Crta preko koje se mora prijeći

Volim hrvatske šupčine ispod crte

Pomalo mi je već dosadno pratiti medije u lipnju i srpnju. Da nije nogometa i sprdačine od srpskih izbora, sve ostalo bi se moglo spakirati u reklamno-promidžbenu kampanju turističkih agencija. Gdjekoji dan mi uljepšaju hrvatski  “novinari” svojim već poznatim iskrivljavanjem slike o državi u kojoj zarađuju za kruh, ali neponovljivi užitak predstavljaju “blagdani” koji se u Hrvatskoj obilježavaju ovih prvih ljetnih mjeseci. Radi se, da ne bude zabune, o antifašističkim blagdanima, od kojih je jedan partizanski, a drugi četnički. O njima je povijesna znanost sve rekla i dokazala, te nije potrebno na ovome mjestu o tim faktima reći bilo što. 

Ipak, postoji crta koju aktualna vlast i većina medija u Hrvatskoj ne želi prijeći, a ona razdvaja zločince od žrtava.

Ostarjeli ustaški zločinac?

 Naime, ustaški je pokret osuđen, kao i rezultati njegove vladavine, te o tome više nije potrebno dvojiti. Onaj beznačajni postotak ustaških “nostalgičara” ne bi bio niti primjećen, da nije stranih novinara koji samo takve i traže, kako bi Hrvatima zadržali osjećaj vječite ustaške krivnje. Ovi strani novinari često su Hrvati, što je još nevjerojatnije i tragičnije. Dakle, ustaše smo smjestili na svoje mjesto,osudili njihovo vodstvo i zločine, te podigli monumentalni spomenik u Jasenovcu da nas  opominje na četiri godine njihove ratne vladavine. Pomalo smo zaboravili na činjenicu: da nije bilo zločina nad hrvatskim prvacima u beogradskoj skupštini 1928. godine, vjerojatno ne bi bilo ni ustaša.

Ostarjeli komunistički zločinac?

S druge strane crte nalaze se antifašisti. U tu skupinu Hrvatska je ravnopravno ubrojila partizane i četnike, iako ne formalno poput Srbije, ali na terenu svakako. Ta je skupina vladala Hrvatskom 45 godina, a njezini nasljednici i danas. Postoje neoborivi dokazi o zločinima koju je ta skupina počinila u ratu i miru.  Istočno-europske države jasno su stavile točku na zločine tzv. antifašista i smjestile ih u isti koš s fašistima protiv kojih su se borili, jer su za vrijeme vladavine iza gvozdene zavjese pobili na milijune svojih sunarodnjaka. Hrvatska to nije napravila i ostala je iza crte koja ju razdvaja od civiliziranoga svijeta. Nije to vraćanje u prošlost, niti pokušaj revizije povijesti, nego jasno i glasno nazivanje događaja pravim imenom. Zašto se to u Hrvatskoj nije dogodilo? Zato što su na vlasti bili i još uvijek su nasljednici Titova režima u kojem su oni i njihovi roditelji imali sve privilegije besklasnoga društva. Zbog toga je ova Hrvatska u velikoj opasnosti, na što ukazuje sve veći broj intelektualaca, budući sadašnjoj vlasti uopće nije stalo do države, nego samo do privilegija.

Pod stijegom zločinačke vojske

Prelaskom crte koja vodi u civilizaciju, riješili bi se,vjerujem, i ekonomski problemi, jer kad uklonite bolesno tkivo, organizam se počne oporavljati. Kad su srpski fašisti, pod Miloševićevim vodstvom, htjeli očistiti Zemun i cijeli Srijem od Hrvata, nije bilo dana da nisam pomislio na bijeg zbog dobra obitelji. Gledali smo u Hrvatsku kao ostvarenje sna hrvatskoga naroda, kao državu nacionalne i socijalne pravde i povratak Hrvata u skupinu civiliziranih europskih naroda. Ipak sam ostao. No, danas više ne žalim zbog toga, budući je Hrvatska postala totalna suprotnost svemu čemu smo se nadali. Njome vladaju lupeži, strani i domaći tajkuni, uništeno je gospodarstvo, rasprodano nacionalno blago, a skorim ulaskom u EU od njezinog suvereniteta neće ostati ni “s”. Tisuće su ju napustile, tisuće (poglavito mladih i naobrazovanih) jedva čeka zaposlenje u Zapadnoj Europi ili Americi, što znači da Hrvatska ima sumornu perspektivu. Zemlja koju napusti mladost i pamet mora propasti.

Ako hoćete najjednostavniju usporedbu Srbije i Hrvatske, pogledajte njihove predsjednike. Hrvatski je predsjednik nedefinirana osoba, navodni ljevičar, agnostik, privržen EU-kabadahijama, anacionalan, ali finih manira. Srpski predsjednik je četnički vojvoda, neobrazovan, rusofil, s fašističkom prošlošću. U Srbiji se živi s plaćama i do 150 eura, sve je kormpirano i naglavačke postavljeno i tako funkcionira, ali je restauriran jednopartijski politički sustav i postoji samo jedna nacionalna politika, premda je vanjština demokratska. Srbija je daleko od crte koja je dijeli od civilizacije, ali bit vladavine isti je kao u Hrvatskoj: važno je sjesti u dobro plaćeni naslonjač. U Srbiji znate s kim i s čim imate posla. U Hrvatskoj ne! Vjerujete li da će ulaskom u EU Hrvatska napokon prijeći crtu? Vjerujte i vjera će vas vaša spasiti!