23 ožujka 2009

Dan sveopćeg poniženja

Žeželjev most u Novome Sadu, proljeće 1999.
Most Slobode u Novome Sadu, proljeće 1999.


Vojna komanda u centru Beograda

Danas se u Srbiji "svečano" obilježava deseta obljetnica početka "Milosrdnog anđela", bombardiranja koje je okončalo srpsko ratovanje u XX. stoljeću. Izbornom voljom srpskoga naroda, na vlasti su danas isti oni koji su vodili Srbiju iz poraza u poraz, zaključno s NATO-bombardiranjem, s izuzetkom Miloševića. Posve je razvidno da nije MIlošević bio diktator, nego upravo izabrani vođa koji je samo artikulirao narodnu volju, jer da nije tako, nakon njegova pada (čemu je u mnogome pridonijeo Milosrdni anđeo) srpska politika bi krenula u drugom smjeru. A nije i to se danas jako dobro vidi. Urlaju sirene diljem Srbije, kao što su nekoć zavijale svakog 4. svibnja Maršalu u počast. Srbi ne mogu pobjeći od mita, to im je duševna i svaka druga hrana,  ali i onaj koji je vjerovao Slobi da je "pobijeđen NATO" (čudan naziv za kapitulaciju), i onda i danas osjeća se krajnje poniženo. Ovo i jest datum koga Srbi ne bi trebalo da stavljaju u agendu proslava, jer je to dan njihova sveopćeg narodnog poniženja. Nerazumno mi danas zvuče izjave mnogih srpskih dužnosnika koji ustrajavaju na politici koja je cijeli narod i državu dovela na ivicu pogibelji. Srbija je dobar primjer vođenja loše nacionalne i sveukupne politike posljedice čega će srpski narod i građani Srbije osjećati još mnogo, mnogo godina.



Holm Zundhausen: Povijest Srbije od XIX. do XX. stoljeća (2008.)

Drugi dio

 

Dvojba: osuda drugog ili pregovori

Na koji način su se odvijala etnička čišćenja u Bosni i pojedinosti u vezi s njima nisu tema ove knjige. Ali treba reći da su tamošnja zbivanja imala malo veze s „ratom“ u uobičajenom smislu riječi. Armije su jedna drugoj nanosile mlake udarce. Povijest bosanskoga rata pozna samo protjerivanja i masakre, ali niti za jednu jedinu bitku, za borbe kuću po kuću, niti za neku bitku nakon koje je jedna od armija napredovala. Tipični ratni scenarij bio je razmjena granata između brdskih položaja. Neprestano granatiranje stambenih područja, kao u Sarajevu ili Mostaru, nije bilo namijenjeno drugoj armiji, nego civilnom pučanstvu. Opsada Sarajeva, neopisiva patnja civila i beskrajne povorke izbjeglica, postupno su započele uznemiravati međunarodnu javnost.

Tadeusz Mazowiecky, bivši predsjednik poljske vlade, koga su UN imenovale za opunomoćenog izaslanika za ljudska prava u bivšoj Jugoslaviji, u svom izvješću koncem 1992. izrijekom je ukazao na to da etnička čišćenja u Bosni nisu bila posljedica nego cilj rata. Mazowiecky je povukao razliku između dva pristupa vođenju rata: diskriminacije i zločina koje su činile sve strane i etničkog čišćenja, koje su unajvećma provodili Srbi. I prilikom masovnih silovanja žena, prije svih muslimanskih djevojaka i žena, radilo se o usmjerenoj i sustavno provedenoj akciji ponižavanja i uništavanja protivnika. Putem seksualnog nasilja i zlostavljanja muslimani (žene i muškarci) trebalo je da budu poniženi i demoralizirani.

UN su, doduše, formirale jednu komisiju koja je trebalo da pripremi proces ratnim zločincima, ali predsjednik komisije, Nizozemac Fritz Kalshoven, izjavio je da su mu „mjerodavne osobe“ u UN naložile da ne provodi istragu protiv srpskih političara poput Slobodana Miloševića ili Radovana Karadžića. Veleposlanik SAD u UN u Ženevi, Moris Abram, dao je slijedeće objašnjenje: „Veoma je teško odlučiti treba li optužiti ljude, ili  sjesti i pregovarati s njima. Kao pravnik bih, naravno, rado kazneno gonio svakoga tko je kriv za gnjusne zločine. Kao diplomata ili političar radije bih zaustavio ubijanje. Postoji stvarni konflikt između te dvije pozicije. Ne znam što je pravo rješenje.“

Bombardiranje

Za međunarodnu zajednicu sve se neumitnije postavljalo pitanje – treba li veću važnost pridati zabrani miješanja u unutarnja pitanja suverene države (Savezne Republike Jugoslavije, sastavljene od Srbije i Crne Gore) ili obvezi članica UN da se suprotstave masovnim povredama ljudskih prava. Je li suverenitet država veće dobro od „suvereniteta“ ljudi? I što se događa kad jedna država neprekidno krši ljudska prava, a UN, slijedom strukturalnih deficita, ne mogu da deluju? U konkretnom slučaju igrala je ulogu i okolnost da su eskalaciji sukoba na Kosovu prethodili kršenja ljudskih prava i ratni zločini u drugim dijelovima nekadašnje Jugoslavije. Uporaba specijalnih jedinica srpske tajne službe i zločini paravojnih bandi iz Srbije na ratnim poprištima u Hrvatskoj i Bosni bili su opće poznati. Propagator etničkih čišćenja, Vojislav Šešelj, bio je izvjesno vrijeme tijesno povezan s Miloševićem i obavljao je funkciju dopredsjednika srpske vlade. On nikada nije krio svoje planove o etnički čistoj „velikoj Srbiji“. Jedna anketa provedena u Srbiji 1998. pokazala je da se trećina ispitanika izjašnjava za nasilno rješenje „problema Albanaca“. 16 odsto bilo je za to da se Albanci „očiste“, „izoliraju“ u veliki logor ili „unište atomskom bombom“. Ostalih 17 odsto predlagalo je nasilno iseljenje. Kako se je, dakle, u toj situaciji trebala ponašati međunarodna zajednica?

Vojna akcija NATO-a u kojoj su prvi puta aktivno sudjelovali vojnici Bundeswehra, izvedena je bez odobrenja UN, jer se Rusija i Kina, zbog sličnih vlastitih problema, nisu suglasile s mandatom UN. Zračni napadi NATO-a, tijekom kojih su ubijani i srpski civili („kolateralna šteta“), izazvali su žestoke međunarodnopravne kontroverze, koje su nepreciznim ili pogrešnim tvrdnjama zapadnih političara dodatno podgrijevane. Proklamirani cilj akcija  također je bio promašen, jer je nakon početka zračnih napada protjerano više od milijun Albanaca, od kojih su mnogi pobjegli u strahu od srpske osvete. Na tisuće Albanaca ubijeno je i zakopano u masovnim grobnicama. Miloševićeva očekivanja da će međunarodna javnost prisiliti NATO da prestane s napadima i da će Rusija otvoreno stati na stranu Srbije nisu se ispunila. On se 3. lipnja 1999. suglasio s mirovnim planom, tako da je NATO 10. lipnja, nakon 35.000 zračnih napada, obustavio svoje vojne akcije. Rezolucijom UN 1244, donesenom istoga dana, bilo je predviđeno i stacioniranje međunarodnih mirovnih trupa na Kosovu (KFOR), kao i privremena uprava UN (UNMIK). Budući status Kosova tom rezolucijom nije bio reguliran i to je područje  i dalje smatrano dijelom Jugoslavije, odnosno Srbije. Okončanjem rata nastupilo je iseljavanje i protjerivanje kosovskih Srba i Roma. Jednako kao u Krajini, i na Kosovu se klatno etničkog čišćenja zaklatilo u obratnom smjeru. Oko 150.000 kosovskih Srba  izbjeglo je ili  protjerano, dok se većina kosovskih Albanaca izbjeglih u drugoj polovici 1999. vratila u svoje zavičajno područje. Time se zatvorio krug naizmjeničnih uzajamnih razaranja. Taj krug  započet je s Kosovom i završen s Kosovom. Za ljubitelje mitova vrijeme od trijumfalističke proslave šestogodišnjice Kosovske bitke 1989. do kraja zračnih napada NATO snaga deset godina kasnije, ličilo je na uzlet i pad Ikara.

Nasilje i narod ne događaju se sami od sebe

Nasilje ne izbija samo od sebe; ono se „ne događa“ (kao što se ni „narod ne događa“). Nasilje se generira. Istaknutu ulogu u ratovima devedesetih igrale su paravojne postrojbe i bande gospodara rata (Arkan Ražnatović, Šešelj i drugi), kao i specijalne postrojbe (tajne) policije. Nisu to bili zatucani, zaostali seljaci koji su krenuli na žitelje gradova, nego bande koje su dolazile iz gradova kako bi inscenirale nasilje, koje je onda – jednom pokrenuto – razvilo vlastitu dinamiku. Nisu u pitanju spontane reakcije marginaliziranih rubnih grupa nego od vođa organizirano i sračunato nasilje nalik terorizmu. „Terorizam je onaj vid nasilja čiji su fizički ciljevi podređeni svojim simboličkim, komunikacijskim efektima.“ Nacionalistički artikulirano nasilje ispunjava „mnogobrojne funkcije u ostvarivanju jedinstva i identiteta“ i ono se sasvim promišljeno aktivira da bi se u multikulturnoj sredini putem nacionalne solidarizacije i/ili izdvajanja tuđeg i drukčijeg, ljudi u određenoj sredini međusobno razdvajali. Način na koji se to odvija razmeno je jednostavan. Nakon prvih nasilnih činova „normalni“ građani su šokirani i očekuju neko objašnjenje. „Objašnjenja“ koja daju nacionalisti vrše pritisak na građane, jer su tako formulirana da vode polarizaciji. Čak i oni koji ne vjeruju u „objašnjenja“ vlastitih nacionalista, bit će odbačeni od nacionalista druge strane. Tko je Srbin, taj je, po sebi, četnik, svaki Hrvat je ustaša, svaki musliman je mudžahedin. Onaj tko se suprotstavi takvom izjednačavanju, trpi pritisak obiju strana. U vlastitim je redovima (potencijalni) izdajnik, a za one druge je neuvjerljiv. I na koncu, čovjek se mora odlučiti za jednu ili drugu stranu. Tertium non datur. Na kraju nastupa etnonacionalna „solidarizacija“ (često protiv volje). Onaj tko iz tog rezultata izvlači zaključak da je u pitanju erupcija pradrevne etničke mržnje, upada u klopku nacionalista.

Autohipnoza

Primarni egzekutori sile novačeni su iz redova „etničkih poduzetnika“, ratnih pustolova i kriminalaca. Ljudi takve vrste mogu se naći u svim društvima. U normalnim okolnostima oni sjede iza rešetaka, ali u fazama erozije i preoblikovanja državne moći njima se otvaraju nova – ratna i ekonomska – područja djelovanja. Prišipetlje u mnogim slučajevima potječu iz kruga „normalnih“, pokatkad marginaliziranih građana. Budući su svladali i prešli prvi prag sputanosti, oni ubijanje shvaćaju kao neku vrstu posla koji se obavlja kao i svaki drugi posao. Veliki dio publike, od nacionalističkog preokreta u osamdesetim godinama, bio je pod konstantnim utjecajem medija i vidio je sebe isključivo u ulozi žrtve. Većina ljudi bili su žrtve jedne vrste autohipnoze. Mitovi o žrtvama i „ratna sjećanja“, naročito „sjećanja“ na 1389. i na Drugi svjetski rat, naprosto su zaokupili javno mišljenje te poništili sve što je bilo u suprotnosti s tim obrascem tumačenja. Mnogi suvremenici shvatili su postjugoslavenske ratove kao nastavak Drugoga svjetskog rata i kao „revanš“ za Kosovo, zakašnjelu odmazdu za poraz iz 1389. Bez „doživljaja“ Drugog svjetskog rata i bez „sjećanja“ na „Kosovo“, koja su prizivale elite baveći se „tumačenjima“, možda ratovi devedesetih ne bi razvili autodinamiku koju su od prvog časa inicirale skupine primarnih egzekutora.

Na kulturnoj razini napokon ulazi u igru „software“ skupine, koji se usvaja u sklopu socijalizacije i/ili medijske indoktrinacije: društveno posredovane percepcije, obrasci tumačenja i „iskustva“ (u znanstveno-sociološkom smislu); Pandorina kutija sa svojim scenarijem pretnji, teorijama krivaca i zavjera, predstavama o žrtvovanju, fantazijama o obrani i klišeima junaka. Pri tome određenu ulogu mogu odigrati zajednički traumatični doživljaji, ali to nije nužno. Prijetnje mogu  biti prizvane bez osnova u nekom konkretnom iskustvu (grupno mišljenje). Ono što je nacionaliste svih sukobljenih strana u nekadašnoj Jugoslaviji ujedinjavalo u njihovoj kolektivnoj paranoji bila je predstava da su svi u svojoj borbi za život i budućnost vodili isklučivo obrambeni rat; da su,  obzirom na opasnost koja im je prijetila od protivnika, radili ono što su „morali“ i što bi učinio svaki „pristojan“ čovjek.

Sve zavađene strane bile su, i još su, uvjerene kako su njihove vođe „junaci“ i da su ti „junaci“ na pravdi Boga optuženi pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu. „Ratni zločini? Tako nešto naši ljudi ne rade! To je čista neprijateljska propaganda.“ To znači da su prestupnici u bivšoj Jugoslaviji (kao nekad u nacionalsocijalističkoj Njemačkoj) delali uz „načelnu suglasnost jedne socijalne sredine koja je od njih očekivala preuzimanje "posla" neophodnog ubijanja žrtava fiksiranih u procesu desolidarizacije, markiranih kao „neprijatelja“ i time isključenih iz zajednice „Načelna spremnost za sudjelovanjem u svim mogućim vrstama isključenja, obespravljenja i pljačkanja“ nije „nikakav individualnopsihološki fenomen – i to se odnosi i na stvaranje kolektivne spremnosti na ubijanje, iako su izvršitelji ubijanja individualci."

Krivi su svi

Vratimo se još jednom pitanju političke odgovornosti za ratove devedesetih. Teza „krivi su svi“ (povezana s tezom o vjekovnoj mržnji), koja je na početku postjugoslavenskih ratova trebalo da obrazloži pasivnost američke i europske politike, predstavlja maksimum površnosti, mješavinu arogancije i ignoriranja.  Britanski veleposlanik u Beogradu, Peter Hall, rekao je na početku sukoba Johnu Majoru: „Gospodine predsjedniče, osnovna stvar koju trebate  znati o tim ljudima jest da oni uživaju u tome da jedni drugima sijeku glave.“ A britanski ministar vanjskih poslova, Daglas Hurd, izjavio je srpnja 1991: „Narodi Jugoslavije žele građanski rat; to će biti sramota za Europu, ali to nije moguće spriječiti.“ Teza „krivi su svi“ bi se ponajprije mogla  odnositi na Tuđmana i njegove sljedbenike, čije su se političke ambicije razlikovale od onih Miloševićevih i njegovih pristalica po tome što je Tuđman imao manje mogućnosti da ostvari svoje ciljeve, pa je otuda morao opreznije djelovati. Filipika francuskog filozofa Alena Finkelkrauta (nadimak „Finkel – Croate“) protiv Srba i u prilog Tuđmanove Hrvatske diktirana je istim sljepilom kao Handkeova Pravda za Srbiju. Teza „krivi su svi“ ne odnosi se na Izetbegovića, ni na Rugovu, niti na vođe sandžačkih muslimana. Što, dakle, ostaje? Ako se – sa one strane svake metafizike – prihvati načelo: ne poželi drugome ono što ne želiš sebi, i ako odbijemo prihvatiti dvostruke standarde po kojima za Srbe iz Krajine važi ono na što kosovski Albanci imaju pravo, i ako se odustane od pozivanja na granice koje su postojale dvjestopedeset ili petsto godina (zašto ne i tisuću?), i ako se umjesto toga prihvati načelo samoopredjeljenja, onda se sve ono što su zamislili nacionalistički nastrojeni srpski intelektualci i Miloševićeva propaganda urušava u sebe kao kula od karata.

Teza „krivi su svi“  prihvatljiva je u smislu duhovno-moralne odgovornosti za ratove. Propagandnu ofenzivu  sve su zaraćene strane vodile sličnom žestinom, sličnim mitovima i sličnim predstavama o neprijatelju. To se osobito odnosi (ali ne samo na njih) na protagoniste na srpskoj i hrvatskoj strani. Samožrtvovanje, prizivanje genocida i holokausta, kao i instrumentalizacija religije u Hantingtonovom smislu „clashes of civilisations“, sudara civilizacija, bili su standardni repertoar propagandnog rata. „Svaka strana uporno je sebe predstavljala kao žrtvu, ili moguću žrtvu, a drugu kao prijetnju, ili kao moguću prijetnju, te se nijedna nije neposredno obraćala drugoj, već svojoj predstavi o njoj. Svaka strana je reagirala na drugu stranu kao na prijetnju, a reakcije druge strane na to samo su uvećavale taj doživljaj. Oni koji su se sve više identificirali sa vlastitim ’narodom’ nisu se suprotstavljali takvim stajalištima. Viktimizacija je postajala svemoćni pokretač etničke solidarnosti.“

 

1 komentar:

Anonimno kaže...

Khm, ovo je bilo zakasnjelo. Poklopilo se nekoliko po Kosovo sretnih stvari tipa Ameri su trebali dodvoriti malo svjetskim muslimanim, pa se Europa umorila od ratova i tako to. Da su izbombardirali garnizone JNA na mrtvo ime '91., ne bi bilo nicega ovog, ali kako bi onda zapadnjaci od Slobe kupovali relatovno jeftino drzavne firme?
Meni je jedino zao sto Srbija nije dozivila katarzu, jer meni se cini da dobar dio Srbije jos i dalje misli kako su njih nepravedno bombardirali, zaboravljajuci da je Slobin izvoz ratnog stanja kroz devedesete.
Tesko je tu biti pametan!