22 srpnja 2010

Mnogostruko proglašenje nezavisnosti

Dovoljno sam star da bih se s lakoćom (i tjeskobom) sjećao one "davne" 1989. godine i velikosrpske histerije na Gazimestanu (Kosovo).
"Mi, Srbi, možda ne znamo da radimo, ali zato znamo da ratujemo", uskliknuo je Milošević pred milijunskim auditorijem nahranjenim kosovskim i jasenovačkim mitom. Vrag je preuzeo posljednje desetljeće prošloga stoljeća, ali ga je na koncu Mihael ponovno hitio u provaliju. Skupa s njim otišao je i srpski vožd.
Rezime i epilog dogodio se danas u Haagu.
Međunarodni sud pravde donio je svoju "presudu" da proglašenje nezavisnosti Kosova od prije dvije godine nije u suprotnosti s međunarodnim pravom. Dakle, srpsko polazište zakopano je pod zemlju. "Tko želi veće - izgubi iz vreće", narodna je poslovica koja bi se mogla nasloviti na srpske političare koji danas, a što bi drugo i mogli, relativiziraju mišljenje MSP-a. Zapravo, oni i nemaju izbora. Svatko bi tako govorio kad bi doživio katastrofalni poraz. Uzrok tomu je u mitomanskom obrazovanju i robovanju retrogradnim srednjevijekovnim idejama. Danas je potonuo mit o "nebeskoj Srbiji", kojega prihvaća velika većina Srba, pače i onih najobrazovanijih.
Manje od stotinu godina trebalo je kosovskim Albancima da povrate nezavisnost od Srbije, a za to bi trebalo da podignu spomenik Miloševiću.
Srpska politika stvarala je u javnosti iskrivljenu sliku o Kosovu, a u biti vrlo je jednostavno. Bivša se je država raspala, Srbija se nije demokratizirala, Albanci su odlučili napustiti Srbiju, pobijedili su u ratu i - točka. Proglasili su nezavisnost, a državu Kosovo priznale su najveće svjetske sile i većina članica EU. Srbi su se rugali govoreći kako se radi o "jednostranoj" nezavisnosti. Kako se može proglasiti "dvostrana" nezavisnost? To stalno miješanje lončića vrijeđa zdravu pamet. Zaboga, Srbi u Austrougarskoj pokrajini Vojvodini bili su manjina, pa su jednostrano proglasili nezavisnost i pripajanje Srbiji. Tko može zabraniti ogromnoj albanskoj većini na Kosovu da učini isto?
Ne likujem, nisam sretan zbog srpske tragedije, ali volio bih da neki novi političari u Beogradu skuže u čem je problem, premda imam sumnju da će se to za moga života dogoditi. Prije će biti da će se neki novi guslari dočepati ove teme i raditi novi mit, mit o posvemašnjoj svjetskoj uroti protiv Srba i pravoslavlja. Uzgred, SPC je pozvala svoje vjernike da se uključe u molitvu za pravednu odluku MSP-a o Kosovu. Odaziv vjernika bio je više nego simboličan, da ne velim bezobrazno mali.
Ostat će mi u pamćenju duboko urezana slika Vuka Jeremića, blijedog, shrvanog, sagnutog,... i slogan koji je letio preko srpskih ustiju u vrijeme uvođenja sankcija 1992. godine: "Srbija se saginjati neće!" Nije da se je sagnula, nego panično puzeći traži izlaz iz sramotne situacije koju je sama stvorila. Padaju mi na pamet i druge poslovice: "Tko se mača laća, od mača će i poginuti", te ona "Tko sije vjetar, žanje buru". Oči svijeta okrenute su Dodiku i Tadiću u očekivanju pokušaja novoga glupavog poteza: proglašenja nezavisnosti Republike Srpske i njezinog pripajanja Srbiji. Jednostranog, dakako.

19 srpnja 2010

Mučnina, sram i poniženje

Ovo će biti jedan od mojih najkraćih postova.

Vjerovao sam da će jednoga dana doći do uspostavljanja korektne suradnje među susjednim narodima i državama (mislim na Hrvatsku i Srbiju), ali da će to ovako boljeti - nisam niti pomišljao. Aktualni predsjednik Hrvatske, Ivo Josipović, prvi je hrvatski predsjednik koji je posjetio Srbiju. Da podsjetim: to je ona država koju je Hrvatska tužila za genocid u posljednjem ratu. Hrvatski se predsjednik pojavio u Beogradu poput Brandta u Poljskoj, samo što nije zaplakao dok je izjavljivao sućut i ispriku zbog razaranja Hrvatske i ubijanja Hrvata. U medijima je objavljeno da su glavne teme bile povratak Srba u Hrvatsku, povrat stanova i stanarskih prava Srba, pomoć Srbima oko ulaska u EU, ekonomska pomoć Srbima povratnicima, dobivanje državljanstva izbjeglih Srba,...
Predsjednik je posjetio RTS i njegova ravnatelja Aleksandra Tijanića, aktivnog sudionika u medijskoj sotonizaciji Hrvatske i Hrvata, Miloševićeva ministra, prošetao centrom Beograda,...

Ah, da. Mediji su objavili da je predsjednik Josipović posjetio Suboticu, u kojoj žive Hrvati.

Dok večeras Ivo i Boris sjede u ugodnom ambijentu Kalemegdanske terase, ćakulajući o nogometnoj regionalnoj ligi, trojica mojih prijatelja sjede skupa sa mnom i pokušavaju razumjeti ovaj "povijesni posjet". Očekivali smo, slažemo se, da će hrvatski predsjednik doći u Beograd radi potpore nama Hrvatima iz Zemuna, Beograda, Novoga Beograda i čitavoga Srijema, da će se susresti s nama, da će nas saslušati,... Umjesto toga, Josipović hrli k Tijaniću.
Većega poniženja za nas srijemske Hrvate nema.
Pupovac je bio gost mnogih TV-postaja. Kuntić (hrvatski "zastupnik" u skupštini Srbije) niti u jednoj. A zapravo je Ivo došao nazočiti proslavi 20-te obljetnice osnutka DSHV-a.

Što nam znači da će uskoro Dinamo i Hajduk igrati u Beogradu sa Zvezdom i Partizanom, kad nećemo moći navijati za njih? Što nam znači najavljeni prelazak hrvatsko-srpske granice samo uz osobne iskaznice, kad hrvatski predsjednik ne inzistira na reciprocitetu u političkoj zastupljenosti Hrvata u Srbiji? Što nam znači Tadićev dar (ikona ukradena iz Dalja), kad je u Jelačićevoj rodnoj kući talijanski kulturni centar?

Samo mučnina, sram i poniženje.

08 srpnja 2010

Najdraži gost

Srpski mediji najavljuju dolazak hrvatskoga predsjednika Josipovića u prvi službeni posjet Beogradu, što će se (vjerovatno) dogoditi 18. srpnja. Političari su pronašli odgovarajući povod: proslava 20-te obljetnice utemeljenja Demokratskog saveza Hrvata Vojvodine (DSHV). Budući sam bio sudionikom događanja od prije dvadeset godina, ovo će biti moj skromni doprinos rasvjetljavanju istine u svezi spomenutoga događaja, ali u širem političkom i kulturnom kontekstu.

Odmah ću reći: većina srijemskih Hrvata nemaju niti jedan razlog za slavlje, već obratno – za tugovanje nad vlastitom tragedijom u kojoj je njihova krivnja bila najmanja. U godinama nakon Titove smrti, napose poslije objavljivanja Memoranduma SANU, naivni srijemski politički prvaci nisu razumjeli znakove koje je srpska tajna policija ostavljala po cijelome Srijemu. Evo samo jednoga primjera. Tijekom nekoliko godina, „studenti“ su išli po hrvatskim mjestima i fotografirali kuće Hrvata, navodno zbog njihove ljepote i potreba studija. Zatim su ih nudili vlasnicima kuća po niskim cijenama, u lijepom okviru, te je teško bilo odbiti takvu velikodušnu ponudu. Na taj način, nekoliko godina prije konačnog raspada SFRJ, veliki broj Srba iz Slavonije već je imao plan B, ukoliko onaj glavni (stvaranje Velike Srbije) ne uspije. Naravno da Srijemci nisu znali ni za kakve planove, nego su se pokušali ponašati demokratski u izrazito nedemokratskim uvjetima, u totalitarnoj Miloševićevoj Srbiji, što je rezultiralo utemeljenjem vlastite partije, DSHV-a. Oduševljenje je bilo veliko, te su vrlo brzo formirani i mjesni odbori po Srijemu (Petrovaradin,Slankamen, Mitrovica, Zemun,...) s namjerom sudjelovanja na prvim izborima. Subotička elita je možda imala najbolje namjere, ali je čitav proces vođen s velikom dozom euforije, stihijski, ne vodeći računa o mogućim posljedicama. Bilo je to vrijeme medijskog linča svega hrvatskog, a možete misliti kako je bilo Srijemcima kad su morali živjeti usred toga grotla koji je jedva čekao da eksplodira. Datum početka progona svakako je 1. svibnja 1991. godine i policijska akcija u Slankamenu, zatim slijede ostala srijemska mjesta i svima je bilo jasno da se radi o koordiniranoj akciji na zastrašivanju autohtonih Hrvata, koji su bili većinski u nekoliko mjesta. Istodobno s fizičkim nasrtajima na hrvatske kuće, pojavili su se prvi Srbi iz Hrvatske (Virovitica, Slatina,...) već vrlo dobro upoznati u koja mjesta trebaju ići i pokušati ishodovati zamjenu imanja.

Tek onda je Srijemcima pala mrena s očiju: mnogi od pridošlica imali su fotografije hrvatskih kuća snimljene prije nekoliko godina, a mnogi su imali čitave popise, točno po ulicama i kvartovima. Dakako, obilata je bila pomoć lokalnih Srba i policije. Ovo je široka tema, s puno pojedinačnih događaja, te se neću na njoj zadržati, no htio sam reći kako je DSHV bio potpuno nedorastao nastaloj situaciji. Ljudi su prebijani, otpuštani s posla, djevojke silovane, prijetilo se telefonom i na druge načine, posebne terorističke skupine bacale su bombe po dvorištima, upadale ljudima u domove i gurali im cijevi u usta,... Što su mogli Srijemci? Pružiti otpor kad je omjer bio jedan naprama tisuću? Ne, morali su spašavati vlastite živote i živote članova svojih obitelji i za samo godinu i pol dana, Srijem je ostao bez većeg dijela Hrvata. Procjene idu do 40 tisuća, barem ako se konzultira Crkva koja pedantnije broji svoje stado. Hrvatskih političara iz Subotice nije nigdje bilo tih teških dana. Znamo da su odlazili u Zagreb po mišljenje, znamo da je Zagreb već prije otpisao Srijem i sve u njemu, te da je bilo puno važnijih problema oko stvaranja i obrane nove države, ali gorčina s kojom su Hrvati napuštali Zemun, Slankamen, Mitrovicu, Golubince,... i danas se osjeti u trbuhu. Mnogi su u Srijem došli prije sto, dvjesto, pa i tristo godina, pa je rastanak sa zavičajem bio bolan. Većina onih koji su otišli, ali i koji su ostali, upamtili su DSHV kao jednu kukavičku stranku koja se prije svega vodila interesima manje skupine subotičkih intelektualaca, nego zaštitom svojih sunarodnjaka. Taj dojam imaju i danas. I zato, najava „proslave“ dvadesete obljetnice utemeljenja DSHV-a samo je probudila aveti prošlosti. Sjetio sam se svog šefa, koji me je, po direktivi odozgo, otpustio s posla („Znaš, i u Zagrebu Srbima rade svašta, pa nemoj ovo doživljavati osobno!“), ali sjetio sam se i nekoliko brutalnih ubojstava i silovanja. Sjetio sam se kako sam prolazio sa suprugom kroz Beograd, a kad me je ona oslovila sa „Ante“, barem deset prolaznika se okrenulo prema meni. Sjetio sam se kako su u svim hrvatskim mjestima promijenjeni nazivi škola, ulica, skoro da su imena zemljopisnih pojmova promijenili.

DSHV nema što slaviti. Danas je to samo minorna partija častohlepljivoga vodstva, dobro plaćeni priljepak Tadićeva DS-a, pa ako gospoda iz Subotice drže da je to bio cilj osnutka stranke, neka im je na čast. Svakako da će ih povijest postaviti na svoje mjesto, a po meni, ono nimalo nije ugledno. Naravno da je među osnivačima bilo časnih ljudi, i u Subotici, i u Somboru, Podunavlju, Srijemu, samo njihova energija potrošena je u vrijeme rata, a nasljednici nisu uspjeli stvoriti novu. I danas među članovima DSHV-a ima idealista, iskrenih domoljuba i poštenih intelektualaca, ali njih, na žalost, nema u vrhu stranke.

No, proslave će biti. Proslavi će nazočiti predsjednici Tadić i Josipović, čitava svita diplomacije, političara, gospodarstvenika i umjetnika, a onda i hrvata po zanimanju, te guzičara čije je naziv ujedno i zanimanje. Među guzičarima svakako najvažnije mjesto imaju Jugoslaveni, zatim sudionici Domovinskoga rata (sa srpske strane!), te Hrvati od 2002. godine, ili kasnije. Za sastav gostiju najveća je krivnja hrvatske diplomacije, koja je dopustila (a čini se i poticala) totalni nered u hrvatskoj zajednici. Proslave će biti, ali bez hrvatskog konzulata u Zemunu i bez polaganja vijenaca na hrvatskim stratištima u neposrednoj okolici Zemuna i posvuda po Srijemu. Proslave će biti, u Subotici, daleko od glavnog grada, u mirnom ozračju u kom je dopušteno biti Bunjevac, Šokac, Jugoslaven, Istrijan, a ne biti Hrvat. Dok gospoda uglednici budu sjedili za svečanim objedom, samo sto kilometara južnije rijeke suza slijevat će se u Dunav. Prolijevat će ih šačica preostalih srijemskih Hrvata koji za sebe nikada drukčije ni nisu mogli reći, nego onako kako su se osjećali – Hrvatima. Volio bih da predsjednik Josipović „nagovori“ svog kolegu Tadića da barem na kratko posjeti Zemun, Srijemsku Mitrovicu ili Petrovaradin, te barem na simboličkoj razini pokaže kako Hrvatska svojih ne zaboravlja. Možda u predsjednikovom kabinetu netko ovo čita, pa onda...