U Srbiji se euforično očekuje da hrvatski premijer Sanader, za posjeta 20. ožujka 2009. godine, prihvati prijedlog Srbije o međusobnom povlačenju tužbe i protutužbe pred međunarodnim sudom u Haagu. Kako smo bili svjedocima događanja koji su predmet hrvatske tužbe, čini se nevjerovatnim da Hrvatska odustane, ako je ozbiljna država. U prilog tome, evo nekoliko ulomaka iz knjige Nijemca Holma Zundhausena pod nazivom Povijest Srbije od XIX. do XX stoljeća, izdane prošle godine. Ulomci su objavljeni na web site-u Peščanik (moj je hrvatski prijevod).
Holm Zundhausen: Povijest Srbije od XIX. do XX. stoljeća (2008.)
Prvi dio
Eksplozija sukoba 1990.
Odlučna politička, pa onda i vojna podrška Srbima iz Hrvatske od strane Miloševića i JNA dovele su do eksplozije sukoba. Natjerana u defanzivu, hrvatska je vlada Srbima ponudila kulturnu autonomiju i lokalnu samoupravu i obvezala se, pod međunarodnim pritiskom, poštivati prava manjina. Ali te su se ponude istopile od proljeća 1990. godine, u ozračju pojačane svakodnevne konfrontacije srpske manjine s hrvatskom državom. Na usvajanje novoga hrvatskog Ustava u prosincu 1990, Srbi u Krajini reagirali su otcjepljenjem od Hrvatske i organiziranim oružanim otporom koji je ubrzo prerastao u otvoreni građanski rat.
Decentralizacija Jugoslavije postala je nerealna, te se Milošević posvetio stvaranju velikosrpske države. Srpski Ustav, usvojen u rano ljeto 1990, sadržavao je iste nacionalno-državne atribute kao i ustavi Hrvatske i Slovenije. Ali dok se Tuđman, budući mu je vojna pozicija bila slaba, u javnim nastupima uzdržavao od huškanja na rat i pominjao mogućnost revizije granica (na primjer na štetu BiH), vođa Srba Milošević posve je otvoreno govorio o novom povlačenju granica u slučaju raspada Jugoslavije. Buduća srpska država po njemu trebalo je da zauzima sve oblasti u kojima žive Srbi, kao većina ili manjina. Realizacija tog programa značila je rat.
Poplava referenduma
Pregovori o novom uređenju Jugoslavije tijekom 1990. nisu uspjeli zbog nepomirljivih stajališta pojedinih republika. Političari spremni na dijalog svuda su bili marginalizirani i nastupila je prava poplava narodnih referenduma. Prvi referendum su organizirali Srbi iz Krajine, u Hrvatskoj, kolovoza 1990. Stanovništvo Jugoslavije, koje nikada nije doživjelo i prakticiralo funkcionalnu, pluralističku demokraciju, svakoga je dana sučeljavano s dalekosežnim odlukama. Po pravilu, referendumi su održavani na brzinu, pa su građani i građanke bili nedovoljno informirani o posljedicama svog glasovanja. U Sloveniji, Hrvatskoj, Makedoniji, BiH i Crnoj Gori stanovništvo se izjašnjavalo o suverenosti svoje republike i/ili secesiji od jugoslavenske savezne države. Osim odgovora „da“ i „ne“, nije bila predviđena treća alternativa. Nacionalne manjine koje nisu imale šansu znakovitijeg utjecaja, poglavito su ga bojkotirale. Za razliku od rezultata parlamentarnih izbora, rezultati ovih narodnih referenduma imali su karakter popisa naroda. Nacionalna pripadnost postala je gotovo jedini kriterij za odluku pri glasovanju. Obim suglasnosti (u pravilu iznad 90%) za secesiju određene republike od jugoslavenske savezne države, odnosno odgovarajuće regije od odgovarajuće republike, sličio je izbornim rezultatima iz socijalističkih vremena. To je bilo iznenađujuće, jer se većina stanovništva u svim jugoslavenskim republikama, u reprezentativnim anketama neposredno prije održavanja prvih slobodnih izbora, izjasnila za opstanak jedinstvene države.
Jedno suludo ljeto
„Počinje jedno suludo ljeto“, pisala je srpska književnica Biljana Jovanović 3. lipnja 1991. svojoj slovenskoj prijateljici u Berlin. „Milošević je dozvolio (radikalnu) partiju (Vojislava) Šešelja. Šešelju se žuri da ’svoje momke’ pošalje u Hrvatsku. Na Ravnoj gori su se fotografirali sa zastavom: lobanja s prekriženim kostima; iznad zastave su dvojica dugokosih s kokardama i podignutim nožem. Pred saveznom skupštinom ih je 15. svibnja bilo oko pet stotina. Parole: Sloboda ili smrt. Sloga i jedinstvo Srba. Mir i granice velike Srbije, ali prvo sloga. To znači rat za Veliku Srbiju. Jedan fašist iz Nove Pazove, Mirko Jović, vlasnik korpare, obećao je okupljenima: ’Žrtvovaćemo nekoliko milijuna Srba, ali u ovoj državi neće biti ni Cigana niti Hrvata. Svi oni koji sada govore da je mir u svakom slučaju bolji nego rat, izdajnici su srpstva. Rat je u svakom slučaju bolji nego lažni mir.’ Sve su to riječi tog tipa iz Nove Pazove.“
Međunarodni faktor
Mnogobrojne inicijative Europske zajednice u cilju rješavanja sukoba pregovorima nisu imale uspjeha do konca 1991. Ostali akteri međunarodne politike, prije svih SAD, zauzeli su naspram razvitka događaja u Jugoslaviji stajalište iščekivanja, jer je zemlja izgubila svoj prijašnji strateški značaj za zapad i američki interesi nisu bili ugroženi ovim sukobom. Kraj hladnoga rata, ujedinjenje dvije Njemačke, zaljevski rat i raspad Sovjetskog saveza, zaokupili su svu pozornost zapadnih diplomata i političara. Najšire prihvaćena ocjena međunarodnog sudjelovanja u sukobima u Jugoslaviji jest da je ono bilo nedovoljno i zakašnjelo. Zaključeno je kako je svijetu potreban bolji sistem ranog upozorenja. Ali u slučaju Jugoslavije bilo je dovoljno ranih upozorenja – nedostajala je volja da se nešto učini. Izostala je jedinstvenost nastupa i koncepta. I u samoj Evropskoj zajednici – osobito između ponovno ujedinjene Njemačke i Francuske – pojavile su se razlike, čiji su korijeni u sjećanjima na protivničke alijanse u prošlosti. Svijest o tome odigrala je važnu ulogu u Miloševićevoj računici. Signale koje su međunarodni akteri odaslali zavađenim stranama u Jugoslaviji nisu bili jedinstveni i ostavljali su prostora različitim interpretacijama.
Činjenica je da su Milošević i vodstvo JNA, izjave zapadnih političara davane od polovice siječnja 1991. kako neće prihvatiti podjelu Jugoslavije, tumačili kao ohrabrenje za svoje vojne akcije. Također, činjenica jest da ratna dejstva nisu bila izazvana priznanjem nezavisnosti republika (nego obratno: da je primjena sile ubrzala politiku priznavanja) te da je srpska strana (Srbi iz Krajine, JNA i paravojne formacije) ne mareći za međunarodne napore, i dalje radila na ostvarenju svog ratnog cilja – osvojanje kompaktnih srpskih područja u Hrvatskoj i protjerivanje tamošnjeg hrvatskog stanovništva. Najkasnije od 1. kolovoza 1991, između predstavnika Srbije i Krajine bilo je pripremljeno ono što je Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu klasificirao kao „joint criminal enterprise“ (JCE), zajednički zločinački pothvat, usmjeren k sustavnom i nasilnom protjerivanju nesrba (odnosno Hrvata) iz Krajine.Kad je taj cilj bio ostvaren, Milošević je kao predstavnik Srba 2. siječnja 1992. potpisao primirje uz posredovanje pregovarača SAD-a Sajrusa Vensa i suglasio se sa stacioniranjem trupa UN (UNPROFOR) u spornim područjima. Jugoslavenska armija se potom povukla na sljedeće ratno poprište, u Bosnu.
Demontaža jugoslavenske kulture
Paralelno sa krizom države i sistema odvijala se demontaža jugoslavenske kulture sjećanja i historiografije – u Srbiji, u srpskim područjima Hrvatske i kod nesrba u drugim republikama. Na mjesto junaka NOB-a došli su kosovski junaci i junaci četničkog pokreta. Nakon aktiviranja Srpske pravoslavne crkve i naročito trijumfalne rehabilitacije vladike Nikolaja Velimirovića uslijedila je koncem osamdesetih godina prava renesansa Draže Mihajlovića i četnika. Neobična mješavina „vjerske renesanse“, Miloševićevog socijalizma, četnika i folklora podilazila je raspoloženju mnogih srpskih građana. Ona ih je oslobodila straha od promjene sistema i socijalnih posljedica, pružala im zamjenu za istrošene ideale Titove ere, nudila jednostavno „objašnjenje“ za nevolje u kojima se našlo srpstvo i nagovještavala „izlaz“ iz prijeteće katastrofe. Stari četnički plan o stvaranju „Velike Srbije“ i njezinom etničkom čišćenju dobio je novu aktualnost raspadom Jugoslavije i početkom postjugoslavenskih ratova. Ravna gora u centralnoj Srbiji, sa spomenikom Draži Mihajloviću autora Dragana Nikolića, podignut 1992, ubrzo je postala omiljeno mjesto hodočašća srpskih nacionalističkih političara (iz vlade i iz opozicije). Četnički simboli krasili su javni prostor i uniforme postjugoslavenskih ratnika. Kiosci „etničkih poduzetnika“ bili su zasuti slikama „novočetnika“ (sa šubarom i bradom). A od 1945. zabranjene četničke pjesme osvojile su estradu. I spisi Nikolaja Velimirovića postali su bestselerima (od sredine osamdesetih navodno je prodato pol milijuna primjeraka). Poznate rok grupe komponirale su glazbu na njegove religiozne stihove (Pjesme Istoka i Zapada, 2001).
Nema komentara:
Objavi komentar