25 prosinca 2009

Čestit Božić!

Zima je bila, sedamdesetih godina prošloga stoljeća, snijegom zatrpani Srijem, nekoliko godina iza velike Titove čistke političkih protivnika. Bio sam gimnazijalac, jedva sam čekao dan kad će neka lijepa cura primjetiti kako sam se svježe obrijao. Komunistički Zemun imao je dušu koju ni sustavno gušenje nije uspjelo ubiti, te su neke kršćanske vrijednosti ostale očuvane i njegovale su se poskrivečki, u domovima Zemunaca koji nisu pristajali na odkršćavanje, a nije im bila neophodna crvena knjižica za probitak u službi.
U našem domu, uvijek se slavio Božić. Nismo to činili tajno, poput prvih kršćana, nego "normalno". No, nismo smjeli udarati u talambase, nego smo u miru kojega može imati samo obiteljska kuća ili stan, molili i slušali božićne pjesme sa kaseta što smo ih nabavili preko prijtelja iz Njemačke. Dakako, polnoćka se podrazumijevala.
Ah, zemunska polnoćka u Titovo doba! Puna crkva vjernika, znatiželjnika i udbaša, a trg ispred crkve (zapravo otvorena tržnica) ispunjen ljudima koji su znali poštivati vjeru svojih susjeda. Provokatori su brzo odustajali od "miniranja" polnoćke, te je ona doživljavana kao kulturno događanje u gradu.
Redovito su mi prijatelji čestitali Božić.
Redovito su se "oni drugi" sprdali i upirali prstom u nas.
No, nije me bilo briga. Otac, majka, sestra i brat bili su uz mene, a ta mi je potpora i zaštita jedino bila važna.
Proslava Božića, u to vrijeme, imala je smisla, imala je dubine i nikada me nije ostavljala ravnodušnim, i pokraj spoznaje da mi to neće biti ni od kakve koristi u svakodnevnom životu, dapače, mogao bih samo imati štete. Znali smo, svi mi koji smo proslavljali Božić, da činimo nešto lijepo i pametno, pa osuda naših svjetonazora od strane većine nije utjecala na promjenu stila života. Cijena je plaćana već idućega dana. I to je trajalo do 90-ih.
Nisam htio u ovom božićnom postu spominjati moje prijatelje pravoslavce, ali ću samo u dvije rečenice spomenuti nešto bez čega nema razumijevanja daljnjeg teksta. Moji prijatelji Srbi, koji su proslavljali Božić 13 dana poslije, imali su veći problem, budući nisu odgajani u duhu odlaska u crkvu, te se je sve što se odnosilo na Božić događalo u kući. Moj školski drug, druga klupa do vrata, sin visokog Titovog dužnosnika, pozivao me na večeru, znajući da ga "neću izdati". I nisam, kao što nije ni on mene. Tamo sam mu susretao i oca, predanoga komunista, koji je imao izliku kako "stari otac, zaostala generacija, proslavlja pravoslavne blagdane, pa ga ne želi uvrijediti". To je, uistinu, bila samo izlika. Dakle, tko je htio slaviti, slavio je, a cijena je plaćana već prema tomu koliko si bio ambiciozan.
Dolazili su mi i prijatelji iz SR Hrvatske, budući su običaji u Srijemu izuzetno lijepi, a to se nije moglo doživjeti primjerice u Zagrebu. Imali smo osjećaj kako radimo nešto nedopušteno, ili barem nepoželjno, ali mi to ipak radimo i ponosni smo sami na sebe što nismo zaboravili vjeru naših pređih.
Danas nemam taj osjećaj, ono što mi je nekada ispunjalo grudi i izlazilo iz mene svakim dahom. Ne, nisam (toliko) ostario. Vidim i po mojoj djeci, i po djeci mojih prijatelja. Komercijalizirani Božić nije "onaj" Božić.

Svejedno, svima koji se zateknu na ovoj stranici u ovih nekoliko Božićnih dana želim čestit Božić!

I neka svatko pokuša pronaći Božić unutar sebe, unutar svoje obitelji, ne gledajući što rade susjedi i što ima na TV-u, jer ondje ga zasigurno neće doživjeti.

19 prosinca 2009

Bezvezni režim

Razumljivo zaostajanje za ostatkom Europe očitovano je ovih dana u Srbiji u neobjašnjivoj euforičnoj atmosferi u povodu ukidanja viza za ulazak u države Schengenskoga ugovora, tzv. bijela lista. Dakle, svi državljani Srbije (koji su uspjeli napraviti novu biometričnu putovnicu) mogu putovati bez vize po EU. Autoriteti kažu kako je uspostavljanje bezviznog režima sa EU veliki korak za državu i njezine građane.
A istina je miljama daleko, kao i obično.
Dok su građanima Srbije trebale vize, do njih su lako dolazili tajkuni, mafijaši, političari i cajke. Zašto? Zato što su imali novaca. Sad kad više nisu potrebne vize, u inozemstvo će opet lako putovati tajkuni, mafijaši, političari i cajke.
U čem je razlika između viznog i bezviznog režima za građane Srbije?
Razlike nema, jer će opet putovati samo oni koji imaju novaca.
Ukidanje viza, dakle, ima samo simbolički značaj. Osjećaj slobode. "Možemo pobjeći kad zagusti".
Svatko znade da se u Srbiji izuzetno cijenila hrvatska putovnica, upravo zbog bijele liste. Da biste dobili pristojan posao, bilo je važno imati hrvatsku putovnicu, a do nje se dolazilo na razne načine: ili ste hrvatski Srbin, ili ste srbijanski Hrvat, ili ste ju kupili na sumnjiv način. Sad više nema potrebe za hrvatskom putovnicom, budući se može putovati sa crvenom srpskom.
Ala euforije!
Srpske su vlasti napravile medijsku kampanju kao da je jedino Srbija dospjela na bijelu listu!
Bio je čak i vatromet!
Čega se pametan stidi...
Vjerujem da je ćirilična putovnica posljednja karta na koju je zaigrao Tadić prije nego li padne u duboki jendek. Hvaliti se time što se može "normalno" putovati isto je što i slaviti Teslu za trofazni motor.

15 prosinca 2009

Zažmiri, broj do sto

Došao je i taj ponedjeljak, 14. prosinca 2009. godine, kad je u sali vojvođanskog parlamenta (u dvorištu stare zgrade Dunavske banovine) proglašen Statut Autonomne Pokrajine Vojvodine, te sam mogao usporediti moja predviđanja od prije dvadesetak godina s činjeničnim događanjem. Ovaj dio današnje Republike Srbije svoju je autonomiju imao još u Austrougarskoj, dakako onda su Srbi htjeli zaštititi svoja kulturna i ostala prava, a razlozi za autonomijom nikada nisu prestajali. U toj regiji živi na desetine (mislim 28) naroda i svi su autohtoni, dakle starosjedioci, ljudi koji su ostali živjeti na svojim imanjima i nakon promjena državnih granica. Manjina Srba iz XIX. stoljeća uspjela je (poglavito ratovima) doći do apsolutne većine koncem XX. stoljeća, a pri tome je potpuno zaboravila posebnosti regije. No, i među tom većinom ima onih kojima obiteljski odgoj ne dopušta isključivost i netoleranciju. Taj dio Srba odigrao je prijesudnu ulogu u djelomičnom povratu autonomnih prava Vojvodine.
Da se razumijemo: Statut ne daje ništa osobitoga Vojvodini. Najbogatiji dio Srbije iz proračuna dobiva jedva 7 posto friške love, dakle Beograd je i dalje neprikosnoveni gazda. Takav je bio, takav je htio i ostati. Srbi iz Vojvodine (onaj dio kojega sam gore spomenuo) nisu zadovoljni takvim položajem. Zato je Statut potreban Vojvođanima, jer definira jedan teritorij, ma koliko uprava nad njim bila ograničena iz Beograda.
Manjine su, dakako, za autonomiju, pače i za nešto više. Toga se Beograd boji više nego NATO bombi. Jer, ako se SFRJ dosljedno raspadne po šavovima, jedino je Vojvodina regija u kojoj Srbi žive u većini i u kojoj nije bilo rata (osim što se pucalo po hrvatskim kućama u Srijemu). Manjine imaju ideje kako od Vojvodine napraviti mjesto bolje za život od primjerice Slovenije, ali nemaju poluge moći. Razboriti Srbi slažu se s tom filozofijom, ali ne smiju se javno očitovati, budući im slijedi etiketa izdajnika. I tako, od 14. prosinca 2009. godine Novi Sad je glavni grad Autonomne pokrajine Vojvodina.
Glavni grad? Sad obožavatelji Miloševićeva lika i djela (a to su većina Srba) škrguću zubima predmnijevajući slijedeće događaje: incidenti, zahtjevi, isključivost i arogancija Beograda, međunarodna arbitraža,... Zvuči poznato, ne?
Ajmo zagristi malo dublje. Zašto bi Vojvodina trebala biti nezavisna? Odgovor se može naći u svakoj od bivših federalnih jedinica SFRJ, iako su u njima narodi bili vlasnici suvereniteta. Zašto bi trebala ostati u Srbiji? Odgovor je jedino u Beogradu. Beograd, naime, treba kravu muzaru (kako Čanak veli) i teritorij sa vrijednim i civiliziranim stanovništvom koje lako prihvaća sve europske standarde. Uz sve to, proizvodnja hrane svakoj je državi stup koji se mora učvrstiti. Ili, u srpskom slučaju, držati u stisci radi jeftine hrane. Ne treba zaboraviti da su Vojvođani (dok nisu bili u Srbiji) napredovali jednakom brzinom kao i ostatak Europe, dok je Srbija stenjala pod Turcima.
Prvoga dana Nove Autonomne Vojvodine, snijeg ju je okovao. No, nije isprana boja sa bilboarda Čankove stranke LSV na kojem piše Čestitamo, Novi Sad je glavni grad! Neki će biti ponosni, neki ogorčeni, ali zasigurno niti jedan Mađar, Hrvat,... nije propustio primjetiti da jučer na svečanosti proglašenja Statuta nije bilo Tadića niti ikoga iz Beograda. Nikoga! To je prvi šamar najdosljednijim poreznim obveznicima u Srbiji. No, nije Tadić bio daleko. U isto vrijeme kad je vojvođanski parlament imao što proslavljati, Tadić je u Srijemskoj Mitrovici promatrao rimske iskopine, u Laćarku razgovarao s mještanima, a u Šidu posjetio izložbu slika Save Šumanovića. Ako je i od predsjednika države - mnogo je.
Strah od novoga poraza i gubitka teritorija, kod prosječnog Srbina izaziva paranoju. Jučer me je jedan kolega upitao: Ako se Vojvodina otcijepi, hoće li Zemun pripasti Srbiji? Ne vjerujem da postoji potreba za Vojvodinom kao nezavisnom državom. Ali, i bivša SFRJ je trebala biti preustrojena kao konfederacija, bez rata, pa je srpski vožd odlučio problem riješiti silom.
Tadićeva gesta ignoriranja vojvođanske autonomije, sprdanje s njezinim zastupnicima i parlamentom i poigravanje s manjinskim partnerima u koalicijskoj vlasti, neće ostati neprimjećeni. A onda se može dogoditi, kao u pjesmi Bijelog Dugmeta (Bebekovo vrijeme) Zažmiri, broj do sto/kad otvoriš oči bit ću daleko!

11 prosinca 2009

Cenzura, oblik vladavine

Na srpskoj postaji B92 započela je nova serija istraživačkih emisija pod nazivom Insajder, ovoga puta o navijačkim skupinama. Zapravo o "navijačkim" skupinama. Mlada autorica i prije je imala problema s javnošću, zapravo s onim nekritičkim dijelom javnosti koji jaše na valu posttitovske Srbije, što će reći memorandumske ili miloševićevske. Bajka o nebeskom narodu čvrsto je utemeljena i u novim generacijama, zahvaljujući politici koja ništa nije učnila kako bi i Srbi (osobito mladi) doživjeli katarzu i zatim krenuli naprijed. Obrazovni sustav, mediji,... Ma, sve već poznato. Kritički dio javnosti, koji se često naziva Druga Srbija, ponekad zabljesne i zasjeni samoga sebe, ali to je preslaba svjetlost u tmini. Tako su i ovoga puta predstavnici Druge Srbije stali u obranu mlade novinarke koja se usudila objelodaniti istinu (ili barem dio) o "navijačima", pa zatim dobila ozbiljne prijetnje smrću. Jedna je, čak, glumica, imala neugodnost na ulici od strane jednoga "navijača" samo zato što je nosila kišobran sa znakom B92.
Nimalo se nisam uznemirio, premda suosjećam s mladom novinarkom i njezinim kolegama.
Iste metode primjenjivane su kad god je trebalo ušutkati neugodnu istinu. Hrvati su kroz toga "toploga zeca" prošli i mogu samo posvjedočiti da nema spontanog nasilja, već da je ono uvijek dobro organizirano i ima pred sobom jasne ciljeve. "Navijači" su odradili posao na svim bojišnicama u Hrvatskoj, Bosni i Kosovu, a rezultat njihova od države organiziranog djelovanja jest sveopća propast. Poraz do poraza.
Kako za koga. Za nekoga je to bila i pobjeda, ako se uzme u obzir imovina stečena "navijanjem".
Promatram opušteno kako se zvjeri obrušavaju na medijsku kuću, na jednu novinarku i ne bi me iznenadilo da i ovaj "izlet" u obračun s prošlošću završi neuspjehom. Kako očekivati drukčiji ishod, kad u vlasti sjede zastupnici totalno oprečnih ideologija, a zapravo svi pušu u istu tikvu već sto godina. Već sam pisao o tome kako Srbi ne žele u EU, jednako kako neće priznati svoju ulogu u XX. stoljeću, zbog čega Mladić može biti spokojan. Jer, ako je jučer izrečena kazna od 30 godina zatvora za momka koji je ubio jednoga navijača u Beogradu, a Radić biva oslobođen krivnje nakon vukovarske klaonice, kriterija u sudstvu više nema. Knin je prekomjerno granatiran, a Vukovar temeljito i to se ni u međunarodnom sudstvu ne primjećuje. Dakle, Srbi imaju pravo što ne daju Mladića.
No, da se na trenutak vratim na lijepu novinarku koja ovih dana vjerojatno spava na nepoznatoj adresi. Ako preživi i Srbija postane normalna država, trebat će joj podići monumentalni spomenik na sred Beograda. Tolika m... nema nitko u Srbiji!

Da ne zaboravim: nema više Talibana na internetskom nebu. Cenzori svih boja imaju odličan osjećaj za opasnost, te tako miču sve što uzburkava ustajalu žabokrečinu. Slagao se ili ne s tekstovima na blogu Taliban, čovjek se treba zapitati: tko je tako moćan da vlastiti strah liječi brutalnom cenzurom?

Još je samo dvadeset dana do ostavke vječnoga ministra Rasima Ljajića.

05 prosinca 2009

Posljednje Mesićevo pokajanje

Imala je Hrvatska puno promašenih investicija, izgubljenih ljudskih resursa i pogrešnih političkih procjena i odluka, puno toga što je njezine građane skupo koštalo, pa ova avantura s predsjednikom Mesićem nije ništa iznenađujuća. Moram priznati da mi je ovaj smiješni čovjek bio čak i drag, u vrijeme dok je, u svojstvu predsjednika predsjedništva SFRJ, dolazio u Beograd i polemizirao s Borom Jovićem. Samo drag i ništa više. Jer, poznavajući njegovu prošlost, jasno je bilo i pticama na grani kako se radi o provjerenom kadru koji je imao i poneku zatvorsku epizodu u karijeri, što ga svakako opredjeljuje za visoke državne dužnosti. Jučer sam slušao interview kojega je Mesić dao jednoj beogradskoj medijskoj kući. Da mu je ženina obitelj stradala u Jasenovcu znao sam otprije, ali da su se komunisti opravdano osvećivali Hrvatima=ustašama, to sam čuo prvi puta. Javno. Mesić opravdava pokolj Hrvata (među kojima su, kako veli, Pavelićev zdrug, Bobanovi bojovnici,...) kao izvršenje revolucionarne pravde. Takvih postrojbi nije bilo u Srijemu, ali su svejedno Hrvati ubijani na micanje prsta partizanskih odličnika. Osobno sam slušao svjedočanstvo jednoga od Titovih bojovnika koji se hvalio kako je osobno pogubio "najmanje stotinu bandita", među kojima su bili njegovi susjedi čija je jedina krivnja bila u tome što nisu htjeli pristupiti partizanima. Evo jednog dijela njegova svjedočenja:

"Drug X mi je objasnio kako trebam prijaviti sve koje poznam, a da su bili ustaše, domobrani ili članovi njihovih obitelji. Sjedili smo dugo i pravili popis. Onda smo ih pošli loviti, budući su neki već bili pobjegli iz zemlje. Zatvorili smo ih u školskoj zgradi, u podrumu. Svakoga sam dana ulazio barem pet puta u podrum i vikao: 'Di ste, bando, di vam je sad Pavelić?', a onda sam ih mlatio redom, kako sam prolazio između njih. Osobito sam uživao dok sam tukao Stipu, mog školskog druga. On je bio ustaša. U neko vrijeme, dolazili su drugovi iz Komiteta i provjeravali je li se tko izvukao. Neki su već umrli u podrumu, pa smo ih bacali u bunar u dvorištu. Nismo smjeli pozvati obitelj da preuzme tijelo. Tako su nam zapovijedili. Nakon mjesec dana, više nikoga nije bilo u podrumu. Svi su završili u bunaru. Bilo ih je, ako se dobro sjećam, više od pedeset."

Drugo svjedočenje:

"Ja i drugarica X imali smo zadaću sprovesti u djelo zapovijed okružnog komiteta i prijaviti sve njemačke suradnike. U jednom trenutku, u zgradi Suda nakupilo ih se skoro dvjesto. Netko je predlagao da im se sudi, no ja sam bio protiv. Što imamo suditi bandi, kad je sve poznato? Nego, po kratkom postupku - uza zid i... Načelnik komiteta se složio s tim. Tri su noći bile dovoljne da ih sprovedemo do livade pokraj groblja i ondje pobijemo i zatrpamo. Šutjeli su, vjerojatno zbog iscrpljenosti, gladi i batina što su pretrpjeli, ali su zasigurno osjećali i krivnju. Samo je posljednje večeri jedan, izuzetno snažan i hrabar momak, vikao: 'Ej, narode, vode Hrvate na strijeljanje!' Udarali smo ga maljem, ali ga nismo mogli ubiti. Onda je došao jedan od zapovjednika i pucao mu u glavu. Tek je onda pao. Bilo nam je zabranjeno o svemu govoriti. Šutio sam, jer mi je obećana kuća i zaposlenje za sina."

Treće svjedočenje:

"Imao sam susjeda Nijemca. Pošten čovjek. Nije sudjelovao u ratu. Kad je došlo 'oslobođenje' došli su mu u kuću partizani i zapovijedili da mora seliti. On nije htio napustiti svoj dom, ali su mlađi, zbog straha za vlastite živote, ipak otišli. Nakon nekoliko dana, trojica su ušla u njegovu kuću i ubila ga na dvorištu. Gledao sam preko ograde kako mu ubice izvode iz štale dva rasna konja i ostavljaju ga mrtvog na sred dvorišta. Zatim su došli kod mene i pitali jesam li što vidio? Slagao sam. Nasmijali su se i otišli. Navečer su došli neki Cigani i odneli tijelo. Nikad nisam imao tako dobrog i poštenog susjeda."

Predsjednik Mesić je propustio da spomene Hrvate u Srbiji. Ponovno! Kao da ne postoje! Bljunuo je vatru na Hrvate u BiH (što je njegov poznati politički manir), osvrnuo se na RKC i Dodika, ali srbijanske Hrvate nije niti spomenuo.Mogao je, barem na odlasku, jednom srbijanskom mediju.

Neću se prijaviti za glasovanje za predsjednika Hrvatske, premda me je Veleposlanstvo pozvalo da to učinim. Držim da nemam moralnog prava birati predsjednika države u kojoj ne živim, iako je to moja matična država, tim prije što sam na posljednjim izborima sudjelovao, a rezultati su bili katastrofalni. Zar ću ponovno glasovati za predsjednika koji me se odriče? Odustajem. Neka Hrvati u Hrvatskoj izaberu predsjednika za kog misle da će najbolje zastupati njihove interese, jer moje sigurno neće. Nisam čuo niti jednoga predsjedničkoga kandidata da me je i spomenuo, a tu prestaje i moj interes za izborima. Ne zamjeram nikomu! Ovo je ionako otpisana zajednica u kojoj mogu prosperirati samo poslušni i asimilirani Hrvati spremni na kompromise koji negiraju nacionalni identitet.
Još su samo tri tjedna ostala do ostavke Rasima Ljajića, vječnog ministra u srpskoj vladi.