Holm Zundhausen: Istorija Srbije od XIX. do XX. stoljeća (2008)
Treći dio
Pravoslavlje
McDonald je u svojoj raščlambi dotakao jednu važnu točku, ali se nije upuštao u dalje objašnjenje. Veliki dijelovi srpskoga društva nisu svoj identitet pozitivno zasnivali na pravoslavlju, nego negativno, na religiji protivnika. Pojednostavljeno rečeno: naciju ujedinjuje ne vlastita religija, nego religija i prijetnja povezana s njom: antisrpske zavjere Vatikana i protestantskih država, genocidni katolicizam Hrvata, islamski fundamentalizam bosanskih i albanskih muslimana, podrška koju im pružaju arapske zemlje. (Od slučaja do slučaja bi uz to išla i židovska zavjera.) Srpski antikatolicizam i antiislamizam bili su manje rezultat pravoslavne pobožnosti, a više predstave o neprijatelju i ugroženosti od njega, koja je imala dugu predhistoriju kroz nacionalni scenarij ugroženosti s konca 19. stoljeća.
Filtar sjećanja
Nacionalistički indoktrinirano društvo nakon ratova devedesetih bilo je iscrpljeno i pogrešno orijentirano; mnogi mladi, naobrazovani ljudi napustili su zemlju ili čekali priliku da to učine, dočim je polovica ili tri četvrtine milijuna izbjeglica iz Hrvatske, Bosne i s Kosova potražilo utočište u osiromašenoj Srbiji. Svijest o zločinima koji su počinili Srbi u ime Srbije i spremnost da se ispune ugovorom prihvaćene obveze o suradnji s Međunarodnim sudom u Haagu, postojala je samo u malom dijelu društva i političkog spektra. Kao Nijemci 1945, i veliki je dio srpskoga društva nakon rušenja Miloševićeva režima tvrdio da ne zna za zločine počinjene tijekom devedesetih. O kolektivnoj amneziji može se govoriti samo uz veliku rezervu. Gubitak pamćenja pretpostavlja da je ono što se zaboravilo najprije bilo zapamćeno. Ono što nije zapamćeno ne može biti zaboravljeno. Tu je od presudnog značaja ne pitanje jesu li ljudi mogli to znati, nego jesu li doista znali. Prema mom mišljenju, oni to nisu znali, jer njihov filtar percepcije uopće nije propuštao odgovarajuće informacije. Nevladine organizacije, kao što je Fond za humanitarno pravo u Beogradu, podsticale su rasprave o svladavanju najnovije prošlosti i o „transnational justice“, ali bez jačeg odjeka u društvu. Proza i poezija potencijalnih ratnih zločinaca i ubica visoko je rangirana na listama bestselera, a shvaćanje „prava“ kod stanovništva ostalo je upadljivo etnizirano. Rasprave i presude Međunarodnog suda u Haagu prosuđivane su isključivo iz nacionalne perspektive, pri čemu dokazni postupak i zakonitost tu nisu igrali nikakvu ulogu. Bit će potrebna desetljeća da se izađe na kraj sa svime što se dogodilo nakon Titove smrti i pitanjem zbog čega se to dogodilo.
Bezakonje koje je započelo s krizom i raspadom Jugoslavije i njezinog modela socijalizma s jedne, i „pobjeda“ Zapada nad Istokom i ostatkom svijeta s druge strane, izazvala je duboku krizu sistema normi i vrijednosti i potakla vraćanje na, navodno, pouzdane obrasce po kojima se društvo treba orijentirati. Paradoksalno, ta je tendencija pojačana nakon 5. listopada 2000, jer je otvaranje Srbije koje je zagovarao Đinđić provociralo reakciju koju analitičari opisuju kao prevlast „palanačkog duha“.
Velike ideje
Time dolazim do kraja ovoga teksta, iako tu nije i kraj povijesti. Moje je izlaganje privremena rekapitulacija dva stoljeća s otvorenim krajem. U središtu razmatranja bili su stvaranje nacije i nacionalne države i njihove posljedice: formiranje nacionalnih obrazaca, tumačenja i „sjećanja“, napetosti između prošlosti i povijesti, između tradicije i moderne, između grada i sela, između „europske“ i „prave“ Srbije, između Srbije kao realnosti i Srbije kao volje i predstave i sučeljavanja „zapadnjaka“ i „antizapadnjaka“ u redovima elita, koje se neprestano ponavljaju. Postoji snažan transfer ideja između Srbije i drugih dijelova Europe. Mnoge ideje koje su odredile i opteretile razvoj srpskoga društva – od koncepta podrijetla nacije do rasizma – stigle su u nju sa zapada, naročito iz Njemačke. Neke druge ideje došle su iz Francuske, Velike Britanije i Rusije, naročito iz redova ruskih duhovnika i slavenofila. U više navrata strane su se sile žestoko miješale u unutarnja pitanja Srbije i drugih balkanskih država (kao što su se i balkanske države ponekad mješale u pitanja susjednih država). A ipak, u povijesti Srbije strani čimbenik nije bio najznačajniji. Osim u malobrojnim, dramatično zaoštrenim situacijama, srpski rukovodeći slojevi sami su donosili odluke – sa sličnim ograničenjima i pod sličnim „pritiscima“ kao i rukovodeći slojevi drugih društava. Pol stoljeća nakon njemačkog, uništeno je i srpsko društvo. Ni blizu tako dramatično kao u Njemačkoj, ali tako da su to na svojoj koži osjetili svi ljudi u Srbiji.
U težnji za koherentnim i dosljednim prikazom, istorija Srbije u ovoj knjizi izgleda mnogo jednostavnija nego što je to zaista bio slučaj. Izvan razmatranja sam ostavio mnoge alternative koje se nisu realizirale. Na pitanje – šta bi bilo kad bi bilo... nemam odgovor. Ali sa izvjesnom sigurnošću može se reći da bi se istorija Srbije i srpskoga društva odvijala drukčije da su se elite prije oko sto godina više zainteresirale za konsolidaciju države i društva, nego za teritorijalnu ekspanziju. S Pirovom pobjedom u balkanskim ratovima 1912/1913. srpska je država natovarila sebi na vrat hipoteku s kojom nikada nije uspela izić na kraj. Srbija je mogla postati visokorazvijena zemlja. Potencijal za to je postojao. Ali on je žrtvovan u ime „velike ideje“, koja je Srbiju devedesetih godina prošlog stoljea unazadila za cielo jedno stoljeće. Srbi nisu „tragičan narod“, kako je to formulisao Dobrica Ćosić, niti su „nebeski narod“, nego posve „normalno“ društvo, koje su zasjenili i zaveli narcisoidni propovjednici, proroci i političari (kao i mnoga druga društva prije njih).
Onaj tko danas još uvijek podržava pozicije srpskih nacionalista, čini lošu uslugu srpskom društvu. Ono što je tom društvu potrebno – uz (priznajemo spornu) premisu da se ne želi zabarikadirati u samoizolaciju –jesu: više građanske svjesti, novo definiranje odnosa između pojedinca i društva, crkve i države, prava i pravednosti, novi pristup svojim mitovima, kritičko bavljenje svojom poviješću, kraj bjekstva od stvarnosti i izlazak iz samosažaljenja (patim, dakle postojim). Pri tome se ne radi o podvlačenju crte ispod prošlosti, nego o dekonstrukciji onih slika prošlosti koje su izazvale toliku pometenost i donijele toliku nesreću
Nema komentara:
Objavi komentar