31 listopada 2010

Dan sjećanja

U proteklih dvadeset godina i najtvrđi komunisti prihvatili su štovanje vjerskih blagdana i tradicijskih vjerskih običaja, makar zbog susjeda ili boljih izbornih rezultata. Ne vjerujem, dapače siguran sam, da niti jedan od njih nije prihvatio niti jedan "vjerski zakon" i tim činom od nevjernika postao vjernikom. No, volimo parade, volimo cirkuse, pa onda i najveće vjerske blagdane zlouporabljujemo radi vlastite promocije. Tako je i o blagdanu Svih Svetih.
U vrijeme stare Yuge, stvari su bile puno jasnije nego danas. Drugovi na funkcijama i njihovi poslušnici bili su na jednoj strani (tad se činilo brojnijoj i moćnijoj), a oni koji su bili "robovi" zastarjelih ideologija (vjernici) na drugoj. Jedni su druge vješto izbjegavali. Prvi su imali materijalnih interesa, a drugi nisu htjeli zagaditi svoj obiteljski ponos. Kako znamo, stvari su se rapidno promijenile, pa tako imamo situaciju da nekadašnji drugovi zauzimaju prva mjesta u crkvama, dok su vjernici morali prijeći u stražnje klupe. Na žalost, Crkva se prilagodila novoj situaciji, prigrlivši "nove vjernike" poput onoga bludnoga sina koji "bijaše izgubljen, a nađe se".
Nit su novi vjernici - vjernici, nit od njihovoga busanja u vjernička prsa ima bilo tko koristi, Crkva ponajmanje.
Već nekoliko godina izbjegavam o velikim blagdanima odlaziti na veliku misu. Gadi mi se! Trebao bih doživjeti svečanost trenutka, vjerničko nadahnuće i susret s dragim prijateljima, braćom, a ondje zateknem hrpu licemjera, pervertita i nakaza, koji ne samo da ne vjeruju u Boga, nego mu se smiju u lice. Zato sam napravio vlastitu "reformu" i odlučio odlaziti na misu na kojoj jamačno neće biti drugova vjernika (nemojte mi samo reći kako je to priznavanje poraza, jer to uistinu i jest). Tako sam i blagdan Svih Svetih interno nazvao Danom sjećanja i čini se da je to djelovalo relaksirajuće. Tog dana, obično za večerom (budući je u Srbiji 1. studenoga radni dan), cijela se obitelj podsjeća naših pređih, kako onih slavnih, tako i onih manje slavnih. No, prije svih sjetimo se naših mrtvih, ubijenih zbog svoje nacionalne pripadnosti ili vjerskog opredjeljenja. Najveći broj ubio je Tito, upravo u ovo vrijeme Svisvetih, kad je nastupilo "oslobođenje". Jest, Tito je mnoge srijemske obitelji "oslobodio", pa tako i moju. Dva člana moje najuže obitelji ubijeni su i zakopani u tajnu masovnu grobnicu, skupa sa stotinama sunarodnjaka čija je jedina krivnja bila što su pripadali hrvatskome rodu. Jedina dokazana krivnja!
Znam mjesto na kome je pokopan djed, prolazim pokraj njega skoro svakoga dana, a ne mogu ni za Svi Svete ondje upaliti svijeću. Što ako bi me netko vidio? Pa, završio bih kod suca. Zato odlazim na groblje, palim svijeću kod križa, a misli upravljam k Nebu, jer jedino s njega može doći pravda ili bolje rečeno ispravljanje nepravde.
Dan sjećanja, 1. studeni, za mene će uvijek biti tužna prigoda za lamentiranje nad sudbinom mog napaćenog naroda, kojemu ni dva svjetska rata, ni diktatorski režim, nisu uspjeli probuditi onu mrvu nacionalnoga ponosa bez koje ni jedan narod ne može graditi sretniju budućnost. Zato, pozdravljam sve vas koji se danas sjećate svojih mrtvih i radi toga odlazite put groblja, osobito vas u Srijemu. Upalite jednu malenu svijeću i za sve one mučki ubijene i zatrpane diljem Srijema, od Zemuna do Mitrovice, od Pazove do Petrovaradina. To je najmanje što možete učiniti za njihove duše. I za svoje!