U Beogradu je umro jedan mladi Francuz zbog povreda koje su mu nanijeli huligani. Budući se radi o kapljici koja je prepunila čašu nasilja što se valja beogradskim ulicama, predsjednik Tadić je najavio odlučnu borbu protiv nasilnika i fašizacije Srbije, po prvi puta priznavši kako sve to neprekinuto traje još od 90-ih godina. Da je, nekim slučajem, na isti način i od istih ruku, nastradao Hrvat ili Albanac, teško da bi se bilo što dogodilo. Ali, Francuz,...Jučer su, pored Tadića, mnogi Beograđani prošetali centrom grada, odavajući poštu ubijenom Francuzu. Da ironija bude veća, šetnja se produžila do Kalemegdana, do spomenika zahvalnosti Francuskoj, koji je (ne tako davno) bio omotan crnim plaštom zbog sudjelovanja Francuske u bombardiranju Srbije. Vremena se mijenjaju, pa tako i namjena istog spomenika. U prosvjednoj šetnji bilo je nekoliko tisuća ljudi. Danas su također protiv nasilja prosvjedovali članovi nekoliko NGO, ali je na tom skupu bilo tek nekoliko stotina ljudi.
To je točno onaj omjer u kome su Srbi opredijeljeni za pojedine političke opcije.
Kad je trebalo poći u rat protiv Hrvatske, na Ušću i Gazimestanu grmjeli su milijuni, dajući potporu najavljenom vojnom angažmanu. Također i nakon proglašenja nezavisnosti Kosova, stotine tisuća Srba prosvjedovalo je i pokazivalo svoju političku volju, doduše usput su palili i veleposlanstva. A kad se prosvjeduje protiv fašizma i nasilja - onda je to (pre)skromna brojka.
Ne sumnjam da će počinitelji ovoga ubojstva biti kažnjeni, ali mi je teško i pomisliti kako su zvjerski bili ubijani Hrvati po Srijemu, a da nikada nitko za to nije odgovarao, niti je javnost bila upoznata. Od mnogih primjera, spomenut ću samo tragičnu smrt djevojke Marije Purić iz Golubinaca koja je zaklana u svojoj sobi na katu obiteljske kuće. Danas se političari i mediji u Srbiji natječu u nabrajanju zlodjela koje su razne fašističke udruge radile tijekom proteklih dvadeset godina, ali se nitko ne usudi spomenuti zločine nad srijemskim Hrvatima, a bilo ih je onoliko. Čak se i Nenad Čanak, veliki zagovornik zabrane tih udruga, sjetio slučaja pretučenog Mađara u Novom Sadu, ne spomenuvši niti jedan zločin nad Hrvatima.
To se, vjerojatno, ne računa, ili se zaboravilo, ili se - nije ni dogodilo.
Vrlo je blijeda slika prosvjednika protiv nasilja, iako su među njima vrlo ugledni i civilizirani ljudi. Sjetio sam se jednog kolege s posla koji mi je, u vrijeme Miloševićeva uzleta, vrlo lijepo savjetovao: "Stari moj, nemoj mnogo premišljati, nego bježi odavde. Kad ne bude više "ostalih", mi ćemo se (Srbi op.a.) potući međusobno." Ne prizivam vraga, ali ovolika količina negativne energije previše je za jednu ovakvu sredinu u kojoj je polovica stanovništva funkcionalno nepismena. Žao mi je ubijenog Francuza, ali još mi je više žao što i danas nitko u Srbiji ne želi priznati da su puno gori teror doživjeli Hrvati samo zbog nacionalne pripadnosti. Mladoga francuskog navijača ubili su na ulici, a Mariju Purić u vlastitome domu. Pitam se, je li se može mjeriti težina učinjenog zločina?
1 komentar:
Danas je u Širokom Brijegu ubijen navijač Sarajeva. Ako se zna da u Širokom Brijegu žive Hrvati(većinsko stanovništvo), a da su navijači Sarajeva (uglavnom) Bošnjaci, da li se može reći da se radi samo obračunima navijačkih bandi ili je u pitanju obračun navijačko-nacionalističkih bandi?
Ako sledimo logiku tvrnje sa ovog posta da je ubistvo francuskog navijača u Beogradu fašizacija Srbije, da li se i u ovom slučaju može reći da se radi o hrvatsko-bošnjačkoj fašizaciji Bosne? Kako bismo mogli nazvati divljanje Dinamovih navijača u Temišvaru?
Objavi komentar