30 travnja 2009

Riblja gripa hara Hrvatskom

Ove će godine u Hrvatskoj biti izbora, za dva tjedna lokalni, a za pol godine predsjednički. Da sam vlast, znao bih kako pobijediti na izborima. No, iako nisam vlast, niti kanim biti, evo nekoliko savjeta za sigurni uspjeh.
Pod svaku cijenu ispolitizirati proslavu 1. svibnja! Radnički i sve artikuliraniji studentski prosvjedi trebali bi imati svoj vrhunac baš  na Praznik rada, a to nije dobro za namještanje pozitivnog izbornog ozračja. Stoga, trebalo bi upozoravati javnost putem dirigiranih medija kako u Hrvatskoj ima zaraženih svinjskom gripom, te da postoji opasnost od nacionalne katastrofe izazvane masovnim javnim okupljanjima, kakva su, jamačno, ona prvosvibanjska. Povremeno pustiti i gdjekoju dezinformaciju kako za uspješno neutraliziranje virusa ove opake bolesti nije dovoljno grilati meso, nego ono treba biti tretirano otvorenim plamenom dok ne počne sličiti ugljenu, te kao takvo postati zdravstveno ispravno. Spomenuti kako je WHO pronašla tragove virusa i u nekim vrstama graha, od kojih su neke dostupne i na hrvatskom tržištu (sprječavanje okupljanja u Maksimiru i na Marjanu).
Ako to ne uspije znakovitije smanjiti broj prosvjednika, te minimizirati njihove zahtjeve, objaviti kako je u Hrvatskoj otkriven virus - riblje gripe. To bi bilo najbolje objaviti za vikend nakon prvoga svibnja. Također spomenuti kako nije dovoljno baciti ribu na gradele... Isti scenarij kao sa svinjetinom. Tako bi svi uz more izbjegavali javna okupljanja, a mogli bi se za širenje zaraze optužiti i Slovenci koji će masovno posjetiti Hrvatsku u vrijeme praznika. U područjima Like može se spomenuti i neka podvrsta riblje gripe, primjerice janjeća.
Jako važno! Kod brojanja glasova paziti da ukupni broj izašlih na izbore ne bude veći od ukupnog broja glasača, kao što se to dogodilo u Srbiji 1996. godine kad je objavljeno kako je na izbore izašlo 115 posto glasača! Osobito paziti da mrtvi glasači ne budu snimljeni na glasačkom mjestu, a ako i budu snimljeni, da ih ne prepoznaju članovi obitelji ili poznanici.
Aktivno podilaziti i obećavati nacionalnim i seksualnim manjinama, držeći se maksime Obećati ništa ne košta.

Ako se u ovome uspije, nema te kampanje koja bi me skinula s vlasti!

Budući je u Hrvatskoj povijesno sjećanje nepostojeća kategorija, na televiziji bi trebalo puštati zabavne i sportske sadržaje. Predlažem HRT-u da napravi seriju skečeva i kratkih igrokaza, u kojima dominira narodni duh. Evo scenarija za kratki igrokaz:

Dvoje umirovljenika bude se u hotelskoj sobi. Ženska, zagledajući svoju zanosnu spavaćicu, na putu do toaleta razmišlja: "Il' sam pošla, il' sam došla?" Muškarac u krevetu, zamišljeno gledajući njezin šepavi hod, promatra razbacane stvari i prisjeća se: "Il' sam j...o, il' bih trebao?"
 
Ovaj bi skeč trebao nasmijati gledalište, osobito one iz metuzalemskih partija koje polako nestaju s političkog obzorja poput HSS-a (neka mi oproste simpatizeri i članovi HSS-a što nisam spomenuo i ostale nestajuće partije, ali već su se prepoznali), te će 17. svibnja hrabro promijeniti političko opredjeljenje i glas dati partijama koje imaju članstvo koje po brojnosti prelazi veličinu barem dva autobusa, pri tome zanemarujući sve spoznaje o ribljoj gripi.

Ako HRT snimi igrokaz po mom scenariju, molim neka me barem javno spomenu, bez obveze plaćanja honorara.


26 travnja 2009

Jesmo li dovoljno kažnjeni?

S osobitim nemirom u duši svake godine preživljavam komemoraciju žrtavama logora Jasenovac. Na srpskim TV-postajama mogu se vidjeti stravične slike iz toga doba, kao i podaci o broju žrtava koji se iz godine u godinu približava milijunu. Naravno da to ostavlja dojam na svakog čovjeka. Čini se, ipak, da krivotvorenje povijesti postaje službena politika, kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji, pa sam si dao slobodu na svoj način i prema vlastitim spoznajama prokomentirati ovu temu.
Najprije moram reći slijedeće: uvijek mi se gadilo i danas mi se gadi sve što se u Jasenovcu događalo. Ovdje mislim na zatočenje i ubojstva ljudi. Budući je za jedan dio zločina bio odgovoran režim ondašnje hrvatske države, odgovornost je na nama Hrvatima i zbog toga smo te zločine priznali i za njih kažnjeni. Kažnjeni, višestruko i žestoko.
Prvo, izgubili smo državnu samostalnost i teritorij. Kud ćeš veće kazne za cijeli jedan narod!
Drugo, izvršena je neselektivna odmazda nad pripadnicima hrvatske vojske, te nad civilima, i to organizirano. Nije tu bilo nikakve stihije niti spontanog revolta! Za sve su znali odgovorni ljudi u partizanskom pokretu.
Treće, u novoj državi Hrvatima su nametnuti politički i kulturni obrasci neprimjereni povijesnom trenutku i narodnom biću, a za grijehe prijašnjega režima preživjeli Hrvati su trpjeli oštru diskriminaciju u svim segmentima društva.

Tako je bilo cijelih 45 godina.

Evo i primjera kako Titov režim "nije bio zločinački".
U jedno hrvatsko selo u Hercegovini, u proljeće 1942. godine upadaju četnici. Sve mještane vode na obližnje brdo, strijeljaju i bacaju u jamu. Petogodišnja Anka (koju sam osobno poznavao), ostaje živa, zatrpana tjelesima svojih roditelja, rođaka i susjeda, koji umiru u najstrašnijim mukama. Očito se radi o civilima. Prestravljena djevojčica čeka mrak kako bi pokušala izići iz jame. Čitavu noć traje borba za slobodu. Tek što se popne nekoliko metara, pada na mrtve ljude, pa ponovno - ispočetka. Na koncu, dosjetila se da nekoliko tijela (o, užasa!) poslaže kako bi se preko njih dočepala izbavljenja. I uspjeva! U zoru izlazi van iz jame, a zatim kreće u svoje selo. Nikoga nije bilo u selu, čak ni stoke. Četnici su sve pobili, popalili i opljačkali. Podsjetiću čitatelje da su ti isti četnici proglašeni za regularni antifašistički pokret, rehabilitirani, te participiraju ista prava kao i partizani, što će reći - nema razlike između četnika i partizana. Dakle, mala Anka, užasnuta, ali željna života i slobode, odlazi u nekoliko kilometara udaljeno susjedno selo, te ondje zatiče svoje rođake. Obavještava ih o događajima od jučer, a skrb o njoj preuzima ujak. Nakon nekoliko tjedana, i drugo je selo  pretrpjelo pogrom, pa je Anka, s još nekoliko svojih rođaka, otputovala u mirniji dio Hrvatske - u Srijem. Ondje se poslije i udala, izrodila djecu i ponovno dočekala prijetnje i protjerivanje u vrijeme Miloševića. Prošle je godine umrla u okolici Zagreba.

U "oslobođenom" Srijemu, bilo je više mjesta sa značajnom hrvatskom većinom. Budući se Srijem nije nalazio na crti bojišnice, a ratna događanja su ga u dobroj mjeri zaobišla, hrvatsko stanovništvo nije osjećalo odgovornost za ratne strahote. No, od listopada 1944. godine do lipnja 1945 godine, partizani i netom preodjeveni četnici lovili su Hrvate kao divlje zvijeri. To je vrlo ozbiljna tema da bih je i pokušao elaborirati u ovako kratkom postu, te ću spomenuti da je u Srijemu pobijeno, bez suda i dokazane krivnje, na tisuće Hrvat(ic)a. Masovnih grobnica ima posvuda. No, evo primjera partizanske okrutnosti. U Slankamenu, malom podunavskom selu, živjela je obitelj Štoka. Glava obitelji bio je zavojačen, te doživio kraj rata i zatim pobjegao u inozemstvo, vidjevši da će ga ubiti poput većine njegovih susjeda. Njegovu su ženu, uvidjevši da im je "ustaša" pobjegao, živu zakopali u zemlju s glavom na površini, a onda preko nje vozili drljaču, dok nije izdahnula. U istom mjestu, ritualno je pogubljen učitelj pjevanja Blašković, premda nikada nije nosio oružje niti sudjelovao u političkom životu. Antifašisti su ga, nakon iživljavanja, ubili spaljivanjem u bačvi. U ovim "osvetničkim" činovima  sudjelovali su hrabri Titovi osloboditelji. 
Evo i primjera iz Zemuna. Mlađi sin iz obitelji Kumičić, koji nije ni na koji način sudjelovao u ratu (ali njegov otac i brat jesu), ubijen je skupa sa nekoliko tisuća zemunskih Hrvat(ic)a i zakopan na mjestu negdašnje Hidrobaze, u samo jednoj od nekoliko masovnih grobnica. Tako je obitelj ostala bez jedine preostale muške glave.
Ovakvih sam svjedočanstava čuo na desetke.

Što sam htio reći ovim postom? Samo jednu stvar: zločin je univerzalna kategorija i ne podliježe klasificiranju prema mjestu, načinu ili drugim okolnostima pod kojima je počinjen. Prema ovoj "definiciji", jednaki su ustaški zločini u Jasenovcu,  kao partizanski u Bleiburgu i drugdje. Osim toga, poznato je da je Jasenovac "radio" za komuniste sve do 1948. godine, te da je u te tri godine nakon rata čitava hrpa "narodnih neprijatelja" u njemu pogubljena, te da bi stoga njegov naziv trebao biti ustaško-komunistički logor. Ne dopada mi se i nikako ne mogu prihvatiti relativizaciju zločina, pa se ovi partizanski opravdavaju nekakvom "revolucionarnom pravdom". Mogu li za tu pravdu imati razumijevanje obitelji Štoka, Kumičić, Blašković i mnoge druge koje nisam ovdje spomenuo, kad znaju da su im najmiliji pogubljeni na isti način kao Jasenovačke žrtve, a ipak se o tim zločinima i poznatim zločincima šuti, dočim se (opravdano) mjesto u medijima daje jasenovačkim žrtvama i preživjelima?!
Na koncu, predsjednik Mesić je održao u Jasenovcu govor koji ga zasigurno svrstava u skupinu netolerantnih političara, naime stavio se u ulogu tužitelja i suca. Možete li zamisliti da naredni predsjednik održi sličan govor, na primjer:

I ove smo se godine našli u uobičajeno vrijeme da bismo odali počast mučenicima – žrtvama komunističkog terora tijekom XX. stoljeća.Posljednjih tjedana svjedoci smo pravog divljanja onih koji se nikako ne mogu pomiriti s nekim notornim povijesnim činjenicama. Očito su procijenili kako im početak mojega mandata pruža priliku da se obruše na sve hrvatske domoljube, te da pod krinkom obračuna s fašizmom, zapravo do kraja i jednom za svagda – osobito u očima mlade generacije – kompromitiraju ogromne žrtve komunizma. A ja im kažem: to neće proći!
Ima stvari koje se moraju Titu staviti na teret, i to ozbiljnih stvari, ali taj pokret nije zbog toga bio zločinački, nego je taj epitet zaslužio zbog sustavnog činjenja zločina nakon rata, tijekom 45 godina vladavine, i po tome je Tito isti zločinac kao i osuđeni nacistički ili ustaški zločinci. Isti u dlaku!. Jednako tako status zločinca zaslužuje i Staljin, i pored velikih zasluga za pobjedu nad fašizmom.

Posve je pogrešno nijekati komunističke zločine, minimizirati ih i ušutkivati one koji o njima svjedoče ili mole za iznošenjem istine, ako ni zbog čega drugog, ono zbog 45 godina u kojima su zločini sustavno činjeni i tisuća obitelji koji vapiju za stavljanjem točke na taj dio povijesti. Naravno da se mora gledati u budućnost i da ne treba živjeti u prošlosti, ali onda budimo pošteni prema sebi i svijetu: nisu ustaški zločini jedini koji su se dogodili u Hrvatskoj! Postoje i drugi zločini u kojima su Hrvati bili žrtve i to je povijesna istina, bez obzira što sadašnji predsjednik, iz političkih razloga, nastoji podmetnuti drugu tezu kako netko želi zaboraviti Jasenovac. Zaboga, pa ondje postoji spomenik, muzej, popis žrtava, organizirane komemoracije,... Nema niti govora o zaboravu! Zaboravljene su srijemske žrtve. Silno me je povrijedila Mesićeva tvrdnja da među tim žrtvama zasigurno ima i onih koji bi (da im je suđeno) bili i osuđeni. Jest, učitelj Blašković bi bio osuđen što je učio djecu pjevati. Srijemcima je na glavu stavljena još jedna kazna, a ta je: i danas moraju šutjeti i gledati stare i nove zločince kako slobodno šeću u njihovom susjedstvu, povremeno gazeći svojim autima preko neobilježenih jama u kojima leže pobijeni (neosuđeni) Hrvati. Ako se netko i mogao nadati ispravljanju ove velike povijesne nepravde, može polagano tu nadu zakopati duboko pod zemlju, skupa s onim kostima djedova i očeva čija je jedina krivnja, izgleda, bila, što nisu bili u četnicima ili partizanima, pobjednicima u ratu, čiji se antifašizam mogao podičiti i beogradskim logorom Sajmište u kojem su pogubljeni svi srpski Židovi, a srpska "antifašistička" vlada ponosno izvjestila Hitlera kako je Beograd prvi europski grad u kojem više Židova nema.
Odveć žuči u ovom postu. Očito ova tema ne ide s medom.

25 travnja 2009

Rasprodaja pameti

Tomo je uspješno završio srednju školu i postao automehaničar. To je zasigurno najgora škola u Zemunu (a i šire, rekao bih), jer se u nju upisuju najgori đaci iz osnovne, oni koji se nigdje ne mogu upisati. No, došao je iz Hercegovine, iz nekakve vukojebine, te mu je ovo postignuće svakako činilo veliku radost, jednako kao i cijeloj obitelji. Na opće iznenađenje, Tomo upisuje fakultet prometnih znanosti. U to vrijeme bilo je jednostavno upisati faks, nije puno koštalo, ali ga (objektivno) nije bilo lako završiti. Većina Tominih poznanika čudila se njegovoj hrabrosti da iz najgore srednje škole, koja ne daje nikakvo znanje (zaboga, nauče ih popravljati auta!) krene na studij koji je u rangu strojarstva ili građevine i gdje samo na prve dvije godine moraš položiti tri matematike, statistiku, vjerojatnost, operacijska istraživanja, te nekoliko "crtačkih" predmeta. To se sa znanjem stečenim u najgoroj srednjoj školi ne može postići.
No, još je veće iznenađenje priredio Tomo uspješnim završetkom studija, u roku, s odličnim ocjenama, točno prije početka rata. Nedugo zatim, okitio se Tomo i magistarskom titulom i počeo raditi na mjestu asistenta. Ovo je već bilo previše za prosječnoga poznavatelja akademskih prilika u Beogradu, pogotovo ako se uzme u obzir činjenica da je Tomo po nacionalnosti Hrvat. Dok su mnogi Hrvati ostajali bez posla, onda bez kuća i stanova, Tomo je napredovao u službi, čak dobivao sve bolja i bolja mjesta, da bi napokon završio u najvećoj državnoj telekomunikacijskoj ustanovi, premda nema nikakve veze s Tominom strukom. Konac (ako je to konac) uspješne karijere je promaknuće u državnoj upravi, preko vladajuće srpske partije.
Imao sam priliku upoznati Tomu na jednom sastanku u beogradskom odjelu Hrvatske gospodarske komore, na kome sam nazočio kao poduzetnik zainteresiran za poslovnu suradnju s hrvatskim tvrtkama. Među većim brojem kolega, bio je nazočan i Tomo. I, dok smo svi predstavljali svoje tvrtke i proizvodne programe, kad je došao red na Tomu, on je rekao: "Ja ne proizvodim ništa. Ja prodajem - pamet!" Svi smo se okrenuli k prepotentnome mladiću, no on je nastavio s izlaganjem u smislu da proizvod njegovoga rada nije nikakva roba, nego znanje. To je trebalo fascinirati hrvatske gospodarstvenike i predstavnike diplomacije, a svi smo mi drugi trebali zavidjeti čovjeku koji se razlikuje od nas po tome što ima pameti na prodaju. Mi, koji smo završavali matematičke gimnazije i tehničke fakultete, očito smo svu pamet već bili prodali.
Sjetio sam se Tome kad sam čuo za njegovo novo promaknuće u državnoj administraciji, kao i za njegovu sramnu ulogu u pljačkanju jedne humanitarne organizacije, te za nasilno uklanjanje političkih protivnika. Sjetio sam ga se baš u vrijeme studentskih prosvjeda u Hrvatskoj, vidjevši transparent na kom piše "Znanje nije na prodaju". Ovdje je moguće da automehaničar, zahvaljujući vjernom služenju partijskoj državi, zasjedne na mjestu koje mu ne pripada, a onda odatle lako odreže glavu svakome tko ju podigne više nego je dopušteno. Takve dupelisce jako vole u Srbiji. Postave ih na mjesto na kom im treba poslušnik, daju im lijepe plaće i privilegije, a ovi im zauzvrat osiguravaju poniznu hrpu obespravljenih sunarodnjaka, sretni što su sa socijalnog i kulturnog dna dostigli vrhunce političke oligarhije. A kako se to postiže? Kao Tomo - prodajom pameti! No, što se događa kad se i posljednja "količina" rasproda, a i to se mora dogoditi? Jer, poznato je da je samo ljudska glupost beskonačna.

11 travnja 2009

Ljepota ignoriranja

Baš na Veliku Subotu, kako se ovdje u Srbiji veli "katoličku" (premda je posve pogrešno vezivati Gregorijanski kalendar samo za katolike, kad ga priznaje veći dio kršćanskog svijeta uključiv i pravoslavne), pročitao sam interview (ups, koristit ću hrvatsku inačicu - razgovor) s novim hrvatskim veleposlanikom u Srbiji, Željkom Kuprešakom, objavljen na portalu e-novine. Možete pročitati cjeloviti tekst, vrlo profesionalno napravljen od strane autora zamjetnog novinarskog umijeća. No, kako i spada, svaki tekst koji ima bilo kakve veze s hrvatsko-srpskim odnosima čitam s iznimnom pozornošću i mjerim svaku riječ. Tako su me naučili moji učitelji, o kojima ću neki drugi puta. Dakle, Njegova Ekselencija je dala nekoliko podataka od značaja za razumijevanje hrvatske politike naspram Srbije, te sam si dao spisateljsku slobodu iste prokomentirati. Nekoliko bitnih momenata očevidno je nakon prvoga čitanja:

  1. Niti jednom jedinom riječju nije spomenuta hrvatska manjina u Srbiji!
  2. Tužba za genocid ne bi trebala opterećivati odnose dviju država.
  3. Pitanje izbjeglih Srba je vrlo važno pitanje.
  4. Glupost je razgovarati o granici Karlobag-Karlovac-Virovitica.
  5. Veleposlanik se osjeća u Beogradu klaustrofobično, bez zraka i svjetla.
  6. Više od 200 hrvatskih tvrtki djeluje u Srbiji, a vrijednost investicija je cca 400 milijuna eura, s tendencijom porasta.
Krenut ću, kako i priliči, od početka.

1. Niti jednom jedinom riječju nije spomenuta hrvatska manjina u Srbiji!
Podsjetit ću čitatelje na notorne činjenice. Hrvati su priznati za manjinu u Srbiji tek 2002. godine, a od toga doba rade se  samo kozmetički zahvati na zaštiti njihovih manjinskih prava. Prema službenom popisu, Hrvata u Srbiji ima cca 70 tisuća, ali je pravi broj barem dvostruko veći (Jugoslaveni su unajvećma Hrvati koji se kod popisa srame svojega podrijetla, ali su u biti - Hrvati). Ne smijemo zaboraviti da je za Miloševićeve vladavine iz Srijema sa Beogradom i Zemunom protjerano 60 posto Hrvata!! Nadalje, Hrvatska je sa Srbijom potpisala Međudržavni sporazum o zaštiti manjina (Sanader-Koštunica, 2005.) koji je Hrvatska u najvećoj mjeri ispunila, dočim je Srbija izbjegla izvršenje najvažnijih odrednica, a koje se odnose na političku i kulturnu zastupljenost Hrvata u Srbiji (nema ih u državnim institucijama osim u Subotici, nemaju zagarantiranu zastupljenost u Parlamentu poput hrvatskih Srba, nemaju potrebitu infrastrukturu,...).  Ovo je veliki možda i najveći minus za novoga veleposlanika, samo što on to vjerojatno tako ne doživljava. Ako se već u eteru može čuti "Slušate srpski radio-Karlovac", zašto ne bi i "slušate hrvatski radio-Zemun"?

2. Tužba za genocid ne bi trebala opterećivati odnose dviju država.
Ova tvrdnja protivi se zdravom razumu! Pogledajmo kako stvari stoje. Hrvatska tuži Srbiju za GENOCID nad hrvatskim narodom u vrijeme Domovinskoga rata, a pozitivan ishod te tužbe trebao bi Srbiju teško uzdrmati (politički, ekonomski, moralno,...). I to nije opterećenje uzajamnih odnosa?! Dok se generalu Gotovini sudi u Haagu za "prekomjerno granatiranje", istovjetna "akcija" sa srpske strane naspram Vukovara otišla je u zaborav. Zaboga, Vukovar je skoro sravnjen sa zemljom, i to topPodebljanoništvom iz Bačke!! Pa, nisu dečki iz Zadra prekomjerno granatirali Kruševac!! Ova bi tužba itekako trebala opterećivati hrvatsko-srpske odnose, jer tek njezinim pozitivnim ishodom može doći do pomaka u odnosima. Naravno, percepcija svega toga u Srbiji je dijametralno suprotna!

3. Pitanje izbjeglih Srba je vrlo važno pitanje.
Jest, kako za koga. Za Hrvate je vrlo važno pitanje otkuda tolike protekcije za hrvatske Srbe kod dobivanja službenih dokumenata, dočim se Hrvatima skoro traži potvrda hrvatstva i za domaće životinje, članove obitelji. Srbima se grade kuće u Hrvatskoj, istodobno dobivaju novce za izgradnju kuća u Srbiji, budući su "izbjegli i goloruki". U velikom broju zastupništava hrvatskih tvrtki u Beogradu nema mjesta za autohtone Hrvate, što se pravda time da "novac nema naciju i ne pozna granice".

4. Glupost je razgovarati o granici Karlobag-Karlovac-Virovitica.
Pogledajmo rezultate posljednjih izbora u Srbiji, bilo kojih, predsjedničkih, parlamentarnih, lokalnih. Tadić i DS pobjeđuju TIJESNO, više zahvaljujući izbornoj matematici, nego stvarnim opredjeljivanjem pučanstva. Istina je da Srbija većinski podržava politiku nacional-šovinističkih stranaka (poput Šešeljevih radikala ili Koštuničinih "demokrata"),  a njihove su političke odrednice upravo uspostavljanje "pravednih" granica srpske države. Nedavno je i predsjednik Tadić izjavio "gdje se čuje srpska pjesma, ondje je Srbija" (zvuči poznato, ne?). Čak i vladajući DS preko svoga ministra vanjskih poslova Jeremića poručuje Hrvatima kako im je država nastala na genocidu i etničkom čišćenju Srba! Prosudite sami je li glupost razgovarati o granici, dok još ima vremena.

5. Veleposlanik se osjeća u Beogradu klaustrofobično, bez zraka i svjetla.
Naravno, mali "incident" s krađom hrvatskog barjaka sa zgrade veleposlanstva RH, doista može unespokojiti veleposlanika. A što misli gospodin Kuprešak kako spavaju Hrvati u Beogradu, Zemunu, ili Petrovaradinu? Jesu li njihova ljudska i nacionalna prava tako zaštićena, da svako malo mogu protestirati kod srpskih ili međunarodnih čimbenika, kao što cijenjeni gospodin veleposlanik može? Na koncu, on će otići iz Beograda nakon četiri ili pet godina, a Hrvati će ostati, barem oni koji budu dovoljno uporni (ili ludi).

6.Više od 200 hrvatskih tvrtki djeluje u Srbiji, a vrijednost investicija je cca 400 milijuna eura, s tendencijom porasta.
Lijepe vijesti za hrvatske poduzetnike i porezne obveznike. Hrvatskih je proizvoda u Srbiji na svakom koraku, što će reći da ima posla i zarade za hrvatska poduzeća. To je, zapravo, bit svih nastojanja hrvatske diplomacije i tajkunske mreže: praviti novce na srpskome tržištu. Ako je to temelj hrvatske vanjske politike, a nema skrbi za autohtonu manjinu, onda bi se to trebalo eksplicite reći. Hrvati iz Zemuna, primjerice, ne bi morali njegovati svoj jezik i kulturu, petrovaradinski Hrvati bi trebali odustati od njegovanja uspomene na svog slavnog sugrađanina Josipa Jelačića, a svi bi trebali samo trčati za novcima pod svaku cijenu, pa i odricanjem od vlastitog nacionalnog identiteta. Drugim riječima, trebali bi se asimilirati i odreći vlastitoga podrijetla. Više bih volio da je veleposlanik izrekao drukčiji podatak, primjerice, da je u Srijemu otvoreno 20 hrvatskih odjela u kojima se izučava hrvatski jezik, kultura i povijest, da je u hrvatskim tvrtkama uposleno dvije tisuće Hrvata, te da su za ulaganja u medijsku infrastrukturu hrvatske zajednice u Srbiji izdvojena sredstva jednaka onim za promicanje srpske kulture u Hrvatskoj. To je puno? Ali, hrvatska vanjska politika to ne doživljava kao investiciju, nego kao - trošak. 

Volio bih da me vrijeme demantira, ali iskustvo iz proteklih 17 godina hrvatske države daje mi za pravo na ovakvo mišljenje. Informacije do kojih se došlo prekasno potpuno su razotkrile hrvatsku politiku naspram Hrvata u Srbiji (Srijemu). Protežira se Subotica i maleni krug ljudi okupljenih oko političke partije lokalnog značaja koji zastupaju svoje vlastite interese u obliku povećih hrpa novca u džepovima. Tuđman i Ćosić ("otac srpske nacije") prvi su se puta sastali u Ženevi, napravivši nekakvu deklaraciju o razmjeni stanovništva. Sa današnje distance, to se zove prodaja (preostalih) srijemskih Hrvata. Vjerovatno se misli kako je proces "razmjene stanovništva" uspješno okončan, pa se to pitanje niti ne spominje. No, ako Hrvate ne spominje službena Hrvatska, svako malo ih spominju srpski nacionalisti i ne samo oni. I uvijek po zlu.
Nije ovo tema koju će prosječni čitatelj s lakoćom progutati, dapače, većini nije zanimljiva, osim mojim nesretnim sunarodnicima koji danas žive diljem svijeta izgubivši i zavičaj, i nacionalni ponos i još puno toga. No, kako rekoh, kad god se netko iz diplomacije oglasi na ovakav način, imam potrebu komentirati, radi smirenja vlastite savjesti.
Eto, sad mi je puno lakše!

Sretan Uskrs!

Svim ljudima dobre volje,
čitateljima bloga crosirmium,
želim sretan i blagoslovljen Uskrs!

09 travnja 2009

Priprava za novi genocid?

Ne znam ni sâm koliko sam puta morao pojašnjavati nekim mojim poznanicima, dobronamjernim Srbima, otkuda ima Hrvata u Srijemu! Skraćujem cijelu priču o autohtonosti, preskačem poglavlje o NDH, izbjegavam po Srbe neugodna mjesta,... No, uvijek iznova i iznova postavljaju ista pitanja. Jučer me posjetio susjed. Nosi novine. Neobavezno razgovaramo, dok na koncu on nije, sav uzrujan, otvorio novine i zamolio me da prokomentiram jedan članak. Uzimam novine (radi se o Pravdi, dnevnoj novini) i počinjem čitati.

Dominira veliki naslov Šifra Fm 33-5-(1), a ispod njega slijedi tekst iz koga prenosim nekoliko izvadaka.

U pripremi je novi genocid nad vojvođanskim Srbima. Ovo protjerivanje bit će najkrvavije do sada, jer se planira ubijanje i protjerivanje svih Srba 'dođoša', ali i uništavanje mnogih pokoljenja iz mješovitih brakova.

Zastanem i pogledam u susjeda. Njegov izraz lica teško da mogu riječima opisati. Imao sam dojam kako je genocid već počeo. Znao sam što će slijediti u nastavku (tko bi drugi bio izvršitelj, nego genocidni Hrvati) i htio sam prekinuti čitanje, no susjed me ohrabrivao: „Čitaj samo!“  Nastavih.

Predstavnici Vatikana, NATO, Amerike i Engleske  na svom su zloglasnom sastanku u Ženevi od 19. do 21. rujna 2003. godine donijele plan koji se krije iza zlosutne šifre Fm 33-5-(1), a koji sadrži slijedeće korake: „Vojvodinu treba najprije ekonomski potčiniti kupnjom zemljišta i poduzeća, uz pomoć stranoga kapitala, a zatim izvršiti hrvatizaciju, šiptarizaciju i germanizaciju banaka i svih ustanova od značaja“.

 

Zatim: „Svi koji su došli kolonizacijama nakon Drugoga svjetskog rata i sukoba u bivšoj SFRJ, treba protjerati preko Save i Dunava, sukladno odlukama donijetim u američkom gradu Colorado Springsu, gdje je odlučeno i da vojna ustanova 'Karađorđevo' privatizacijom mora doći u ruke Hrvata“.

 

Spuštam novine na stol i gledam u susjeda. On i dalje ima složenu paćeničku facu. Pokušavam prekinuti ovu neugodnu situaciju, ali on inzistira da pročitam tekst do kraja.

 

 

„Za progon Srba i drugih nepokornih manjina, bit će angažirane Ustaše iz zapadne Hercegovine i dokazani teroristi s Kosova, a uvođenjem obvezatnog učenja mađarskog jezika u školama, spriječit će se sekundarna asimilacija djece Mađara iz mješovitih brakova.“

 

Ima još, ali ne želim više čitati. Gledam tko je potpisan. Nepoznati novinar. Ali, zapravo, ovo su riječi profesora Đorđa Đorđevića, bivšega srpskog obavještajca. Uznemireni susjed gleda u mene, kao da sam osobno tvorac „šifre Fm...“ kako god, a onda me oprezno upita: „Čuj, susjed, moji su ovdje doselili 1935. godine iz Like. Mi ne spadamo u tu skupinu za protjerivanje, ne?“

 

Došlo mi zlo! Ma, ne mogu vjerovati da se ovako nešto može i smije objaviti u dnevnome tisku i da tužiteljstvo ne reagira, jer je ovo doista širenje mržnje pod svaku cijenu. Ne bih više trošio riječi, samo sam htio upoznati čitateljstvo koje ne prati srpski tisak kako se pretjerivanjem i lažnim vijestima može utjecati na javno mišljenje. Moj susjed, i pokraj mog uvjeravanja kako su to sve gluposti, nije posve siguran da takav plan ne postoji.

Jedina nepoznanica u cijeloj ovoj priči jest tko je naručio ovaj tekst i koja mu je namjera? Znam kako su nas mediji pljuvali 90-ih, ali sada za tim razloga nema, budući su Hrvati u ogromnom broju napustili Srbiju. Jedina poveznica bi mogla biti u vezi s primanjem Hrvatske u NATO. Ili možda griješim?

 

08 travnja 2009

Ciganska je tuga pregolema

Ako niste  znali, ove će godine u Beogradu biti održana Univerzijada. Znate već što je to: susreti športaša studenata iz cijeloga svijeta, Olimpijada u malome. Ovo napominjem radi mlađih čitatelja. Kako je to veliki događaj za zemlju u kojoj se Univerzijada organizira, u Srbiji se polako podiže tenzija u susret natjecanjima, tako da su angažirane na tisuće volontera, a izabrana je i maskota. Možda se mlađi čitatelji ne sjećaju, ali i u Zagrebu je održana Univerzijada i to 1987. godine, dok je Hrvatska bila dijelom bivše SFRJ. Pogledajte nekoliko, po mom sudu, zanimljivih usporedbi.

univerzijada
Službeni simbol zagrebačke Univerzijade bio je stilizirano ćirilično slovo U, kako bi se izbjegle sve aluzije na ustaško U. I onda, dakle prije 22 godine, svako podsjećanje na bilo što hrvatsko nije bilo dopušteno. Mislim na činjenicu da se ustaški pokret definira kao fašistički, a nikako kao domoljubni i antikomunistički. No, nije ovo mjesto na kome sam htio iznositi povijesne činjenice. Jednostavno, simbol zagrebačke Univerzijade bilo je ćirilično (srpsko) slovo U.

univerzijada

Simbol beogradske Univerzijade, začuđujuće, u obliku je latiničnoga slova U. Nema nikakve logike da ne bi bilo ćirilično (obzirom na službeno pismo u Srbiji), ali su se beogradska gospoda htjela "internacionalizirati", te su se odlučili za latiničnu (hrvatsku!) inačicu, premda bi  i danas ovaj simbol trebao asocirati na ustaše.

univerzijada

Nadalje, maskota zagrebačke Univerzijade bio je Zagi, simpatična vjeverica, bez nacionalnih obilježja, koji se savršeno uklopio uz pjesmu "Zag, Zagi, Zagi".
univerzijada

Maskota beogradske Univerzijade zove se Srba. Još nisam čuo propratnu pjesmicu. Radi se o vrapcu, također bez nacionalnih obilježja, ali ime je dobio nakon "demokratskoga" glasovanja.

No, nije moglo proći bez incidenata. Naime, u Novome Beogradu, srijemskome dijelu Beograda, na desnoj obali Dunava i lijevoj obali Save, postoje ciganska naselja (koristim naziv "Cigani" za narod koji sebe tako naziva, a i u svijetu su poznati kao Gitanes, Gypsys, ...) koja predstavljaju veliki problem za beogradske vlasti. Cigani dolaze u Beograd u potrazi za kruhom, naseljavaju se u elitnim dijelovima (nasuprot kongresnome Centru Sava, primjerice), a "kuće" su im najčešće od kartona i sličnih materijala.  Tako su napravili i naselje na mjestu gdje bi trebala biti izgrađena cesta koja spaja naselje za sportaše s ostatkom grada. Gradske vlasti su pokušale problem riješiti tako što bi srušili ovo "nehigijensko naselje", a njegove stanovnike preselili podalje od centra zbivanja, u atar srijemskoga sela Boljevci. Srijemci nisu htjeli Cigane u svojoj okolici, te su nekoliko dana prosvjedovali i sabotirali postavljanje privremenih kontejnera za smještaj beogradskih Cigana. No, ni sami Cigani nisu htjeli u dubinu Srijema! Što će, vele, oni na selu, kad su "navikli" na blagodati života u metropoli. Ova komplicirana  situacija još nema epilog.

cigani
Nedavno je gradsko poglavarstvo Niša htjelo dodijeliti ulicu preminulom kralju ciganske glazbe Šabanu Bajramoviću. No, stanovnici Južnoga bulevara nisu dopustili tu promjenu, navodno iz tehničkih razloga. Razlozi su, dakako, puno dublji, poput onih srijemskih, boljevačkih, a oni se jednostavno mogu definirati kao rasizam.
Nisu u Beogradu zaboravili Hrvate! Nepoznate osobe skinule su barjak sa zgrade Veleposlanstva RH u strogom centru Beograda. Da bi se to napravilo, potrebna je izuzetna fizička sprema kako bi se preskočio dežurni policajac, pa ograda Veleposlanstva, a onda sve to još jedamput - u povratku.
A Univerzijada samo što nije počela!

 

04 travnja 2009

Bolje NATO- pakt, nego rat!

Očekivao sam ovaj dan. Nisam sumnjao da će doći, pa ipak... Tko bi rekao prije dvadeset godina, kad je bilo očito kako će se napraviti prekompozicija svjetske politike nakon pada Berlinskog zida, da će iz Velike Srbije izić nova Hrvatska, te da će 4. travnja 2009. godine sudjelovati na svom prvom summitu NATO alijanse kao članica! Sad, protivnici ovakvog puta imaju argumente koji nisu isključivo anti ratni. No, njima bih poručio slijedeće: Hrvatska je morala biti u NATO-savezu, jer je jedina gluplja opcija - ne biti u njemu. Nisu dobar primjer Švicarska i Švedska, kao što je Norveška jednako loš primjer za neulazak u EU. Dakle, ovo je bio logični slijed političkih odluka koje su se morale donijeti i zato me veseli što su se Mesić i Sanader našli danas u Pragu s liderima ostalih država članica. Pratim medije i dolazim do znakovitih činjenica. Nekoliko desetaka prosvjednika u Zagrebu, naspram sve očitije bezizlaznosti srpske politike. Oprezni politički analitičari u Srbiji govore otvoreno kako je vojna neutralnost, koju je proglasila vlada Dr. Koštunice, neodrživa u situaciji kad je siromašna zemlja poput Srbije praktički okružena NATO-om, a sama je (makar formalno) u vojno-političko-ekonomskom savezu s Rusijom i Bjelorusijom još iz vremena bombardiranja 1999. Ne mogu vjerovati da srpski dužnosnici ne vide koliko je to pogubno, ako se zna da niti ruski niti bjeloruski parlamenti nikada nisu ratificirali dokument o stvaranju ovoga "saveza". Euro-skeptici u Hrvatskoj mogu prigovarati koliko hoće, ali trenutačno nema bolje opcije od članstva u EU. Kad se to dogodi za godinu-dvije, moći ćemo reći kako smo uhvatili posljednji vlak koji vozi u pravcu i smjeru većine zapadnih demokracija, koliko god to danas izgledalo besmisleno zbog izuzetne ekonomske i političke krize tog dijela svijeta. No, što je alternativa jednoj lijepoj, maloj zemlji poput Hrvatske? Da se pridruži Srbiji i ponovno uđe u vazalno-robovlasnički odnos koji će za rezultat imati kulturni genocid? Ne, naravno, čini se da u ovome trenutku nema niti jedne političke stranke koja bi zagovarala taj put, premda Sanaderova nakana održavanja "zajedničkih sjednica vlada Hrvatske i Srbije" podsjeća pomalo na povijesno srljanje gusaka.
S pravom i argumentima očekujem puno bolje dane za Hrvatsku. Čestitam svim Hrvatima i ostalim građanima Hrvatske ulazak u NATO i neka se nikada ne dogodi da u Hrvatskoj prevlada mišljenje velikog dijela građanstva istočnog susjeda koje se može slikovito prikazati kroz parole, poput onih iz 1941. godine na "glasovitim" demonstracijama. Dakle, neka nikada u Hrvatskoj ne čujem parole poput "bolje rat, nego pakt" ili "bolje blato, nego NATO" i znat ću da pripadamo zapadnoj, naprednoj civilizaciji, dijeleći s njom sve blagodati i gdjekoje negativnosti. Naravno da nitko ne bi volio da nam NATO zatreba u obrani države, ali kako znamo u kakvom svijetu živimo i kakve susjede imamo, ni to ne bi trebala biti beznačajna stavka u planiranju hrvatske budućnosti. Još jednom, vrlo sam zadovoljan ulaskom Hrvatske u NATO, makar i da jednoga dana ta organizacija nestane. Jučer me pozvao moj dobar prijatelj iz Zadra: "Ajde nas sad napadnite!", našalio se aludirajući na doba srpske agresije na Hrvatsku i mjesto gdje trenutačno živim. Samo sam se nasmijao.