12 lipnja 2012

Stup slave koje više nema



Na svakom natjecanju na kom sudjeluje Hrvatska, jedna složna ekipa skupa promatra svaku tekmu naših, a da se ne mora štimat glede navijanja. Besmisleno je i pomisliti da bi netko u Zemunu navijao za Hrvatsku, a da nije Hrvat! Igrom slučaja, u subotu je trebala biti nekakva fešta u Slankamenu, te smo odlučili vikend provesti ondje, kod staroga prijatelja koji također voli nogomet i Hrvatsku. Pozvao sam ga telefonom radi dogovora i rekao mi je: „Čuj, kod nas će u subotu biti proslava 150-te obljetnice župe. Mogao bi doći na misu, a navečer ćemo gledati Nijemce.“
O, kakav događaj! Stopedeset godina bilo čega, a osobito neke župne zajednice u Srijemu, velika je stvar. Znajući dobro Slankamen i krvave godine kroz koje je prošao, s oduševljenjem sam prihvatio poziv i u subotu izjutra stigao kod prijatelja. Očekivanja su bila velika, te smo s uzbuđenjem krenuli put crkve. Crkva je friško okrečena, kao i župni stan, prostrano dvorište uređeno poput scena iz Dinastije, u pozadini je uređeno nogometno igralište, a sama crkva prekrasno urešena cvijećem i svečarskim ukrasima, kako i dolikuje velikom jubileju. Nismo htjeli sjediti u klupama, budući se očekivao veliki broj gostiju, nego smo ostali ispod kora. Promatrali smo i slušali prigodni program, zatim misu, pod kojom je moj prijatelj stalno komentirao. Pretvorio sam se u uho.
Bilo je očito da je u uređenje crkve, župnoga stana i okolnog prostora uloženo puno truda i novaca. Doista, sve je izgledalo lijepo i raskošno, puno ljepše nego prije neku godinu kad je restauriran krov crkve, pa je zbog nestručnih radova skoro uništena unutrašnjost. Na portalu crkve ugrađena je mramorna ploča na spomen ovoga jubileja. Zgrada koja se nekoć zvala Hrvatski dom, a koja je danas sjedište lokalne kulturne udruge imena Stjepana Radića, također je našminkana. Vanjština je, dakle, bila besprijekorna. Obrazac ovakvih proslava poštivan je do najmanje sitnice: doček biskupa, prigodni program, sveta misa, ručak i veselje. Pomislili biste da ovom kratkom izvješću ne treba ništa dodavati. Ipak, konačni sud stječe se analizom sadržaja proslave, a zbog toga je moj prijatelj iz Slankamena skoro zaplakao.
Velika i lijepa slankamenska crkva bila bi poluprazna, da nije bilo gostiju iz Slavonije, što bivših Slankamenaca protjeranih u vrijeme Domovinskog rata, što pozvanih gostiju iz Štitara. Svećenika također nije bilo više nego o kirbaju. A onda, ono što svaku svečanost ove razine treba izdignuti na pijedestal, predstavljaju takozvani VIP gosti. A oni su izostali i to – napadno. Nije bilo niti jednoga predstavnika hrvatske diplomacije, te niti jednoga predstavnika službene državne vlasti. Dok smo se pripravljali za misu, prijatelj se hvalio: „Doći će gosti iz Veleposlanstva, onda Pajtić (predsjednik vojvođanske vlade), pa Ješić (predsjednik općine), a vjerojatno i bivša ministrica Dulić.“ Njegovo razočarenje bilo je ogromno kad je vidio da nitko od nabrojanih nije došao. Nitko! Biskup Gašparović, inače Srijemac iz Golubinaca, bio je prilično oštar u homiliji, spominjući teške dane stradanja slankamenskih i srijemskih Hrvata, istodobno vjerujući da će ljepši dani doći u ovaj prelijepi kraj.
Sve ostalo bilo je kao i svake nedjelje.

Zapravo, bilo bi, da nije bilo domaćega župnika, šefa ove proslave.

Župnik pozdravlja Dr. Vučenovića
Slankamen je i u vrijeme rata imao sjajnog župnika, Edu Španovića, zatim njegova nasljednika Dinka Kalmara, a onda je na župu došao Berislav Petrović. Njegova je „zasluga“ što je župa postala predmetom podsmijeha susjeda, a to se očitovalo na proslavi jubileja. Župnik je imao dovoljno novaca dobivenih iz Srbije i Hrvatske da napravi veličanstvenu proslavu, dostojnu slavne povijesti Slankamena. On je uspio urediti vanjštinu, prirediti bogati ručak, a napraviti neoprostive propuste u najvažnijem segmentu ovakvih jubileja: zahvali i duhovnoj obnovi. Moj dragi prijatelj nije prestajao komentirati.
Program koji su izvela djeca bio je na srpskom (!) u najvećem svom dijelu. Nismo mogli ne primjetiti kako se uporno govori „hiljada“ umjesto tisuća. Poslije sam čuo da su program pripremili članovi HKPD „Stjepan Radić“, što nije točno. Među djecom je bilo i članova srpske kulturne udruge iz Slankamena, ali i djece koja nisu članovi niti jedne udruge. Dakle, nova laž. Tko su bili VIP gosti? Pa, kako sam razumio, Petar Kuntić ( šef DSHV-a), Zlatko Načev (DSHV-Mitrovica), Mato Groznica (DSHV-Novi Sad) i Tomislav Žigmanov (šef ZKVH, Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata). To su VIP gosti? Još da su pozvali četvrtog zamjenika pomoćnika portira u vojvođanskoj skupštini, lista bi bila cjelovita. Ali , mog je prijatelja više zaboljelo predstavljanje i pozdravljanje nekih gostiju kojih bi se Slankamenci trebali sramiti. Župnik Petrović posebno pozdravlja Dr. Miru Albot i njezinog supruga, te Dr. Vučenovića.
Šutnja.
Prijatelj se okreće i veli: „Oslobodi Bože! Morat ću van. Znaš li tko je to?“
Sliježem ramenima.
„Mira Albot i njezin suprug Josip uopće nisu katolici, premda je on Hrvat. Ne prima svećenika u kuću, nije krstio djecu, a u crkvu naravno nikada ne idu. Njih je pozdravio? Sad ću sagriješiti.“
Upitam ga: „A tko je Dr. Vučenović?“
Krv mu udarila u glavu: „Liječnik u Starom Slankamenu. Vjerojatno župnikov osobni prijatelj, ali nikakve veze nema s crkvom!“
Među VIP gostima primjećujem i dva svećenika na desnoj strani. Jedan je očito pravoslavni, a drugi... Ne znam ga, nikada ga nisam vidio, ali nosi reverendu i kolar. Upitam: „Tko su ona dvojica?“
Prijatelj mi je na ivici živčanoga sloma: „Onaj pravoslavni je domaći paroh, poznat po organiziranju dragovoljaca za rat u Hrvatskoj. Znamo i kakva je njegova uloga bila u protjerivanju Hrvata iz Slankamena. Ovaj drugi... Ma, ne mogu izdržati, a da ne opsujem. On je Hrvat, katolik, kršten, krizman i vjenčan u ovoj crkvi. Zatim je napustio našu vjeru, postao članom nekoliko sekti, da bi od nedavna postao svećenikom neke reformatorske crkve. I stoji pokraj oltara! VIP gost! Bljuvat ću.“
Ne mogu vjerovati! Što je doživila slavna župa Slankamen! I to baš na ovu veliku obljetnicu. Pokušavam pronaći neko opravdanje za župnika Petrovića, ali ne nalazim.
„Pogledaj Edu. Pozelenio je. Eh, da je on ostao...“

Zbor za jubilej
Svako misno slavlje, u ovakvim prigodama, praćeno je prekrasnim pjevanjem zbora. Upamtio sam slankamenski zbor kao jedan od boljih u Srijemu, ako izuzmemo gradove osobito Mitrovicu. Očekivao sam nešto veličanstveno, znajući da je na proslavi stote obljetnice ove župe pjevao zbor od točno stotinu pjevača, te da su se pripravljali za taj događaj cijelu godinu. Sve to je zapisano u župnoj spomenici, a kasnije publicirano u knjizi „Slankamen kroz povijest“. Za ovaj zbor nema druge kvalifikacije nego –očaj! Tek desetak neuvježbanih pjevača, očajni orguljaš i zborovođa, izbor pjesama na razini večernje svete mise u srpnju, bili su dovoljni da pokažu svu bijedu u kojoj se nalazi Petrovićeva župna zajednica. Prosto je nevjerojatno da se, nakon nekoliko godina od kako je došao novi župnik, od organizirane skupine pjevača koji su znali pjevati i četveroglasnu misu, napravi zbor koji zvuči jednako kao da su sa ulice pokupili prvih desetak prolaznika. O orguljašu i zborovođi da i ne govorim. No, zamjetno je bilo kako je izbor pjesama bio takav da se izbjegne bilo kakvo spominjanje Hrvata, premda je ovo pretežito hrvatska župa. Doznajem od prijatelja da je orguljaš ortodoksni antihrvat. Sad razumijem. Pitam. „Jesi li pozvan na svečani ručak?“ Odmahuje rukom i dodaje: „Eto, vidio si. Župnik je pozdravio goste koji ovdje nikako ne bi smjeli biti pozdravljeni, jer je to uvreda za sve nas. Također, nije pozvao niti jednog od nekadašnjih istaknutih članova župe (orguljaše, sakristane, zvonare), a mnogi su se veselili tome. Nadalje, vidio si onu babu što je čitala poslanicu? Na temelju čega ona ima tu čast stati iza anbona za 150-tu obljetnicu župe, a ne netko od čitača koji su čitali i po trideset godina neprekidno? Dvije sam vidio danas, jedna je došla iz Virovitice, Jadranka, a druga i danas živi ovdje, Dubravka. Od živih orguljaša, jedan od ponajboljih živi ovdje, ali još su tri orguljašice u Zagrebu. Nitko od njih nije imao mjesta za stolom, a imao je neki Dr. Vučenović, ili Joca Albot koji je u crkvi bio posljednji puta za krizmu, a desetljećima svećenika niti ne prima za blagoslov kuća. Ili otpadnik od vjere Miroslav Crvenka! Sramota!“

Otpadnik katoličke crkve, počasni gost (čovjek u crnom)
Moj je prijatelj sve više padao u vatru. Nisam ga htio gasiti, budući sam vidio gorčinu u njegovim očima i želju da si dade oduška.  Jedno je posve sigurno: za ovo je isključivi krivac aktualni župnik Petrović. Ovako u Slankamenu nikada nije bilo, pa je njegova krivnja očita. Jedino ne znam je li to uradio samostalno, na nečiji nagovor, ili je jednostavno nesposoban?

Po tko zna koji puta pokazalo se da svatko može nahraniti i napojiti nekoliko stotina ljudi, svatko može okrečiti kuću, svatko može lijepo aranžirati cvijeće, ali ne može svatko svirati i pjevati, niti napisati knjigu. Ah, da: i knjiga je izostala! Ovo je bila prigoda da Slankamen dobije monografiju, koju bi svi Slankamenci držali u svojim kućama s ponosom  i radošću, što je običaj i pravilo kod ovakvih jubileja. Župnik Petrović i njegovi suradnici očito nisu bili tog mišljenja. Jednako kao i monografija, izostale su i zahvale i pohvale zaslužnim župljanima, tako da se stekao dojam kako su najistaknutiji župljani gore spomenuti liječnici.

Fala Bogu, u nedjelju smo promatrali utakmicu u kojoj je naša repka pobijedila Irsku. Upitao sam prijatelja: „Možda smo mogli gledati tekmu u Hrvatskom domu? Vjerojatno će ondje biti organiziranoga gledanja.“ Prijatelj se nasmijao. Gorko. „Tko da navija za Hrvatsku? Vodeći ljudi udruge su častohlepljivi licemjeri, nesposobni za bilo kakvu kulturnu djelatnost, a osobito za onu koja bi afirmirala hrvatstvo.  Veliki broj njih bio je među osnivačima srpskoga KUD-a u Slankamenu, a njihova djeca ondje aktivno sudjeluju. Imaš nekih koji su po rođenju Hrvati, a djeca im nisu Hrvati! Ne vjeruješ? Nemoj da ti navodim imena, jer lista nije kratka. Hrvatski dom je zatvoren cijele godine, osim ako umre netko od članova obitelji dužnosnika udruge, kad se ondje organizira objed. Bolje bi bilo da od velike dvorane naprave hladnjaču. To im je potrebno, a ne kulturna udruga.“

Da je ovo točno, uvjerio sam se nakon razgovora s jednim Slankamencem koji danas živi u Hrvatskoj, ali se našao na proslavi nakon poziva župnika. Naravno, prije im je traženo da svojim novčanim prilogom „uzveličaju proslavu svoje bivše župe“. Posjetio me u Zemunu i izrekao slijedeće: „Kako je bilo lijepo u Slankamenu. Praseće pečenje, janjetina ispod peke, kolači,... Ma, sve je bilo super. Kako sam sretan što sam nakon dvadeset godina ovo doživio u mom Slankamenu.“ I to je iskreno svjedočanstvo. Oni koji nisu nazočili proslavi u Slankamenu, pomogla je novinarka TV Novi Sad, programa na hrvatskom jeziku, izjavivši kako je na svetoj misi nazočilo „oko dvadeset sveštenika“. Čini se da je falio jedino srpski patrijarh.

Nije mi namjera bila umanjiti veličinu slankamenskoga jubileja, no nisam htio prešutjeti ono što je očito, što je ubolo u srce mog prijatelja, ali i mnoge slične njemu koji znaju misliti. Htio sam pokazati kako je jako važno tko se nalazi na mjestima od značaja za život zajednice, tko su mu suradnici, a tko je dužan sve to nadzirati.  Ne vjerujem da je biskup bio sretan što je na dva metra pokraj njega stojao otpadnik od vjere i crkve, i to kao počasni gost, a još manje vjerujem da su zbog toga bili sretni i dvojica slankamenskih župnika, Petrovićevi prethodnici. Ostalo je nekoliko velikih mrlja na proslavi, pa je možda i zbog toga, u svojoj izjavi za TV NS, „ratni“  slankamenski župnik Edo Španović izrekao i ovu misao: „Slankamen je danas stup slave koje više nema.“ Čini se da je ovo uljepšana inačica sumornog osjećaja boravka u Slankamenu na proslavi koja će biti upamćena jedino po odličnom pečenju i ukusnim kolačima.
I doktoru Vučenoviću!

4 komentara:

Koris nik kaže...

Što niste ostali u Slankamenu da propatite sve to nego ste pobegli...

CroSirmium kaže...

Nisam pobjegao. Otkud Vam ta konstatacija?

Miroslav Crvenka kaže...

Poštovani! Šta mislite, da li bi se paroh Radomir iz Novog Slankamena, obradovao ovom tekstu i da li bi to poboljsalo kvalitet života hrvatskom delu stanovnika u Novom Slankamenu. Što se tiče "Otpadnika od vjere", Otpadnik od vjere Vam se zahvaljuje za etiketu i za sve ukrasne prideve kojima ste ga opisali tj okarakterisali. Otpadnik od vjere je već odavno saznao ko je autor teksta "Stup slave koje vise nema". On takodje smatra da bi bilo uljudno da mu se izvinite. Da autor teksta "Stup slave koje vise nema", nije loša osoba jer je nakon objave pomenutog teksta, u više navrata bio u kontaktu sa autorom, te da mu je svejedno već odavno u hrišćanskoj poniznosti oprostio. Za Vaš život i rad molim Božji blagoslov.

CroSirmium kaže...

Najprije sam htio ovo ignorirati, jer mi je pun kufer "uvrijeđenih" likova koji se prepoznaju u nekoj priči, pa se s time ne slože i onda dobivam sve i svašta ne samo u komentarima, ali ipak... Tekst je objavljen prije tri i pol godine i dva-tri mjeseca bilo je doista uzbudljivo, tako da me čudi da su Vam tek sada dojavili da ga pročitate i reagirate.
Ako ste Vi taj za koga se izdajete, u velikoj ste zabludi, jer se uopće ne poznamo. Zapravo, vidio sam Vas samo jednom i to na predmetnoj proslavi u Slanakamenu, i to iz posljednjeg reda u crkvi. Samo sam prenio dio razmišljanja i komentara mog prijatelja komu vjerujem i za koga pouzdano znam da ne laže, te da je sve te teške godine proživio na svoj način. Ispričavam se ako ne stoji to što sam o Vama čuo, premda sam provjerio kod više osoba iz Vašeg okruženja i svi su mi potvrdili isto. Dakle, Vi ste kršteni, krizmani i vjenčani u RKT, a danas pripadate posve drugoj konfesiji (ili čak trećoj ili četvrtoj, kako neki vaši sumještani vele), pa možete sami to definirati na neki drugi način. Osobno me nimalo ne zanima što radite i koje ste vjere. Što se tiče pravoslavnog popa, iz svjedočanstava odseljenih Slankamenaca (a i nekih koji nisu odselili) nisam zaključio kako je njegova uloga bila pomiriteljska i u duhu ekumenizma. Niti od jednog! Ovo sam uljepšano rekao. Isto tako, niti me je onda, a niti danas zanimalo što radi slankamenski pop.
Da zaključim: "etikete" nisu moje, nego slankamenske, a silno griješite ako mislite da se poznamo. Ne, ne poznamo se i ne vjerujem da će se to ikada dogoditi.