30 siječnja 2010

Ljepoti je ime - novac

Kad se samo sjetim mojih teenagerskih godina! Školovanje na prvome mjestu, zabava na jakom drugom, a putovanja na solidnom trećem. Moji prijatelji i većina poznanika slušali su rock ili pop glazbu, a nekoliko loosera potajno je slušalo narodnjake, no takvi nisu mogli nametnuti svoj image na tulumima koje smo često znali organizirati. Trebalo je imati novca, bilo je nekih koji su ga imali više nego većina, ali svakako je teško bilo za kratko vrijeme zaraditi (ili nakrasti) hrpu novca. Dakako, bilo je korupcije, ali puno manje nego danas. I to se zvalo socijalizam.
Moja prijateljica iz škole, iz razreda, udala se vrlo brzo nakon završene gimnazije, ne ispunivši želju roditeljima da kao jedina kćer završi i studij. Udala se za Branka, tipa koji je sve mogao u životu imati, samo ne moju prijateljicu. Dva svijeta. Čovjek je radio kao magacioner u osrednjoj trgovinskoj tvrtki, dakle imao je nešto više od osnovne škole. Susretao sam često svoju prijateljicu, živjela je preskromno, požalila je tisuću puta zbog pogrešne ženidbe, ali trpjela je, budući je to bila samo njezina odluka. Dok je trajao rat (91-95, da ne bude zabune), nisam je vidio niti jednom. Zabavio sam se svojim problemima, te sam potpuno ispustio iz vida svoju (dobru) školsku prijateljicu. Susreli smo se negdje 97 ili 98. godine u gradu. Pozvala me na kavu, ali ne u restoran, nego kod nje doma. Prihvatio sam, naravno.
Malo je reći da su mi sline krenule niz bradu kad sam ugledao u kakvom zdanju živi moja prijateljica. Kuća je (ako je to uopće naziv za tu vrstu građevine) bila izgrađena u elitnom dijelu Zemuna, pokraj Dunava, i po mojoj procjeni imala je više od tisuću četvornih metara stambenog prostora na placu od najmanje dvije tisuće. Dakako, sve je bilo na mjestu: i bazen, i tri garaže za isto toliko auta, i... Ma, sve! Branko nije bio doma, te smo mogli otvoreno razgovarati. Čitavo bogatstvo potječe iz rata, dakle on je bio uključen u lanac preprodaje ukradene robe, pa kad se dođe do prvoga milijuna, onda te svi cijene i sva su ti vrata otvorena.
Drugi primjer.
U mojoj ulici, skoro u susjedstvu, živi skromna obitelj. Jedini sin nije bio dobar učenik, te je jedva svršio za mesara. Tečaj, što li. Skoro da mi je bilo i žao dečka, budući mi se činio dobrim i poštenim, dok nije jednoga dana dovezao novoga Audija. Jedva ga je uparkirao u dvorištu. Mater mu se sada hvali kako sin ima dobar posao, kako ga šef voli i kako su njihovi materijalni problemi rješeni. No, nije samo auto upao u oči (premda priznajem da jest). Kupio je Stevo i motor (veliki, pravi, Hondu), laptop od skoro tisuću eura, a krpice koje je nosio na sebi i zlatni lanac odavali su vrlo uspješnog mladog čovjeka.
Kad ne bismo znali o komu se radi!
Stevo je uplovio u kriminalne vode, a to se dobro plaća i osigurava visoko mjesto na nekom od splavova. Dok te ne uhvate, ili postaneš nekomu smetnja.

Vratimo se priči s početka. Današnji teenageri nemaju iste moralne i društvene vrijednosti, zapravo uopće ih ni nemaju - osim jedne: novca. Možda je najtočniju definiciju uspješnog muškarca dala Marijana Matteus, bivša supruga glasovitoga njemačkog nogometaša i trenera: "Volim moćne muškarce, a to znači bogate. A čim je bogat - onda je i lijep!" To je obrazac koji pokušavaju dostići mladi ljudi. Muški - da imaju novaca kao ova dvojica iz gornjih primjera, a ženske - da se udaju za takve! I tu se priča završava. Svi ostali su looseri, neuspješni, neostvareni i ne zaslužuju ničiju pažnju. Moralna načela se bacaju pod noge, a pravila ponašanja određuju bogati. I sad, što vrijede opomene obrazovanih ljudi da se ekonomija mora promijeniti u korist onih koji nešto rade? Evo primjera: u gradu Beogradu prije rata bilo je uposleno više od 250 tisuća industrijskih radnika, a danas manje od 15 tisuća. Društvo (država) koja ništa ne proizvodi, mora propasti, tim prije što sve ispod Dunava i Save teško da je vrijedno i spomena (uz vrlo rijetke izuzetke) u ekonomskom smislu. Nešto drukčije je u Hrvatskoj, ali samo zbog turizma koji se također računa kao djelatnost koja zarađuje novac. No, kako ćeš mladoga čovjeka "natjerati" da radi, kad nema gdje, a i da ima - od toga nema novaca? Onda je bolje ugledati se na Branka i Stevu, pa - koliko traje nek traje.
Ne znam zašto sam uopće i pisao o ovoj temi. Možda zato što mi je jučer bio mladi susjed Stevo zamoliti me da mu prevedem upute za video nadzor nad njegovom kućom koji tek što je instalirao. Pa i nije neki: osam kamera, sustav koji omogućava pregled s mobitela...

28 siječnja 2010

Utjerivanje srpstva

Nisam od onih očeva koji izbjegavaju otići na dječije školske priredbe, na roditeljske sastanke ili odvesti dijete u kino pogledati crtić. Dapače, vrlo mi je ugodno promatrati kako mi djeca rastu, kako se kreativno izražavaju i razvijaju svoj odnos naspram društva u kome žive. Imao sam zadovoljstvo nazočiti samo lijepim trenucima slavlja, kad su mi djeca dobivala nagrade za literarne i likovne uratke, te za uspjeh u športskim natjecanjima. Znam da mnogim roditeljima djeca znaju prirediti i velike neugodnosti, ali do sada nisam imao to iskustvo. Zato, velim, s osobitim zadovoljstvom odlazim na koncerte i priredbe na koje me djeca pozovu, kad god mi moje poslovne obveze do dopuštaju.
Jučer je bio Dan sjećanja na holokaust, međunarodni praznik. U Srbiji se istoga dana proslavlja blagdan Svetoga Save. To ne bi bilo ništa neobično da ga proslavljaju samo srpski pravoslavni vjernici, ali ovaj je datum podignut i na državnu razinu, te se proslavlja u cijeloj državi kao školski blagdan (slava). Kćer me pozvala na priredbu u svojoj školi, budući je sudjelovala u programu, pa kako sam bio slobodan navečer, rado sam se odazvao pozivu. Susjed također ima kćer u istoj školi, te smo pošli skupa.
Nisam počeo na vrijeme brojiti koliko je puta tijekom dvosatne priredbe izrečeno Srbi ili srpski. Neću pretjerati ako kažem da se je to dogodilo barem pedeset puta. Direktor škole, dvojica pravoslavnih svećenika, vjeroučiteljica, kao i voditelji programa, ponavljali su rečenice tipa: "Braćo Srbi i sestre Srpkinje", "...vi ste pronositelji srpstva...", "...čak i oni koji nam nisu skloni moraju priznati veličanstveni srpski doprinos svjetskoj znanosti...", "Sveti Sava Srbe voli i za njih se Bogu moli",... U Svetosavskoj himni, koja je neizostavni dio proslave, također nema mjesta za bilo kog drugog, osim za Srbe. Zašto držim da je ovo nenormalno? Zato što je škola državna institucija i to države u čijem Ustavu stoji da je građanska i sekularna. Posve suprotno se događa u praksi, osobito u školama među najmlađom populacijom. U svim učionicama i školskim prostorijama vise slike Svetog Save, što je izravno kršenje Ustava i vjerskih osjećanja ostalih građana Srbije. Vjerovatno su samo izvađene Titove slike i u iste ramove uglavljen svetac. Usporediti križeve (jedinstveni i zajednički kršćanski simbol) u školama na zapadu i slike Svetog Save u srpskim školama jednostavno ne ide. Priznajem da bi moglo biti neugodno nekršćanima, ali ih se barem ne pokušava nasilno asimilirati na nacionalnoj osnovi, što se u Srbiji očevidno događa.
Susjed se suzdržavao prekrstiti također nekoliko desetina puta, ne zbog mene, nego što je skužio da je pretjerano tako izražavati svoje vjerske osjećaje. Većina u dvorani za tjelesni odgoj dobila je upalu mišića od križanja. Nije bilo katoličkog svećenika, niti ikoga iz drugih konfesija, a direktor škole jako dobro znade da među učenicima ima više nacionalnosti, konkretno u odjeljenju moje kćerke od dvadeset pet učenika njih petero nisu Srbi. I sad, na koncu, djeca su dobila paketiće, nalik onima od Božića, samo je uz slatkiše među darovima bio i srpski crkveni kalendar. Ponovno vjerska diskriminacija među najmlađima!
Vratili smo se doma i nisam krio svoje razočaranje. Morao sam odgovoriti na neka pitanja koja su se otvorila ove večeri, a na koja nije teško dati odgovor. Jedno od njih je i ovo: zašto se uopće ovaj blagdan slavi u školi (a ne u crkvi) i zašto su djeca koja nisu Srbi primoravaju na sudjelovanje u njemu, kad ih se već ne spominje? Odgovor je bio malo duži, ali sam sve objasnio. Točno i bez pretjerivanja.
Na dan 27.siječnja podsjećamo se žrtava fašističkog divljanja tijekom WW2. To je bila isključiva ideologija, poput komunizma koji je također radio zločine. Ako ima nešto što Crkva (bilo koja) treba promicati, onda je to tolerancija, njegovanje istinskih ljudskih vrijednosti utemeljenih na Evanđelju i osuda zločina svih vrsta. Srbija i SPC unajvećma čini suprotno i zbog toga nisam jedini koji joj lijepi epitet pravoslavna džamahirija. Stajanje u obranu Ratka Mladića, opravdavanje djelovanja fašističkih skupina i posvemašnje miješanje u državne poslove, temelji su na kojima SPC djeluje otvoreno. Istodobno, Hrvatskoj se predbacuje nacionalna i vjerska isključivost, stotinu puta se emitira interview s Kerumom, a Jasenovac svako malo spominje. Nitko ne spominje kako se u istočnoj Slavoniji srpska djeca školuju na srpskom jeziku, o dvojezičnim nazivima ulica u srpskim mjestima, o proslavi srpske nove godine na Zagrebačkom Velesajmu i o brojnim pozitivnim primjerima kojih u Hrvatskoj ima neusporedivo više nego u Srbiji. Zašto se to radi? Zato što se ne žele iznositi pozitivni primjeri. Niti izbor novoga patrijarha SPC nije protekao bez političkih poruka. "Osnovna je zadaća obraniti Kosovo pod svaku cijenu", programsko je načelo novoga šefa. Teško da se to može napraviti s ovakvim šovnističkim pristupom naspram Albanaca, Hrvata i Bošnjaka.
Imali smo obiteljski skup, nakon sinoćnje "priredbe" i odlučili da naš najmlađi član više ne sudjeluje na ovakvim manifestacijama, budući one vrijeđaju naše nacionalne osjećaje. Nećemo, dakako, službeno prosvjedovati (jer nemamo kome, a znamo i kako bi to završilo), ali ćemo pronaći izliku za bojkot ovog histeričnog srbovanja. Proučivši malo zašto je SPC veliki štovatelj Svetog Save, pronašao sam i jedan nevjerojatan podatak. Naime, odlazak Rastka Nemanjića (Save) u manastir Hilandar u Grčkoj nije bio spontan niti voljan. Ljudi poslani od strane ruskog cara oteli su dječaka (iz klasično političkih razloga), odveli ga u Hilandar i nasilno zamonašili. Dok su nesretni roditelji shvatili o čemu se radi i stigli do Hilandara, Rastko je već postao Sava. Može se ovo tumačiti kao Božja providnost, ali prije bi se reklo da se radi o političkoj otmici s ciljem slabljenja srpske dinastije Nemanjić.
Nasilja u politici nikad nije nedostajalo.

22 siječnja 2010

Haj, ca, vinca-ca

Sve vinopije i uopće obožavatelji vina danas imaju razloga za slavlje. Prošla je godina, barem u fruškogorskom području, bila jedna od najboljih u posljednjih dvadeset godina, te je i kvaliteta vina na visokoj razini. Danas je Sveti Vinko, zaštitnik vinogradara, a običaji povezani s ovim svecem odnose se na odlazak u vinograd, obredno obrezivanje loze, zalijevanje mladim vinom, uz gastronomske egzibicije prilagođene podneblju. U Srijemu se, to je poznato, uz ovaj blagdan konzumiraju kolesterolske bombe: šunjka, kobasice, slanina (špek) i - vino. Fruška Gora i Podunavlje nadaleko su poznati vinogradarski rejoni, a vina s ovoga područja (osobito bijela) spadaju u "najpitkija" vina uopće. Na žalost (ponovno!), taj Božji dar nije iskorišten na dobrobit vinogradara i svih ljubitelja vina, jer se država nije potrudila osigurati logističku potporu vrijednim Srijemcima. Ovoga puta, država je Srbija. Svejedno, srijemski (fruškogorski) vinari imaju razloga za slavlje, budući među njima nikada nije bilo nacionalnih podjela. Vina su jedared (!) otočena, mnogi su se već nekoliko puta dobro napili, a onda svaka priča o politici prestaje, a ostaje pjesma i radost. Barem kad su vinogradari i vinari u pitanju.
Danas će Hrvati vinogradari s Fruške Gore imati razlog za slavlje. Pridružit će im se kolege kojima nije važan datum, nego razlog. Neće biti organiziranih fešti po snijegom pokrivenim vinogradima (veliki propust hrvatskih "kulturnjaka"), ali će u domovima onih kojima vino nije samo "božansko piće" biti svečano i veselo. Upravo se pripremam otići u posjet mom prijatelju vinogradaru i vinaru čestitati mu Sv. Vinka, kušati specijalitete i vino iz njegova podruma.

Svim vinogradarima i vinarima koji danas slave Sv. Vinka, čestitam od srca!

20 siječnja 2010

Novi izgled u novoj godini

Crvena boja ima svoju simboliku, no najčešće se doživljava kao radost. Mnogi se neće složiti s ovim, te će nadodati kako još više simbolizira krv, odnosno stradanje. Kako bilo, volim crvenu boju, te sam kod odabira predloška bloga u protekloj godini inzistirao na njoj. Da, dragi čitatelji, bliži se godina otkako postoji CroSirmium i, Bogu dragome fala, odolio je svim nedaćama.
Rekao bih, vrlo kratko, kako doživljavam sudjelovanje u virtualnoj kritici svijeta oko sebe. Najčešće se nas nepoznate blogere naziva marginalcima, gubitnicima, frustriranim manijacima koji svoju nezamjetnu ulogu u društvu nadomješćuju piskaranjem po netu. U tu skupinu ulaze još i forumaši, s tim što se njima priljepljuje i atribut "ekstremno" (glupi, bezobrazni, agresivni, nepismeni,...). Dakle, sve skupa, ovo nije društveno prihvatljiv način iznošenja vlastitih stavova, kritike aktualnih događaja i eksponiranih dužnosnika.
Tako neki misle.
Ne i ja!
Dakako, lijepo bi bilo (i nadasve korisno) kada bi se sva polemika vodila javno, u institucijama, pred očima javnosti, te sučeljavanjem svih mišljenja dolazilo do pravednih zaključaka na temelju koji bi se donosile iste takve odluke. No, institucije ne žele javnost u svojim odajama i zato je tu - Internet. Zato su tu blogeri i svi oni koji imaju što reći.
Budući je autor ovoga bloga Hrvat po nacionalnosti (ne i po zanimanju!), to opredjeljuje čitatelje da unaprijed zauzmu stajalište spram njegovih tekstova, uzimajući u obzir pretpostavljene uvjete u kojima blog nastaje. No, mnogi zlonamjerni ne žele uvažiti činjenicu da u Beogradu i Srbiji mogu živjeti i osobe koje pišu na hrvatskom jeziku, koji iz svoga kuta promatranja gledaju na povijest i sadašnjost (pa i budućnost), a da nisu tek slučajni turisti posjetitelji srpske prijestolnice, nego s dubokim korijenjem u srijemskoj zemlji. Takvi su mi znali napisati najveće vulgarnosti (koje ovdje, naravno, neću navoditi), a čiji je jedini cilj - ušutkati drukčije mišljenje. Premda nije ugodno pročitati mailove s najgorim uvrijedama, čovjek pronađe način da ojača i nastavi dalje. Ali - zašto? Ovo je najčešće pitanje koje mi postavljaju prijatelji koji prate moj rad. Osim dvojice, trojice koji me snažno podupiru, svi ostali govore kako je to nepotrebno i neučinkovito. Znajući da su i jedni i drugi u pravu, ovim im putem odgovaram: nema drugog načina da obični čovjek iznese svoje mišljenje, a da pri tome ne bude kažnjen od autoriteta, osim ovoga. Pri tome treba imati na umu da nismo svi isti i da nemamo svi potrebu na ovaj ili neki drugi način iznositi vlastito mišljenje. Svi oni koji žele šutjeti - neka šute. Volio bih da nas je više koji želimo govoriti.

U zaglavlju bloga dominira crni hrast oko koga lete ptice. Usamljeno drvo odaje pomalo turobno i zloslutno ozračje. Upravo tako izgleda današnja slika hrvatske zajednice u Srijemu. Od nekoć velikoga drveta, moćnoga hrasta, kralja šume, simbola Slavonije i Srijema, ostala je tek jedna živa grana (točnije grančica), jer mu je koren posiječen i ostale su tek male, tanke žilice koje jedva da smognu napraviti hrane za jedinu svoju grančicu. Nije ovo nikakva žalopojka, samo slika stanja. A da je uistinu tako, pokazuju posljednji predsjednički izbori u Hrvatskoj. Hrvati u Srbiji, jednako kao i svi ostali diljem svijeta koji su vlasnici hrvatske Domovnice, imali su pravo glasovati za predsjednika Hrvatske. Već sam pisao o brojkama, ali sad ću još jednom ponoviti. Procjena je (držim vrlo ozbiljna i točna) da Hrvata u Srbiji ima oko 200 tisuća (vidi MVPEI), od kojih samo 70 tisuća "priznaje" da su Hrvati. Od toga broja, skoro polovica ima biračko pravo, a u prvom krugu izbora izašlo ih je - oko 700. Sedam stotina, dragi čitatelji! To govori u prilog jednostavnog zaključka: Hrvati u Srbiji nisu ozbiljna i relevantna narodna zajednica, te zbog toga ne zaslužuju nikakav rešpekt ni kod srpskih, a niti kod hrvatskih vlasti. Prije prvoga kruga, politička partija koja se deklarira kao jedini politički zastupnik Hrvata u Srbiji (DSHV), pozvala je sve Hrvate da svoj glas daruju Hebrangu. Ups! Tko im je politički analitičar - ne znam, ali takvu glupost niti jedna ozbiljna partija ne bi si dopustila, kad se znalo od prvoga dana da je HDZ-ov kandidat totalni outsider. Zatim su ušutjeli, sve do nakon izbora, kad su čestitali pobjedu Josipoviću. Zanimljivo da ni svi članovi ove partije nisu izašli na izbore, a kamoli glasovali za Hebranga, to pokazuju skromni rezultati koje je mogla jedna osmoškolka prebrojiti za par sati. Da ne duljim, aktualni hrvatski politički prvaci su potpuni gubitnici i neznalice, te kao takvi ne zaslužuju da ih se uopće prvacima i zove.
No, farsa se nastavlja. Srbija kani provesti izbore za manjinska vijeća (savjetodavna tijela) po točno određenoj proceduri. Najprije se trebaju napraviti posebni birački popisi, kandidiranje kandidata za vijeće, pa zatim izbori. Sa "terena" stižu razočaravajući rezultati: broj do sada upisanih Hrvata jedva prelazi brojku od pet tisuća! Po tome se mjeri učinkovitost političkih "prvaka", a ne po visini naknade koju im Tadićev DS plaća za lojalnost, mjerenu u eurima i dobro plaćenim radnim mjestima. Još ako se uzme u obzir prosječna izlaznost (a ona nije više od 40%)... Smiju li politički "prvaci" izreći koliki će se broj birača odazvati na izbore za Hrvatsko Nacionalno Vijeće u Srbiji? Vjerujem da će zaključiti kako su oni dobri, ali da narod ne valja. Ne vrijede ni naputci i nagovori Crkve (katoličke) kako se treba upisati među Hrvate-birače, što samo potvrđuje da poistovjećivanje Hrvata i RKC nije točno. Ovo je, istodobno, odgovor jednom komentatoru CroSirmiuma koji podrugljivo veli kako je i Hrvatska postala džamahirija (aluzija na jedan moj post posvećen SPC). Evo jednog izvatka iz odličnog teksta Marina Miletića s portala www.hrsvijet.net koji to jasno oslikava:

Danas je Hrvatska sebi za predsjednika izabrala takvog čovjeka i zato je to dobro. Da napokon Čardak siđe s neba i prizemlji se, a mi teolozi i vjernici počnemo pričati druge priče, jer ove koje smo do sada pričali su ipak, budimo iskreni, bajke. Hrvatska nije u većini katolička Hrvatska. To je agnostička Hrvatska vjernika koji se deklariraju katolicima, a o svojoj vjeri znaju kao što ja znam na koji način se proizvodi uzbekistanska žuta pašta. Jer naši katolici čak i odu nedjeljom katkada na misu, ali u ponedjeljak imaju jogu, u srijedu pročišćuju svoje čakre, u petak odu do bioenergetičara, a u subotu tračaju. Svaki dan čitaju horoskope, a Sveto Pismo im je manje poznato od Alana Forda.

Dobro jutro biskupi i svećenici Crkve moje. Dobro je da je Ivo Josipović pobijedio. Možda nam se sada svima otvore oči. Možda više nećemo muljati biskupe o našoj pastoralnoj uspješnosti, a učenici u školama vjeruju u reinkarnaciju, a ne u uskrsnuće, vjeruju u vanzemaljce i kažu - pakla nema. Dobro jutro, Crkvo moja. Eto nam izvrsne prilike. Sam Bog nam je poslao motiva. Sam Bog nas potiče, upoznajte one koji se zovu mojim učenicima sa naukom Jednoga Boga. Upoznajte one koji se zovu mojim učenicima sa vrijednostima Dekaloga, sa učenjima Crkve koju sam ja eksplicitno osnovao.

Dragi moji biskupi, dobro jutro. Napokon. Dobro jutro. Dobro se osjećam. Snažno. Pun želje i motiva. Kristovi smo. Idemo u nove evangelizacije. Jer nema prave katehizacije bez prave evangelizacije. A mi smo vjernicima gurnuli u ruke katekizam i očekivali kako će oni subotom navečer rasti u vjeri. Pih!

Dobro jutro. Evo… unatoč tome što neki vide tamu, ja ipak vidim kako nadolazi novo svitanje.

Da se razumijemo: procjena MVPEI je zasigurno točna. Dakle, nije problem u broju, nego u organiziranosti i poticaju od strane matične države. Vjerojatno će Kuntić i njegovi dobro plaćeni sljedbenici ovih dana nagovarati ljude da se upišu na birački popis (jednako kao što ministar zdravlja apelira na građane da se cijepe od svinjske, riblje ili magareće gripe, svejedno), jer nije lako biti srpski poslanik koji zastupa nekoliko stotina svojih rođaka... ovaj, sunarodnika. Doduše, to se zastupanje poglavito radi šutke, ali to je način borbe za ostvarivanje nacionalnih prava. Imao je i Gandhi svoje nenasilne metode, pa ga danas prepoznaje cijeli svijet.

12 siječnja 2010

Uzalud nam trud, Hrvati

Napokon mogu sam sebi čestitati na prognozi pobjednika izbora za predsjednika RH. Nakon zaključenja liste kandidata, bez ikakve dvojbe, napisao sam kako je Josipović novi predsjednik, premda su me mnogi prijatelji pokušavali razuvjeriti.
Bili su u krivu.
Ja sam pobijedio!
No, dužan sam mojim redovitim čitateljima (a prema mojim istraživanjima radi se o pedesetak osoba) iznijeti vlastitu raščlambu predsjedničkih izbora 2010. Zbog sebe, zbog njih, zbog onoga što piše na prvom mjestu sučelja ("promatram,..."), ali i zbog onih koji mi redovito pišu uvredljive i prijeteće poruke.

1. Tko je pobijedio?
Pobijedila je lijeva opcija, ista ona koja je doživjela poraz uspostavom RH, koja se nije pomirila s činjenicom da Jugoslavije (čitaj: Velike Srbije) više nema, ali je spremno dočekala sve blagodati liberalnoga kapitalizma. Pobijedili su svi oni koji su rado prihvatili oružje JNA i krenuli u obračun s "ustašama". Pobijedili su oni kojima je Domovinski rat samo oružani obračun hrvatskih ekstremista s nezadovoljnim dijelom stanovništva. Pobijedio je izuzetno obrazovani intelektualac koji je spreman povući tužbu protiv Srbije za genocid "pod određenim uvjetima". Pobijedili su oni predstavnici hrvatske diplomacije koji su diljem svijeta prilježno uklanjali zastupnike "retrogradnih" ideja, gušili svaku pomisao o tome da Hrvatska prije svega mora skrbiti o nacionalnim interesima svakog Hrvata na kugli zemaljskoj, a onda i o boljitku države.
Pobijedio je i Savo Štrbac, koji slavodobitno grmi s TV-a. Mogao bih reći, vrlo oprezno, da je pobijedio i Damir Kajin, samo što to još ne zna.

2. Tko je izgubio?
Do nogu je poražena ideja moderne hrvatske države i hrvatske države uopće, a to znači da su najveći gubitnici oni koji su tu državu pokušali stvoriti tijekom XX. stoljeća, napose u Domovinskome ratu. Gubitnik je i RKC, jer je podržavajući kripto-vjernika izgubila najveći dio autoriteta i časti kojega je uživala među praktičnim vjernicima. Izgubili su i praktični vjernici, jer su se dali navesti kako je glasovanje prema naputcima s oltara opcija koja sigurno pobjeđuje.

Ne bih htio da cinizam prevlada zrelo promišljanje u ovom trenutku. Mogu se svi oni koji nisu izašli na izbore (među kojima sam i ja) sprdati s novim predsjednikom, ali Ivo je predsjednik Hrvatske, ove i ovakve. Za ovakvu državu boljega nemamo, ali i ne trebamo. Ovaj će biti sasvim dobar za ispunjenje zadaća koje predstoje, za čvrsto instaliranje sustava i ljudi odgojenih u dubokoj pozadini svega što se je događalo tijekom raspada SFRJ. Ivo će uvesti Hrvatsku u EU (ovo je najgluplja formulacija koju sam čuo jučer na HTV-u). Nije Ivo kriv što ga vole u Srbiji. Ako bude napravljena Balkanija, Ivo bi bio idealni predsjednik koga bi svi s jednakim žarom podržali, Hrvati, Srbi, Bošnjaci,... Neki se već pripremaju za novu prekompoziciju ovoga prostora, tako da će Srbiji pripasti Republika Srpska, Albaniji Kosovo, a bit će stvorena i nova država pod starom kraticom BiH, samo će to značiti Bosna i Hrvatska. Ovo posljednje ispričao mi je sinoć jedan razočarani Hrvat iz Novoga Sada, jedan od nekolicine koji je iskoristio svoje pravo i glasovao u Petrovaradinu.

Kako god, Ivo Josipović seli na Pantovčak. Sad ću barem mirno slušati vijesti iz Hrvatske, kad znam da će iz ureda Predsjednika stizati samo pomirljivi tonovi. Nešto poput Tadića! On sviju voli: partizane, četnike, kurve, gejeve, Palmu, Seku Aleksić, Bajagu, Medvjedeva,... I želi da se sve zaboravi, da svi budemo poput djece cvijeća, a da on postane naš Otac, Monarh, voljeni predsjednik (mal' ne reče drug Tito). Možda je to i dobar pristup: Hrvati su srušili Sombor, Kruševac i Čačak, Srbi su srušili Vukovar, Zadar i Slavonski Brod, dakle - neodlučno! Neka se sve zaboravi i svi se okrenemo svjetlijoj budućnosti.
Branitelji, kad vas sad Ivo stavi na popis, neće biti kraja vašoj sreći! Vjerojatno ćete se susretati s veteranima iz Srbije, kako bi podijelili zajedničke uspomene iz vremena kad ste se gledali preko cijevi. Zaboga, ovo su moderna vremena, nije više in podsjećati se prošlosti. A u toj istoj prošlosti, prije samo dvadeset godina, pod izvjesnom prijetnjom smrti, naši su sunarodnjaci hrlili k slobodi i nezavisnosti. Naši hrabri sunarodnjaci! Oni mudriji sjedili su u svojim udobnim naslonjačima, često i u inozemstvu, čekali i dočekali svoj dan. Možda se država kojom danas vladaju i zove Hrvatska, ali to njima puno ne znači. Sutra će se zvati... nije ni važno kako, oni će biti tu, odnosno gore, na Pantovčaku.
Šaljemo tople pozdrave i čestitke novome predsjedniku iz Boke Kotorske, iz Srijema i Bačke. Evo, sjedimo nas trojica Hrvata iz krajeva koje sam nabrojio, a kojih se nije odrekao samo Ivo Josipović ne spomenuvši nas niti jednom u predizbornoj kampanji, nego i mnogi prije njega. Dok bude gledao dolje niz Savu, komponirajući skladbu u čast ulaska Hrvatske u EU, mi nećemo više imati snage niti volje gledati put Zagreba, jer je on prestao biti glavnim gradom svih Hrvata. Postat ćemo zombiji koje nitko neće htjeti u svome društvu, šetat ćemo poput utvara po bedemima Petrovaradinske tvrđave, a ljudi će prstom upirati u nas i upozoravati djecu da nas se klone.
Malo sam pretjerao, odavši se pjesničkim širinama. Nije, naravno, baš tako. Puno je gore gledati s ove moje strane na Pantovčak. Vjerujte da se odavna ovako jadno nisam osjećao. I, opet velim: nije Ivo kriv. Niti zaslužan.

01 siječnja 2010

Sretna hrvatska Nova Godina

Nemam više neki poseban odnos spram dočeka Nove Godine, osim što promatram kako mladež provodi tu "najluđu noć" u srpskoj prijestolnici. Posljednjih pet dočekao sam u Hrvatskoj, među prijateljima, koristeći svoje slobodne dane i dječije ferije. Ove sam godine bio doma. Razočaran sam se vratio iz Novoga Sada sa službenog puta, uvidjevši kako je Zemun prestao biti gradom i kako se njegova namjerna devastacija i zapostavljanje rade sustavno i, rekao bih, temeljito. Kišna večer, glavna ulica bez ijedne lampice, najlonske tezge ispred Pošte i McDonaldsa odašilju jasne znakove kakvu je poruku poslala vlast građanima Zemuna, ali i širem okruženju. Ono malo svjetla u Gospodskoj ulici (bivša Lenjinova) nije popravilo dojam sivila i ignoriranja. Dakako, Beograd svjetli kao Las Vegas! Kako ne bi, kad se u njega slijevaju rijeke Slovenaca, Talijana i ostalih gostiju željnih dobroga provoda na splavovima i po restoranima, a kojih je (službeno) ove godine bilo oko 15 tisuća. Ako bi svi po ovoj kiši otišli k Titu, izgazili bi onaj prelijepi travnjak oko cvjećarnice.
A hoće otići, jer biti u Beogradu, a ne posjetiti Dedinje, nenadomjestiv je propust. Kad su već došli proslaviti svoju Novu Godinu u državi u kojoj se velika većina stanovnika deklarira kao Srbi pravoslavci koji priznaju Julijanski kalendar, pa dakle njima i nije Nova Godina, onda neka posjete i grob čovjeka koji nije Srbin, ali je jedan od značajnijih srpskih vladara.
Bilo je na ulicama raznovrsne zabave, znatiželjnici su mogli birati između Cece i ostalih, a meni je bilo zanimljivo promatrati TV program, što inače nisam radio najmanje pet godina. Birajući između HTV-a i srpskih postaja, zaključio sam da je sve bilo jednako očajno, te odlučio pogledati film sa jedne od kabelskih postaja. I napravio dobar izbor. Jer, Brena i Seka su bili na svim postajama, a to je najmanje što bih i inače htio poslušati, posebice ne za Novu Godinu.
Jutros je bilo izvješća iz mnogih srpskih gradova, ali ne i iz gradova u Vojvodini! Znakovito? Još je znakovitije izvješće iz Kosovske Mitrovice u kojoj se ova nova godina i ne čeka, jer su ondje dosljedni u primjeni priznatoga kalendara, a on kasni 13 dana. Prema tome, mogao bih čestitati hrvatsku (ili njemačku) Novu Godinu svima kojima je službeni kalendar Gregorijanski, dakle ovaj po kome je danas 1. siječnja.
Prije tri dana vječiti srpski ministar Rasim Ljajić podnio je ostavku na mjesto koordinatora nečega što je trebalo uhititi Mladića i Hadžića. Prema prvotnim najavama, trebao je napustiti i mnoge druge dužnosti, ali on se odlučio samo za jednu. Eto, principijelni Rasim održao je riječ i prepustio čast obračuna s ratnim zločincima nekom drugom, odnosno nikome, budući je intencija srpske politike da u EU uđe ne poravnavši račune s fašističkom prošlošću, a dio te prošlosti svakako su Mladić, Hadžić i ostali.
Moram reći kako mi je strašno glupo kad čujem na TV-u atribut "srpski" uz ime Rasima Ljajića, Nađe Higl ili drugih sportaša koji nisu Srbi, ali to je već stvar pravopisa (novinarske etike, politike,...). Bilo bi još gluplje čuti kako je Milorad Pupovac poznati hrvatski politički prvak, što se naravno i ne događa.
Na koncu, čestitam grčku Novu Godinu svim posjetiteljima bloga CroSirmium, da se nekomu ne učini kako favoriziram Nove Godine samo katoličkih ili protestantskih naroda. Sad idem pozvati nekoga iz Novoga Sada (kako se ovdje veli srpske Atene), jer bih htio odagnati svaku sumnju da se ondje nije promijenila navika proslavljanja i drugih Novih Godina osim srpske. Samo me kiša spriječila da se odazovem pozivu novosadskih prijatelja i nazočim koncertu Zvonka Bogdana (glasovitog srpskog pjevača?) na Trgu mladenaca. Pokisnuti u novogodišnjoj noći nije dobar znak za nastupajuću godinu.