Moralne gromade niskoga čela

Sredinom prošloga stoljeća, u vrijeme kad su komunistički higijeničari imali pune ruke posla ispirući mozgove svojih podanika, jedna je učiteljica savjetovala svog ponajboljeg učenika: „Kad hoćeš nekoga upoznati u njegovoj biti, za vrijeme razgovora gledaj ga u oči. Oči su ogledalo duše i po njima se vidi kakav je tko čovjek. Isto tako, izbjegavaj druženje s osobama niskoga čela. Njihov je kvocijent inteligencije ispod razine ljudskog dostojanstva.“ Učenik je upamtio  savjete svoje dobre i drage učiteljice i primjenjivao ih desetljećima. Nikad, ali nikad nije pogriješio. Vrijeme koje prolazi, iskustvo koje čovjek stječe, ponekad postave zamku, pa počne sumnjati u svoju učiteljicu. No, vrlo brzo se otrijezni, mahne glavom i dođe k sebi, pa vlastita iskustva prenese svojoj djeci, čak i knjigu o tome napiše. Kad već spomenuh knjigu...

Ovogodišnji Sajam knjiga u Beogradu potvrdio je već poznate činjenice da (još uvijek) postoje čitatelji knjiga, te da se kupuju samo one knjige koje su promicane velikim novcima. Elektronički mediji polako preuzimaju čitatelje, što i nije loše, budući se zna da samo u Srbiji ima milijun potpuno nepismenih, a više od dva milijuna funkcionalno nepismenih. O 6% visoko naobrazovanih Srba (među kojima ima i onih koji nisu Srbi, ali žive u Srbiji) da i ne govorim. Održati Sajam knjiga, na dosta visokoj razini, pravi je podvig, te ovom prilikom čestitam vodstvu Sajma na ustrajnosti. Neću spominjati tko je sve uvršten među pisce, tko je zavrijedio da mu se tiskaju njegove skribomanske fantazije, ali hoću o jednoj TV emisiji u kojoj je bio gost, zamislite, hrvatski pisac Ante Tomić. Spomenuti je pisac glorificirao beogradski sajam rekavši kako već tjedan dana osjeća neopisivo uzbuđenje, te jedva čeka trenutak kad će doputovati u grad knjige. No, budući dolazi iz Splita, nije mu bilo teško popljuvati pred oduševljenim voditeljem i svekolikim gledateljstvom rodni grad, za koga veli da je postao jedna provincijska baruština, prije svega zahvaljujući Kerumu. Veći dio svog  gostovanja „hrvatski pisac“ je posvetio pljuvanju vlastite države, vlastitog naroda i rodnog grada, tako da sam s teškom mukom dočekao kraj emisije. A onda sam se sjetio učiteljice s početka ovog teksta, zagledao se u gospodina Tomića i otkrio uzrok njegove opsjednutosti Beogradom: nisko čelo i prazne oči.

Hrvatski pisci brukaju vlastiti narod . Ne svi, naravno, ali dominiraju oni kojima su sva javna glasila dostupna. Grmjeli su: „Samo da otjeramo HDZ i Hercegovce, jer su oni jedina spona s Tuđmanovim dobom!“ Sad je situacija posve bistra, te nema HDZ-a na vlasti, još manje Tuđmana i njegovih, a vlast u državi obnašaju ljevaci. Rezultat? No, gospoda ljevaci ne žele prihvatiti odgovornost za propast države, već vele kako je teško ispraviti ono što su HDZ-ovci upropastili. Koliko je potrebno za popravak? Deset godina? Sto godina? Dobro su mi poznate prilike s početka 90-ih, kad je malo tko vjerovao u bilo kakvu hrvatsku državu, a ponajmanje „hrvatski pisci“ koji su javno zagovarali opstanak Jugoslavije, prikivajući na križ i Tuđmana, i političke emigrante, ustaše i koga sve ne, jer su samo u takvom sustavu imali sve privilegije kao u malo kojoj državi na svijetu. Upravo takvi jedva čekaju slom Hrvatske koja, na njihovo čuđenje, opstaje već dva desetljeća. Ova današnja, prema Tomiću, samo je prijelaz do neke nove „države“ kojoj je centar Beograd. Napokon i Beograd ima predsjednika kome se dive „hrvatski pisci“ i to ne bez razloga: imaju čelo iste širine i oči iste dubine.

Moja dobra učiteljica bila je posvema u pravu i ja ni danas ne vjerujem ljudima niskoga čela i praznih očiju.