13 svibnja 2011

300 godina !!

Kad se za neku osobu može reći da je starosjedilac, domaći, svoj na svome ili kako se već u nekim područjima kaže? Koliko se generacija treba roditi da bi takva obitelj za sebe mogla reći kako je autohtona? Neka ova pitanja budu uvod u priču koju želim ispripovjediti mojim vjernim čitateljima.

Godina je 1711. Samo nekoliko godina nakon glasovite Bitke kod Slankamena u kojoj je naša kršćanska vojska do nogu potukla Turke, jedan mladi vojnik dobiva namještenje u Petrovaradinu. Mladac je rodom iz Hercegovine, zavojačen u Austriji, odgojen u hrvatskom duhu, a svoju budućnost svezuje uz vojničku službu. Premještaj u Srijem, područje odlučne obrane od Osmanlija, doživljava kao promaknuće, a budući da mu je bila tek dvadeseta, bio je željan bitaka i dokazivanja. Ubrzo dobiva priliku. U 1716. godini odigrala se još jedna bitka s Turcima, baš kod Petrovaradina, koju austrougarska vojska, pod vodstvom Eugena Savojskog (vidi sliku) veličanstveno dobiva i od toga doba Srijem štuje i slavi svoju Tekijsku Sniježnu Gospu, jer je upravo 5. kolovoza ostvarena pobjeda uz Njezinu pomoć.
Mladi vojnik biva lakše ranjen, te ponosno sudjeluje u oslobađanju Beograda. Do konca 1718. godine, Austrougarska je pod svojom vlašću imala dijelove Srbije sjeverno od Zapadne Morave i Banat.

Hrvatski vojnik, o kome govorim, moj je (...)djed Josip.

Dobiva namještenje u Zemunu, ženi se i dobiva petero sinova. Turska je povratila Beograd, ali je Zemun ostao razvijeni pogranični grad, u kome su cvjetale trgovina i obrt. Od petorice sinova, samo je jedan ostao u rodnome gradu, dok su se ostala četvorica razasula po okolici, ali ne dalje od Srijema. Nisam detaljno istražio što se dalje s njima događalo, osim za jednoga, onoga čiji sam izravni potomak. Točnije, ja sam 14. generacija mog djeda Josipa i živim u istom mjestu. Smijem li onda za sebe reći da sam svoj na svome?

Kako ćete mi vjerovati da su ovi podaci točni? Ni ne morate. Meni je dovoljno što sam do njih došao nakon ozbiljne istrage, a na svu sreću Katolička crkva je uvijek imala dovoljno pismenih svećenika koji su bilježili sve podatke o svojim župljanima. Dakle, to su izvori.

Ove godine, dakle, baš 5.kolovoza, kanim obilježiti, odnosno proslaviti 300. obljetnicu dolaska moje obitelji u Srijem. Skromno, u krugu obitelji, nakon hodočašća na Tekije, uz svečani ručak i nazočnost 15. generacije, moje djece. Ponosim se time, premda država u kojoj se moj zavičaj trenutno nalazi, ne voli niti čuti da bi neki Hrvat mogao ovdje biti starosjedilac. Uvriježeno je mišljenje da nas je ovdje naselio Pavelić u vrijeme NDH. Pa, ako netko i tako misli, ovaj će ga post barem natjerati na razmišljanje ili privatno istraživanje.

Vrlo sam ponosan na svoje pređe! Bilo je među njima vojnika, umjetnika, liječnika, obrtnika, poljodjelaca i svi su dali svoj osobni doprinos razvitku rodnoga kraja. Htio sam s vama, dragi čitatelji, podijeliti svoju radost, ne samo zbog jubileja, nego zbog činjenice da su svih 15 generacija ove grane moje obitelji bili Hrvati. Uvijek i danas. Unatoč svemu.

Lijep pozdrav i hvala na čestitkama!

Zvone Boban

Svibanj 1990. godine započeo je proslavom praznika (ne)rada, uz janjce, odojke, roštilj i alkohol koje je tradicionalna buntovna radnička klasa ondašnje Jugoslavije trošila nemilice. Imao sam još neki dan godišnjeg odmora, pa sam ga htio spojiti s neradnim danima, no nije mi se posrećilo. Direktor poduzeća poduzeo je mjere da me u lijenčarenju spriječi. No, dobro, ostat ću doma. Ljeto je ionako već blizu, a onda - zbogom žohari!
Nedjelja, 13. svibnja 1990. godine bila bi ista kao i mnoge prije nje, da se nije dogodila nogometna utakmica između Dinama i Zvezde u Maksimiru. Država u rasulu, Milošević nasilno promijenio Ustav, na pomolu su višestranački izbori, a u zraku se mogla osjetiti ogromna količina prijetećeg zla. Zvezdini huligani imali su zadaću demolirati Dinamov stadion, narugati se Hrvatima, bahatiti se svjesni da će iza njih stati moćna vojna, policijska i obavještajna mašinerija, koja je već odabrala novoga vožda. Zadaća bi bila u cijelosti ispunjena da nije bilo jednoga čovjeka, Zvonimira Bobana, Dinamova kapetana.
Možda je i u tim trenucima izgledalo budalasto njegovo nesportsko ponašanje, ali netko je morao stati na stanu pravednika, u ovom slučaju, hrvatskih navijača. Milicija je počela tući BBB, dopuštajući divljanje Arkanovih huligana. Ništa novoga u Hrvatskoj. Vlast je i onda, kao i danas, protuhrvatska, s time što je u onakvoj državi to bilo "normalno". Zvone Boban je, riskirajući sportsku karijeru, zaštitio navijače u onoj mjeri u kojoj mu je to bilo moguće. Drugi nisu učinili ništa.
Istoga ljeta, zapriječene su hrvatske ceste balvanima. Pet godina kasnije, Oluja je otpuhala drvosječe. Još pet godina kasnije, drvosječe su kupili nove pile i jedva čekaju da ih upotrijebe. Čeka se samo povoljan trenutak.

Al' čeka i Zvone Boban!

Prije neki dan, u Beogradu je zamalo odigrana utakmica finala Kupa Srbije u nogometu. Zamalo, budući su nogometaši Vojvodine iz Novoga Sada prije kraja napustili teren, ogorčeni tendencioznim suđenjem i vrijeđanjem igrača Partizana koji su ih zvali "pola Mađar-pola ustaša". Uslijedila je žestoka reakcija uprave kluba i dijela novosadske javnosti. Netko se dosjetio, pa usporedio ovu utakmicu s onom iz 1990. godine. Nije dobra usporedba. U Novom Sadu nema ustaša, pa skoro ni Mađara, grad je naseljen tisućama pridošlica iz krajeva koji su trebali postati dijelom Velike Srbije (a nisu), pa je njegova kulturna fizionomija u cijelini promijenjena. Stadion Vojvodine nosi naziv "Karađorđe", što samo potvrđuje konstataciju da od multikulturalizma u Novom Sadu (a i većem dijelu bivše jugoslavenske federalne jedinice Vojvodine) nema niti "M". Uostalom, o tome su se već izjasnili i zastupnici velikih nacija, poput Engleza ili Nijemaca, svojom potvrdom da je multikulturalizam neuspjeli projekt. Dakle, vrijeđati dečke iz Vojvodine da su "pola Mađari-pola ustaše" u najmanju je ruku pogrešno, ali za njih dovoljno uvrjedljivo. Zaboga, bolje da su im vikali da su pedofili, lupeži, stoka,... samo ne Mađari i ustaše.
Nema dana da u Srbiji netko ne priziva ustaše. Na koncu će ih i dozvati!

Započela je oštra polemika na forumima. U pravu su oni koji vele da je šovinizam (koji za tren oka preraste u fašizam) temeljni problem Srbije, te da ga ratni porazi, gubitak Kosova i ekonomsko beznađe kod mladih ljudi samo pojačava. Na žalost, nema vidljivog znaka da će se nešto promijeniti u svijesti prosječnog Srbina-mitomana. On i dalje vjeruje u superiornost svoje nacije, u vječitu ugroženost od susjeda, a onda redom Vatikana, Amerike i ostalog nepravoslavnog svijeta. Rješenje vidi u nasilju i vječitom izazivanju sukoba. Ako nema Hrvata, dobri su i Novosađani.

Al' uvijek se nađe neki Zvone Boban!

01 svibnja 2011

Jesam li spomenuo ustaše?

Srpski mediji imaju neutaživu žeđ za glasnim i nedvojbenim kvalificiranjem svojih susjeda Hrvata, ne samo u njihovoj državi, nego i u svojoj. Na krilima haaške presude hrvatskim generalima, etikete se lijepe nemilice. Zamislite kako bi mogli izgledati budući udžbenici, ako ih budu pisali stručnjaci iz SANU i neke srodne hrvatske institucije, uz blagoslov Save Štrpca, predsjednika Srbije i patrijarha SPC. Ovako izgledaju ovih prvih svibanjskih dana srpski mediji, malo (ali vrlo malo) deformirani.

Danas je Praznik rada, 1. svibnja. Ovaj je praznik poznat po tome što su ustaše protjerale 157 tisuća nedužnih i golorukih Srba, poglavito žena i djece, te invalida, iz Zapadne Srpske Slavonije, u ustaškoj udruženoj zločinačko-genocidnoj akciji "Bljesak". Prema tvrdnjama objektivnih svjedoka poput Stipe Mesića, ustaški bojovnici su, tijekom ove akcije, u tri smjene palili kuće nevinih srpskih građana, čiji je jedini grijeh bio što su Srbi. Ničim izazvana ustaška agresija na goloruki srpski narod proizvela je nekoliko tisuća žrtava, za koje niti jedan ustaša nije odgovarao. Ustaška država se nije zaustavila na tome. Nekoliko mjeseci nakon "Bljeska" uslijedila je nova ustaška akcija pod imenom "Oluja", koja je od strane nezavisnog i nepristranog suda u Haagu okvalificirana kao udruženi zločinački pothvat koji su predvodili Tuđman, Šušak i ustaški generali, među kojima i ozloglašeni ustaša i legionar Ante Gotovina. Ustaše su protjerale skoro milijun golorukih srpskih civila, staraca, žena i djece, te pobile oko 12.756 Srba tijekom ove akcije, a još 6.872 Srbina nakon akcije, o čemu zorno svjedoče preživjeli, kao i malobrojni pošteni Hrvati. Ustaška ideologija nije skorašnjeg datuma. Jedan od poznatijih ustaških bojovnika bio je i Josip Jelačić, koji se još u XIX. stoljeću zločinački udruživao sa svojim sunarodnjacima ustašama radi zatiranja srpskog imena. Tom prilikom stradao je i neznatan broj Mađara. U XX. stoljeću ustaški je pokret dobio nove vođe i sljedbenike, poput Stjepana Radića, ustaškoga popa Alojzija Stepinca, te ponajvećeg ustaše poglavnika Ante Pavelića, sve do posljednjega, ali ne i manje krvoločnoga Franje Tuđmana. Moglo bi se zbrojiti da je u posljednjih sto godina ustaška vlast pobila u svojim zločinačkim logorima ili u udruženim zločinačkim pothvatima više od deset milijuna Srba, a još toliko prognala izvan svoga teritorija koga nepravedno i ničim izazvano naziva državom Hrvatskom. Protiv ustaša borili su se antifašisti udruženi u oslobodilački pokret, koga su činili Titovi partizani i Dražini četnici. Ove dvije oslobodilačke i antifašističke (samim tim i antiustaške) vojske uspjele su nanijeti ustašama velike gubitke, te pobijediti u ratu. Najpoznatiji ustaški logori i stratišta na kojima je pobijeno više od 13 milijuna Srba jesu Jasenovac, Bleiburg, Jadovno, Široki Brijeg, Huda jama, Jajinci, Ada Ciganlija i Sajmište.

Svibanjska događanja od prije dvadeset godina ponovno su u žiži srpske javnosti. Čini se sve kako bi se opravdali zločini nad Hrvatima počinjeni tijekom prve dvije ratne godine. Presuda hrvatskim generalima i očita amnestija srpskih zločina nad Hrvatima dala je jak vjetar u jedra istoj onoj politici koja već sto godina radi protiv stvaranja hrvatske države, a koja je (naizgled) bila do nogu poražena u Domovinskom ratu. Haag je pustio duha iz boce, a ovaj je izletio krvavih očiju, što ne sluti na dobro. Retorika o ustašama, vječitim srpskim neprijateljima, njegovanje mita o srpskom stradanju od ustaša, te krivotvorenje povijesnih činjenica, ponovno su u punom zamahu. Sve smo to već vidjeli u žestokoj promidžbenoj kampanji (1986-1991) koja je bila uvodom u agresiju na Hrvatsku i Hrvate. Je li vrijeme naivnog povjerenja prošlo, ili tek dolazi? Jesmo li spremni prihvatiti da su ustaše svi Hrvati koji stoje na braniku Domovine? Odgovor će biti poznat na prvim parlamentarnim izborima.