19 rujna 2009

Iluzionistička predstava

I dok zapadni lideri na sva usta viču kako je ekonomska kriza pri kraju, te da su ekonomski pokazatelji krenuli s dna, na srpskoj političkoj sceni uvelike se daje predstava kakva se ovdje jedino i može igrati. Društvo koje čini velika većina ljudi s ispranim mozgovima, odlično reagira jedino na ovakve predstave, budući one ne zahtijevaju angažiranje voljnog dijela sive moždane mase, nego samo jedan manji, instiktivni dio. Predstava nema ime, ali bih je mogao nazvati "Nebeski narod" i ne bih pogriješio. Evo sažetka.

1. čin: Zakon o informiranju.
Autor ovih redaka dobro se sjeća kako je srpska ratna vlada u vrijeme NATO-bombardiranja donijela zakon (ministar Vučić, dopredsjednik Šešelj) koji je u cjelini ukinuo slobodno informiranje. No, bio je rat, premda ne po definiciji (nedostajala je druga ratujuća strana, naime, jedino je NATO ratovao, a Srbija je služila kao bojišnica ili poligon), tako da je i takav zakon imao nekakvog smisla. Donositi sličan zakon 2009. godine ničim nije objašnjivo. Beogradom kruže priče kako je inicijalna kapsla pukla od ministra Dinkića koji već dulje trpi teror jedne žute novine (Kurir). Dakle, srpski novinari i pisci uopće moraju tri puta mjeriti što će napisati o srpskim dužnosnicima, budući su kazne vrlo visoke. Odredbe novoga zakona odavna primjenjuju neki manjinski mediji, tako da subotička "Hrvatska riječ" već nekoliko godina ima popis nepoželjnih autora i tema, sukladno naputcima "odozgo". Politika "ne talasaj" bit će od sada vodeća i u srpskim medijima koji nisu bliski vladajućem režimu. Opća je ocjena među novinarima da je ovo presedan među zakonima u civiliziranom svijetu, te da je restriktivniji nego Milošević-Šešelj-Vučićev ratni zakon.
Zakon, izgleda, ne obvezuje strance, poput Jergovića, koji mogu pljuvati po hrvatskim političarima do mile volje. I ne samo političarima, nego po hrvatskom narodu i to neargumentirano i bez posljedica. Dapače, uz bogatu novčanu nagradu. Posljednje što sam pročitao iz "pera" ovog srpskog kolumniste jest analiza hrvatsko-srpskih odnosa sa stajališta inferiornih Hrvata. Među ostalim, piše ovaj pisac, kako Srbi manje razmišljaju o Hrvatima zato što su dvostruko veći narod i zato što imaju višestruko stariju državnu tradiciju. Iluzionisti ovoga tipa zatvaraju prvi čin.

2.čin: Parada ponosa
Cijeli je Beograd našaran grafitima i porukama mržnje prema homoseksualcima. Neću ih spominjati, već su viđeni prije kad su neke druge socijalne ili narodne skupine bile na meti srpske mladeži ("ubij, zakolji, da xxxxxx ne postoji", "nož, žica, Srebrenica" i slične). Situacija je ozbiljna, te je policija odlučila zabraniti paradu, odnosno predložiti njezino izmještanje na Ušće, pa neka se ponosni pederi i lezbijke šeću po Srijemu. Dobro se je zakuhalo. Iluzija pravne sekularne države, u kojoj SPC donosi kapitalne odluke, svodi srpsku demokraciju na teokraciju feudalnoga tipa. Proglasivši paradu ponosa za Sodomu i Gomoru, angažirajući nekoliko fašističkih udruga, primorala je državu da ustukne. Kako je jadno zvučala izjava ministra policije, nekoć Miloševićeva "malog od palube", da ne može poduzeti ništa protiv klero-fašističkih udruga koje najavljuju nasilje, jer nisu poduzele konkretnu akciju u činjenju inkriminisanog djela, dok su na drugoj strani osuđene tzv. "vehabije" iz Sandžaka zbog osnovane sumnje da su pripremali terorističke napade. Dakle, fašisti otvoreno i direktno najavljuju nasilje i prođu nekažnjeno, a vehabije su osuđene na višegodišnje robijanje zbog osnovane sumnje. Nastavak predstave slijedi.

3.čin: Autonomija Vojvodine
Tijekom raspada SFRJ, svi su Srbi iz krajeva koji nisu mogli ući u Veliku Srbiju svoje utočište našli u Vojvodini, odnosno ponajviše u Srijemu i Novome Sadu. Nikada nije postojala želja niti prilika da se ovaj dio Srbije otcijepi i postane samostalna država. Ali, svaka srpska vlast, uključujući i ovu Tadićevu, ne dopušta Vojvodini ni disati, sve pod izlikom spriječavanja separatističkih namjera Vojvođana. Nevjerojatno! Stalno se daje potpora očevidno separatističkim vlastima srpskog entiteta u BiH, a unižavaju Vojvođani iz jedinog dijela SFRJ koji nije pobjegao od Srbije! Statut Vojvodine, koji nikako da se nađe pred srpskom Skupštinom, nije ništa posebno, ali i njega se Srbija boji kao đavo križa. Još kad netko iz Čankove LSV tiho spomene kako jedino Ustav Vojvodine u cijelosti rješava status "sjeverne srpske pokrajine", beogradski političari ne mogu zaspati.

4. čin: Stupovi oslonca.
Srbija je još uvijek članica "saveza" Srbija-Rusija-Bjelorusija, ponosna članica pokreta nesvrstanih, te vojno neutralni potencijalni kandidat za EU. Nedavno smo imali priliku čuti od vodećih Srba kako se srpska politika temelji na četiri stupa: Rusija, Kina, nesvrstani, te zemlje koje nisu priznale nezavisnost Kosova. Tadićev posjet Libiji, na proslavi obljetnice vojnog puča, kada je bio jedan od dvojice predsjednika (uz bosanskog) koji su nazočili proslavi, zorno pokazuje kako je četvrti oslonac čvrst.

Ova predstava se na ovome mjestu prekida, da bi gledatelji udahnuli malo zraka i, eventualno, popušili. Zatim se nastavlja, dopunjena novim i novim činovima, jer su scenaristi nebeski nadahnuti.

Nema komentara: