14 rujna 2011

Neće bit zaludu

Odavna sam imao potrebu proviriti u arhivu bloga, ali nekako mi se nije dalo. Srijem tone sve dublje u letargiju, asimilacija se uspješno i sustavno provodi, pa naziv bloga djeluje nekako anahrono, zastarjelo. Svatko ima pravo kritizirati osobe koje javno objavljuju svoja djela, tako sam i ja bio spreman prihvatiti kritiku svake vrste, jer ona dobro dođe svakome piscu da ocjeni vlastite uradke i provjeri ispravnost svojih promišljanja. Dakako, redoviti čitatelji CroSirmiuma znaju da je ovo iznuđen potez, budući je u Srijemu (i Srbiji uopće) nezamislivo pisati i objaviti vlastite tekstove, osobito ako su na hrvatskom jeziku i ako su "kritičkiji" no što bi bilo normalno. Budući ne spadam među profesionalne prodavače magle, nego iznašam plodove vlastitoga promišljanja iz kuta urbanoga Hrvata, ovo je jedini medij na kome mogu slobodno objavljivati, premda sam često imao prijetnje, pače i ozbiljne pokušaje zastrašivanja cijele obitelji.
Ovaj kratki osvrt ima svoj povod. Naime, ako pogledate na desno, vidjet ćete da je broj posjetitelja prešao 25 tisuća. Naravno, u usporedbi s "pravim" portalima i blogovima, ovo je skromna cifra, jer se zapravo radi o nekoliko desetaka redovitih čitatelja, jednom broju profesionalnih blogomana, ali i onih kojima je zanimanje pratiti što se događa na mreži. Ova cifra bi me, zapravo, trebala obeshrabriti. Zanimljivo, događa se upravo obratno. Mnoga moja stajališta i ocjene pokazale su se točnima, pa držim da će tekstovi objavljeni na ovome blogu (i još gdjegod) pomoći u rješavanju većine problema s kojima se susreće moj narod dulje od stoljeća. Vjerujem da će biti tako.
Imam razloga i za proslavu ovoga jubileja. Naime, provjeravajući tko sve preuzima postove CroSirmiuma, vrlo sam se iznenadio spoznavši da se radi o portalima čija je posjećenost velika. Dakle, mali kamenčić proizveo je male valove, koji bi se mogli pretvoriti u jedan veliki, ako se puno malih kamenčića baci u vodu.

Svega ovoga ne bi bilo da srijemski Hrvati nisu bili (i još uvijek su) izloženi represiji svake vrste, te sustavnim zatomljavanjem. Bloga ne bi bilo da Tadić nije nastavio Miloševićevu politiku (drugim sredstvima), a hrvatska vlast šutke prešla preko svega. No, kad čuješ podatak da su Subotičani ove godine potrošili 120.000 eura za proslavu stote Dužijance, te da se u javnosti spekulira sa velikim financijskim malverzacijama vezanim uz ovu ogromnu cifru, kao i činjenicu da je iz Srijema hrvatski jezik posve protjeran, a njegovanje hrvatske kulture i identiteta uopće svedeno na nekoliko bezvrijednih folklornih "manifestacija", onda CroSirmium dobiva novu snagu. Znam, drugovi iz udbe sad će se slatko nasmijati, uvjereni kako nikakav blog ne može promijeniti tijek povijesti. Isto je tako mislio i Tito govorivši kako će "prije Sava poteći uzvodno, nego Hrvati imati svoju državu". Smijat će se i hrvatski prvaci, koji povremeno svrate da čuju što misli "oporba", uvjereni također kako internetska stranica sa ovako malom posjećenošću ne može ugroziti njihove plaće i privilegije. Jest, točno je CroSirmium ima samo dvanaest sljedbenika. Analogija s Isusom možda je pretenciozna, ali na ovome mjestu, držim, posve prikladna.
I tako -  idemo dalje. Upravo onako kako piše u sučelju bloga: promatram, razmišljam i bilježim. Pozdravljam sve prijateljske blogove i posjetitelje, zahvaljujem mnogima na potpori koju mi pružaju redovitim čitanjem ili povremenim mailovima. Zahvaljujem i hrvatskoj intelektualnoj eliti iz Srbije koja neće objaviti niti jedan redak koji nije odobrio Tadić, a kamoli cijelu knjigu (imam ih nekoliko napisanih i pripravljenih za tisak). Na poseban način zahvaljujem jednom gospodinu koji redovito izvještava sve "relevantne čimbenike" o mom djelovanju, bilo da se radi o pisanju, putovanjima, godišnjim odmorima, ili pripremanju roštilja. Možda mi otvaranje tih arhiva jednoga dana pomogne da postanem predsjednik države.

03 rujna 2011

Milan Cindrić posjetio Kukujevce



Josipovićevo obraćanje napuštenome selu

S oduševljenjem sam primio vijest da će predsjednik Republike posjetiti Srijem. To je bio dokaz da predsjednikovi ljudi prate što piše CroSirmium, te da su posljednji postovi nagovijestili ovaj posjet koga Hrvati u Srijemu čekaju od utemeljenja Republike Hrvatske.

Službeno, moglo se čuti slijedeće, među ostalim:

„Predsjednik Republike Hrvatske, Ivo Josipović, u pratnji svog domaćina predsjednika vlade Vojvodine Bojana Pajtića, posjetio je hrvatsku zajednicu u Srijemu.“

Iz službenih priopćenja obično se može doznati gdje i što se dogodilo, pa bi prema ovome predsjednik posjetio središte hrvatskoga puka u Srijemu, njegov reprezentativni dio. Za nas koji ovdje živimo, ali i za sve naše sunarodnjake rasute diljem Hrvatske i svijeta, već sam spomen mjesta u kome je boravio Josipović izaziva jezu.

Kukujevci.

U Kukujevcima je prije rata živjelo 500 hrvatskih obitelji, koji su činili ogromnu većinu pučanstva u tom mjestu. Srpski fašisti ubili su sedmero, ostali su se, pod pritiskom i terorom, razbježali za samo nekoliko mjeseci, tako da danas ovdje živi samo pet obitelji ili samo dvadeset Hrvata.

Je li ovo dovoljan dokaz da se radilo o etničkom čišćenju?

U velikoj i (nekoć) lijepoj kukujevačkoj crkvi najprije su pljačkaši odradili svoje, a onda je u nju jedan srpski „poduzetnik“ uselio – pilanu! Tek nakon mnogih pokušaja i intervencije Crkve, pilana je iseljena, a iza nje ostala pustoš.

Ovo je doista mjesto u koje je najprije trebao doći predsjednik Hrvatske, ma tko to bio, ali se čini da je posjet došao isuviše kasno – skoro dvadeset godina nakon protjerivanja kukujevačkih Hrvata.

Tadićevi Hrvati na dužnosti

Sjedio sam s nekoliko svojih prijatelja Hrvata pokraj TV-a i promatrao izvješće iz Kukujevaca. Josipovića su dočekali Tadićevi Hrvati, po kojima je danas sve idealno, Srijemom teku med i mlijeko, a Hrvati su obožavani do bola. Ova garnitura, predvođena DSHV-ovim prvacima, koja je praktički izvršila puč u hrvatskoj zajednici, već nekoliko godina puše u jedra Tadićevom DS-u, makar vjetar koga ispuštaju i nije osobito jak. Tadiću puno znači da Hrvati ne „talasaju“, premda je svjestan da bi itekako imali razloga. Kuntićevi „prvaci“ provode oštru cenzuru, tako da mnogi intelektualci (a i svi ostali) ne mogu izreći javno svoje mišljenje, a u strogo kontrolirane hrvatske medije postavljaju se istaknuti borci u srpskoj vojsci tijekom Domovinskoga rata. Povijest se krivotvori, brišu se imena nepoželjnih ili nepoćudnih Hrvata, zarad materijalnog probitka nekolicine Kuntićevih istomišljenika. Laž i krivotvorine oružja su kojima se pučistički klan obilato koristio sve do trenutka kad su dobro plaćeni naslonjači postali zagarantirani. Sad šute, plješću, podižu ručice u znak odobravanja.

Blago Tadiću i svim budućim srpskim predsjednicima dok imaju ovakve podanike.

Međutim, idiličnu sliku koju su predstavili medijima Josipović, Pajtić, Kuntić i biskup Gašparović, u cijelosti je „pokvario“ jedan odseljeni Hrvat iz Kukujevaca, koji danas živi u Virovitici. Čujte, dakle, što veli Milan Cindrić:

„Najprije su u selo dolazili policajci. Odvodili su nas do postaje, tukli i prijetili da moramo reći gdje je oružje, gdje su nam radio-predajnici i kako komuniciramo s „ustašama“, kako su se izrazili. Mnogi su od nas dobijali teške batine, a da nismo bili svjesni zašto nam se to događa. Sedmero je ubijeno, od kojih je jedna osoba teško i krvnički izmasakrirana. Istodobno, u naše su mjesto dolazili Srbi iz Hrvatske, koji su imali točne adrese kuća u kojima žive Hrvati, ne samo u Kukujevcima, nego diljem Srijema. Jednom prigodom, srpski mi je policajac rekao: „Kad ste već tako tvrdoglavi, najprije ćemo polovicu otjerati silom, a ostali će otić milom!“ Rezultat je postignut: u Kukujevcima više nema Hrvata!“

Da nije bilo svjedočenja Milana Cindrića, doduše u mikrofon Slobodne Europe, u svijet bi otišla idilična slika nove srpsko-hrvatske ljubavi. No, niti jedna laž, pa ni ova Kuntićeva, neće dugo živjeti, premda je načinjena velika šteta u Srijemu. Postavljanjem poslušnika na važna mjesta, uz aktivnu potporu Crkve kojoj također odgovara prešućivanje, načinjena je šteta očuvanju identiteta ostatka ostataka Hrvata u Srijemu. Navest ću primjer koji to zorno dokazuje.

Slankamen je poznato mjesto u kome se dogodio pogrom sličnih razmjera poput Kukujevaca, no sudbina je htjela da u tom mjestu „preživi“ oko 20% Hrvata. Nakon pada Miloševića, nekoliko hrabrih Hrvata uspjelo je obnoviti djelovanje najstarije hrvatske kulturne udruge u Srijemu (osnovana 1902. godine), te napraviti veličanstvenu proslavu 100. obljetnice. Nakon toga, za očekivati je bilo kako će Slankamen prednjačiti u kulturnim i prosvjetnim aktivnostima, a da će njegov primjer slijediti i ostala mjesta. No, unatoč povoljnoj političkoj klimi, dogodilo se upravo obratno. Ušutkani su svi Hrvati koji su bili angažirani oko kulturne udruge, mnogi su i politički „likvidirani“, a nekima je zabranjeno pojavljivanje u medijima u bilo kojoj prigodi. Čak se išlo do toga da se brišu iz službenih bilježaka (primjerice, nekadašnji dopredsjednik HNV-a za Srijem izbrisan je iz arhive ove krovne institucije kao da nikada nije ni obnašao tu dužnost!). Danas u Slankamenu nema nikakve kulturne udruge, odnosno njezine obnovljene prostorije koristi nekolicina „dužnosnika“ u privatne svrhe.

Na nesreću, ovo stanje podržala je i Crkva, čiji interes više nije vjersko i nacionalno prosvjećivanje hrvatskoga puka u Srijemu, nego očuvanje svojih strateških političkih pozicija.

Ovako misli veliki broj Hrvata u Srijemu, samo se ne smiju javno očitovati, budući su sjećanja na Miloševićeve bojovnike još svježa, a strah od "svojih" nije ništa manji.

Dakle, posjet predsjednika RH Srijemu napravljen je na najboljem mjestu, ali je poslana pogrješna poruka. Smiješno je bilo promatrati srijemskoga biskupa kako čita pozdravni govor nevjerniku! Ipak, iz reagiranja mojih sunarodnjaka, zaključio sam da su poruke koje su odaslali Josipović, biskup i srpski dužnosnici pravilno shvaćene: mir, mir, mir, nitko nije kriv!