 |
| Europa, bre, nema alternativu |
Uskrs je ove godine skoro pa bio
bijeli. Poželio sam svim dobrim ljudima mir, sreću i blagostanje, ne samo
formalno, nego iskreno, budući je ovaj svijet postao vrlo ružno mjesto za
život. Ipak, drugoga nemamo.
Započeo sam odbrojavati do 1.
srpnja, do službenoga ulaska Hrvatske u EU. Još je samo 90 dana ostalo do tog
trenutka. Trebam li se veseliti, ili tugovati? Pokušao sam usporediti ovaj
osjećaj s onim od prije dvadesetak godina. Vjera u mogućnost stvaranja
samostalne hrvatske države, svehrvatski narodni ustanak koji bi do nje trebao
dovesti, prekid kobne hrvatske šutnje, bili su dovoljni razlozi za sreću. Nitko
sretniji od mene kad sam nazočio otkrivanju spomenika banu Jelačiću! Jest,
snimila nas je udba, provjeravala nakon tog puta u Zagreb, ali bilo mi je
svejedno. Nije mi bilo svejedno kad su me ubrzo nakon toga otpustili s posla,
uz usmeno priznanje da se više u Hrvate nema povjerenja bez obzira na
stručnost. Radost zbog hrvatske države pobijedila je tešku egzistencijalnu
krizu nastalu zbog tog događaja.
Danas više nemam dvojbe. Radost i
ushićenje od prije dvadeset godina danas je zamijenila tuga i veliko
razočarenje, jer nit je Hrvatska nezavisna, nit je hrvatska, a uskoro neće biti
ni država. Na svakom koraku, hodajući tim prelijepim prostorom, nalazim dokaze
za ove tvrdnje, a posljednji će, izgleda, biti očit od 1.srpnja, kad državni
suverenitet bude zamijenjen nekim kolektivnim. Najveći broj mojih prijatelja
dijeli moje mišljenje, a samo najveći optimisti vele kako će sve biti dobro i
bolje nego je sad. Na koncu, bit ćemo u “nečemu” gdje nema Srbije. Ipak,
izborna volja građana Hrvatske pokazuje
trend odnarođavanja, ili drukčije rečeno, odhrvaćivanja države, pa onda ne čudi
što je većina sretna zbog članstva u EU. Hrvatska se predstavljala svijetu kao
katolička i konzervativna država, a izabrala je totalno suprotnu vlast, što
govori kako tu nešto jako ne štima. U Srbiji živi nekoliko desetaka tisuća
osoba koje imaju hrvatske putovnice, a većini služe samo zbog lakšeg kretanja
po Europi. Način na koji su došli do putovnice često je neobjašnjiv. No, s
teškom korupcijom u državnoj upravi već sam se pomirio. Dakle, kroz 90 dana na
Bajakovu će vijoriti plava zastava sa zvjezdicama, od kojih će jedna biti
hrvatska.
A već danas, srpski državni
vrh, poznat iz Domovinskog rata, odlazi na sastanak s kosovskim državnim vrhom,
gdje ima odlučiti između dvije ponude: ništa ili ništa! Ovo prvo “ništa” odnosi
se na priznanje nezavisnosti Kosova, u zamjenu za datum početka pregovora o
ulasku u EU i korištenje predpristupnih fondova. Drugo “ništa” znači odbijanje
priznavanja Kosova i prijekid pregovora s Albancima i EU. Nema pobjede za Srbe,
kako god da odluče, ali na to su već, vjerujem, navikli. “Tko želi veće, izgubi
iz vreće”, stara je narodna. Srbima ostaje još samo pljuvačka rasprava u UN
zakazana za 10.travnja (datum proglašenja NDH) na kojoj će pokušati dokazati
kako je UN zločinačka organizacija kojoj je cilj uništavanje jednog naroda i to
legalnim načinom, sudskim odlukama. Naravno da će biti spomenut Jasenovac
najmanje dvjesto puta. Srbija je dobila novoga vožda, Gospodara Vučića, koji
hapsi po popisu što ga je dobio iz EU, koji se brutalno obračunava s Tadićevim
demokratama i cjelokupnom oporbom, koji uživa u ulozi srednjevijekovnoga
viteza, ali ne želi preuzeti na sebe odgovornost političkih odluka. To će
napraviti mali Slobo i otići u povijest. Srbija je dobila, napokon, i Obilića i
Brankovića, a ja sam presretan što ovoga puta ni za što nisu krivi Hrvati. Prvi
puta u dvjesto godina! Iako prema posljednjem istraživanju među srpskom
mladeži, najomraženije skupine u Srbiji su Cigani, Albanci i Hrvati.
Dok odbrojavanje od 90 do nule
traje, s veseljem očekujem izvješće iz Bruxellesa i termin koncerta Riblje
Čorbe u Zagrebu. Ne znam čemu se više veselim, ako me razumijete.
Nema komentara:
Objavi komentar