10 studenoga 2015

Crvena katolička Hrvatska


Sve je isto, samo njega nema
Još jedni izbori u Hrvatskoj prođoše i ne doniješe ništa novoga. Država je u ekonomskom, političkom i svakom drugom rasulu, a očekivanja onih koji su ju stvarali polako se tope ili su se već istopila. Branitelji i oni koji će s rukom na srcu stajati u stavu mirno dok svira Lijepa naša postaju predmetom podsmijeha. Sve ovo pokazalo se točnim na ovim izborima, pa moram reći kako to izgleda gledajući s istoka, iz najistočnijeg grada nekadašnje Hrvatske.

Nema ozbiljnijeg medija u Srbiji (ali i u Hrvatskoj!) koji današnju Hrvatsku ne naziva ustaškom, makar u posebnim prigodama, ili kad se dogodi neki incident na moru ili u Vukovaru. Čak se i njezina vlast tako kvalificira. A kako stvari stoje „na terenu“? Očajna vlada nastavljača lika i djela J.B.Tita i Ivice Račana, koju personificiraju političari oduvijek protivni bilo kakvoj hrvatskoj državi, polučila je odličan izborni rezultat. Skoro polovica mandata pripada ljevici (ili bolje reći „ljevici“), a skupa sa ostalim protuhrvatskim  strankama svakako ima većinu, što znači da bi mogli vladati i u narednom periodu. Katastrofalni rezultati Milanovićeve vladavine, često pod izlikom naslijeđenog HDZ-ovskog lopovluka nisu bili dovoljni da građani „ustaške“ države glasuju protiv njih. Dapače, s oduševljenjem glasuju u korist svoje štete. Držim da više nema niti jedne ozbiljne osobe koja se bavi politikom ili medijima, a da će za ovu Hrvatsku smjeti izgovoriti riječi „ustaška“, „klerikalna“, „konzervativna“ i slične. Utjecaj crkve toliko je malen, da u usporedbi sa SPC u Srbiji, predstavlja karikaturu. Ova Hrvatska, po mom mišljenju, definitivno je skliznula u ortodoksni crveni despotizam, uz sve posljedice koje uz to idu. A nisu male i tek će se pokazati.

Hrvatsko društvo, na moju žalost, nije otišlo u pravcu europeizacije, nego balkanizacije i to u svom najprimitivnijem obliku. Ne bih se iznenadio ako bi se pojavila ideja da se ponovno ujedine Slaveni, pod srpskim vodstvom, te da se ispune najcrnja predviđanja Titova kako će prije Sava poteći uzvodno, nego Hrvati imati državu. Val nezadovoljnih ekonomskih emigranata samo će postati još veći, ispraznit će se i Hercegovina, vjerojatno i Slavonija, a takva ekonomski i biološki uništena država lak je plijen  grabežljivcima kojih nije malo. Jesmo li došli do kraja? Bojim se – ne.
U očekivanju nove vlade, ostaje gorak okus u ustima. Na moju veliku žalost, bio sam prije desetak dana, u jeku izborne kampanje, u Zagrebu i razgovarao s prijateljima. Svi se slažu kako ovo nije država za koju su branitelji ginuli, ali polako dižu ruke i traže spas u malim stvarima, u obitelji. Vrativši se u Zemun, prvi puta nakon raspada Jugoslavije, osjetio sam olakšanje. Zar da mi ovdje bude milije biti Hrvatom nego u Zagrebu? Ispalo je da Hrvati izvan Hrvatske više njeguju svoja nacionalna osjećanja, iako žive u dokazanom neprijateljskom okruženju. Možda baš zato. I da, glasovao sam „u dijaspori“,  premda mi to svrstavanje nikada nije bilo jasno. Kako može biti dijaspora zajednica jednoga naroda koji na tom prostoru živi nekoliko stotina godina, bez preseljenja? Iz Srijema, Boke, Bosne, pobjegla je Hrvatska, a ne Hrvati!


Sinoć smo sjedili kod mene doma, nas nekoliko Hrvata koje i dalje zanima što se događa u Hrvatskoj. Spremili smo se slaviti. No, nije bilo razloga, čim smo vidjeli onoliko crvenilo na mapi. Crvenjeli smo i mi, od bijesa, jala, tuge,...

30 rujna 2015

Miolje i druge priče


Tisak u državi koja štuje Dražu Mihajlovića
Da se razumijemo: nemam nikakvih simpatija za Antu Pavelića i njegov režim, stoga obavještavam sve koji me prozivaju zbog toga da su na krivom putu. Zašto ne poštujem Pavelića? Zbog krivih poteza tijekom rata i zbog toga što je pobjegao ne podijelivši sudbinu sa svojim narodom. Točka. Ali, vjerujem u to da je NDH bila hrvatska država, da su ju moji pređi prihvatili kao svoju domovinu, te da je i većina hrvatskoga naroda jedva dočekala svoju, nezavisnu Hrvatsku. Nije NDH, kako Srbi i neki Hrvati vele, zločinačka tvorevina sa Jasenovcem u prvom planu, nego nešto mnogo plemenitije.

Zašto ovakav uvod? Zato što ću u prvom dijelu braniti Marija Vrselju, mladića iz Srijemske Mitrovice, koji se već mjesec dana nalazi u žiži srpske javnosti zbog svog „ustaštva“, odnosno neonacizma. Mediji u Srbiji iskopali su da je ovaj mladić sudjelovao na fašističkom skupu Nacionalnog stroja (srpska fašistička organizacija), ali mu se to (skoro) ne zamjera. Zamjera mu se to što je, kao član Hrvatskog nacionalnog vijeća, otišao na Bleiburg i ondje (navodno) odao počast žrtvama, te u Mitrovici na nekom tulumu pjevao ustaške pjesme (spominje se Thompson). U medijima se pojavljuju naslovi tipa „Četnički ustaša“ i slični, sukladno politici koja je oduvijek u Srbiji prisutna, napose danas kad ju vode oni koji su aktivno sudjelovali u Domovinskom ratu u razaranju Hrvatske i Hrvata. Dakle, ništa novoga. No, sada se poteglo za „slučajem Vrselja“, budući su sve izgledniji izbori u Srbiji, kojim bi se novi vožd osigurao za još jedan mandat, a kud ćeš bolje promidžbe od pronalaženja ustaških zmija u vlastitoj državi. Još jednu stranu treba spomenuti u ovoj priči, a to je – hrvatska. HNV nije reagirao skoro nikako (znači i DSHV, budući je to jedno te isto), jer imaju izbore u stranci. Tako je ostavljen prostor za sotoniziranje Hrvata, preko Vrselje. A Mario, vjerojatno u prevelikom domoljublju, malo se zaigrao, te je najvjerojatnije na svoju ruku donosio neke odluke koje nije smio. Ja ga osobno ne osuđujem zbog posjeta Bleiburgu, jer je poznato da je ondje bilo i Srijemaca, ali još više je ubijenih Srijemaca u samome Srijemu, pa i u Vrseljinoj Mitrovici, tako da odavanje počasti mrtvima samo po sebi ne može biti grijeh. Jest, ali da nisu Hrvati, odnosno (u srpskoj verziji) ustaše. Mariov grijeh je što nije imao ovlasti od strane HNV-a za taj javni čin, a još je veći grijeh Kuntića i ekipe što nisu odmah reagirali, pa do ovoga ne bi ni došlo. Ovaj medijski linč Vrselje samo je pokušaj završnog zakucavanja čavla u lijes hrvatske zajednice u Srbiji, budući se uporno pokušava dokazati da Hrvata ovdje i nema, nego da su to neki Bunjevci, Šokci, Sremci i slično. Oni koji se ne deklariraju kao takovi mogu se smatrati ustašama. Prema toj podjeli, autor ovih redaka također je ustaša i nimalo mi ne smeta. Osobno jako volim hrvatsku glazbu, slušam ju redovito, kako novu, tako i staru. Od starih volim "Ustani bane", a to je jedna od "ustaških" pjesama, iako ni ban, ni ta pjesma nemaju nikakve veze s ustašama, a još manje sa Srbima. No, što reći o narodu koji misli da bi se papa trebao ispričavati zbog "zločina nad Srbima", kao i to da aktualnog hrvatskog premijera Milanovića također nazivaju ustašom, dok istodobno rehabilitiraju četnički pokret i Dražu Mihajlovića, fašističkog suradnika u II. svjetskom ratu.

Prošlost koju Srbi žele izbrisati
Dojmu da Hrvata u Srbiji nema pridonose i sami Hrvati. Ja ću sada govoriti samo o Srijemu, u kome su nekoć u velikom broju živjeli Hrvati, bez podjela na već spomenute skupine, a danas su suočeni s totalnom (samo)asimilacijom i u konačnici – nestajanjem. Mnogo je primjera koji govore ovome u prilog, ali fokusirat ću se na ono što dobro poznam i gdje sam izravni svjedok. Na samome početku raspada Jugoslavije, srpska je vlast imala plan protjerati srijemske Hrvate. Brojna su svjedočenja malobrojnih Hrvata koji su radili u ponekim državnim službama, premda se to od njih sakrivalo, a i vrlo brzo su otpušteni s posla, pa nisu mogli imati cjeloviti uvid. No, svi se slažu da je plan postojao, pa tako s pravom tvrdim da se radilo o organiziranom državnom teroru. Prema riječima Milana Cindrića, člana zavičajne udruge Kukujevčana u Hrvatskoj, policija je imala zadaću protjerati Hrvate iz dva izrazito hrvatska mjesta u Srijemu, Slankamena i Kukujevaca, te da će na taj način „riješiti problem“. Tako se i dogodilo .Ovdje možete pročitati cijeli tekst. A evo rezultata tog državnog terora.

Bio je blagdan Svetog Mihovila Arkanđela, istodobno kirbaj u Slankamenu. Prije rata, to je bila velika svetkovina, kad su u Slankamen dolazili rođaci i prijatelji iz cijeloga Srijema, ali i šire, tako da je mjesna crkva bila premala za primiti toliki broj gostiju. Sam ugođaj je bio prekrasan: licitari, luna-park, brojni svećenici na misi, ples u Hrvatskom domu. Nakon što je iz Slankamena odselila većina Hrvata, slika se mijenja, pa je još jedino crkva držala do njega, rekao bih po službenoj dužnosti. Danas sam ponovno bio gost kod jednog prijatelja Hrvata u Slankamenu. Držim da ću biti objektivan u ovom kratkom prikazu. Prijatelj je pripremio sve. Sve? Na stolu je viski, pelinkovac, vrhunsko vino i pivo, te bogata trpeza uz pečenje, brojne salate i priloge, te torte i kolače. Prebogato! Supruga je otišla na misu, dok je snaha još pripremala suđe i čaše, budući je Srpkinja, te je Mihovil uopće ne zanima. Otišli smo i nas dvojica. Crkva je renovirana, ima novu fasadu, a unutrašnjost je savršena. Prekrasni cvjetni aranžmani, urešen oltar – kao u kakvoj katedrali. Budući je radni dan, nije bila prevelika posjećenost, ali upada u oči malen broj mladeži. Moj domaćin veli: „Nedjeljom bude redovito dvadesetak žena i dva do tri muškarca. Djece nema. Nemamo ni redoviti zbor. Za Miolje i Božić napravimo paradu i vjerujemo kako smo još uvijek živi, a zapravo već sutradan shvatimo da smo mrtvi. I to se ponavlja dva do tri puta godišnje.“ Posve drukčiju sliku imam od prije rata, ali i od prije desetak godina, dok je bio mladi župnik Dinko. Pitam domaćina je li moguće da se u ovih desetak godina stanje toliko pogoršalo? On veli: „Pa da, došao je novi župnik, neambiciozan, samozadovoljan, te je razjurio i ono malo života u župi. Netom obnovljeni Hrvatski dom rasturili su udbaši, pa nije čudo što se naši dečki i cure sve više udaljavaju. U većini se sklapaju mješoviti brakovi, a to je siguran put ka asimilaciji i nestajanju. Eto, prije su nam na Miolje dolazili iz hrvatskog veleposlanstva, biskup i brojni svećenici, a danas nema ni biskupa, ni hrvatske diplomacije. Dijelom smo i sami krivi, ali puno toga je bilo u igri i možda je ovako i moralo biti.“ Slika o Slankamenu je sumorna. Prolazimo pokraj sablasno praznog Hrvatskog doma, po kišnom i tmurnom danu. Sjedamo za bogato pripremljeni stol na komu svega ima i previše. A onda pristižu gosti. Ljube se s domaćinom tri puta, pozdravljaju ga sa „Srećna slava, domaćine“, a on ih uljudno smješta za stol. Nakon bogatog ručka, red pića, red priče, pa među ostalim i o politici. Dakle, definitivno, Srbi i Hrvati imaju po svim pitanjima posve suprotna mišljenja. Jedino što ovdje Hrvati ne smiju svoje mišljenje iznositi javno, jer automatski ulaze u sukob s većinom, a to za svečanim ručkom baš i nije potrebno. Zato sjedim i šutim, skupa s domaćinom, klimamo glavom i pokušavamo govoriti samo o jabukama i ljubičicama. Priča o cijenama jabuka, o izvozu u Rusiju, o aktualnim poljoprivrednim radovima, jedine su teme na „meniju“. Mihovil Arkanđel, kirbaj,..., bilo što drugo – ne postoji.
Ovo je htjela napraviti srpska politika. Protjerati Hrvate, a ovi što ostanu bit će Srbi katoličke vjere. To  je posvuda u Srijemu vidljivo, a posebice u Slankamenu, u kom je hrvatski identitet bio nježno i brižno njegovan, pod vrlo visokom cijenom. Ostalo je svega nekoliko Hrvata, povezani su s crkvom u kojoj se ništa ne događa, a za ostatak puka može se reći da su (kvazi) katolici, ali Hrvati svakako nisu. Sad će mnogi skočiti, ali dokazi su na stolu, jer nemaju niti jedno hrvatsko obilježje: jezik, kulturu, običaje. Svatko znade počastiti goste prasetinom i vinom, ali ne zna (ne smije, ne želi, svejedno) zapjevati neku hrvatsku pjesmu, otplesati neki hrvatski ples ili na bilo koji način njegovati hrvatski jezik. Čak i slankamenski župnik sa oltara, u više navrata, progovara srpskim jezikom! O zatvorenom Hrvatskom domu da i ne govorim. Zaključak: ono što je srpska policija radila devedesetih na uništavanju Slankamena i Kukujevaca, urodilo je plodom. U Slankamenu više Hrvata nema! Malo čudi što je prije nekoliko godina ovo isto mjesto dobilo prestižnu nagradu Najselo, koju dodjeljuje HMI za „iznimni doprinos njegovanju hrvatske kulture“. Vjerujem da bi sad netko u HMI trebao crvenjeti. A trebaju crvenjeti i hrvatski politički prvaci, prije svega oni iz DSHV-a, uobraženi Subotičani, koji su prije desetak godina svjesnom diverzijom pomogli nestajanju Hrvata. Nisam ih vidio na misi (osim jednoga čije ime nisam zapamtio), a tako su bili redoviti kad su davali potporu onima koji su ugasili Hrvatski dom! Posao je obavljen, sad se mogu baviti izborima za vlastite dužnosnike. A mogu se baviti i nesretnim Vrseljom. Sad se prave kao da ga ne poznaju, kao da se radi o nekakvom uljezu, a ne osobi kojoj su ukazali povjerenje da vodi odjel za mladež u HNV-u. No, to su već oprobane metode Kuntićeve ekipe, koji imaju i jedan moto: ako treba i preko mrtvih, samo da se dobro uhljebimo!


Popili smo dosta vina. Ima fantastičnih vina u Slankamenu, više nego ikada, prije svega zahvaljujući „novim“ Slankamencima koji su prepoznali idealnu poziciju ovog podunavskog mjesta. Ovoga puta pili smo trogodišnji Pinot Noir, ali me domaćin „natjerao“ da probam jedno prekrasno bijelo vino, kupažu nekoliko sorti. Nemam riječi kojima bih opisao tu ljepotu! Ovim prikazom kraljevske kapljice završavam  tužnu priču iz Slankamena, kako reče Edo Španović, ratni slankamenski župnik (i zasigurno budući srijemski biskup) „stupa slave koje više nema“. Ostat će mi u sjećanju onaj stari, hrvatski Slankamen, te nekoliko Hrvata iz ovog, propalog Slankamena, prije svih vrlo angažiranog zvonara u crkvi (koji uređuje Facebook stranicu župe), te jedne djevojke i nekoliko žena koje tako veličanstveno uređuju unutrašnjost crkve. Sve ostalo, s tugom u srcu, valja čim prije zaboraviti.

04 rujna 2015

Afera na istoku (bivše) NDH

 Dajte nam Maria u stroj!
Ne, neće ovo biti jedan od povijesnih osvrta na II. svjetski rat, nego prikaz aktualnih događanja u Srijemu, i to onome istočnom. Iz pera Darka Špera, vjerojatno novinara, potekla je bujica ružnih riječi na račun jednog mladog Hrvata iz Srijema, a preko njega zapravo na sve (ili većinu) srijemskih Hrvata. Cijeli tekst možete pročitati ovdje, a ovaj tekst bit će samo pojašnjenje iz vlastitog kuta ovog skromnog autora.
Dakle, novinar Šper razotkriva kriminalno djelovanje Maria Vrselje, Hrvata iz Srijemske Mitrovice, inače člana Hrvatskog nacionalnog vijeća i stranke DSHV. Iz teksta se jasno vidi da je novinaru Šperu zasmetalo ponajprije to što je Mario organizirao i sudjelovao u događaju pod nazivom Dan Bana Jelačića, što se je održao u MItrovici u Hrvatskom Domu. Na toj je fešti sve grmjelo od „neoustaških pjesama“ (pogađate kojih autora: Thompsona, Škore, Nine Badrić, Tonija Cetinskog,...), tako da su mnogi posjetitelji rezignirano napustili dvoranu. Ovo se dogodilo prije četiri godine! Ravnatelj jedne nevladine organizacije navodi čak kako je ovaj događaj pohvaljen od strane „proustaške HČSP“, a zatim razotkriva što je sve u svom prijašnjem životu radio mlađani Vrselja. Bio je viđen u društvu pripadnika Nacionalnog stroja, ekstremne srpske četničke organizacije, čak je sudjelovao u njihovim „akcijama“. I onda slijedi pitanje: otkuda ustaše u Nacionalnom stroju? Ili Mario nije ustaša, ili je nacionalni stroj ustaška organizacija, ili...

No, ostavimo blagu ironiju po strani. U cijeloj priči ima dosta dokumenata, dokaza, pa ne treba pretjerano sumnjati u njezinu istinitost. Jest, vidi se na fotkama mladi Mario s oznakama fašističke organizacije, ali nema fotki sa inkriminirane fešte s ustaškim znakovljem i pjesmama. Jedino fotka s predsjednicom KGK, što se ovdje uzima kao veliko zlo, od koga je gora jedino fotka s Tuđmanom ili Gotovinom. Ili,  ne daj Bože, s Thompsonom. Potvrdilo se ono o čemu pišem već godinama: svaki eksponirani Hrvat predmet je detaljne istrage.
Ako ste pročitali tekst, mogli ste shvatiti kako se radi o ekstremnom nacionalistu, pače i fašistu, komu je svejedno kojoj nacionalnoj opciji pripada, samo da je – fašistička. Ali, on je istodobno visoki dužnosnik HNV-a, jedinog državnog tijela koji koliko-toliko skrbi o ovdašnjim Hrvatima, te je njegov grijeh tim još veći. U zraku lebdi teza: ako su u HNV-u dužnosnici poput Vrselje, onda su takvi i svi oni koji su ga na to mjesto birali!

A sad, evo i mog konačnog suda o ovoj stvari. U hrvatskoj zajednici u Srbiji (Srijem i Bačka), došlo je do uspostavljanja strahovlade jedne omanje skupine ljudi sa sjevera Bačke, poduprte hrvatskom diplomacijom, koja ne dopušta pluralizam, niti bilo kakvo iskakanje iz strogo zacrtane matrice. Najvažnija uloga ove skupine jest da spriječi bilo kakvo ozbiljno djelovanje na kulturnom ili političkom planu. Dovoljno je tamburanje, iju-jukanje, Dužijanca u Subotici, te povremeno spominjanje slamarki iz Tavankuta. U skupinu mogu biti primljeni samo poslušnici i onda mogu očekivati uhljebljenje u obliku državne apanaže, bez obaveza ili bilo kakve odgovornosti. Zato se i moglo dogoditi da jedan mladi čovjek postane visoki dužnosnik HNV-a, a da je prije toga bio u organizaciji fašističke orijentacije. To su rezultati puča kojega je smislio i proveo DSHV na čelu s Kuntićem, a nakon sotonizacije Bele Tonkovića. Ovo danas samo su posljedične pojave toga puča, koji je osobito bio vidljiv u Srijemu.

I tako, Mario Vrselja dospio na novinske stupce, zasluženo, uz konstataciju da još nitko nije viđen s takvim renomeom: četnički ustaša! Koliko mladih (i ne samo mladih) i obrazovanih Hrvata ima u Srijemu, a novine se pune baš ovakvim likovima. Za opomenu i razmišljanje: DSHV je uistinu stranka koja pripada prošlosti (na žalost), a hrvatska bi trebala dobiti diplomaciju koja bi promicala istinske vrednote hrvatskih ljudi s ovoga područja, a nikako kvazi političare i njihove poslušnike.
Da ne bude zabune: osim što je bio u Nacionalnom stroju, nisam vidio niti jednu kriminalnu radnju kod mladoga Vrselje, ali to je dovoljno da ga isključim s liste Hrvata koji zaslužuju moje poštovanje. A sad, evo komentara na „ocjene“ vrsnih srpskih novinara i publicista.
Teofil Pančić veli: „Ako odlazite negde gde peva Tompson, vi znate unapred da će biti te vrste ekstremističkog istupanja. Onog trenutka kada se nalazite na takvom mestu, jasno je da ste vi deo tog konteksta.” To bi, dragi Teo (inače moj zemunski susjed), značilo da je Thompson deklarirani fašist koji promovira iste takve vrednote. A iz čitavog opusa ovoga pjevača može se zaključiti sve – samo ne to!

Nadalje, Teofil veli:  „Blajburg može biti osveta ratnih pobednika, može biti preuzimanje pravde mimo suda, ali da je to nekakav genocid i isto što i Jasenovac naprosto nema veze sa elementarnim promišljanjem istorije, bez obzira da li ste Srbin ili Hrvat ili stanovnik Papue Nove Gvineje“.
Eto, čak i novinar građanske orijentacije drži da je osveta legitimni način rješavanja konflikata. Budući su mi poznata Teova stajališta glede Oluje, samo sam si potvrdio da srpska politika naspram Hrvata nije mijenjana barem 150 godina. Ovdje bih mogao navesti nekoliko stotina primjera ubojstava Hrvata koji nisu bili ustaše, nakon “oslobođenja”, u miru,  samo da bi se dopustila srpska osveta. Nije li onda Oluja trebala biti osveta za četiri godine fašističkog orgijanja po Hrvatskoj? Nije li onda, dragi Teo, bilo prirodno da se pobije čitava traktorska kolona što je išla auto-cestom prema Srbiji?

Iz teksta objavljenog na Autonomiji posve je razvidno da Srbi i Hrvati ne mogu na iste stvari gledati jednako. A za mladoga Vrselju imao bih samo jedno pitanje: što ćeš ti u Nacionalnom stroju?


02 kolovoza 2015

Nesretne seobe

Srpska vojska, negdje oko 5. kolovoza
Kad živite u Srijemu, na razmeđi civilizacija, onda teško možete objasniti nekomu Skandinavcu promjene u demografskoj slici u samo nekoliko stotina godina. Pretjerujem: u manje od stotinu godina. Kao da se radi o velikom dućanu u kome se smjenjuju kupci, ovisno o godišnjem dobu ili turističkoj sezoni, ili promjenom cijena kod konkurencije. Ovaj prelijepi dio planeta, omeđen Savom, Dunavom, Bosutom, s Fruškom Gorom koju zovemo i planinom (premda njezin najviši vrh jedva prelazi 500 m) naseljavaju Hrvati praktički od samog dolaska u ove krajeve. Neću otići daleko u povijest, nego samo u onaj dio iz koga želim izvući poantu ovoga teksta, kojeg želim objaviti neposredno prije Dana pobjede (ja ovdje dodajem „nad fašizmom“). Dakle, konac XVII. stoljeća, Hrvati su već starosjedioci u Srijemu i čine brojnu skupinu, skupa s Nijemcima i Madžarima. U tom trenutku, iz krajeva preko Save, iz Turske, u Austrougarsku masovno bježe Srbi i traže azil u Austrougarskoj monarhiji. Velika i uređena država radi slijedeće: prima Srbe, daje im prostor za život, poljoprivredno zemljište za proizvodnju hrane i mogućnost razvitka u svakom pogledu. Masovni egzodus Srba doveo je do toga da u Srijemu imate (smišljeno) naizmjenično raspoređena mjesta sa hrvatskim, srpskim, njemačkim ili slovačkim stanovništvom. Tako su vlasti u monarhiji htjeli riješiti problem regionalne premoći određenog naroda, kako bi se preduprijedili neki njihovi budući zahtjevi za teritorijalnom autonomijom ili nečim većim. Tako je Monarhija kanila držati ih na oku i upotrijebiti za obranu jugoistočne granice od Turaka, ali i za lakše vladanje, jer su ti narodi bili jedni drugima korektiv. Dakle, dođoše Srbi u Srijem, ali i dalje, u Slavoniju, sve do Madžarske, do Svetoga Andrije. Istodobno, bježe Srbi iz Bosne u Liku, Dalmaciju i ostale granične krajeve, pod sličnim uvjetima. Dugo im je trebalo da se prilagode novoj sredini, a onda su se počeli razvijati po ugledu na svoje susjede u svakom pogledu, od odijevanja do njegovanja kulturnih vrednota, dok su se najpametniji od njih školovali u Pragu ili Beču. Tesla. Sad skraćujem. Država koja ih je primila, dopustila im je izgradnju crkvi, kulturnih objekata, te javno njegovanje vlastitog identiteta, dočim su Srbi bili u obavezi poštivati sve zakone K&K monarhije, osobito plaćanje poreza i služenje vojske. U jednom trenutku, dobili su svoju kulturnu autonomiju u obliku Srpske Vojvodine, što se odnosilo na područje Srijema, Bačke, Banata i Baranje, a što nikada nije predstavljalo važan čimbenik u državi. Srbi su to dobili radi „njegovanja i očuvanja nacionalnog identiteta“ i K&K monarhija je to tako i prihvatila. Civilizirano.

Hoćete epilog? Iako malobrojniji narod od katoličkog življa na ovom prostoru, nakon I. svjetskog rata Srbi priključuju ovaj dio poražene K&K monarhije novostvorenoj Kraljevini Srbiji, te tako od Hrvata, Nijemaca, Madžara i ostalih prave nacionalne manjine, premda su katolici bili u dvotrećinskoj većini. Idemo dalje. Nakon II. svjetskog rata, Srbi čiste Srijem od (poraženih) Nijemaca, a dobrim dijelom i od (poraženih) Hrvata. Čišćenje teritorija završava se nakon posljednjeg rata, kad je Srijem praktički ostao bez Hrvata, što ubijanjem, protjerivanjem ili nasilnim asimiliranjem. To je konstanta srpske politike već stotinu godina. To je upravo ono što nije napravila K&K monarhija, prihvaćajući Srbe i dajući im sva posebna nacionalna prava. Sve suprotno rade Srbi, još od vremena Garašanina od sredine XIX. stoljeća, kad su zacrtani osnovni ciljevi srpske politike, a oni se jednim imenom zovu Velika Srbija i u kojem se inzistira na teritoriju na kom žive samo Srbi.
Zaključiti nije teško: Srbi su bili azilanti, bježali su od Turaka, od teškog života, a onda su domaćinu oduzeli teritorij na koji ih je velikodušno primio.
Danas gledamo stotine tisuća bliskoistočnih azilanata, koji bježe u Europu. Vidite li bilo kakvu sličnost sa Srbima?

Kako sam već rekao, ovo su dani pred najvažniji dan u novijoj hrvatskoj povijesti, Dan pobjede (nad fašizmom). Za ne vjerovati je da se u Hrvatskoj ovaj dan javno osporava, da se dopušta hrvatskim neprijateljima da pljuju po njemu nekažnjeno. To nije demokracija, to je nepostojanje države. Srbi imaju velikog razloga za likovanje povodom toga, što neskriveno i čine. Podijeljena javnost Hrvatske, odustajanje pozvanih delegacija od sudjelovanja u mimohodu, neslaganje Vlade i Predsjednice, sve su argumenti koji dovode u pitanje opravdanost proslave „Oluje“. Još kad dodamo k tomu da Srbi taj dan imaju Dan žalosti, koji bi se prije mogao nazvati „Dan kad smijete mrziti Hrvate“, onda je srpski učinak stopostotan. Jedino još svi gledaju u taj nesretni Knin i licitiraju koliko bi moglo ove godine doći  posjetitelja. Ako ih bude malo, eto razloga za slavlje. Ako ih bude puno, eto dokaza da je Hrvatska podijeljena na ustaše i partizane. Jedno je sigurno: Srbi žele minimizirati hrvatsku pobjedu, a u prvi plan staviti svoj poraz i to kao nevine skupine miroljubivih ljudi. Nemojte se iznenaditi ako im to, kroz neku godinu i uspije. Hrvatska se deklarira kao katolička država, ali na terenu se to ne vidi.

Čestitka iz Zemuna, svim Hrvatima diljem svijeta
Srijemski Hrvati, ono malo što je od nas ostalo, i dalje odlazimo hodočastiti Majci Božjoj Sniježnoj na Tekije pokraj Petrovaradina i to baš 5. kolovoza! Traje to već dosta dugo, od 1716. godine, kad je kršćanska vojska pobijedila Turke na tom mjestu, oslobodila Beograd i potjerala Turke daleko na jug. I sad što? Trebali bi Turci staviti veto na ovu proslavu, budući je tad pobijeno nekoliko desetata tisuća Turaka, a svi ostali protjerani do Niša?! Ne smijemo slaviti brilijantnu pobjedu kojom smo oslobodili vlastitu državu od okupatora? Još primjera? Smiju li Rusi slaviti Dan pobjede nad fašizmom, jer su stotine tisuća Nijemaca pobili na kraju rata za odmazdu? Mogu li Nijemci staviti veto na tu proslavu?


Razmislite, poštovani čitatelji, prije nego odlučite hoćete li ovaj dan biti ponosni ili ne. Razmislite i o azilantima. Sve smo to već,  kako sam ovdje napisao, već doživjeli. Ili nismo, kako se uzme. Ipak, želim čestitati svim Hrvatima praznik koji pada 5. kolovoza, jer sam na strani onih koji drže da je to bila istinska pobjeda. Ja ću slaviti na svoj način taj dan, u krugu obitelji i prijatelja, tajno, ali i svečano, jer je moj pra-pradjed sudjelovao kao pripadnik austrijske vojske u bitci kod Petrovaradina i od tog doba nikada nismo selili na drugo mjesto. Ovdje smo u Srijemu odakle šaljemo pozdrave i čestitke svim Hrvatima diljem svijeta. Oni svjesni će razumjeti što znači biti za Dom spreman.

15 svibnja 2015

Velika pobjeda SPC

Antifašistička koalicija
Svibanj, mjesec pomiješanih osjećaja za nas Hrvate, ove će godine biti upamćen  kao mjesec velike pobjede Srpske pravoslavne crkve. Nikako drukčije ne treba tumačiti odluku srpskoga suda da se poništi presuda iz 1946. godine, nakon koje je strijeljan četnički đeneral Mihajlović. Mnogo sam o tome čitao, ali vjerodostojna svjedočanstva za mene su jedina istinita i u ovom slučaju relevantna. A njih sam čuo od mojih susjeda, od pijanih tetaka, na večerama kod zemunskih starosjedilaca i od netom doseljenih susjeda iz raznih dijelova Srbije. Kad sve to zbrojim, uz moje obrazovanje koje se događalo u Titovoj Jugoslaviji, želim izreći svoj sud o četnicima.

Sama bit srpske politike jest stvaranje velike srpske države koja izlazi na more, a u kojoj nema mjesta za druge nacije, osobito ne za Hrvate. To je i zapisano u Dražinim pismima poslanim svojim vojvodama na samom početku II. svjetskog rata. To je politika s konca XIX. stoljeća, u vrijeme uklanjanja dinastije Obrenović, dok je Srbija bila država manje nego što je danas Kosovo, primjerice. Ta težnja da se teritorij i uprava prošire na štetu Hrvata i Muslimana (Bošnjaka), utkana je u biološko tkivo srpskog naroda, podkrijepljivana izmišljenim mitovima i legendama, uz obavezno krivotvorenje vlastite povijesti. Nema danas niti jednoga Srbina koji neće povjerovati da Srbi nikada nisu izgubili niti jedan rat, te da su nezasluženo na samom dnu kulturne Europe. U to vjeruju svi, napose mlade generacije koje u školi uče ovako: „Nakon okupacije od strane Njemačke, najprije su ustanak podigli srpski partizani, pod vodstvom Komunističke partije, ali odmah za njima protiv Njemaca su ustali i srpski četnici, tako da su zajedno oslobodili zemlju od okupatora!“ Ovako doslovno piše u udžbenicima.

A evo što o tome svjedoče neki Srbi s kojima sam imao prilike otvoreno razgovarati.
Okolica Požarevca, potkraj prosinca 1941. godine. U kuću uglednog profesora, koji nije pomagao četnike, upada skupina četnika i ubija mu cijelu obitelj, skupa s djecom. Ovo se događalo diljem toga kraja, a moj sugovornik ogorčeno napominje da su neki od tih ubojica nakon rata „prešli“ u partizane, te imali velike mirovine kao „prvoborci“.

Zemun je uvijek bio za nekoliko kopalja ispred Beograda, unajvećma zato što je pripadao zapadnoj civilizaciji, te su u njega bježali bogati Srbi kako bi pobjegli od turskoga zuluma i srpske zaostalosti. Većina tih Srba njegovali su kult Velike Srbije, prije svega zbog utjecaja SPC koja je i onda kao i danas bila politička organizacija. Ne sporim njezinu zaslugu za očuvanje srpskog kulturnog identiteta, ali to se događalo u KundK monarhiji. Sve iza toga bilo je na štetu svih ostalih, a ponajviše Hrvata. Da su Hrvati htjeli, Srijem i cijela NDH mogli su ostati bez ijednoga Srbina. Bio je rat, nije bilo CNN-a, pa su dakle mogućnosti bile prevelike. Ipak, to se nije dogodilo, čak su se mnogi Srbi sklanjali u Zemun kako bi izbjegli njemački i srpski (Nedićev) teror. O tome svjedoči i poznati srpski karikaturist Predrag Koraksić čija je obitelj u ustaškom Zemunu spasila glavu. I nije jedini za koga znam.

SPC je dočekala kraj rata na gubitničkoj strani. Istina, sirovi Titovi partizani radili su svakakva zlodjela naspram srpskih svećenika, ali je SPC preživjela zahvaljujući Titovoj ideji da preko nje kontrolira građansku Srbiju i četničku dijasporu u Americi. Nikad SPC nije krila da čeka dan osvete! Sve što se događalo nakon Titove smrti, događalo se u režiji SPC, vjerovali ili ne, pa čak i ova besmislena sudska odluka. Memorandum SANU 1986. godine, VIII. sjednica 1987. godine, „jogurt revolucija“ 1988. godine, okupacija Hrvatske i BiH 1991. godine... Sve su to specijaliteti SPC-kuhinje. NIje čudo što je SPC najprofitabilinja „tvrtka“ u Srbiji, nakon NIS-a i EPS-a (nafta i struja). Sad, nije se uspjela napraviti Velika Srbija, ovdje se vjeruje zbog lošeg odabira vožda (Miloševića) i kritičnog trenutka za Rusiju, ali se od toga cilja ne odustaje.
Samo jedna od karika u tom lancu do „pobjede“ jest i rehabilitacija četničkog pokreta i Draže Mihajlovića. Mlaka, skoro nikakva reakcija iz svijeta, samo će dati krila srpskoj političkoj i svakoj drugoj eliti da pohrli u nove pobjede. Sad svakome u Hrvatskoj treba biti jasno tko živi iza njezine istočne granice, ali i unutar Hrvatske. To je, na žalost, neprijateljska skupina fašističke provinijencije. Uzalud su izmišljanja ustaških zmija, kad toga u Hrvatskoj nema niti u folklornom obliku, a kamoli organizacijski.

Zaključujem. Ovo je doista velika pobjeda SPC. I to baš oko Dana pobjede. Nije li znakovito da jedna „upečatljivo antifašistička država“ nema niti jedan državni praznik na tu temu? To sve govori.

Ima duhovitih Srba, pa od ovoga prave sprdnju. No, fašizam u svojoj biti nije niti će ikada biti za potcijenjivanje. Osobito ako ima svoje uporište u već objavljenim planovima, poput onih Draže Mihajlovića.

17 travnja 2015

Sprem'te se antifašisti


Antifašistička prošlost Srbije
Volio  bih pisati o lijepim temama. Doista. Ipak, ove druge nameću se same. Uz to, osjećam se dužnim ne šutjeti o događajima koji u velikoj mjeri definiraju moj i živote mnogih ljudi u mom širem okruženju. Pa, evo, što me pogodilo ovih dana.
Nakon fašističkih izjava jednog od srpskih ministara, odgojenog u vrijeme vladavine obitelji Milošević, čovjek počne razmišljati o vlastitom zdravlju. Naime, taj je Vulin nazvao generala Gotovinu ustašom, ni manje ni više. Povod za tu izjavu bilo je postavljenje generala Gotovine u Vijeće za nacionalnu sigurnost. Da ne bude zabune – u Hrvatskoj. Pitam se: ima li boljeg stručnjaka u Hrvatskoj koji bi mogao odgovoriti ovoj važnoj zadaći? Nevjerovatno zvuče izjave sa srpske strane kako to postavljenje ne pridonosi razvitku odnosa između Hrvata i Srba, a njima se pridružuju i izjave jednog dijela hrvatske javnosti. Pozovimo logiku u pomoć. Nacionalna sigurnost svake zemlje od vitalnog je značaja za njezino funkcioniranje, u svakom smislu, te je posve logično da o njoj skrbe stručni ljudi i prije svega domoljubi. Ako to nije general koji je predvodio pobjedničku vojsku koja je i stvorila današnju Hrvatsku, onda ne znam tko jest. Ma, nije vrag da opet trebamo nekakav „ključ“, pa da mora biti određeni postotak Srba u svim hrvatskim institucijama. Genijalci koji pljuju po odluci predsjednice o sastavu Vijeća za nacionalnu sigurnost vjerovatno bi htjeli u njemu vidjeti generala Rašetu ili možda Šljivančanina. Možda bi to pridonosilo unapređenju hrvatsko-srpskih odnosa. Kako se nitko nije upitao kako tim odnosima pridonosi činjenica da apsolutnu vlast u Srbiji imaju četnički vojvode i njihovi suradnici, poznati po svojim ulogama u posljednjem ratu.

Dok čitamo Vulinove baljezgarije i komentare raznih novinara tipa Dežulovića, u jednoj srpskoj općini događa se pokušaj nasilne smjene vlasti. Možda nije dovoljno poznato, ali u općini Inđija, u Srijemu, na vlasti su Tadićevi demokrate i to još iz vremena pada Miloševića. Vjerovatno su imali svojih loših poteza, ali za vrijeme njihove vladavine Inđija i okolica dobili su novo, moderno ruho. Od učmale varošice, postali su moderni gradić s europskim štihom. Velim, sigurno su imali svojih pogrešaka, ali pravo je čudo da nisu, budući su naslijedili Miloševićevsko-Šešeljevsku bulumentu. Hrvatima je dobro poznato što su radikali napravili u inđijskoj općini, a poglavito slankamenskim Hrvatima, kojih danas u tom mjestu gotovo da i nema. Oprobanim Gestapo-metodama zastrašivali su, prebijali i mučili ljude kako bi potpisali izjavu o dobrovoljnom iseljenju iz svojih domova, a zapravo se radilo o protjerivanju. Taj cilj je ostvaren. Sada su na smetnji demokrate. Nekoliko dana po Inđiji radila se priprava za „demokratsku“ smjenu vlasti, kako bi Vučićevi radikali (ili naprednjaci, što je isto) preuzeli općinu koja još slovi za demokratsku. Ćelavci u džipovima, po kafićima, na sve strane beogradski auti puni nekakvog polusvijeta i onda je bljesnulo nasilje. Batine je dobio jedan od nekadašnjih boraca protiv Miloševićeva režima. Skratiću. Nije se uspjelo s nasilnom promjenom vlasti, ali ubrzo hoće. Ovo je bila samo proba. Ono što srpska vlast radi neprestance jest gušenje slobode i nametanje nekih krivotvorenih povijesnih činjenica kao istinitih. U toj istoj Inđiji nekoć su živjeli Nijemci, pa su protjerani. Bilo je puno Hrvata i Mađara – danas ih nema više. Eto, bilo je i demokrata... Kraj se dade naslutiti. Ali iz takve države stižu kritike na generala Gotovinu!
Priprema se vojna parada u Moskvi. U Beogradu vlada nepodijeljeno mišljenje da je to OK, te da je to rehabilitacija četničkog pokreta i njegovo proglašenje za antifašistički. Ovo se temelji na tome da će na ovoj paradi u čast Dana pobjede sudjelovati predsjednik Srbije, koji nije partizanski general, nego četnički vojvoda, a vojska ima obilježja koja više sliče na kokarde, nego na petokrake zvijezde. Budimo realni: ni Putin nije gadljiv na Nikolića, inače bi ga odavna postavio na mjesto koje zaslužuje. Kad već spomenuh srpskog predsjednika, danas je bio sudionikom drame u zrakoplovu kojim je putovao na susret sa Svetim ocem Franjom. Naime, zrakoplov star više od tri desetljeća malo se pokvario iznad Jadrana, te su Srbi mogli ostati bez vožda. Da se to dogodilo, vjerovatno  bi bili optuženi Hrvati za urotu protiv... Znate već.

Dok se vojvoda oporavlja od šoka, priprema se slijedeći. U Beograd, na inzistiranje EU i SAD dolazi Hašim Tači na nekakvu sjednicu povodom ne znam čega. Beograd prijeti uhićenjem čim stupi na srpsko sveto tlo. Zapad veli da ga se ne smije niti taknuti. Budemo vidjeli!


Unatoč neprijateljskom okruženju, osjećao sam se posebno svečano 10. travnja. Naravno, zbog značaja tog datuma, kad je prije 74 godine proglašena NDH. Ne želim ovdje polemizirati bilo s kim o tome kakva je to bila država, niti o režimu koji je njome vladao, samo bih podijelio s čitateljima svoj ponos da su naši pređi stvorili hrvatsku državu u kojoj su rođeni moji roditelji i o čijem postojanju ima nebrojeno mnogo dokaza. Na žalost, i onih tragičnih u obliku masovnih grobnica. Ipak, ponosim se što je u jednom kratkom povijesnom trenutku Zemun bio hrvatski pogranični grad i to mi nitko ne može oduzeti.

19 veljače 2015

Početak ili nastavak?

Ustaška zmija
Dosadile mi priče o „dubokoj podijeljenosti“ u hrvatskom društvu, lansirane od strane aktualne vlasti i njezinih medijskih jastrebova. Svako društvo, pogotovu demokratsko, mora biti podijeljeno oko mnogih stvari, pa naravno i oko politike. Čak ni u Sjevernoj Koreji ne misle svi jednako, samo ne smiju glasno reći. Međutim, opasne su namjere onih koji izmišljaju duboku podijeljenost hrvatskog društva, budući drže da je njihovo stajalište jedino ispravno, a svi koji se s njime ne slažu – uzroci su duboke podijeljenosti. Možda bi to i pilo vodu, da se u Hrvatskoj živi bogato i dobro.

Nova se predsjednica tek treba dokazati. Na tom mjestu, dakako. Dvojica posttuđmanovskih predsjednika pokazali su svoje (ne)znanje, ali uporno pokušavaju svu krivicu svaliti na pokojnog predsjednika i njegovu „kriminalnu pretvorbu“, a onda i na HDZ-ovu lupešku politiku predvođenu Sanaderom. Koliko je potrebno da bi se vidjeli rezultati nečije vladavine? Deset godina? Dvadeset? Podsjetimo se Njemačke. Razrušena, kažnjena zbog nacističkih zločina, 1945. godine bila je na koljenima i bez perspektive. Nakon dvadeset godina njezina industrija je toliko napredovala, da im je falilo radnika, te su ju okupirale horde s istoka Europe. Trebam li reći što je danas Njemačka? Znam, netko će reći da je to neusporedivo s Hrvatskom. Zašto? Ajmo pretpostaviti da je Tuđman doista opljačkao Hrvatsku. Nakon njegove smrti na vlasti su bili svi oni koji su i za njegovoga života bili teški oporbenjaci i protivnici njegove politike, pa dakle nije bilo čudo što su provodili „detuđmanizaciju“ u Hrvatskoj. U njihovom tumačenju, to je značilo „dehrvatizacija“, a nikako ispravljanje loših gospodarskih poteza. Osim Sanaderove vlade, bilo je i ljevičarskih, dakle antituđmanovskih. Što su napravile? Pogledajte u vlastite novčanike! Dovoljno sam star da pamtim govore partizanskih junačina, koje su nam dovodili u školu radi "njegovanja tečevina revolucije". Jedan je govorio: "Prije rata nismo imali ništa. Onda su došli Nijemci i sve nam uzeli. Sad ponovno nemamo ništa!"

Dakle, dobili smo novu predsjednicu, uskoro ćemo dobiti i novu vladu, vjerovatno HDZ-ovu. Ima li šanse da se politika promijeni? Po sastavu Kolindina kabineta – ima. Po aktualnim i eksponiranim političarima – nema. Bez novih ljudi nema nove politike, pa dakle niti boljitka za državu, pogotovu u ovim teškim trenucima za čitavu Europu, kad nam nad glavama visi ratna sjekira. Izmišljati nekakve ustaške zmije i prozivati političke neistomišljenike, krajnje je primitivno i vulgarno. Nadam se da će sa političke scene nestati takva retorika.


05 veljače 2015

A sad - sve ispočetka!

Država koja nikada nije postojala
Možda je netko pomislio da će Srbija biti optužena za genocid, ali to se nije moglo dogoditi, budući čak niti jedna Njemačka nije osuđena za djelo koje je nedvojbeno počinila. Države se ne osuđuju zbog genocida. Zaključak: možete pobiti skoro sve pripadnike drugog naroda, s naglaskom na ono „skoro sve“, a da ne odgovorate za genocid. Drugim riječima, Srbi su imali namjeru napraviti Veliku Srbiju radeći sve, pa i zločine, znajući da će međunarodna zajednica malo prosvjedovati, ali na koncu sve zaboraviti i promatrati tko je koliko jak, kako bi s njime uspostavila dobre odnose. Srbi su pogriješili što nisu bili učinkoviti u ostvarivanju ovoga cilja i to većina Srba zamjera Miloševiću.

Hrvati nisu htjeli Veliku Hrvatsku. Njima je i ova mala posve dovoljna, samo da je nezavisna i da veliki dečki mogu njome upravljati na način da sebi naprave ugodan život. Završnica Domovinskog rata morala je biti onako oštra, budući su Srbi već pokrali pol Hrvatske i počeli uspostavljati svoju vlast na okupiranom teritoriju. Da su se mogli drukčije dogovoriti, ne bi Hrvati radili Oluju. A onda su napravili pogrešku. Kad je već započela Oluja, kad je vojska već bila nadomak Banja Luke, a u Spačvi velika razorna moć, trebalo je naučiti Srbe redu i da nije lijepo rušiti tuđe. Hoću reći, da su Hrvati trebali vojno poraziti Srbe tako što bi došli do Zemuna, najistočnijega grada hrvatskog povijesnog prostora. Dakako, nastao bi kaos i velika humanitarna katastrofa, te bi se hrvatska vojska morala povući s teritorija Srijema, ali danas ne bismo imali agresivne Srbe u Vukovaru, Lici i drugdje.

Naravno, ovo je laička opservacija, nastala iz potrebe komentiranja presude haaškoga suda.

Država koja je postojala
Meni osobno neke su stvari sjele. Srbi su u svojoj tužbi spominjali II. svjetski rat, ustaše, Jasenovac i to povezivale s aktualnim događanjima s početka 90-ih. Naravno, židovski lobi jako je osjetljiv na samo spominjanje ustaša i to su Srbi htjeli iskoristiti. Ova presuda zapravo je sveopća amnestija ustaškog pokreta, izuzev ustaških zločina koje su radili pojedinci, pa tako i cjelokupne NDH, države koja je postojala i bila država, ma što o tome pisali povjesničari. Za nas u Srijemu to znači da ne moramo tajiti da smo bili dijelom hrvatske države, da je postojala granica na Savi i Dunavu, te da imamo pravo zahtijevati da se istraže i osude zločini nad Hrvatima počinjeni od listopada 1944. godine do svibnja 1945. godine, a i kasnije. Nije, dakle bilo genocida, pa čak ni u fašističkoj Srbiji koja je „prva u Europi izvjestila Hitlera da je riješila židovsko pitanje“. Nedić je obavijestio Hitlera, naime, da je Beograd prvi Juden Frei grad u Europi. Ipak, ostalo je nekoliko živih Židova, tako da se i ovdje ne radi o genocidu. Ne bi bio genocid niti da je Hrvatska sravnila sa zemljom srijemske gradove, uključujući i Zemun, ako bi u njima na životu ostalo barem stotinu Srba. Tako sam razumio haašku presudu. Nije bio genocid ni u Srebrenici, jer koliki samo broj rođaka redovito dolazi na komemoraciju. Čak niti onaj nesretni ISIL neće odgovarati za genocid, jer službeno nije priznata država!

Genocid je, jednostavno, kategorija koju treba izbrisati iz prava kao nemoguću i neostvarivu. Nema te sile koja može ubiti toliko ljudi, a da ne preživi barem jedan!


Mogu ovako biti ironičan do besvijesti, ali nešto sam i ozbiljno mislio. Ono o NDH. Nemoj da mi još netko kaže kako je to bila genocidna tvorevina čije su žrtve bili Srbi. Brojke jednostavno govore suprotno. Čak i danas, kad je u Hrvatskoj negdje oko 4% Srba, a u Srbiji 1% Hrvata, sve govori u prilog neravnopravnosti. Srbi zauzimaju značajna mjesta u državnoj upravi, grade im se kuće, financiraju kulturne i političke udruge, dočim su Hrvati u Srbiji ignorirani do te mjere da ih se skoro niko iz vlasti niti ne spominje. Ali, čim ih netko spomene (poput nove hrvatske predsjednice), prema njima krene bujica uvrijeda. To je dobar znak da su Srbi svjesni postojanja hrvatske zajednice u Srijemu i Bačkoj i da ju neće još dugo moći držati u zatvoru. Osim ako te zajednice ne nestane. A vidjeli smo da je to nemoguće, čak i nakon genocida!

07 siječnja 2015

Psi laju, godine prolaze

„Staza kojom se ne hoda, zaraste u trnje.“

Čestit Božić i sretna Nova 2015. godina!
Prošli su i ovi zimski blagdani. Kad živiš u Srbiji, a nisi Srbin, nego si (poput mene) Hrvat, imaš jedinstveni osjećaj vremenske i prostorne rupe. Najprije proslaviš Božić, pa (hrvatsku) novu godinu, zatim srpski  Božić, te na koncu srpsku novu godinu. Moram reći da ovo nikada nisam razumio, a ponavlja se već desetljećima: svi srpski mediji čestitaju sretnu Novu godinu i Božić, dočim se posvuda u svijetu čestita obratnim redom. Nadalje, Srbi napadno ignoriraju moj Božić, ali spektakularno proslavljaju hrvatsku Novu godinu, te nikako ne mogu dokučiti kriterij kojega se drže. Većina mojih kolega s posla, susjeda i poznanika, ne zna izmoliti niti jednu molitvu, jedva se znadu i prekrižiti, a o Božiću pjevaju najstrašnije turbo-folk hitove, pucaju iz svega što može puknuti i koriste ikonografiju neprimjerenu Božiću. Eto, primjerice, na Tri kralja (srpski badnji dan) vidio sam ekipu koja je krenula nekamo u šumu po suhu granu, a iz auta se vijorila zastava s mrtvačkom glavom. Posve neprimjereno. No, dobro, to se vjerovatno neće nikada promijeniti. Jutros, nekako oko tri sata poslije ponoći, zvoni mi telefon koga sam zaboravio isključiti. Neki veseli pravoslavac veli „Hristos se rodi“, dok u pozadini gruva Bora Drljača i očevidno pijano društvo šenluči u čast maloga Isusa. Odgovorim mu: „Prijatelju, moj je Isus već skoro prohodao, ali ipak hvala na tome što si me se sjetio!“ Nešto je promrmljao i prekinuo vezu.

Pratio sam izbore u Hrvatskoj. Što „pratio“ – sudjelovao u njima! Glasovao kao dijaspora, premda ne znam u što bih se svrstao, jer nikada nisam iz Hrvatske selio. Moram javno reći da je ovaj aktualni predsjednik RH velika sramota za državu u kojoj se velika većina deklarira kao vjernici. Neću nabrajati sve pogreške, gafove i krive procjene, jer ih je bilo toliko da bih potrošio isuviše vremena, a vremena nemam. Dovoljno je samo reći da ga u Srbiji izuzetno cijene kao „mudrog i racionalnog“ političara, pa da svima bude jasno kakvi su (bili) njegovi dometi. Vjerovatno je uključio sve žbirove i državne aparatčike da na ovim izborima pobijedi, ali ne bih volio da se to dogodi.  Možda Kolinda i nije sposobna, ni odveć pametna, ali nisam čuo ozbiljnije bedastoće iz njezinih usta. Njezina pobjeda bila bi signal da će se Hrvatska na parlamentarnim izborima riješiti Zokija zauvijek. Ovdje ne želim reći da se ideološki ne slažem s njim i njegovima, nego da se radi o nesposobnom čovjeku koji je Hrvatsku vodio ravno u propast. A i ne slažem se s njegovim svjetonazorima.

Ovo predsjednik RH drži za doprinos stvaranju države
Zanimljivo je bilo slušati poruke s TV-a. Josipović je rekao kako je ova RH upravo ovakva kakva jest zahvaljujući Srbima. Srpski vladika zagrebačko-ljubljanski jednu je izjavu dao hrvatskim medijima, a posve drukčiju srpskim. Hrvatskim je tulio o opraštanju i toleranciji, a srpskim o ugnjetavanju  Srba preko zabrane ćirilice. Šešelj javno podržava Josipovića za još jedan mandat, navodeći kao njegove najjače adute to što potiče iz obitelji koja je izrazito antiustaška i anticrkvena i to što je u njegovoj stranci Vesna Pusić čiji su članovi obitelji dali veliki doprinos četničkom pokretu. Ništa nije slagao. I ništa se u Srbiji i Hrvatskoj nije promijenilo, unatoč činjenici da je Hrvatska (najjadnija) članica EU. No, puno se može naučiti od Srba. Oni tule jednu istu priču desetljećima: Kosovo je Srbija, 25. prosinca pada 7.siječnja, papa je zločinac, Srbija do Tokija, prvo su nastale amebe, pa onda Srbi i k tomu slično. I ne odustaju! Još je Goebels znao reći da svaka laž ponovljena dovoljno puta postaje istinom. U tome mi Hrvati najviše griješimo. Naivni smo, mislimo da cijeli svijet zna što se dogodilo  potkraj XX. stoljeća i za tragediju Vukovara, te tako ostavljamo previše prostora raznim Frljićima i Teršelićkama, umjesto da kroz obrazovni sustav i promidžbu svake druge vrste (a to je barem lako danas pokraj ovakvih medijskih mogućnosti) agresivno ponavljamo jedno te isto. Poput Židova. Holokaust, holokaust, holokaust,... Vukovar, Vukovar, Vukovar,... Ili Srba: Kosovo je Srbija, Kosovo je Srbija,... Dubrovnik je Srbija, Split je Srbija,...Nije teško. Možda izgleda dosadno i nekreativno, ali je učinkovito, kao što su učinkovite naše kockice na sportskim natjecanjima. Predlažem: Zemun je Hrvatska, Zemun je Hrvatska, Zemun je Hrvatska,...

Staza kojom se ne hoda, zaraste u trnje. To nam se upravo događa. Mnogi bježe iz Hrvatske, ponajviše iz ekonomskih razloga i njima je potpuno svejedno je li Hrvatska nastala 91-ve u zajedništvu domicilne i iseljene Domovine, ili je plod masonerije. Oni žele kruha za svoju obitelj i IPhone6. Takav slijed događaja najviše odgovara aktualnim vlastodršcima, jer oni Hrvatsku ne doživljavaju na isti način. Njima je Hrvatska samo otkinuti teritorij iz države u kojoj su oni i njihovi očevi bili kraljevi i prirodno je da žele povratak te kraljevine. Prirodno je i da im to ne dopustimo.


Prošlo je dovoljno vremena da mogu progovoriti o još jednoj temi. Napustila me je prijateljica. Vjerna, iskrena, bezuvjetno odana. Baš na Svetu Katu, kad sam kanio otić na imendan barem dvjema Katama. Nisam se do sada susreo s ovakvim osjećajima, a to valjda ide s godinama. Ne, nije me napustila zato što mi je prestala biti prijateljicom. Umrla je, ili točnije uginula, moja draga kujica, moja kućna ljubimica, poživjevši dvanaest godina. Ne znam jeste li ikada vidjeli kako umire pas. Niste? Bolje za vas. Leži, čeka smrt i stalno vas traži pogledom. Posljednje atome snage koristi da vas pogleda, da vas onjuši, da vam lizne ruku. Pri tome ne jauče, ne ispušta bilo kakve zvuke, ne pokazuje patnju (a zasigurno teško pati!), i jedino što pokazuje je najiskrenija ljubav i odanost. To me i danas boli, premda sam sve učinio da joj pomognem. To mi je bila najcrnja Sveta Kata do sada. Nisam je dao kafileriji. Pokopao sam je u svojoj bašti, ispod trešnje i pri tome isplakao litre suza. Znam da psi nisu ljudi, niti su krštene duše, ali do sada nisam imao vjernijeg prijatelja izvan obitelji i zbog toga sam joj posvetio ovaj cijeli odlomak. Na žalost, ne smijem postaviti fotke, ali vjerujte mi da je to bio najljepši pas u ovom dijelu svemira.