Beograd je, nakon kratke stanke u vrijeme Miloševićeve vladavine, te nakon
NATO-bombardiranja, već desetu godinu omiljeno mjesto u “regiji” za
novogodišnje tulume. Tisuće veselih cura i mladića iz Slovenije, BiH, te
Hrvatske, prenapuči Beograd tijekom nekoliko dana novogodišnjih blagdana.
Hoteli, moteli i hosteli su puni, a na brojnim splavovima na Savi i Dunavu
praktički nema slobodnih mjesta. Autor ovih redaka osobno je vidio skupinu od
nekih dvadesetak cura iz Ljubljane kako mrtve pijane hodaju (ako se to tako
može nazvati) uz Balkansku ulicu, od kolodvora prema centru grada. Njima su se
pridružile i cure iz Dalmacije (nisam uspio razumjeti iz kog su mjesta). Očekivanja
su im velika, poglavito će se i ispunit, a pravi je užitak vidjeti sjaj u mladim
očima, bez obzira na motiv i uzrok koji je do njega doveo.Srpski mediji ovu pojavu “najezde” turista iz susjednih država tumače ekstremno primamljivom turističkom ponudom koju Beograd nudi. To je u velikoj mjeri i točno, budući zemljopisni položaj Beograda doista pruža iznimni doživljaj: dvije rijeke, spoj zapadne i istočne kulture, gastromomsko bogatstvo,... Uz nabrojano, cijene su također čimbenik koji mlade opredjeljuje za boravak u srpskoj prijestolnici, premda bi se ove godine o tome moglo diskutirati.
Ipak, pod sumnjom da bih mogao biti i pristran zbog nacionalne pripadnosti, čini se da je po hrvatskim gradovima i ove godine bilo puno ljepše, među ostalim i zato što je Hrvatska puno ljepša od Srbije, tako da sam uživao gledajući fotke iz Dubrovnika, Splita, Zadra, sve do Osijeka. Još jednom sam se uvjerio da tako lijepe države nema na svijetu.
No, cirkus brzo završava, posjetitelji se vrate svojim normalnim životima, a ostaju stare i poznate beogradske dileme koje mogu stati u nekoliko riječi: Kosovo, EU ili Rusija, opće siromaštvo, te predstojeći izbori, uz najavu moguće glavne teme – sjeverna srpska pokrajina. Godina je završena veselom porukom iz Zagreba: Hrvatska odustaje od tužbe za genocid, što će reći: i dalje ćemo svakoga dana i u svakoj prigodi guslati o Jasenovcu i ustašama, ali zato više nikada nećemo spominjati Vukovar, Škabrnju i rat u kome, je li, Srbija nije niti sudjelovala. Jedina, rekao bih, dobra vijest za Miloševićeve sljedbenike, uključujući tu i Tadića. Odmah nakon ove objave, dogodio se i interview s Miloradom Pupovcem, iz koga moram izdvojiti neke dijelove, radi usporedbe s katastrofalnim nastupima hrvatskih političkih “prvaka” u Srbiji, predvođenim Petrom Kuntićem.
Izbori koji su prošli i ono što danas radimo, nisu samo jedni izbori, konstituiranje Sabora i Vlade, nego dani i odluke koje se mogu mjeriti s najznačajnijim danima i odlukama koje je hrvatska politika imala.
Na ovaj način Pupovac uspoređuje razinu važnosti izbora prije samog ulaska Hrvatske u EU, kao da je to upravo ona točka za koju se njegova stranka zauzimala. I ovo je na tragu sveopćeg zaborava rezultata srpskog fašističkog divljanja po Hrvatskoj. Na istom tragu je i slijedeća izjava:
S ovim bi izborima moglo, zapravo trebalo završiti jedno, a započeti novo razdoblje. Trebalo bi staviti točku na dvadeset godina politike u kojoj je Hrvatska dobila nezavisnost, kroz rat ostala bez dobrog dijela srpske, svoje treće po redu historijske manjine (nakon njemačke i talijanske) zajedno s kojom je postala moderna samostalna nacija, također, kroz rat i poraće, formirala reprivatizacijski, neomerkantilni tip kapitalizma – na taj način ostavši bez većine atributa ekonomske suverenosti – postala članicom NATO-a i došla do na korak od ulaska u EU. Tih dvadest godina Hrvatska bi trebala završiti u vrijeme tri ozbiljne i velike krize: krize Unije kojoj bi se za nešto više od godinu dana trebala pridružit, krize kapitalističkog poretka i krize politike u samoj Hrvatskoj. Nakon razdoblja zamora u politici proširenja, Uniju je počeo potresati što ekonomski, što politički nacionalizam; sa druge starane, kapitalistički poredak očito više nije u stanju odgovoriti ni na globalne ni na nacionalne elemente krize ni u stabilnim ekonomijama kakve su, od Drugog svjetskog rata, postojale u Evropi.
Što time želi reći? Da Hrvati trebaju zahvaliti Srbima za stjecanje nezavisnosti? Odmah daje i ocjenu dosadašnje hrvatske politike:
Mislim na to da se politika u Hrvatskoj zasnivala na trima legitimacijskim osnovama: nacionalnom konzervativizmu s natruhama liberalnih vrijednosti, antikomunizmu i antijugoslavenstvu/antisrpstvu i da, kao takva, nije pružala emancipatorski potencijal za hrvatsko društvo.
Slijedi recept koga bi se trebala držati nova hrvatska vlada:
Trebalo bi nastaviti obnovu međuetničkih, hrvatsko-srpskih odnosa, oslobađanje od etnocentrizma i ratnog naslijeđa, vladavinu prava i borbu protiv korupcije, te implementiranje kako normi, tako i vrijednosti acquis communitairea u konsolidiranju države. Ono što bi u političkoj sferi trebalo učiniti a što dosad nije činjeno je unaprijeđenje međuetničke tolerancije priznavanjem, afirmacijom i integracijom posebnosti identiteta nacionalnih zajednica na način da ljudi s njima mogu živjeti bez straha; početi upravljati političkim dijalogom i pregovaranjem kako bi se bolje koristili politički potencijali i kako bi se stvorila politička kultura participacije; od simbolički jake države sa slabim funkcijama početi graditi državu koja bi imala jake funkcije svugdje gdje za tim postoji opravdana potreba; nastaviti povratak Srba, kako fizički, tako i kulturno-historijski…
Ili, drugim riječima, treba zaboravit sve što se događalo od VIII. sjednice srpskih komunista i krenuti s politikom “bratstva i jedinstva”. Povratak Srba u Hrvatsku, Pupovac dodatno pojašnjava:
Srbi nisu samo fizički prognani iz prostora u kojima su živjeli, već su prognani iz hrvatske historije i hrvatske kulture. Tako se, osim Vladana Desnice, o srpskim piscima u Hrvatskoj ne govori, i to na isti način na koji se, osim o Svetozaru Pribićeviću – a i o njemu sve rijeđe – ne govori o srpskim političarima. Ili, kada je riječ o antifašizmu u Hrvatskoj, onda se malo ili nimalo govori o tome da li bi ga bilo i kakav bi bio da nije bilo Srba. Potrebno je izbjeći obnavljanje procesa asimilacije koji je najviše maha imao tokom ratnih godina, a mogao bi se, bojim se, obnoviti i u novim okolnostima. Zato je važno da Srbi u Hrvatskoj imaju razvijene vlastite političke i manjinske institucije.
Na pitanje što misli o većinskom mišljenju u Hrvata da je Hrvatska vodila pravedan i obrambeni rat, Pupovac pojašnjava:
U Hrvatskoj dominira takvo mišljenje. Štoviše, ono je ozakonjeno unošenjem u preambulu Ustava. Po mom sudu, to sprečava Hrvatsku da se suoči sa stvarnom ulogom hrvatske politike u vrijeme Tuđmana u rasprivanju i vođenju rata, kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini, te ratnom raspadu Jugoslavije; osim toga, to sprečava prosječnog hrvatskog građanina da se suoči s iskustvom drugih, posebno Srba u Hrvatskoj. O tim temama ne samo da se ne govori, nego govor o njima još uvijek nije dopušten. Kao što ni žrtve i stradanje na srpskoj strani nisu priznati. Čim se otvori to pitanje, odgovara se kako se na taj način želi izjednačiti “žrtva (Hrvatska) i agresor (Srbi)”. Uostalom,“pravda, istina, obrana” u jugoslavenskim su ratovima služili za pokriće nepravde, neistine i unutarnje i vanjske agresije. Mislim da tim riječima na postjugoslavenskom prostoru treba dati novi smisao ili naprosto pustiti da se same osmisle.
Zanimljiv je i odgovor na pitanje zašto nema dopredsjedničkog mjesta u Milanovićevoj vladi:
Razloga za to sigurno ima više, kako političkih tako i nepolitičkih. Povremeno se može čuti kako u Socijaldemokratskoj partiji ima pripadnika srpske zajednice i kako iz njenih redova dolaze čak tri člana Vlade koji su porijeklom etnički Srbi. Neki idu toliko daleko da zaključuju kako ni Samostalna demokratska srpska stranka ni Pupovac više nisu potrebni. Svakako je dobro da i u drugim strankama ima Srba i da su oni u Vladi, ali nije dobro ukoliko se polazi od pretpostavke da se oni ne trebaju baviti Srbima i njihovim problemima. Još je manje dobro ukoliko se to ostavlja SDSS-u, kao što se činilo svih ovih godina, a onda ga se optužuje da gleda samo partikularne interese Srba. Manjinske stranke, pa onda i SDSS, ne mogu u društvima kao što je hrvatsko biti proglašene nepotrebnim i zamijenje pripadnicima manjina u nacionalnim strankama, a da to ne proizvede ozbiljne poremećaje u razvoju promanjinske politike. A što se sudjelovanja u Vladi tiče, mi danas ne bismo prihvatili lijepe geste već jedino ozbiljnu participaciju. S Milanovićem kao mandatarom postigli smo dogovor o pojačanom učešću na nivou pomoćnika ministara, direktora odjela i članova uprava, te smo usuglasili zajedničke elelmente programa Vlade. To je potreban minimum. Vrijeme možda donese više od toga.
Vidite li kako se srpski zastupnik očituje o važnim političkim pitanjima u Hrvatskoj, u toj istoj Hrvatskoj u kojoj su njegovi sunarodnjaci činili stravične zločine? Nema niti jednoga razloga da još otvorenije ne nastupi i hrvatski zastupnik u Srbiji,samo to očito nije Petar Kuntić i njegovi sljedbenici, koje tako snažno podupire hrvatska diplomacija. A zapravo je jednostavno: samo umjesto riječi "Srbi" staviti "Hrvati" i - ravno na TV!
Bliži se i trenutak referenduma, na kome će Hrvati ponovno donijeti odluku
protivno svojim interesima, ali i pod teškim pritiskom izvana. Jedino se možemo
moliti svetome Vinku da prosvijetli (ili oduzme) pamet svima koji će toga dana zaokruživati
sudbonosno DA, kao prilikom ulaska u zajedničku državu sa Srbima. Ako ikome
nešto znači, evo jednoga mišljenja, javno iznijetog, od strane François de Bernarda, voditelja GERM-a,
studijske i istraživačke skupine o mondijalizaciji za francuski Le
Monde.Moram reći da kada bih u ovome trenutku bio Hrvat, da bih bio protiv Europljana i EU, odnosno protiv njihovih čelnika, te bih bio u iskušenju da im nakon toliko neumjesnosti, bezobrazluka i aljkavosti svima kažem da prošetaju.
Zapravo, kako smo ih dočekali i kakav blistavi horizont im predlažemo? Možemo se kladiti da nijedna zemlja nije imala općenito lošiji doček u europsku zajednicu od ove – unatoč tome što je udovoljila svim kriterijima i etapama pristupnog ugovora.
Sretna vam nova godina, poštovani čitatelji CroSirmiuma. Prihvatili ste Gregorijanski kalendar, prihvatite i članstvo u EU,pa onda poslije gledajte što ćete.
Nema komentara:
Objavi komentar