Postolarska revolucija

Pažljivi promatrači društvenih zbivanja definirali su početak raspada SFRJ (Memorandum SANU), uvod u izvršenje plana predviđenog u tom spisu (VIII. sjednica srpskih komunista), ali prva prava proba bila je nasilna promjena državnog uređenja od strane Srbije, izvedena ukidanjem autonomija dvjema jugoslavenskim pokrajinama, Kosovu i Vojvodini. Jest, točno je, Kosovari su znali prosvjedovati, zatvarati se u rudnike, pucati po miliciji, ali u Vojvodini nije bilo nikakvih incidenata. Ipak, Milošević je, u želji da si osigura trostruku ravnopravnost u federaciji, maknuo autonomije. Vlada u Novom Sadu istjerana je jogurtima iz zgrade Banovine. Uslijedio je etnički inžinjering, čiji su rezultati bili vidljivi već pri kraju ratova koje je Srbija izgubila, a u Vojvodini je to značilo doseljavanje najvećeg broja Srba iz Hrvatske i BiH. Sva sreća (po Srbiju) da je Hrvatska vojska, političkom odlukom, zaustavljena kod Banja Luke.
No, time nije ništa rješeno! Srbija je izgubila Kosovo i ono je danas, faktički, nezavisno, dakle besmisleno ga je nazivati "Južna srpska pokrajina", iako taj naziv rabe i mediji i političari. Ostala je, dakle, "Sjeverna srpska pokrajina".
A ta ista pokrajina, u kojoj je, kako rekoh, nasilno promijenjena etnička struktura, dobiva svoj Statut. Naravno, oporba je protiv i svoje stajalište argumentira time da su slično postupale i ostale članice bivše federacije kad su bježale od Srbije. Sve, ali baš sve! Malo su začuđeni srpski ekstremisti: otkud silna želja za samostalnošću u Vojvodini, kad u njoj danas živi 75% Srba. Očito ništa nisu naučili iz povijesti, ali niti iz ekonomije. Neće revoluciju započeti sit čovjek, nego onaj praznoga trbuha, a očito da su Vojvođani (gle apsurda!) sve gladniji, premda žive na prostoru koji bi (teorijski) mogao hraniti cijelu Europu. Iz te gladi, ali i sve žešćih napada iz Beograda, stvara se kritična masa nezadovoljnika, pretežito Srba, koji (za sada) ne razmišljaju o samostalnoj državi, ali o samostalnom novčaniku - svakako.
A tako je uvijek i bilo, od Slovenije, Hrvatske, pa sve do Kosova.

Rasprava u srpskom parlamentu sve je zanimljivija. Tadićevi podanici (ups: poslanici) šute i čekaju glasovanje, dočim oporba puca iz svih rječnika izdanih od Memoranduma naovamo: izdajnici, sluge, bitange,... Jedna je Šešeljeva zastupnica izula cipelu i njome gađala predsjedavajuću nezadovoljna uskraćivanjem (nedoličnog) govora. Bilo je na Istoku raznih revolucija: baršunastih, narančastih, listopadskih, ali ovo što se događa u Vojvodini (ako se ikada ispostavi da je revolucija) mogla bi se nazvati postolarska.
Ako se u međuvremenu ne dogodi još neko čudo.
Jogurt je već isproban.
Srpska vlast kani "vezati" Vojvodinu tako što će Ustavni sud Srbije ubuduće imati sjedište u Sremskim Karlovcima. Taj potez, kao ni velika vojna baza nadomak granice s Kosovom, neće biti tumačeni kao akti dobre volje. Dapače, Albanci iz Preševske doline već gunđaju zbog vojne baze. Mijenjaju se garniture srpskih vladara, ali svi prave istu grešku: svoju volju utjeruju silom. To se redovito, kako rekoh, završavalo neuspjehom. Još kad se začini glupavim medijskim nasiljem tipa "Hrvatska kupuje Vojvodinu" (naslov iz jednih novosadskih novina), neuspjeh je zagarantiran.
Ako u Beogradu jest glavna tema vojvođanski statut, u samoj Vojvodini malo tko o tome govori. Ekonomska situacija je odveć jadna da bi se "laloši" bavili visokom politikom.
S druge strane, treba zaklati svinje i praviti kobasice, a nikako da zahladi.
E, da. Još mjesec dana ostalo je do ostavke vječitog srpskog ministra Rasima Ljajića, kako je obećao, budući nema naznaka da će haaški bjegunci biti uhićeni.