17 veljače 2013

Ujedinjeni srpski emirati



Kako se bliži nogometna utakmica Hrvatska-Srbija, tako se regleri podižu prema gore stvarajući visoku temperaturu koja prijeti da zapali bure baruta namjerno ostavljeno baš na ovom mjestu. Da je drukčije, vjerovatno bih pisao o utakmici hrvatskih i srpskih veterana, odigranoj jučer u Beogradu, ali puno je delikatnijih tema. Analitičari daju ocjene srpskoj vlasti, sastavljenoj od Miloševićevih i Šešeljevih ratnih komandanata i glasnogovornika, hvaleći njihovu posvećenost EU-integracijama, te protukorupcijskoj borbi. Mi koji smo s njima (pre)živjeli nismo se dali prevariti, pa tako ne povjerovasmo u brzpoteznu master-diplomu  četničkog predsjednika, u Vučićevo glumatanje Majke Tereze i u Dačićevo stajalište „Europa zdaj“. Netko je možda imao vjere da će Tadić od Srbije napraviti demokratsku državu, pa je pogriješio. Isto su vjerovali (samo u početku) i Nijemci koji su svoju grešku ispravili tako što su na vlast u Srbiji doveli jedinu političku opciju koja može donositi važne političke odluke, a da ih nitko ne ubije. Znakovita je šutnja o Šešeljevim uzničkim danima, a samo prije nekoliko mjeseci na državnoj televiziji bile su redovite snimke  njegova suđenja u Haagu. Odreknuće od vođe, ne znači odreknuće od ideje i političkog cilja. Ta, Srbi su više puta u svojoj povijesti ubijali svoje vođe i svaki puta birali još gore. Tako se događa i danas.
Srbija je proslavila svoj Dan državnosti, koji se poklapa s vjerskim blagdanom. Minimum 90% građana Srbije ne zna o čemu se tu radi. Slave se, zapravo, dva događaja: jedan s početka XIX. stoljeća (Karađorđev ustanak protiv Turaka) i jedan iz sredine XIX. stoljeća (pisanje prvog ustava koji je živio otprilike kao i leptir). Oba događaja odnose se na teritorij južno od Dunava i Save, dakle sa današnjom Vojvodinom nemaju nikakve veze. Možda srpski prvaci predmnijevaju budući razvoj događaja? Slaveći taj praznik kao državni (!) Srbi žele o sebi stvoriti sliku stare demokracije, a sve su glasnije političke snage koje žele i službeno ukinuti (skoro nepostojeću) autonomiju Vojvodine. Već je nazivaju Sjevernom srpskom pokrajinom. Jednako tako je nazivana i Južna srpska pokrajina, pa ju je danas priznalo stotinu država svijeta. Malo je neobično jednu takvu državu nazivati drukčije od ostatka svijeta. Vjerovatno bi se Srbi naljutili kad bi netko Vojvodinu zvao Južna austrougarska pokrajina, pri tome nimalo ne griješeći (osim što bi ispred trebalo stajati „bivša“), ili kad bi u Hrvatskoj za Srijem rekli istočna pokrajina NDH. Kad već spominjem praznike, da kažem i ovo. Novi Sad je trebao proslaviti svoj dan, 1.veljače, čija je pozadina dobivanje statusa slobodnog kraljevskog grada od carice Marije Terezije 1748. godine. Taj status platili su novcem bogati Novosađani, među kojima i znatan broj Hrvata, no – tko bi to smio spomenuti? Zato se proslavlja tako kako se proslavio ove godine – nikako!
Dakle, Srbi su pripravni za de facto priznavanje Kosova, kako bi dobili datum otpočinjanja pregovora s EU do lipnja. Usporedo pripremaju teren za nove poraze, premda se nadaju pobjedama, pa tako vjeruju u možebitno ujedinjenje „svih srpskih zemalja“. Barem imaju cilj. Voljeli bi Srbi otić na svjetsko nogometno prvenstvo u Brazil, ali prije toga moraju pobijediti Hrvatsku. U srpskoj javnosti stvoreno je pobjedničko ozračje, te se samo čeka da hrvatske majke sin izvede svoje orlove na Maksimir, gdje će „šahovničari“ izgorjeti od silne želje za pobjedom i omogućiti srpsku pobjedu.  Dok se to ne dogodi, razni šeici, emiri i kusturice haraju Srbijom,  kupujući po bagatelnim cijenama ono najbolje što Srbija ima – vojvođanske njive. Tako će južna austrougarska pokrajina postati emirat, a odatle do ujedinjenja samo je jedan korak. Samo, ovisi, tko će se s kim ujediniti.

02 veljače 2013

Svijećnica

Kad se samo sjetim 90-ih! Katolička crkva u Hrvata u Srbiji je proglašavana za promicateljicu fašizma, reakcionarnu organizaciju, onu koja bi htjela dokrajčiti sve nedoklane Srbe, te razbijačicu idile u bratsko-jedinstvenim odnosima u bivšoj državi. Nakon dvadesetak godina, što imamo?  U Hrvatskoj su na vlasti isti oni progonitelji katoličke crkve koji su bili protiv hrvatske samostalnosti. U susjednoj Srbiji, SPC je praktički na vlasti, sudjeluje u donošenju kapitalnih državnih odluka, a čak i najortodoksniji komunisti krste se i rukama i nogama, kako bi pokazali svoju odanost vjeri i crkvi. U svakoj školi sve vrvi od pravoslavnih ikona, proslavljaju se krsne slave, a manastiri po Srbiji postali su turističke atrakcije koje obnavlja i financira država.
Tko bi rekao, velim, prije dvadeset godina, da će u jednoj katoličkoj Hrvatskoj na vlasti biti ekstremni komunisti, protivnici hrvatske samostalnosti, a u nevjerničkoj Srbiji su čak i komunisti postali pravoslavni fanatici. Za ne vjerovati!

Ipak, premda smo u veeeelikoj manjini i ne pitamo se ni za što, usuđujemo se proslavljati naše blagdane i spomendane, skoro potajice, kao u prva kršćanska vremene. I zato

SRETAN IMENDAN

svim Marijama, Marinama, Marijanama i njihovim muškim parnjacima. Možda se netko od vas usudi jednoga dana upaliti veliku svijeću, te razgoniti ovaj crni mrak.