Ni Kosovo, ni EU

...a ćirilica će pobijediti

Nevjerovatno zvuči vijest koju sam danas pročitao u svim srpskim medijima. Poglavar SPC, patrijarh Irinej, piše pismo srpskoj političkoj eliti u kome im priopćava da nikako ne potpisuju sporazum sa kosovskim vlastima. Pa, možda baš nisam dobro zaključio da je “nevjerovatno”, budući je SPC glavni inspirator svih promašenih odluka u Srba u posljednjih tridesetak godina. No, je li moguće triježnjenje? Može li ovo teško pijanstvo potrajati, a da ne ostavi kobne posljedice  po konzumente? Nekoliko puta do sada vjerovao sam (ili bolje reći posumnjao) da će Srbi donijeti jednu ispravnu odluku, no svaki puta sam se prevario.

Nije danas bilo Srbina ili Srpkinje s kojima sam bio u kontaktu da nisu žestoko komentirali situaciju u kojoj država Srbija treba odlučiti u kom će smjeru okrenuti. Bez pretjerivanja, velika većina je protiv potpisivanja sporazuma s Kosovom, defacto protiv priznanja nezavisnosti i protiv nastavka procesa pridruživanja EU. U toj većini ima stanoviti dio koji shvaća što iza takve odluke slijedi, no veći dio ne mari. Manjina, koja vapije za urazumljivanjem i shvaćanjem realnosti, nije glasna, jer ima iskustva s terorom koga je Srbija primjenjivala kad god se netko usprotivio službenoj politici. Ipak, koliko god i sâm bio protiv EU (osobito kad je u pitanju Hrvatska), ne mogu razumjeti žmirenje nad činjenicom da je Srbija sve svoje državne ambicije pokopala upravo na Kosovu. Pogrešno je bilo naoružavati ratoborne Srbe u Hrvatskoj i BiH, kao i neprihvaćanje plana Z4 (na sreću Hrvata), kad je već i pticama na grani bilo jasno da je svijet priznao nezavisnost bivših republika SFRJ. Kad je Kosovo bilo u pitanju, Srbi su zaigrali na kartu totalnog nasilja i pokušali to usporediti s hrvatskim slučajem. “I Hrvati su imali okupaciju dijela teritorija, pa su napravili Oluju i riješili se neprijatelja. Mi ćemo isto tako napraviti Oluju, protjerati Albance i oni se nikada više neće  vratiti”, uvriježeno je mišljenje kod ratobornih Srba. I onda su izazvali gnjev Amerikanaca.

Da se razumijemo: većinom događaja upravljale su velike sile, pa tako i ovim posljednjim na Kosovu. Ali, kad si mali, nemaš prevelikog izbora, nego stati na nečiju stranu. Koji izbor imaju Srbi? Prema svemu prikazanom i viđenom, četiri su moguća scenarija.

Prvi, priznati Kosovo, pokušati zaštititi onih 4% Srba i krenuti putem suradnje s EU.

Drugi, ne priznati Kosovo, prekinuti pregovore s EU i bankrotirati.

Treći, ne priznati Kosovo, okrenuti politiku prema Rusiji, pokloniti im svoje prirodne resurse i bankrotirati.

Četvrti, ne priznati Kosovo, graditi vlastiti politički put, bankrotirati, te čekati WW3 i posve novi svjetski poredak u kome će biti moguće ostvariti projekt Velika Srbija, moguće u hiper-inačici od Soluna do Trsta.

Kladionica je otvorena. Što mislite, kako će odlučiti izravni sljedbenici i odlični učenici Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja?

Na koncu, evo razmišljanja jednog mog prijatelja Srbina koji bi volio da se dogodi prvi scenarij.

“Kad su napadali Slovence, ja sam ćutao, jer nisam bio Slovenac. Kad su napadali Hrvate, ja sam ćutao, jer nisam bio Hrvat. Kad su napadali Bošnjake, ja sam ćutao, jer nisam bio Bošnjak. Kad su ubijali Albance, nisam protestovao, jer nisam Albanac. Kad su otpuštali radnike, nisam se pobunio, jer sam imao dobar posao. Kad smo palili ambasade po Beogradu, ja sam ćutao, jer ne radim u diplomaciji. Bojim se da, kad budu došli po mene, neće biti nikoga da se pobuni.”