Na srpskoj postaji B92 započela je nova serija istraživačkih emisija pod nazivom Insajder, ovoga puta o navijačkim skupinama. Zapravo o "navijačkim" skupinama. Mlada autorica i prije je imala problema s javnošću, zapravo s onim nekritičkim dijelom javnosti koji jaše na valu posttitovske Srbije, što će reći memorandumske ili miloševićevske. Bajka o nebeskom narodu čvrsto je utemeljena i u novim generacijama, zahvaljujući politici koja ništa nije učnila kako bi i Srbi (osobito mladi) doživjeli katarzu i zatim krenuli naprijed. Obrazovni sustav, mediji,... Ma, sve već poznato. Kritički dio javnosti, koji se često naziva Druga Srbija, ponekad zabljesne i zasjeni samoga sebe, ali to je preslaba svjetlost u tmini. Tako su i ovoga puta predstavnici Druge Srbije stali u obranu mlade novinarke koja se usudila objelodaniti istinu (ili barem dio) o "navijačima", pa zatim dobila ozbiljne prijetnje smrću. Jedna je, čak, glumica, imala neugodnost na ulici od strane jednoga "navijača" samo zato što je nosila kišobran sa znakom B92.
Nimalo se nisam uznemirio, premda suosjećam s mladom novinarkom i njezinim kolegama.
Iste metode primjenjivane su kad god je trebalo ušutkati neugodnu istinu. Hrvati su kroz toga "toploga zeca" prošli i mogu samo posvjedočiti da nema spontanog nasilja, već da je ono uvijek dobro organizirano i ima pred sobom jasne ciljeve. "Navijači" su odradili posao na svim bojišnicama u Hrvatskoj, Bosni i Kosovu, a rezultat njihova od države organiziranog djelovanja jest sveopća propast. Poraz do poraza.
Kako za koga. Za nekoga je to bila i pobjeda, ako se uzme u obzir imovina stečena "navijanjem".
Promatram opušteno kako se zvjeri obrušavaju na medijsku kuću, na jednu novinarku i ne bi me iznenadilo da i ovaj "izlet" u obračun s prošlošću završi neuspjehom. Kako očekivati drukčiji ishod, kad u vlasti sjede zastupnici totalno oprečnih ideologija, a zapravo svi pušu u istu tikvu već sto godina. Već sam pisao o tome kako Srbi ne žele u EU, jednako kako neće priznati svoju ulogu u XX. stoljeću, zbog čega Mladić može biti spokojan. Jer, ako je jučer izrečena kazna od 30 godina zatvora za momka koji je ubio jednoga navijača u Beogradu, a Radić biva oslobođen krivnje nakon vukovarske klaonice, kriterija u sudstvu više nema. Knin je prekomjerno granatiran, a Vukovar temeljito i to se ni u međunarodnom sudstvu ne primjećuje. Dakle, Srbi imaju pravo što ne daju Mladića.
No, da se na trenutak vratim na lijepu novinarku koja ovih dana vjerojatno spava na nepoznatoj adresi. Ako preživi i Srbija postane normalna država, trebat će joj podići monumentalni spomenik na sred Beograda. Tolika m... nema nitko u Srbiji!
Da ne zaboravim: nema više Talibana na internetskom nebu. Cenzori svih boja imaju odličan osjećaj za opasnost, te tako miču sve što uzburkava ustajalu žabokrečinu. Slagao se ili ne s tekstovima na blogu Taliban, čovjek se treba zapitati: tko je tako moćan da vlastiti strah liječi brutalnom cenzurom?
Još je samo dvadeset dana do ostavke vječnoga ministra Rasima Ljajića.
1 komentar:
Koliko je meni poznato, generala Radića je oslobodio Haški tribunal, a momka koji je ubio navijača, na 30 godina je osudio sud u Beogradu. Pošto kažete da nema kriterijuma u sudstvu nije mi jasno da li je Radića trebalo osuditi na 30 g., a ubicu navijača osloboditi ili obojicu osuditi na po 15 g. kako bi se kriterijumi izjednačili.
Pored toga, da li to znači da je Haški tribunal ima manji kredibilitet od sudova u Srbiji?? Da li Vi mislite da tada treba ponovo suditi (osuditi) sve one koje je Haški tribunal oslobodio (Bošnjake, Hrvate, Albance...).
Ništa mi više nije jasno.
Naravno, potpuno delim mišljenje u svemu što ste napisali o novinarki B92.
Pozdrav
Objavi komentar