srba.

Pupovac iznosi prijedlog koji su Hrvati (neki drugi) odavna iznijeli pred hrvatsku i srpsku vladu, a koji nije prihvaćen od strane Kuntića&Co. zato što bi se pretvaranjem Jelačićeve kuće u Hrvatski dom pokazalo da je Subotica jako daleko od svih društvenih zbivanja od značaja za hrvatsku zajednicu u Srbiji. Jelačićeva je kuća na samo 500 metara od zgrade vojvođanske vlade (o povijesnom značaju ne bih ni trošio riječi), a to bi značilo da se centar događanja unutar hrvatske zajednice zasluženo seli u Srijem, što (zasluženo) minimizira utjecaj i značaj inertne i podijeljene Subotice.

Trebao je Pupovac da nam to priopći!

Kuntić nije komentirao Pupovčevu izjavu, kao ni u jednoj prigodi do sada, zato što se boji Petrovaradina i Jelačića kao đavo križa. Vjerojatno s razlogom.

"Organizacijom skupa u ovom dalmatinskom zagorskom selu, koje je tek počelo da se obnavlja nakon rata u Hrvatskoj, želimo da damo podršku povratku izbjeglica u Hrvatsku i njihovoj mirnoj i cjelovitoj integraciji u sve sfere društvenog života", navodi se u priopćenju Centra za istoriju, demokratiju i pomirenje iz Novog Sada.

Što još treba Hrvatska napraviti u pravcu pomirbe? Otjerala svoje generale u Haag, dopustila da se Domovinski rat definira kao građanski, od branitelja napravila zločince, a od zločinaca uglednike! Što još? Možda da prizna kako nikada u Srijemu nije ni bilo Hrvata, pa što bi se uopće zauzimala za njihova tobožnja prava? Možda da izbriše iz povijesnog sjećanja da je od 1991. do 1995. godine iz Srijema pod fizičkom prisilom iselilo oko 40 tisuća Hrvata, što je u tom trenutku bilo više od polovice hrvatskog stanovništva u Srijemu? Je li to dovoljno za pomirbu?!

Na skupu su sudjelovali predstavnici Srba u Hrvatskom saboru Milorad Pupovac i Vojislav Stanimirović, predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Petar Kuntić i dopredsjednik Dujo Runje, predsjednik Fonda za izbjeglice Vojvodine Janko Veselinović, te mnogi znanstvenici iz regiona, među kojima su Darko Gavrilović, Igor Graovac, Vjekoslav Perica, Mira Radojević, Ana Dević.

Primjetili ste onu riječ region? Nije li to odveć napadno? Jednako tako se piše u Srbiji o događajima u Puli, primjerice, kad je pred neki dan osnovana "Naša Jugoslavija". Srpski su mediji izvještavali o tome kao o "vijestima iz Istre" (ne Hrvatske!.

Nedavno sam u Subotici čuo od jednog Bunjevca kako će inzistirati da se i u Crkvi malo povede računa o njhovom nacionalnom identitetu, te će se založiti kod biskupa da se iz pjevanja izbace sve pjesme u kojima se spominje bilo što hrvatsko, pa i prekrasna pjesma "Zdravo Djevo". Nadam se samo da će do tada Milorad Pupovac uspjeti da od sadašnje polusrušene kuće bana Jelačića u Petrovaradinu napravi Hrvatski dom. U Srijemu se i danas ne sramimo reći da smo Hrvati, mi koji to uistinu i jesmo, a bit ćemo zahvalni profesoru Pupovcu ako se ispune njegove riječi izrečene u Golubiću pokraj Knina.

P.S.
Dok sam postavljao post, na RTS-u je išla reportaža o povratnicima u Kninsku krajinu. Ponovno ista priča: Srbin sjedi u svojoj obnovljenoj kući, žali se kako nema posla, ali hvali svoj zavičaj. Onda se obrušava na hrvatsku vladu zašto ne ubrza povrat zemlje, da bi novinar završio reportažu kako je Srbima ovdje lijepo, čak mogu uživati i u svom Karinskom moru! Na djelu je pomirba od koje mi se diže kosa na glavi.

21 kolovoza 2009

Bravo, Blanka!

ČESTITAM, BLANKA,
NA TITULI NAJBOLJE NA SVIJETU!
AKO ĆE TI NEŠTO ZNAČITI,
ULJEPŠALA SI ŽIVOT I JEDNOJ
HRVATSKOJ OBITELJI U SRIJEMU!