Sto pizda?

Grmi s radio-postaje "stop izdaji"! Spiker poziva građane, najprije Beograda, da se odazovu na poziv profašističkih organizacija i nekoliko stranaka sličnih ili jednakih svjetonazora i svojom nazočnošću uzveličaju veličanstveni miting protiv...

Krivo sam razumio.  Čuo sam samo prva tri sloga i otuda ovakav naslov posta. Ipak, evo maloga foto-podsjećanja na proteklih 25 godina naših života.

Silni vođa nebeskog naroda
(u pozadini je notorni kriminalac, desna ruka fašističkog režima)

Crkva je stala uz vođu i povela Srbe u rat

Gdje trebam potpisati?
Tu, pokraj Vuka Brankovića.

Lepa naša otadžbino

San ljetne noći
Zadar, Split i Dubrovnik su srpski gradovi

Srpska noćna mora
ili skorašnja realnost?

Duhovne srpske vođe...

...i glavni glumci pornića

Očajni četnici prosvjeduju u Beogradu

Reakcija na seksualne skandale u SPC

Jedna od reakcija u srpskim medijima,
podsjećanje na Oluju

Razočaran i bijesan, a nemoćan

Mir, brate, mir

Dok sam bio Šešeljev pionir
volio sam genocid

A nisam sudjelovao kad se Hrvatima u Srijemu prijetilo ubojstvima,
bacalo kašikare u njihove domove,
otpuštalo s posla
i prijetilo njihovoj djeci.
Nije mi bilo svejedno
kad su Mariju Purić, curu iz Golubinaca,
zaklali u svojoj kući

Predvodnik hrvatske intelektualne elite,
"hrvatski zastupnik" u srpskoj skupštini,
ima slijepljena usta i ne može ništa reći

Ode kolijevka, srce i ognjište

Ustanak kozmopolitskog i tolerantnog Beograda

Dok Hrvati očekuju službeni ulazak u zajednicu europskih naroda, u trenutku kad je ta ista zajednica u krizi, Srbi gutaju još jednu gorku pilulu u čijoj su proizvodnji sami sudjelovali. Naime, potpisan je sporazum između dviju države, Srbije i Kosova, koji bliže određuje autonomna prava srpske manjine na Kosovu. Manje više, sve je objavljeno u medijima, tako da se može pročitati o čemu je riječ, ali bit sporazuma je u slijedećem: Srbi u Kosovu imaju povlašteni status u okviru Republike Kosovo, čime se reže i posljednja veza sa Srbijom. Dakle, Srbi su sa velikim zakašnjenjem priznali vojni i politički poraz i doživjeli realni gubitak državnog teritorija. Još izravnije: srpski će policajac nositi kosovsku odoru, primjenjivati kosovske zakone, primati plaću od kosovske vlade, a doma će moći pjevati „Tko to kaže, tko to laže, Srbija je mala“ bez da ga netko zbog toga šikanira.

Dakako, Srbi su frustrirani odavna, pa im je ovaj poraz pao teško da teže ne može biti. Ipak, toliko su siromašni, da u svojoj bijedi ne mogu podići glas protiv odluke Vlade koju čine zastupnici iste one politike koja im je obećavala da će i Zadar biti srpski primorski grad. Ipak, najuporniji sljedbenici te politike najavljuju prosvjed u Beogradu, prijete vodećim srpskim političarima i ne mire se s činjeničnim stanjem. Pokraj svega, rade istu grešku kao i prije: proizvode političku krizu u Vojvodini bez ijednog racionalnog razloga. Na nekoliko web-stranica objavljen je „komentar“ jednog obaviještenoga Srbina, koji poziva svoje sunarodnjake na suicidalni miting koji bi trebao prerasti u vojno-politički puč čiji bi cilj bio donošenje općenarodne odluke o uspostavljanju uskih veza s Rusijom. Pročitajte pozorno:

„Srbija će ući u EU 20.rujna 2015. godine. EU će odobriti kredit od 30 milijardi eura, misleći da Srbija neće imati novca da im vrati, pa će se služiti ucjenama. Tražit će predaju sjeverne Vojvodine Mađarima, zapadne Vojvodine Hrvatima, Sandžak će prisvojiti Velika Albanija...“

Braćo, nadam se da sam lijepo preveo tekst. Nemojte me pitati za izvor informacije, jer čovjek s kojim sam pričao živi u inozemstvu i izjavio je da Srbija ima jednu šansu da se izvuče iz krize, a to je da se okrene Rusiji.

Možda bi to i uspjelo, ali Srbi su gladni, siromašni i umorni.

U nizu prijedloga za prevladavanje opće krize u Srba, neki su predlagali da se iz kalendara izbaci nekoliko datuma koji vrijeđaju srpsko nacionalno biće, poput 10.4. (dan proglašenja NDH), 19.4. (dan priznavanja RK), 5.8. (Dan pobjede i  Domovinske zahvalnosti), 16.10. (dan rođenja bana Jelačića) kao i još neke. Iznimno je zanimljivo da se u posljednjim događajima u javnosti uopće ne pojavljuje SPC, koju potresa afera snimljenih porno-uradaka njezinog istaknutog vladike Kačavende.

Nije vrijeme za likovanje, osobito nas Hrvata, budući nam nije dobro s tendencijom na gore, ali barem postoji nada. Pa ako je za vjerovati da nada umire posljednja, onda bi naša očekivanja trebala biti pozitivna, dugoročno gledano. Ipak, moram reći da sam zadovoljan što je srpska politika doživjela katastrofalan poraz, jer je imala sve elemente fašizma. A znamo kako svijet gleda na fašizam.

Još jedan krug prije pakla

Trojka za pamćenje

Da sam kojim slučajem pobjegao iz Srbije 1990. godine, pa se danas vratio, ne bih primjetio nikakvu razliku. Na TV postajama sjede opskurni novinarski likovi, poput glavnog urednika Kurira, postavljaju pitanja istim onim likovima koji su nekoć tumačili zašto se mora krenuti u rat protiv ustaša, a novih tekstova za guslare ima i na pretek. Radikalni četnici logoruju u centru Beograda, čekajući da uzviknu ime ili novoga Brankovića, ili novoga Obilića, a napredna omladina (studenti Beogradskog univerziteta) potiče srpsku vlast da izrekne još jedno povijesno „ne“. Zakrvavljenih očiju izgovara se riječ „Šiptari“, ali se vojvodi Tomi omakla i NDH. Duboko sam se zamislio slušajući vokabular 90-ih, u trenutku kad u mom susjedstvu ima i onih koji dvadeset mjeseci rade bez plaće, a jedna kuharica ima plaću 80€. Ipak, sve se to zaboravlja, oči su uprte u mali ekran, a danas nam je već puno lakše kad je srpska patriotska vlast odbila potpisati sporazum s Kosovom, te svoju odbijenicu napisanu ćirilicom (!) uputila u Bruxelles. Kosovo nije izdano, nije priznato, a bjelosvjetski agresori mogu samo sanjati o tome da će Srbija biti pokorena. Nikad, ali nikad i nikad!

Jutros sam prolazio pokraj hrvatskog konzulata u Beogradu. Neopisiva gužva! Odavna nije bilo toliko ljudi na čekanju, još dok je bio na snazi vizni režim prije deset godina. Jedan od mojih susjeda, Hrvat, nedavno je bio u tom redu, čekajući  putovnicu. Veli da je zanimljivo slušati što se ondje govori. Ljudi su živčani, pa kad im se učini da su predugo čekali, često im se zna omaknuti: „Mater vam ustašku, šta više radite unutra?“, međutim kad napokon uđu, bijesnu facu zamijene nježnim osmijehom, kako bi službenici konzulata stekli dojam o njihovim dobrim namjerama i ljubavi prema domovini Hrvatskoj. Čuo sam i vic. Kako prepoznati Srbina među hrvatskim policajcima i carinicima? Lako, njihove su značke najsjajnije. Zašto? Pa, kad dođu iz smjene doma, pljuju po šahovnici, a izjutra ju dobro ulašte!

Kako rekoh, vojvoda Toma kritizirao je vojvođansku vladu što je raspravu o ustavnim ovlaštenjima Vojvodine najavila za 10. travnja, kako veli „praznik NDH“. Skoro sam bio i zaboravio, pa da nije bilo Tome i Vuka Jeremića, ne bih se sjetio da zamolim ženu da toga dana napravi malo bolji ručak. Hrvati imaju različita mišljenja o Paveliću i ondašnjem vodstvu države, najčešće negativan, ali ne i o samoj državi. Kako god, to je bila hrvatska država, svidjelo se to kome ili ne, pa zašto se ne sjećati dana njezinog proglašenja? Vojvoda Toma ga se sjeća, Vuk Jeremić ga se sjeća, sjećamo ga se i mi iz najistočnijeg grada te države. Molim, bez podsjećanja na Jasenovac, ako može, o tome smo rekli što smo imali. Nismo još sve rekli o osvetničkim Titovim akcijama i masovnim grobnicama, ali ako Bog da – bit će i toga. Činjenica je da se iz Beograda u Zemun putovalo s putovnicom i to nitko ne može zanijekati!

Vraćam se na srpsku političku scenu, ali opet čvrsto povezanu s Hrvatskom. Jutros je neki čovjek iz dalje okolice Beograda ubio dvanaest svojih rođaka koji su živjeli u susjedstvu. Kažu, bio je posve normalan, nije imao kriminalni dosije, ali je prošle godine ostao bez posla. Da, važan podatak u životopisu ovoga čovjeka je i njegovo sudjelovanje u ratu protiv Hrvatske, u Slavoniji. Nije teško zamisliti što bi se pisalo po novinama da se ovako nešto dogodilo u Hrvatskoj, ili čak i u Srbiji, ali da se ubojica ne zove Ljubiša, nego Ante, primjerice?

Ovdje ću zašutjeti.

Srbi, očito, pokušavaju provesti sve točke Memoranduma II, pa da bismo mogli pratiti daljnji tijek te provedbe, pobrojat ću svih osam točaka radi lakšega snalaženja.

1.Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju.

2.Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima.

3.Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja.

4.Inzistirati na zatvaranju Haaškog tribunala i na suđenju generalu Ratku Mladiću pred domaćim pravosuđem

.
5.Destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutarnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije.

6.Pomagati odcjepljenje Republike Srpske.

7.Inzistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciju srpskih zajednica u državama regije u unitarnu, svesrpsku zajednicu.

8.Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti dalju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku.

Ljubiša se, očito, nije složio s ovim planovima.

Ni Kosovo, ni EU

...a ćirilica će pobijediti

Nevjerovatno zvuči vijest koju sam danas pročitao u svim srpskim medijima. Poglavar SPC, patrijarh Irinej, piše pismo srpskoj političkoj eliti u kome im priopćava da nikako ne potpisuju sporazum sa kosovskim vlastima. Pa, možda baš nisam dobro zaključio da je “nevjerovatno”, budući je SPC glavni inspirator svih promašenih odluka u Srba u posljednjih tridesetak godina. No, je li moguće triježnjenje? Može li ovo teško pijanstvo potrajati, a da ne ostavi kobne posljedice  po konzumente? Nekoliko puta do sada vjerovao sam (ili bolje reći posumnjao) da će Srbi donijeti jednu ispravnu odluku, no svaki puta sam se prevario.

Nije danas bilo Srbina ili Srpkinje s kojima sam bio u kontaktu da nisu žestoko komentirali situaciju u kojoj država Srbija treba odlučiti u kom će smjeru okrenuti. Bez pretjerivanja, velika većina je protiv potpisivanja sporazuma s Kosovom, defacto protiv priznanja nezavisnosti i protiv nastavka procesa pridruživanja EU. U toj većini ima stanoviti dio koji shvaća što iza takve odluke slijedi, no veći dio ne mari. Manjina, koja vapije za urazumljivanjem i shvaćanjem realnosti, nije glasna, jer ima iskustva s terorom koga je Srbija primjenjivala kad god se netko usprotivio službenoj politici. Ipak, koliko god i sâm bio protiv EU (osobito kad je u pitanju Hrvatska), ne mogu razumjeti žmirenje nad činjenicom da je Srbija sve svoje državne ambicije pokopala upravo na Kosovu. Pogrešno je bilo naoružavati ratoborne Srbe u Hrvatskoj i BiH, kao i neprihvaćanje plana Z4 (na sreću Hrvata), kad je već i pticama na grani bilo jasno da je svijet priznao nezavisnost bivših republika SFRJ. Kad je Kosovo bilo u pitanju, Srbi su zaigrali na kartu totalnog nasilja i pokušali to usporediti s hrvatskim slučajem. “I Hrvati su imali okupaciju dijela teritorija, pa su napravili Oluju i riješili se neprijatelja. Mi ćemo isto tako napraviti Oluju, protjerati Albance i oni se nikada više neće  vratiti”, uvriježeno je mišljenje kod ratobornih Srba. I onda su izazvali gnjev Amerikanaca.

Da se razumijemo: većinom događaja upravljale su velike sile, pa tako i ovim posljednjim na Kosovu. Ali, kad si mali, nemaš prevelikog izbora, nego stati na nečiju stranu. Koji izbor imaju Srbi? Prema svemu prikazanom i viđenom, četiri su moguća scenarija.

Prvi, priznati Kosovo, pokušati zaštititi onih 4% Srba i krenuti putem suradnje s EU.

Drugi, ne priznati Kosovo, prekinuti pregovore s EU i bankrotirati.

Treći, ne priznati Kosovo, okrenuti politiku prema Rusiji, pokloniti im svoje prirodne resurse i bankrotirati.

Četvrti, ne priznati Kosovo, graditi vlastiti politički put, bankrotirati, te čekati WW3 i posve novi svjetski poredak u kome će biti moguće ostvariti projekt Velika Srbija, moguće u hiper-inačici od Soluna do Trsta.

Kladionica je otvorena. Što mislite, kako će odlučiti izravni sljedbenici i odlični učenici Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja?

Na koncu, evo razmišljanja jednog mog prijatelja Srbina koji bi volio da se dogodi prvi scenarij.

“Kad su napadali Slovence, ja sam ćutao, jer nisam bio Slovenac. Kad su napadali Hrvate, ja sam ćutao, jer nisam bio Hrvat. Kad su napadali Bošnjake, ja sam ćutao, jer nisam bio Bošnjak. Kad su ubijali Albance, nisam protestovao, jer nisam Albanac. Kad su otpuštali radnike, nisam se pobunio, jer sam imao dobar posao. Kad smo palili ambasade po Beogradu, ja sam ćutao, jer ne radim u diplomaciji. Bojim se da, kad budu došli po mene, neće biti nikoga da se pobuni.”

Netko će doista uskrsnuti

Europa, bre, nema alternativu

Uskrs je ove godine skoro pa bio bijeli. Poželio sam svim dobrim ljudima mir, sreću i blagostanje, ne samo formalno, nego iskreno, budući je ovaj svijet postao vrlo ružno mjesto za život. Ipak, drugoga nemamo.

Započeo sam odbrojavati do 1. srpnja, do službenoga ulaska Hrvatske u EU. Još je samo 90 dana ostalo do tog trenutka. Trebam li se veseliti, ili tugovati? Pokušao sam usporediti ovaj osjećaj s onim od prije dvadesetak godina. Vjera u mogućnost stvaranja samostalne hrvatske države, svehrvatski narodni ustanak koji bi do nje trebao dovesti, prekid kobne hrvatske šutnje, bili su dovoljni razlozi za sreću. Nitko sretniji od mene kad sam nazočio otkrivanju spomenika banu Jelačiću! Jest, snimila nas je udba, provjeravala nakon tog puta u Zagreb, ali bilo mi je svejedno. Nije mi bilo svejedno kad su me ubrzo nakon toga otpustili s posla, uz usmeno priznanje da se više u Hrvate nema povjerenja bez obzira na stručnost. Radost zbog hrvatske države pobijedila je tešku egzistencijalnu krizu nastalu zbog tog događaja.

Danas više nemam dvojbe. Radost i ushićenje od prije dvadeset godina danas je zamijenila tuga i veliko razočarenje, jer nit je Hrvatska nezavisna, nit je hrvatska, a uskoro neće biti ni država. Na svakom koraku, hodajući tim prelijepim prostorom, nalazim dokaze za ove tvrdnje, a posljednji će, izgleda, biti očit od 1.srpnja, kad državni suverenitet bude zamijenjen nekim kolektivnim. Najveći broj mojih prijatelja dijeli moje mišljenje, a samo najveći optimisti vele kako će sve biti dobro i bolje nego je sad. Na koncu, bit ćemo u “nečemu” gdje nema Srbije. Ipak, izborna volja građana Hrvatske  pokazuje trend odnarođavanja, ili drukčije rečeno, odhrvaćivanja države, pa onda ne čudi što je većina sretna zbog članstva u EU. Hrvatska se predstavljala svijetu kao katolička i konzervativna država, a izabrala je totalno suprotnu vlast, što govori kako tu nešto jako ne štima. U Srbiji živi nekoliko desetaka tisuća osoba koje imaju hrvatske putovnice, a većini služe samo zbog lakšeg kretanja po Europi. Način na koji su došli do putovnice često je neobjašnjiv. No, s teškom korupcijom u državnoj upravi već sam se pomirio. Dakle, kroz 90 dana na Bajakovu će vijoriti plava zastava sa zvjezdicama, od kojih će jedna biti hrvatska.

A već danas, srpski državni vrh, poznat iz Domovinskog rata, odlazi na sastanak s kosovskim državnim vrhom, gdje ima odlučiti između dvije ponude: ništa ili ništa! Ovo prvo “ništa” odnosi se na priznanje nezavisnosti Kosova, u zamjenu za datum početka pregovora o ulasku u EU i korištenje predpristupnih fondova. Drugo “ništa” znači odbijanje priznavanja Kosova i prijekid pregovora s Albancima i EU. Nema pobjede za Srbe, kako god da odluče, ali na to su već, vjerujem, navikli. “Tko želi veće, izgubi iz vreće”, stara je narodna. Srbima ostaje još samo pljuvačka rasprava u UN zakazana za 10.travnja (datum proglašenja NDH) na kojoj će pokušati dokazati kako je UN zločinačka organizacija kojoj je cilj uništavanje jednog naroda i to legalnim načinom, sudskim odlukama. Naravno da će biti spomenut Jasenovac najmanje dvjesto puta. Srbija je dobila novoga vožda, Gospodara Vučića, koji hapsi po popisu što ga je dobio iz EU, koji se brutalno obračunava s Tadićevim demokratama i cjelokupnom oporbom, koji uživa u ulozi srednjevijekovnoga viteza, ali ne želi preuzeti na sebe odgovornost političkih odluka. To će napraviti mali Slobo i otići u povijest. Srbija je dobila, napokon, i Obilića i Brankovića, a ja sam presretan što ovoga puta ni za što nisu krivi Hrvati. Prvi puta u dvjesto godina! Iako prema posljednjem istraživanju među srpskom mladeži, najomraženije skupine u Srbiji su Cigani, Albanci i Hrvati.

Dok odbrojavanje od 90 do nule traje, s veseljem očekujem izvješće iz Bruxellesa i termin koncerta Riblje Čorbe u Zagrebu. Ne znam čemu se više veselim, ako me razumijete.