Prisluškuju nas, pa što?

         „Hajde, znam da si doma. Podigni već jednom tu slušalicu...“, ljutito je  cupkao pokraj telefona Vinko. No, sugovornik s druge strane žice nije se javljao. Ovo je već treći puta ovoga jutra kako ga pokušava dozvati, ali bezuspješno. A stvar je vrlo hitna. Ništa, pozvat će susjeda.

            Otipkao je Vinko drugi broj. Telefon je zvonio dva puta i onda se netko javio:

            - Halo?

            - Halo, jeste li vi susjedi Mojerovih? – upitao je i dobivši pozitivni odgovor produžio – Gledajte, zovem vaše susjede cijelo dopodne i nitko mi se ne javlja. Htjeli biste otići do njih i vidjeti jesu li doma? Znate, radi se o važnoj stvari.

            Nakon nekoliko trenutaka, pozvonio je Vinkov telefon.

            - Halo, Franjo je ovdje. Tražio si me?

            - Što „tražio“? Cijelo te dopodne zovem! Gdje si, čovječe? Jesi li zaboravio na naš dogovor? – ljutito mu je odbrusio Vinko.

            - Ne, naravno da nisam, samo nešto mi je iskrslo, pa...

            - Nisi se predomislio?

            - Ne, nisam, ali nisam još čuo tvoju ponudu.

            - Gledaj, ja sam razmislio i držim da je pet tisuća jako dobra cijena. Nitko ti više od toga neće dati.

            - Pet tisuća? Ma, daj, Vinko, znaš li ti kakav je to auto? Znaš i sâm da je malo prešao, da je uvijek bio u garaži...

            - To je točno, ali –  star je. Prošla mu je šesta godina, ne?

            - Čuj, Vinko, imam sad nekog posla, pa moram prekinuti. Čuo sam tvoju ponudu. Pet tisuća, veliš?

            - Pet tisuća!

            - Dobro, čut ćemo se večeras. Moram ti reći da sam imao i boljih ponuda, pa ćemo vidjeti. Ajde zbogom.

            Vinko je spustio slušalicu i zadovoljno se nasmiješio: „Ha, samo ti razmišljaj. Neće ti nitko ponuditi veću cijenu.“

 

***

 

            - Rođeni, jesi li doma?

            - Da. Imaš li novosti?

            - Ma, ne bih preko telefona. Hajde dođi do mene. Imam hladno pivo i dobru volju za razgovor.

            - Čuj, imam goste. Poslovne. Trebam napraviti neki posao, pa... Ako me razumiješ...

            - Kužim. Ako gosti odu do ponoći, doći ćeš?

            - Ma, daj...

            - Ozbiljno ti velim. Doći ćeš?

            - No, dobro. Doći ću ako mi gosti odu do ponoći.

            - Čekam! Bok!

 

***

 

            Vinko je baš bio zainteresiran za Franjin auto. Ali, vremena su loša, velika inflacija, pa nije zgodno nepromišljeno trošiti novce. Tko zna što će sutra biti? Hej, Srbija je to! Ali, auto je bio prekrasan. Šteta da ga Franjo proda negdje na strani. Ponovno ga je pozvao.

            - Halo, Franjo, jesi li razmislio?

            - Dobro, vidim da si uporan – prihvatio je Franjo igru – pa ću ti reći moju posljednju cijenu. Sedam tisuća. Ako nemaš, nemoj me više zvati. Već imam kupca, ali tebi bih prodao prije, budući smo si dobri.

            Vinko grize usne. Ne zna je li u pitanju Franjino blefiranje, ili doista ima kupca. Ako blefira, smijat će mu se godinama, ali ako ne... Doista je na mukama. Odlučio je prelomiti.

            - U redu je. Prihvaćam. Dolazim s novcima po auto.

            Franjo je otvorio kapiju, istjerao auto na sredinu dvorišta i čekao Vinka. Uskoro je ovaj i došao. Ušao je u kuću, Franjo ga je ponudio pićem, ali je Vinko najprije stavio na stol hrpu novaca.

            - Na, nemoj misliti da nemam. Samo, još uvijek mislim da si me preveslao.

            Franjo se samo nasmiješio.

            Onda su sjeli i počeli piti gemište. Nakon druge litre, Franjina je žena Ružica narezala šunke i kulina, a dečki su zaboravili i na auto i na cijenjkanje.

            - Gledaj, ja bih volio otići u Hrvatsku. Samo, kako ću ostavit ovoliko bogatstvo? – jadao se Franjo.

            - Da, da, doista si bogat. A što tek ja da kažem? Imam barem dvadeset jutara više od tebe. Imam i dva sina. Što mi je činiti? – prihvatio je Vinko.

            - Ne znam. Novce sam prebacio u Švicarsku, ali... kako ću prebaciti ovu kuću, zemlju,...

 

***

 

            Ponoć je prošla za deset minuta. Zvonko ispraća goste i odlazi kod prijatelja. Zvoni na vratima.

            - Ulazi! – progovara Hugo otvarajući vrata, očito presretan što mu je prijatelj došao.

            - Malo je nezgodno... Kasno je – započinje Zvonko razgovor.

            - Ma, daj! Imam ti nešto važno za reći. Znaš, pozvao me šef i predložio mi da preselim u Hrvatsku. Dobivam novu službu, bolje plaćenu, a i neću više imati problema u Srbiji. Što ti misliš?

            - Čuj, to si mi mogao reći i preko telefona. Nisam morao dolaziti kod tebe. Znaš što mi je žena rekla? „Ti nisi normalan! Znaš li koliko je sati? To nije pristojno vrijeme za posjet.“

            - Uh, ne smijem preko telefona. Prisluškuju nas. – veli Hugo.

            - Prisluškuju nas, pa što? Kao da se neće veseliti što kaniš otići odavde?

 

***

 

            - Mojerovi? – netko je pozvao telefonom.

            Uslijedila je kratka šutnja. Očito je Franjo Mojer pokušao skužiti tko ga to zove u pol noći, ali osim tog upita „Mojerovi?“, njegov sugovornik nije rekao ništa. No, Franjo je bio strpljiv i čekao.

            - Jesam li dobio kuću Mojerovih? – uslijedio je novi upit. – Franjo, javi se, Stipo je ovdje.

            Franjo je prepoznao svog prijatelja i odahnuo:

            - Ah, Stipo, ti si? Oprosti, nisam te odmah prepoznao. Znaš, skoro sam zaspao...

            - Oprosti, znam da je kasno, ali sad sam u Madžarskoj, pa te mogu dobiti. Čuj, kako je tu kod vas? Mislim, kakva je situacija?

            - A, što veliš, u Madžarskoj si? Kako su tvoji?

            - Dobro smo, koliko se može biti dobro. Vama je tu sigurno mnogo teže. Zbilja, kako je? Daj mi malo pojasni...

            - Dobro ste, veliš. E, baš mi je drago što si nazvao. Pozdravi svoje, pa se čujemo.

            Nakon što mu je Franjo spustio slušalicu, Stipo je ostao zaprepašten. Morao je voziti dvjesto kilometara da bi ga pozvao, a on mu ovako spusti slušalicu. Ma, pozvat će ponovno. Nakon nekoliko trenutaka, Franjo se ponovno javio.

            - Halo? Tko je?

            - Franjo, prijatelju, ja sam, Stipo. Zovem te iz Madžarske. Znaš da te više ne mogu dobiti iz Zagreba. Čuj, zabrinuti smo za vas. Ovdje se svašta priča, čujemo svakakvih vijesti, pa me interesira...

            - Čuj, Stipo,... Ne bih o tomu... Ako me razumiješ...

            - Što? Netko stoji pokraj tebe, pa ne možeš govoriti?

            - Ne, ne. Samo... Znaš, nije zgodno... Ovako preko telefona... Razumiješ? Ajde Bok!

 

***

 

            Već je skoro dva sata iza ponoći, a dvojica prijatelja, Zvonko i Hugo, ne mogu se rastati. Tema je jedna ista, ona što ih muči već mjesecima: otići ili ostati?

            - Daj, Hugo, ti imaš puno prijatelja u Hrvatskoj. Što će biti sa nama?

            Hugo je najprije šutio, očito smišljajući dobar odgovor, a onda uvjerljivo posavjetovao prijatelja:

            - Gledaj, rođeni, ja mislim da će se ovo brzo smiriti. No, istina je da može biti i neugodnih događaja. Znaš što? Ako nemaš prevelikih problema, malo se strpi i – proći će to.

            - Kako nemam problema? – buknuo je Zvonko – Pa, znaš li da me svake noći zovu telefonom i prijete, djecu mi prozivaju u školi, a vojska mi je stalno za vratom. Kud ćeš većih problema!

            - Znam, znam, – umirivao ga je Hugo – ali ipak mislim da treba dobro promisliti. Pa, ako se baš mora...

            - Pa, upravo to te i pitam! – prekinuo ga je Zvonko – Trebamo li i dokle ćemo trpjeti? Što ako poslije bude kasno? Hej, imam veliku obitelj!

            - Tko to može znati?

            - A... što veli tvoj šef? Doista ti je ponudio novu službu? – upitao je na koncu Zvonko.

            - Šef veli... zapravo ne zna niti on što će biti, ali... Šef misli da, ako se može ostati, da ostanem. – odgovorio je Hugo neodređeno.

            Očito razočarani Zvonko, iskapio je još jedan gemišt i izašao van na ulicu. Nikoga nije bilo, ali svejedno mu je bilo strašno hodati gradskim ulicama, dok je u neposrednoj blizini bjesnio rat. „Što sam ja napravio večeras? Bio sam kod Huge, misleći da će mi pomoći u odluci, a idem doma još neodlučniji nego što sam došao. A, ono, mislim da bi mi rekao nešto konkretnije, samo da zna. Pa, prijatelji smo! Barem tako mislim. Vjerojatno niti njemu njegov šef ništa ne govori. E, moj Zvonko, morat ćeš odlučiti sâm.“, pojašnjavao si je dok je hodao pustom i mokrom ulicom.

 

***

 

            - Halo? Jesam li dobio Jovanoviće? – smješkao se Franjo u telefon, kao da ga sugovornik može vidjeti.

            - Da, a tko je to?

            - Franjo Mojer. Mogu li dobiti Zorana?

            - Zoran nije trenutačno doma. Probajte malo kasnije pozvati. – hladno je odgovorila žena.

            - A kamo je otišao? Znate, mi radimo skupa, znate, pa sam htio...

            - Ne znam, velim Vam, otišao je prije dva sata i nije mi rekao kad će se vratiti.

            Šutnja. Samo nekakvo tiho pucketanje u slušalici. Loše veze. Napokon, žena se oglasila:

            - Doviđenja.

            - Doviđenja, gospođo.

 

***

 

            - Halo, faljen Isus. Hugo je ovdje. Je li Zvonko doma?

            - O, uvijek faljen! – obradovala se sirota Anica, budući da već dugo nije čula da ju netko pozdravi tim lijepim kršćanskim pozdravom. – Da, tu je Zvonko. Odmah ću ga pozvati.

            - Ne trebaš ga zvati. Upravo sam krenuo do vas. Nešto sam vas trebao, pa...

            - ... ne može preko telefona, ne? – dovršila je Anica.

            - Ma, tako nekako.

            Uskoro je Hugo došao do Zvonka, nasmijan i raspoložen. Dva sata su sjedili i ugodno razgovarali. Onda je Hugo ustao i krenuo prema vratima. Na izlazu iz kuće, Zvonko ga je upitao:

            - Daj, stari, rekla mi je Anica da si imao nešto važno sa mnom razgovarati. Što je? Što se dogodilo?

            - Ma, ništa osobito. Jučer mi je bila policija.

            Zvonko je protrnuo.

            - Što su htjeli?

            - Ništa, samo su razgovarali sa mnom, raspitivali se za neke ljude...

            - Pa, što su pitali?

            - Ma, velim ti, ništa osobito. I ja sam se malo uplašio kad sam ih vidio na vratima, ali – sve je prošlo mirno. Malo su sjedili, pa su otišli.

 

***

 

- Halo? Jesam li dobio kuću Mihanovića? – smješkao se Franjo u telefon, kao da ga sugovornik može vidjeti.

            - Da, a tko je to?

            - Franjo Mojer. Mogu li dobiti Stjepana?

            - Stevo nije trenutačno doma. Probajte malo kasnije pozvati. – hladno je odgovorila žena.

            - A kamo je otišao? Znate, mi radimo skupa, znate, pa sam htio...

            - Ne znam, velim Vam, otišao je prije dva sata i nije mi rekao kad će se vratiti.

            Šutnja. Samo nekakvo tiho pucketanje u slušalici. Loše veze. Napokon, žena se oglasila:

            - Doviđenja.

            - Doviđenja, gospođo.

 

***

 

            - Čuj, Zvonko, ja više ovako ne mogu živjeti! Pa, trebamo li mi biti zadnji koji će spasavati živote naše djece? Vidiš li što se oko nas događa? I, što ti veli taj tvoj prijatelj Hugo? – bila je bijesna Anica na svog neodlučnog muža.

            - Što veli? Što mi može on pomoći? Njegov je šef u Hrvatskoj, sjedište njegove firme je u Hrvatskoj, nije oženjen, nema obitelj, pa što mi može on savjetovati?

            - Znam, ali, toliko ste godina skupa, a on ima stanovitih veza i sigurno ima više informacija od nas. Neka ti kaže iskreno kako stoje stvari.

            - On veli neka ostanemo, ako možemo.

            - Pa, da, lijep odgovor: „Ako možeš – ostani, ako ne možeš – odi!“. To znamo i bez njega.

            - Pa, zaboga, Anica, vidiš li da je i on ostao i ne kani seliti? Zar bi mi savjetovao da ostanem, a on planira otići?

 

***

 

            - Halo Franjo. Ovdje je Vinko. Mogu doći do tebe?

            - Što je? Nešto nije u redu s autom?

            - Ne. Hoću s tobom razgovarati... Znaš, u svezi situacije...

            - No, dobro. Dođi, doma sam.

            Uskoro, Vinko dolazi kod Franje, sjedaju vani, na dvorište i započinju razgovor:

            - Franjo, daj molim te, reci mi: hoćeš li seliti? Možeš li izdržati?

            - Hoćeš iskreno? Na pamet mi ne pada! Znaš li ti koliko vrijedi moje imanje? Kuća, zemlja, strojevi,... Tri su generacije ovo stvarale, a sad ja to trebam spiskati. Ne, nek me ubiju na pragu, ako treba, samo neću pobjeći, a pogotovu neću seliti.

            - Hm, i ja tako mislim, ali... Vidiš li da je sve gore i gore. Što ćemo ako...

            - Ma, ne interesira me. Nek nas pobiju, ako hoće! Na koncu, eto ti Huge. Niti on neće seliti, a ništa ga ne vezuje za ovaj kraj. Firma mu je u Hrvatskoj, nema obitelj,... A ipak ne bježi! Ima dosta imovine, moglo bi se reći da je bogat, ali – ostaje ovdje.

            - Jest, točno, imaš pravo. – potvrdio je Franjo i zadovoljan otišao doma.

 

***

 

            - Jesam li dobio Zvonka? – kroz lošu vezu čuo se poznati glas.

            - Da, da, Anica je pri telefonu. Ma ti si Stipo? Odavna te nisam čula. Otkuda zoveš?

            - Opet sam u Madžarskoj. Slušaj, ne treba mi Zvonko, možeš mi i ti reći: što se kod vas događa? Možeš li mi reći preko telefona?

            - Ma,... nije dobro. Nemoj me više pitati. Prisluškuju nas, zasigurno. A i nemam ti što više reći! Jednostavno – nije dobro.

            - Mnogi su već ovdje. Vi ćete ostati?

            - Ne znam... Eto, jučer nam je bio Hugo. Niti on ne kani seliti. Vidjet ćemo...

            - Kako „ne kani seliti“? Pa, on je zamijenio stan u Novom Sadu za stan u Zagrebu. Vidio sam ga nekoliko puta ovdje, čak smo i razgovarali.

            Anicu je izdao glas. Neko vrijeme je šutjela, a onda zamolila Stipu da joj ponovi:

            - Što... što si rekao? Hugo je zamijenio stan?

            - Ma, da, ima tomu već mjesec dana.

            Anica je ubrzo privela kraju ovaj razgovor, pozdravila Stipu i istrčala na dvorište.

            - Zvonko! Zvonko!

            - Što je bilo? – potrčao je Zvonko prema Anici, misleći da se nešto dogodilo.

            - Hugo će seliti!

 

***

 

            - Halo, Hugo, što radiš?

            - O, rođeni, baš mi je drago što si se javio. Htio sam te nazvati sinoć, imao sam neke zanimljive goste, ali...

            - Mogu li doći do tebe? Hitno je.

            - Naravno. Samo požuri, moram u tri sata biti na jednom sastanku.

            Zvonko je uletio u Huginu kuću i odmah s vrata, još zadihan, viknuo:

            - Seronjo! Tajiš da si zamijenio stan! Kako možeš?

            - Gledaj, Zvonko, da ti objasnim...

            - Što mi imaš objašnjavati? Jesi li ga zamijenio, ili nisi?

            - Jesam, zapravo – još nisam. Dao sam odvjetniku da mi završi papire. Ma, taj mi je stan, zapravo, uvijek bio višak. Firma mi je uvijek plaćala stanovanje u lijepim kućama, pa sam ga se odlučio riješiti.

            - I baš se ga se riješio! Zamijenio ga za Zagreb!

            - Misliš da ću seliti? Evo, sad ću pozvati svog šefa, pa ćeš čuti što on veli. On je danas u Beču, na nekakvom sastanku, pa ću ga pozvati i moći ćeš čuti što on veli.

            Počeo je Hugo tipkati po telefonu, dok se napokon nije javio njegov šef.

            - Halo, dobar dan. Hugo je ovdje.

            - O, Hugo, dragi moj, što ima kod tebe? Razmislio si o premještaju?

            - Upravo zato Vas i zovem. Znate, htio bih znati kako firma stoji i što planirate ubuduće učiniti na ovom prostoru? Ponešto ste mi već i rekli, ali... Ako može malo eksplicitnije.

            - Čuj, Hugo, znaš i sâm da će tu još zadugo biti gusto. Mi ne kanimo odreći se tog tržišta, ali posve smo sigurni da bi ljude poput tebe trebali promaknuti i dati im bolja mjesta. Na koncu, to dolje je jedna obična vukojebina, oprosti na izrazu, i savjetujem ti da bježiš odatle čim prije!

            - Otkuda Vam to, šefe, kad velite da će firma i nadalje postojati na ovom prostoru?

            - Pa, da, naravno, ali tko zna koliko će trebati da se tu stanje stabilizira? Pa i kad se to dogodi, poslat ćemo nekoga tko nije tvog kalibra. Ionako će poslovi biti preskromni i nimalo zahtjevni. Bježi iz te vukojebine, dok još možeš, to ti je moj savjet. Ali, ako hoćeš ostati – ostani. Samo, nećeš poslije imati dobru priliku za izvlačenje.

            Zvonko je slušao razgovor preko interfona.

            - Eto, čuo si mog šefa. – progovorio je Hugo spustivši slušalicu. –  Vidiš li što on govori?

            - Da, razumio sam da ti predlaže selidbu na zapad. I još sam razumio da je ovo za njega vukojebina.

            - Što? A kao nije?

            Zvonko je ušutio. Još mu se vrtjelo u glavi saznanje da mu je prijatelj već pripravio teren za preseljenje, a onda i ovaj telefonski razgovor...

            - I, što sad? Nemaš više stan u ovoj državi. Ako te i budu otjerali, nećeš otići s vrećicom, a i dobit ćeš bolji posao. A što ću ja?

            Sad je Hugo šutio. Izgledao je poput ljubavnika kojega je muž zatekao spuštenih hlača. Napokon je progovorio.

            - Kako hoćeš. Neću ti više ništa reći, ni odi, niti ostani.

            - Krasno! Hvala na savjetu.

            Došavši doma, zatekao je Anicu s telefonom u ruci. Razgovarala je s nekim, očito zainteresiranim za zamjenu njihove kuće.

            - Tko je to bio?

            - Neki čovjek iz Zagreba. Ima katnicu, poput naše, blizu je pošte, ima...

            - I ti si s njime tako razgovarala? Znaš li da nam prisluškuju telefon?

            - Pa što? Sve se, na koncu, svodi na isto: otišli ili ostali, nas ovdje više biti neće!

 

***

 

- Halo? Hugo, ti si? – smješkao se Franjo u telefon, kao da ga sugovornik može vidjeti.

            - Da, a tko je to?

            - Daj, „tko je“? Zvonko! Što radiš večeras?

            - Upravo se spremam na put. Neće me biti nekoliko dana. – hladno je odgovorio Hugo.

            - A kamo ideš? I, koliko ćeš ostati?

- Ne znam, velim ti, iznenada mi je nešto iskrsnulo, pa ne znam točno kad ću se vratiti.

            Šutnja. Samo nekakvo tiho pucketanje u slušalici. Loše veze. Napokon, Hugo se oglasio:

            - Doviđenja.

            - Zbogom. Sretan put.